Vježbanje slobode 3

Nadam se da ste uspješno savladali prve dvije vježbe iz ove serije (Vježbanje slobode 1 – Walt Whitman, Vježbanje slobode 2 – John Locke). Preostala je još jedna, s posljednjim citatom iz članka “Uvid u zarobljeništvo” koji pripada Khalilu Gibranu:

Doista, to što nazivaš slobodom najsnažniji je od tih lanaca, iako njegove karike blistaju na suncu i zasljepljuju tvoje oči.

Počeli smo od Whitmanove tvrdnje da gotovo nitko ne razumije pojam slobode iako ga, naravno, svi prizivaju. Kao dodatak na objašnjenja iz prve vježbe, ukazat ću na viveka razloge zbog čega je tome tako. Naime, prema viveki, pojam ‘sloboda’ kategorijska je konstrukcija, a to znači da nije elementaran, nije nedjeljiv, nego predstavlja nadskup manjih pojmova koji ga sačinjavaju. Primjerice, sloboda kretanja, sloboda govora, sloboda odabira itd. Problem nerazumijevanja nastaje zbog pokušaja redukcije samog pojma ‘sloboda’ na njene podskupove. Naravno, svaki čovjek (ili neka skupina ljudi) tu će redukciju napraviti prema svojim pravilima i potrebama, na taj način gubeći iz vida puno značenje pojma sloboda te, posljedično tome, ući u potencijalni “sukob mišljenja” s drugim čovjekom ili skupinom. Viveka kao vještina teži izbjegavanju takvih nepotrebnosti, tvrdeći da su u strukturu svijesti, a to znači i u strukturu uma, utkana značenja pojmova. Pogrešno razumijevanje slobode, o čemu je progovorio Whitman, moglo bi se izbjeći jasnom dekonstrukcijom načinjenih pogrešaka. Taj je proces dugotrajan, ali jednom obavljen ima duboke posljedice na doživljaj svijeta, kao i na postupke kojima pribjegavamo u interakciji s njim.

Prve dvije vježbe predstavljaju blagi okus takve, često dugotrajne, dekonstrukcije koja u biti predstavlja eliminaciju onoga što pojam koji nas zanima NIJE. Tako smo u prvoj vježbi iz – za sada još nepoznatog – razlikovnog obilježja (lakshane) slobode, izbacili njenu povezanost s materijalnim ili tjelesnim ograničenjima. U drugoj vježbi izbacili  smo pojam volje, a s njim i pojmove namjere, želje ili htijenja.

Potpuno sam svjestan da ovakav pristup mnogima izgleda suhoparan i pomalo odvojen od svakodnevice. Međutim, to je samo dojam jer, jednom kad ogulite iluzorne ljuske s pojma slobode, više nikada nećete pogriješiti i zamijeniti nebitno s bitnim. Do tog trenutka trpjet ćete posljedice te zabune. U punom smislu riječi bit ćete žrtva mentalnog parazita koji vas je uvjerio da je iluzija važnija od stvarnosti.

Jer, upravo to vam je rekao Khalil Gibran: to što ljudi zovu slobodom, blještav je i privlačan lanac koji sputava njihove korake.

A moja pitalica za vas glasi: što je to tako privlačno u pogrešnom poimanju slobode? Zašto je Khalil Gibran napisao tako zbunjujuću rečenicu koja (pogrešno) razumijevanje slobode proglašava najvećim teretom u njenu ostvarivanju, dok je istodobno taj teret “blještav” i “zasljepljuje oči”?

Odgovor je očigledan ako ste s punom prisutnošću i razumijevanjem prošli kroz prve dvije vježbe. Ljudi žive u iluziji slobode. Žele birati, ali nisu svjesni da je njihov izbor podređen već prisutnim obrascima i stoga neslobodan. Nesvjesnost te podređenosti omogućava neku vrst zadovoljstva i mira. Tek kad neke vanjske okolnosti ugroze lažnu homeostazu, javlja se osjećaj pritiska, ograničenja i neslobode. Naravno, za razne ljude prag tolerancije na vanjske pritiske nalazi se na raznim mjestima. Međutim, u osnovi, ljudi samo žele zadržati OSJEĆAJ da su slobodni birati, govoriti, kretati se, djelovati. Naravno da to nikada nisu (vježba broj 1), ali važno je zadržati taj osjećaj. Volji za nečim, koja je uvjetovana željama i potrebama, pripisuje se naziv “slobodna” (vježba broj 2) iako to ona nikada nije.

Sve u svemu, imamo dojam slobode, iako slobode nema. A kako se naziva situacija kad nam se čini da je nešto ovakvo, a zapravo je onakvo? Iluzija, naravno.

Ta silna želja za biranjem, za dojmom da smo slobodni, a zapravo nismo, vrlo je privlačna. Bliješti i zasljepljuje oči, kaže Gibran i najveća je prepreka, najsnažniji lanac koji nam sapliće noge. Naravno da je tako, jer ispunjenje te potrebe, stvarajući osjećaj slobode, prekida unutarnji nemir zbog uvida u zarobljeništvo i tako djelotvorno sprečava bilo koji korak u smjeru istinske slobode.

Ako me pitate koji je to smjer, reći ću vam samo da je to smjer u kojem do sada (uglavnom) niste gledali. To je smjer suprotan od svih znanja i učenja koja pripadaju duhovnoj zrelosti. Smjer koji će svaki razuman čovjek nazvati nerazumnim. Smjer u kojem ne postoje mjerila, ne postoje dvostrukosti, sve je doista i bez sumnje jednako vrijedno.

Dat ću vam dva primjera Gibranovih lanaca sastavljenih od lažnog poimanja slobode. Prvi ćete lako razumjeti, drugi možda manje, ali svakako je vrijedan razmišljanja jer se zapravo odnosi na potpuno istu situaciju.

Zamislite čovjeka ovisna o šećeru, ugljikohidratima i masnoj hrani (ne treba velik napor mašte za tako što – posvuda oko vas su takvi ljudi). Tako dugo dok može “slobodno” u restoran gdje se poslužuju takva jela ili ih može kupiti u trgovini, osjeća se slobodan. Zabrana bilo koje vrste stvara osjećaj neslobode i javlja se nezadovoljstvo i otpor. Ne vrijedi baš mnogo spoznaja da je ponašanje kojem taj čovjek teži potpuno neslobodno, a da je ograničenje poticaj, a možda i uvjet za promjenu. Vratite mu njegovu “slobodu” i zaslijepili ste mu oči i zavezali blještave lance oko nogu.

Trenutačno se na planetarnoj razini događa slična situacija. Mnogi zazivaju slobodu koju su, navodno, izgubili. Ne znaju da sloboda uopće ne ovisi niti je na bilo koji način vezana za vanjska ograničenja. Štoviše, sloboda znači da nema određene vrste reakcije, pravilnika ili plana, ispravnog ili neispravnog. Međutim, ljudi traže natrag svoju “normalnost” u kojoj su imali osjećaj slobode. To što oni nazivaju “slobodom”, samo ih sprečava da se okrenu u njenu smjeru. Umjesto da vanjska okolnost postane poticaj za promjenu, pozivanje na lažnu slobodu postaje blještavi lanac koji djelotvorno sprečava ljude da doista o tome dobro razmisle. Neslobodni kakvi jesu, viču “sloboda!” težeći povratku u poznato im zarobljeništvo.

Ako pogledamo na sve ovo sa stajališta viveke (Viveka – glas unutarnjeg učitelja), Whitman i Locke ukazali su nam na dvije eliminacije nužne za pravilno razumijevanje slobode: sloboda je neovisna od vanjskih ograničenja (Whitman) i uz volju, kao sposobnost djelovanja u smjeru ostvarivanja namjera i želja, ne pristaje pridjev “slobodna” (Locke). Za sada nije mnogo, ali i to je sasvim dovoljno za dobar početak.

Nudi li nam i Gibran neku razumljivu eliminaciju zbog koje ćemo biti nešto bliži istinskom razumijevanju slobode?

Da, u trećoj se vježbi skriva jedna važna i zanimljiva spoznaja. Nije tako očigledna kao što su bile prve dvije, ali je zato dublja i izaziva dalekosežnije posljedice.

Ljudi pristaju na “dojam slobode” ako su njihove potrebe zadovoljene. Potrebe, kakve god da jesu, zapravo su mjerilo tog dojma. Budući da postoji mjerilo, postoji i ograničenje. Ako postoji ograničenje, slobode nema. Za razliku od vanjskih, tjelesnih i materijalnih ograničenja, potrebe o kojima je riječ uglavnom su unutarnje, mentalne, emocionalne, možda i duhovne.

Osim zadovoljenja potreba, konačni kriterij u prividnoj slobode, to jest lažnoj slobodi koju ljudi zazivaju je: je li to dobro za mene ili nije? Bez obzira na način kojim utvrđuju to “dobro” (razum, intuicija ili nešto treće), sama činjenica da postoji taj kriterij suprotna je slobodi. Drugim riječima – zapamtite ovo, koliko god bilo šokantno – podjela pojmova (svijeta, događaja, ponašanja) na dobro i loše, ne pristaje uz slobodu. Ona je izvan toga, neovisna od toga, nedodirnuta takvim “razlozima”. A budući da je “dobro za mene” krajnji i konačni razlog za djelovanje čovjeka u prosječnu ljudskom stanju, tu slobode uopće nema.

Eto, to su “blještavi lanci” koje mi nazivamo “slobodom”, a zapravo nas sapliću i sprečavaju da do nje dođemo. Rijetki su oni koji to vide, a još su rjeđi oni koji, poput Gibrana, to mogu izraziti na način koji vas tjera na razmišljanje.

Jasno je – put do slobode je uzak i klizav. Malo tko je dovoljno hrabar da se okrene u tom smjeru. Ipak, taj put počinje razumijevanjem, a ove tri vježbice, nadam se, omogućile su vam upravo to.

Sažetak tri viveka eliminacije u analizi pojma slobode

Sloboda je neovisna od vanjskih ograničenja (Walt Whitman, Vježba broj 1)

Sloboda se ne može povezati s voljom, namjerom ili željama (John Locke, Vježba broj 2)

Sloboda ne trpi ni ne mari za podjele na dobro ill loše, ispravno ili neispravno (Khalil Gibran, Vježba broj 3)

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski