1.
Dvije motivacije upravljaju “duhovnim” istraživanjima. Prva je poboljšati sebe i svijet u kojem živimo, a druga je shvatiti kakva je stvarnost po sebi i živjeti u njoj (a ne u prividu, u iluziji).
Većina ljudi slijedi prvu jer druga… Zapravo, malo tko uopće razmišlja o razlici između ta dva pokretačka impulsa. Pokušajte sada razmisliti o njoj.
Što će mi istina, ako nisam sretan!?
Što će mi sreća, ako živim u iluziji!?
Koja od te dvije rečenice izražava vašu motivaciju?
Bilo bi najbolje imati oboje, zar ne? Možda se na kraju tako i dogodi, ali to vam nitko ne može obećati. U međuvremenu, vaša prvenstvena motivacija određuje i smjer vašega kretanja. Jedna od njih vodi do kraja duhovnog puta, a druga do stalnih novih početaka i vječitog kruženja.
Znate koja je koja, zar ne?
2.
Ako je vaša prvenstvena duhovna motivacija potraga za srećom, vjerojatnost pronalaska istine o sebi i svijetu ravna je nuli. Ako je pak vaša prvenstvena motivacija potraga za istinom, moguće je da ćete na putu pronaći sreću. Nije sigurno da će tako biti, ali moguće je.
Analiza vjerojatnosti jednog ili drugog rezultata trebala bi biti dovoljna za ispravan odabir. Međutim, ljudi su biološki uvjetovani da traže stanje ugode; od homeostaze na staničnoj razini do apstraktnih i vrlo posebnih podražaja ili stanja koja neke čine sretnima, a neke baš i ne. Zbog toga će mnogi odbaciti zamisao o istini i stvarnosti kakva jest jer, naposljetku, sve što želimo je – sreća.
I u tome se krije zamka, jer sreća nije sasvim definirano stanje. Ne samo da postoje nijanse, nego postoje i razlike u tome što će izazvati sreću, a posebice u tome što će je održati.
Neki će u poricanju istine ići vrlo daleko i ustvrditi da stvarnost po sebi ne postoji, da je sve rezultat projekcije našega uma, pa je stoga potraga za istinom uzaludna. Sve što vam preostaje je tražiti zadovoljstvo, uspjeh, zdravlje i sreću. Istina je manje bitna, ako uopće i jest.
Kako je s vama? Gdje vi stojite u odnosu na ta pitanja?
3.
Zamislimo na trenutak da postoji stvarnost kakva jest te da u njoj postoji istina, a također postoji i iluzija (stvarnost kakva se čini da jest, iako nije). U tom slučaju, prepuštanje samo i isključivo potrazi za srećom nikad vas neće dovesti do istine. Razlog je onaj isti koji neki zagovornici navodne “duhovnosti” objašnjavaju snagom uma. Ako se usmjerite na nešto, uložite u to svoju energiju, volju i želju, to nešto postat će vaša stvarnost. A ako jest tako – a jest, jer um doista posjeduje snagu projiciranja ili stvaranja – dobit ćete točno ono što želite, barem privremeno.
Vaša zamisao ugode, zadovoljstva, sreće i mira ne mora imati nikakve veze s istinom, a najčešće ni nema. Drugim riječima, ako slijedite taj put razvit ćete zavidnu sposobnost stvaranja i održavanja iluzije. Moguće je da će vas to privući i neko vrijeme održati na tom putu, ali iluzija ima jednu nezgodnu značajku: nikad ne traje vječno; “smrtna” je. To znači da će i vaša sreća stečena na taj način, kakva god bila po svom sadržaju, također biti prolazna.
Nema kraja tom putu, samo vječito kruženje u grčevitoj potrazi sa srećom koja uvijek izmiče. To je put stalnih uspona i padova: put stalnih novih početaka, bez mogućnosti završetka. U konačnici, nakon dovoljnog broja ponavljanja, sam osjećaj sreće postignut na taj način blijedi i pretvara se u prazninu.
4.
Zamislite sada da se vaš duhovni put oblikuje motom “istina po svaku cijenu”. Ponajprije, morate znati da to zapravo nije stvar odluke nego zrelosti. Čovjek jednostavno mora neko vrijeme provesti na putu potrage za srećom, usavršavanju sebe i pokušajima promjene svijeta. Tek kad se ciklusi postizanja i gubljenja ponove dovoljan broj puta, tek se tada javlja želja za nečim drugim. Zapravo, iskreno rečeno, to nije toliko želja “za” nečim već je više odbojnost prema onom starom, tisuću puta iskušanom.
Potraga za istinom nije biološki uvjetovana. Biološkom organizmu nije potrebna istina da bi preživio; potrebna mu je funkcionalnost. To znači da se motivacija istinom rađa na drugome mjestu. To mjesto je slobodnije, manje uvjetovano od biologije. Ali, upravo je zbog toga apstraktnije i ponekad, mora se priznati, kao da nas potiče u smjeru suprotnom od naših vlastitih interesa. U kasnijim fazama, kada se želja za istinom toliko pojača da prelazi u neku vrst monomanije, tu motivaciju ne mogu više nadjačati ni instinkti, pa čak ni potreba za održanjem života. Doslovce, pronalazak istine postaje jedino što je važno; važnije čak i od preživljavanja.
Što može biti toliko jako da nadvlada urođenu potrebu za ugodom, srećom, a možda i samim životom? Tako jak može biti samo naš stari suputnik, alat kojim oblikujemo stvarnost i svoj život, te u duhovnosti često ocrnjivani dio svjesnog bića – um.
5.
Um ima veliku snagu, za dobro ili za zlo, to jest za istinu ili laž. U njemu iluzije nastaju, pa jedino tamo mogu i prestati. Unatoč gotovo potpunom odbacivanju vrijednosti uma u području današnje duhovnosti, nisam prvi, a nadam se ni posljednji koji ističe njegovu jedinstvenu sposobnost da poput skalpela odvoji slojeve iluzije i razotkrije istinu.
Na trenutak zamislite da se to već dogodilo. Kakve su šanse da ono što ste otkrili – istina – u vama stvara osjećaj sreće? Dakle, kakve su šanse da uz istinu odmah dobijete i drugu glavnu nagradu stalne potrage ljudskog života?
Da, moguće je da vam se istina neće svidjeti te da nećete baš biti sretni s njom. Ali moguće je također da će vas istina oduševiti iznad svih vaših očekivanja. Ili ćete možda biti ravnodušni, svejedno. Ne znate što će se dogoditi, pa je stoga pošteno reći da su šanse za istodobni pronalazak sreće u trenutku kad ste shvatili istinu barem pola-pola.
U odnosu na nulti postotak vjerojatnosti za pronalazak istine dok svim silama tražite sreću, odluka bi barem u teoriji trebala biti sasvim jasna – istina prije svega, a o sreći ćemo kasnije.
6.
I prije vas ljudi su tražili odgovore na pitanja o stvarnosti kakva jest, a neki su ih doista i pronašli. U tom svjetlu, možda bi bilo dobro malo “zasladiti” priču o duhovnoj motivaciji.
Postoje dvije vrste sreće. Jedna je uvjetovana, a druga nije. Uvjetovana sreća je ona koju očekujete kad kažete: “Eh, samo da ostvarim to i to, pa ću biti sretan!”. “To i to” može biti neki financijski cilj, ali može biti i rođenje djeteta, uspjeh u karijeri ili put oko svijeta. Takva sreća se ostvaruje, dolazi i prolazi.
Ima i ona druga, neuvjetovana sreća, koju ljudi ponekad osjete, iako je često ne cijene dovoljno. To je sreća za koju baš i nemate neki razlog, ne možete reći da ste sretni zbog nečega, već samo tako – sretni ste. Znate o čemu pišem, zar ne? Nadam se da je u vašem životu bilo trenutaka kad ste bili sretni bez razloga, bez nekog posebnog motiva, možda onda kad ste stajali na vrhu nekog brda i gledali u daljinu. Ako znate za taj osjećaj, onda će mi biti lakše obećati da ćete ga imati u trenutku kad vaš um razdvoji iluziju od istine.
Taj bi trenutak mogao izgledati zastrašujući s mjesta na kojem ste sada (tko zna što je u vašem životu iluzija, a što nije; što će otići a što ostati), ali kad ćete na njega gledati unatrag shvatit ćete da je upravo tada prolazna, uvjetovana sreća napustila vaš život i napravila mjesto za ovu drugu, dublju, neuvjetovanu i vječnu.
7.
Tri stvari morate znati o istini prije nego što krenete u njenom smjeru.
Prvo, ona ne pripada nikome. Izjave poput “moja istina” i “tvoja istina” izgovor su za izgubljene u magli.
Drugo, istina ne stvara zarobljenike; nikoga ne zarobljava niti ne ograničava. To znači da vas nitko ne tjera ni na što (čak ni sami sebe), a jednako tako da vam nitko istinu ne može nametnuti. Drugim riječima, istina i sloboda pojmovi su koji često dolaze zajedno.
I treće, istinu o stvarnosti nitko vam ne može otkriti (reći, pokazati), već je morate vidjeti sami. Kad vam netko govori o istinskoj stvarnosti tako da vam opisuje kakva je ona, za razliku od onoga što vi mislite ili vidite, možete slobodno odmahnuti rukom i okrenuti leđa. Takav netko ne samo da ne govori o tome što je istina, nego vas uvlači u jednu od najneugodnijih zamki na duhovnom putu: osjećaj da znate, kad ne znate; osjećaj da ste stigli, a niste ni krenuli.
Jedini put do istine je dobra metodologija pomoću koje ćete razdvojiti stvarnost od nestvarnosti. Ako naučite metodologiju, imate šanse s pomoću nje sami doći do stvarnosti. Ako učite (pa čak i ako se samo informirate) o tome kako stvarnost izgleda u nečijim očima, ne krećete se nikamo već stvarate još jedan sloj magle između sebe i stvarnosti.
8.
Um stvara iluziju, pa jedino na tom mjestu iluzija može i nestati. Metodologija dekonstrukcije iluzije svodi se na pročišćavanje uma. Moglo bi se reći i “jačanje uma” ili možda “bistrenje uma”, ali pročišćavanje je ipak najbolji opis.
Naime, um po svojoj naravi, vrši funkciju raspoznavanja, razlikovanja i raščlanjivanja. Nije potrebno naučiti ga nečem novom, ali jest potrebno razbiti obrasce koje um koristi da bi se snalazio u velikom broju pojmova koje svakodnevno koristi.
Primjerice, kad jedan čovjek pomisli (ili kaže) “prijateljstvo”, iako ga drugi razumije, nije sigurno da misle baš točno na iste postupke ili osjećaje. Prijateljstvo je složen pojam i njegovo razumijevanje i primjena ovisit će o mnogim činiteljima, od odgoja preko običaja do raznih situacija. No, mi nećemo puno razmišljati o tom pojmu nego ćemo ga upotrijebiti automatizmom.
Većina pojmova koje koristimo da bismo mislili (i govorili, dakle koristili jezik) zapravo su automatizmi u baratanju konstrukcijama. Nismo svjesni kako su te konstrukcije nastale ni zašto su takve. Svjesni smo samo njihova krajnjeg značenja, koje se može blago ili čak znatno razlikovati od značenja koji isti pojam ima za druge ljude.
“Pročišćavanje uma” je metoda osvješćivanja načina na koji konstrukcije nastaju. Jednom kad postanete svjesni tog načina, um će sam, po svojoj naravi, razdvojiti stvarnost od iluzije.
9.
Svi ljudi misle, ali rijetko tko razumije “kako” se misli odvijaju, odakle dolaze i zašto su baš takve a ne drugačije. Unatoč tome, većina ljudi smatra da su misli “njihove”, da su ih oni pomislili, dok se u stvarnosti njihovo “mišljenje” svodi na niz automatizama i naučenih konstrukcija. To je razlog zašto većina ljudi svakoga dana misli 99,9 % istih misli kao i prethodnog dana, što znači da ima vrlo malo autentičnih, originalnih, stvaralačkih misli.
Međutim, ostaje činjenica da svi ljudi i dalje misle jer posjeduju um. Ta činjenica budi nadu da se konstrukcije mogu razbiti, automatizmi raščlaniti i umu vratiti njegova prvobitna funkcija, a to je uviđanje stvarnosti kakva jest.
Mogućnost za to postoji i ona – to je važno naglasiti – ne ovisi o inteligenciji ili nekim drugim sposobnostima. Za ostvarenje te mogućnosti potrebne su dvije stvari: iskrena želja zasnovana na razumijevanju onoga što se želi postići te jednostavan, izravan zdrav razum koji posjeduje svako misleće biće bez obzira na obrazovanje ili sklonosti.
“Pročišćenje uma” je neka vrst treninga mišljenja putem metodologije koja se nekad nazivala “viveka”, a danas je gotovo potpuno nepoznata.
10.
Neće svi ljudi osjetiti privlačnost prema treningu uma i njegovu pročišćavanju. Ponajprije, većina ljudi uvjerena je da zna ispravno misliti, a zamisao da je to potrebno uvježbati nekima zvuči poput uvrede.
Nadalje, čak i ako osjete želju za tako nečim, neki ljudi neće moći slijediti viveka trening. Otprilike 10 % ljudi otpast će na prvim koracima, još toliko na kasnijim. Dakle, pročišćenje uma mogućnost je za većinu, ali nije baš za svakoga.
Vremenski, trening zahtijeva četiri do šest mjeseci svakodnevnog rada. Isprva je naporan i potrebno je naviknuti se na poseban način rada, ali kasnije, ako kandidat “uhvati ritam”, svi naizgled nepovezani djelići poprimaju svoj smisao i proces postaje vrlo zanimljiv. Po uspješnom završetku mnogi će tvrditi da se radilo o najboljim, najproduktivnijim i najuzbudljivijim mjesecima njihova života.
11.
Nitko nikome ne može prenijeti istinu o stvarnosti, ali svatko je može sam “vidjeti”. Kao svjesna bića, posjedujemo sposobnost dekonstrukcije iluzije. Ona je ugrađena u naš um kao “razlučujuća sposobnost” ili “viveka”.
No, naš je um također sposoban za stvaranje složenih konstrukcija i pojmova koje koristimo automatizmom. Oni zasjenjuju istinu i onemogućavaju uvid u stvarnost kakva jest.
Taj uvid (koji je zapravo trajno stanje) nekada se nazivao prosvjetljenje, ali je danas, poput mnogih drugih duhovnih pojmova poprimio razna značenja za razne ljude.
Ipak, uz rizik nerazumijevanja, napisat ću da trening pročišćavanja uma vodi do samog ruba prosvjetljenja te tako predstavlja najizravniji put do njega. To je prirodno stanje svjesnog bića u kojem se stvarnost zapaža takva kakva jest, bez iluzije i privida.
Nije nužno da će vam se to stanje svidjeti. Štoviše, moglo bi se dogoditi da putem izgubite mnogo toga što vam je sada drago i na što se oslanjate. Jer, ljudi se često oslanjaju na iluziju. Njezin nestanak može biti zastrašujuć.
Ipak, potraga za istinom nikad neće prestati. Svako svjesno misleće biće naposljetku će odbaciti sve drugo i krenuti putem otkrivanja stvarnosti kakva jest. To je i vaša neizbježna sudbina.
Pitanje nije hoćete li ili nećete, već samo – kada ćete?
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj