Objašnjenje nekonceptualnih lingvističkih formi (NLF) kao “kvantnih vibracija svijesti”
Ovo nije obična knjiga.
Naizgled, njen bi se sadržaj mogao nazvati inspirativnim, možda poetskim, ali svakako neobičnim. Radi se o nizovima rečenica koje, opet naizgled, tvore smislene cjeline. Ali, ti su nizovi izloženi u određenim ritmovima te ispresijecani sadržajno nepovezanim rečenicama koje čitatelje (ili slušatelje, jer izvorno su “vibracije svijesti” namijenjene slušanju) dovode u sasvim posebno stanje “prepoznavanja” ili “usklađivanja” s dubokim valovima stvaranja koji se nalaze – kako neobično! – u njihovoj vlastitoj svijesti.
Nije mi namjera na ovom mjestu izlagati punu teoriju, a što se toga tiče niti pak smisao “Kvantnih vibracija svijesti”. Knjigu se može smjestiti samo u zasebnu nišu rijetkih zamisli do koje pristup imaju pripremljeni. Ako je uzmete u ruke i počnete čitati iz znatiželje, tek toliko da vidite o čemu se ovdje radi, vjerojatno ćete vrlo brzo odustati. Doista, ovo nije obična knjiga, ne možete je čitati kao druge knjige, pa je bolje da to ni ne činite.
Objašnjenje je moralo početi ovim upozorenjem, kako bismo izbjegli zbunjenosti i nesporazume. Međutim, to ne znači da ova knjiga nije za svakoga. Jest. Dapače. Svatko je može čitati (ili slušati) i imat će od toga velike dobrobiti. Poanta je u tome što te dobrobiti nisu onakve kakve biste imali od drugih knjiga. Primjerice, ovdje nema priča sa zanimljivim zapletima koje će vas zabaviti. Nema niti informacija koje ćete primijeniti u praksi i koje će vam olakšati svakodnevni život, poboljšati vaše zdravlje ili samopouzdanje. A opet, od nje možete dobiti sve to i mnogo, mnogo više od toga. Samo, to neće biti na uobičajeni način, uobičajenim kanalima. Dogodit će se drugačije, mnogo izravnije, jer riječi ove knjige dopiru duboko i daleko te prodiru sve do izvora. One djeluju iza zamršenih obrazaca vašega uma i emocionalnih drama vašega srca. Spuštaju se do dubina do kojih vaše promišljanje ne može doći. Štoviše, spuštaju se iza dosega bilo kojeg spoznajnog procesa, bila to percepcija osjetilima, treptaj osjećaja ili oštrina razuma.
Ova je knjiga čudo nalik na kvantna čuda koja zbunjuju znanstvenike. Ona probija sve barijere i krši sve poznate zakone čitanja ili slušanja. No, to samo znači da koristi neke druge zakone, dublje, temeljitije, smislenije i obuhvatnije.
U tom smislu, ova knjiga, sama za sebe, predstavlja alat za brzu – u nekim slučajevima možda čak i trenutnu – preobrazbu svijesti iz one svakodnevne u onu kozmičku, apsolutnu, decentraliziranu, sveprisutnu, jedinstvenu i istinitu.
Jasno je, ove rečenice zvuče hrabro i ambiciozno. Moguće je da će vas zbog toga i privući, ali moguć je i suprotan učinak. Kako god bilo, siguran sam da će sadržaj knjige naći put do onih koji su ga spremni primiti.
A kad smo kod spremnosti, evo koje bi knjige mogle pružiti dodatna objašnjenja onoga što se nalazi u ovoj, neobičnoj kakva jest. Ponajprije, to je knjiga “Proboj – suprotstavite se autoritetu iluzije” (HighCastle, Zagreb, 2020.). U njoj ćete pronaći detaljna objašnjenja takozvanih “nekonceptualnih lingvističkih formi” (NLF), kao i prvih deset NLF čitanja koja su ponovljena i u ovoj knjizi.
Nakon toga, dobru pripremu svakako predstavlja knjiga “Šesto stanje svijesti” (HighCastle, Zagreb, 2023.) Pozornost obratite na poglavlje koje se naziva “Šruti – prepoznavanje čistih oblika”. To je poglavlje smješteno na kraj knjige, pa će čitanje prethodnih poglavlja pružiti odgovarajući kontekst za razumijevanje šruti.
I naposljetku, preporučujem dvije manje knjige eseja iz serije “Refleksije na Šesto”. Prva nosi naslov “Što je svijest?” (HighCastle, Zagreb, 2023.), a druga “Kako svijest stvara materiju?” (HighCastle, Zagreb, 2024.). Radi se o “satelitima” knjige ”Šesto stanje svijesti” koji su nastali iz potrebe dodatnih objašnjenja zamisli izloženih u njoj. Ta se objašnjenja oslanjaju na suvremenu znanost, primjerice kvantnu fiziku (u knjizi “Što je svijest?) te epistemologiju, kognitivnu psihologiju i neuroznanost (u knjizi “Kako svijest stvara materiju?). Nadam se da će to biti dovoljno za dubinsko razumijevanje smisla i sadržaja ove knjige.
Ali, da ne bi bilo zabune i oko toga: ova knjiga JEST nastala kao rezultat znanstvenih istraživanja. Samo, to nisu istraživanja naše znanosti, već jedne drugačije znanosti – one koja ne radi kompromise sa znanstvenom metodologijom. Površno gledano, prosječan čovjek (i znanstvenik) nazvat će to iskustvenim istraživanjem ili istraživanjem svijesti. Taj isti prosječni čovjek (a posebice znanstvenik) će nakon toga odmahnuti rukom i proglasiti cijelu stvar subjektivnom. Knjige koje sam vam predložio kao pripremno čitanje za razumijevanje ove, trebale bi biti dovoljne za zadovoljavanje raspravi sklonog uma koji želi znati kako sadržaj nastao istraživanjem svijesti može biti rezultat beskompromisne znanstvene metodologije. Ovdje ne mislim ponavljati argumente, ali ću zato ocrtati obrise “povijesti” takvog istraživanja stvarnosti. Bit će to crtanje vrlo brzim i kratkim potezima pa nemojte očekivati detalje, nego opću sliku i okvir za ono što slijedi.
Vratite se u mislima u vrijeme prije razvoja tehnologije. Možete zamisliti neku kulturu za koju ste čuli ili je čak poznajete, primjerice predvedsku kulturu Indije. Ili možete zamisliti nešto čega nije bilo u našoj povijesti, ili mi barem za to ne znamo; neku kulturu koja postoji samo kao ideja. Recimo da su tada i tamo ljudi bili, baš kao što su sada i ovdje, zainteresirani za otkrivanje tajni svijeta u kojem žive. Radi lakšeg zamišljanja, te da se otklone smetnje koje bi vam mogle pasti na um, maknite sve društvene probleme s kojima se suočavamo danas. Ima dovoljno hrane, civilizacija je miroljubiva, nema pretjeranih prijetnji životu putem nasilja, a ljudi imaju dovoljno vremena misliti o sebi i stvarnosti. Utopija, pomislit ćete, ali bit ćete u pravu samo djelomično. Unatoč onome u što nas želi uvjeriti službena verzija povijesti, takvih je razdoblja u životu čovječanstva bilo, primjerice u neolitsko vrijeme, između deset tisuća i tri tisuće godina prije naše ere. Ali, nama sada nije važno je li toga bilo ili nije bilo tijekom naše društvene povijesti. Važno je samo da se u mislima stavimo u tu moguću situaciju jer, naposljetku, neki ljudi, u nekim razdobljima, bili su u njoj, čak i ako cjelina civilizacije nije. Uostalom, to bi se moglo reći i za našu sadašnjicu. Egzistencijalnih prijetnji ima više nego što bismo htjeli, ali za neke pojedince, čak mnogobrojne, ima i dovoljno prostora za razmišljanje o smislu, svrsi i znanju. Ipak, u ovom trenutku nećemo se zadržavati u sadašnjosti jer bi takav postupak imao jednu veliku manu: indoktrinirani smo znanstvenom paradigmom iz koje je izrasla naša tehnologija. Zbog te indoktrinacije moramo se, makar u mislima, staviti u drugačiju situaciju. Dakle, tehnologije nema, ali postoji ljudski um, pronicljiv i znatiželjan kao što je i sada.
Obdareni tim značajkama uma, pod uvjetom da su bili iskreni i imali dovoljno vremena, neki su ljudi došli do zaključka da mora postojati pouzdani način stjecanja znanja. Nisu to bili svi ljudi, naravno. Možda čak ni većina, jer većina je ipak bila pod utjecajem straha koji ih je odveo u područje praznovjerja ili možda malo naprednije – religije. Takvu većinu ostavit ćemo po strani i usmjeriti se na manji broj mudrih pojedinaca koji su otkrili ono što se naziva – znanstvena metodologija.
Jedno od prvih načela tog otkrića bila je spoznaja da znanstveno pitanje mora biti postavljeno tako da se može opovrgnuti. Ako se odgovori nude u obliku cjelina, nazovimo to znanstvenim teoremima ili teorijama, i oni moraju biti takvi da se mogu opovrgnuti. Jer ako to nije moguće, ako ne postoji način da dokažemo da su pogrešne, onda one nisu znanstvene nego pripadaju području vjere. A o vjeri se ne raspravlja, unatoč tome što ljudi to vole i izmišljaju vrlo razgranate umne konstrukcije koje nazivaju teologijom, a koje se oslanjaju na… hm, ni na što zapravo.
Ako ćemo govoriti o znanosti – o znanju, dakle – tada sve što radimo mora biti takvo da omogućava svakom drugom da dokaže kako nešto jest ili nije točno. Ako imamo takvu metodologiju, smijemo je zvati znanstvenom.
S takvim su stavom ti mudri ljudi iz davnina (ili pak mudri ljudi iz naše mašte) pogledali u svijet oko sebe. Budući da nisu bili zaraženi virusom materijalizma (ni našom tehnologijom koja je proizvod takvog pogleda na svijet), shvatili su da što god vide, čuju ili dožive na bilo koji način, zapravo doživljavaju u svijesti. Neki od njih išli su tako daleko da su ustvrdili da kad njihove svijesti nema, nema ni ničega drugog. I to je izazvalo rasprave između ekstremnih solipsista koji su tvrdili da ne postoji ništa osim njih i onih opreznijih koji su tvrdili da ne mogu znati postoji li bilo što izvan svijesti. Njihove su rasprave završile u korist ovih potonjih, mada uvjereni solipsisti i te rasprave smatraju vlastitim unutarnjim dijalogom. No, kako god, u jednom su se slagali: pitanje o postojanju bilo čega izvan svijesti nije znanstveno pitanje! Ne može se dokazati, ne može se opovrgnuti i stoga nije vrijedno razmišljanja. Tvrdnja da materijalni svijet postoji neovisno od svijesti u istom je rangu kao i teologija. Zasnovana je na vjeri, a ne na znanstvenoj metodologiji.
Na tom mjestu naša zamišljena akademska kultura bez današnje tehnologije i nedodirnuta indoktrinacijom prevladavajuće paradigme koja zagovara neovisno postojanje materije (iako to ne može dokazati) kreće u sasvim drugačijem smjeru od naše trenutačne akademije i onoga što nazivamo znanost. Pazite, znanstvena metodologija je i dalje ista, ali se na samom početku odustalo od zatvaranja očiju pred njenim kršenjem. Zamislimo da je tako. Recimo da je tako. U kojem bi smjeru takva znanost mogla ići?
Smjer je očigledan: istraživanje svijesti. Svi naši doživljaji, cjelokupno iskustvo svijeta, a možda i cijeli svijet kao takav (ovaj dio još treba dokazati, ali moguće je) nalazi se u svijesti. Ili barem ovisi o njoj, i to u toj mjeri da se može u trenutku promijeniti ako se promijeni sadržaj svijesti. Ili stanje svijesti, ali to su već detalji o kojima nećemo govoriti na ovome mjestu.
S tim očiglednim smjerom odmah se pojavio i očigledan problem: unutar svijesti nalazi se mnogo toga subjektivnog i vrlo, vrlo promjenjivog. Štoviše, subjektivni sadržaji svijesti – što se nekome čini, kako se netko osjeća, što netko želi i slično – poprilično jasno zadovoljavaju kriterij neznanstvenih pitanja. Ipak, svijest je ovdje kao osnova našeg života, u to nema sumnje. I što sad?
Rješenje nije tako složeno kao što se nama čini (jer, mi odmah pomislimo na instrumente, objektivnost i slične pojmove za koje, ako ste dobro pratili ovu priču, u pravoj znanstvenoj paradigmi nema mjesta). Potrebno je proučiti onaj dio svijesti koji nije promjenjiv. U svakodnevnim okolnostima to je vrlo teško, jer promjenjivo je baš sve – od osjeta, preko misli i sjećanja, do osjećaja. Na taj način nije moguće znanstveno proučavati svijest. Da bismo to učinili, potrebne su nam posebne okolnosti – nešto poput laboratorija u kojem ćemo moći najprije izolirati svijest ili njene dijelove, a zatim razmatrati varijable koje se u njoj pojavljuju u odnosu na učinak koji imaju na doživljaj stvarnosti.
Laboratorij se zove meditacija, a ta riječ označava postupak smirivanja mentalne aktivnosti sve dok se ona potpuno ne umiri i ostane samo osnovni medij u kojem se umna aktivnost odvija. Taj medij možemo nazvati čista svijest. Čista svijest je “laboratorijski rezultat” meditacije, pojavljuje se u izoliranim uvjetima (izvan uobičajene aktivnosti) te predstavlja prvi korak prema znanstvenoj analizi stvarnosti kakva jest.
Za taj prvi korak sigurno ste čuli, ali vjerojatno niste o njemu razmišljali na taj način. Također, zbog posvemašnje zbunjenosti oko izraza “meditacija” koji za razne ljude nosi razna značenja, izgubljena je mogućnost da na taj postupak gledamo kroz prizmu spoznaje stvarnosti. No, za naše zamišljene mudre znanstvenike, meditacija i smirivanje mentalne aktivnosti predstavlja upravo to, ni manje ni više.
Razvoj drugačije znanosti od tog mjesta nadalje postaje složen i manje razumljiv, ali istodobno vrlo zanimljiv. Dat ću sve od sebe da vam ga predstavim na jednostavan način jer, najzad, na ovome mjestu počinje gotovo nevjerojatno putovanje prema “kvantnim fluktuacijama svijesti” koje predstavljaju sadržaj ove knjige.
Jedan od prvih zaključaka istinskih istraživača svijesti i stvarnosti je da izolirana čista svijest ne predstavlja ništavilo i prazninu. U njoj uvijek nečega ima. Ne samo da ona predstavlja postojanje ili bivanje – u obliku osjećaja prisutnosti svijesti bez aktivnosti – nego ona doista nije prazna i ravna. Do tog zaključka istraživači svijesti nisu došli odmah, već s vremenom, kako je raslo njihovo iskustvo i dodir sa čistom sviješću. Najzad su došli do neobičnog zaključka da čista svijest ne dozvoljava dugotrajno postojanje ničega. Ništa se uvijek pretvara u nešto. Štoviše, taj mehanizam pretvorbe zapravo je mehanizam stvaranja… svega. Unutar tog mehanizma postoje zakoni koji upravljaju stvaranjem, a spoznaja tih zakona moguća je na isti ili barem na sličan način kao što je moguća i laboratorijska izolacija čiste svijesti. I na kraju, uporaba tih zakona omogućava nastanak tehnologije – sasvim različite od ove naše – koja ima gotovo neograničen doseg.
***
Jesam li pretjerao? Pišem li prebrzo?
Jasno je da svaka od gore napisanih rečenica zahtijeva dodatna objašnjenja, ali za njih u ovom trenutku nema prostora (ovo je samo okvirno uvodno objašnjenje sadržaja jedne vrlo neobične i posebne knjige). Ponovit ću još jednom da su svi ti zaključci zasnovani na beskompromisnoj znanstvenoj metodologiji dokazivanja i opovrgavanja, te da su ponovljivi u svakom praktičnom smislu.
Ono što bi suvremenom čitatelju moglo biti zanimljivo je usporedba s nekim dijelovima naše znanosti, posebice s kvantnom fizikom. Uostalom naslov knjige, “Kvantne fluktuacije svijesti”, koristi upravo takvu usporedbu.
Čuli ste za vakuum kao izraz koji opisuje prostor u kojem ničega nema, prazan prostor. No, to je pojednostavljeno objašnjenje jer potpunog vakuuma, dakle potpuno praznog prostora bez bilo kakvih čestica, zapravo nema. Kvantna fizika u tom smislu govori o “osnovnom kvantnom stanju” koje je ekvivalent nepostojanju čestica ili valova. Međutim, prema Heisenbergovom načelu neodređenosti, čak i takvo naizgled prazno stanje, nikad nije potpuno prazno. U njemu nastaju takozvane kvantne fluktuacije koje predstavljaju neku vrst nasumičnih (ili barem tako izgleda) promjena u količini energije u nekoj točki prostora. Drugim riječima, kvantna fizika ne dozvoljava postojanje ničega. Ne postoji ništa, jer se zbog načela neodređenosti uvijek i svuda javljaju takve oscilacije ili fluktuacije koje u konačnici stvaraju najprije virtualne kvante (recimo fotone), a zatim i u određenim slučajevima i stvarne fotone. Štoviše, ta pojava je vjerojatni uzrok nastanka našeg svemira te objašnjava njegovo širenje sve tamo od Velikog praska.
Sve ovo napisao sam poradi istovjetnosti zaključaka kvantne fizike i istraživača svijesti (ovaj put ne onih zamišljenih). Ta istovjetnost (kao i neke druge) navele su neke hrabrije fizičare na tvrdnje kako svijest posjeduje osobine kvantnog polja.
U ovom trenutku došli smo do drugog velikog raskrižja u ocrtavanju slijeda znanstvenog istraživanja svijesti. Nakon njega napuštamo usporedbu s današnjom znanošću, to jest kvantnom fizikom (koja još nema dovoljno podataka da o tome govori).
Napisao sam da se uglavnom smatra da su kvantne fluktuacije slučajne. Međutim, što ako nisu? Što ako njima upravljaju određeni zakoni, pa makar bili i probabilistički a ne deterministički?
Sljedeća spoznaja na putu otkrivanja zakona stvarnosti od strane istraživača svijesti je daljnje zbližavanje s fluktuacijama unutar čiste svijesti. Taj dio procesa teško je opisati čovjeku bez iskustva, ali možete ga zamisliti kao pobliže proučavanje (unutar svijesti, naravno, kao nastavak “laboratorijske” izolacije čiste svijesti) crte razdvajanja između čiste i pobuđene svijesti, odnosno točaka unutar svijesti na kojima nastaju fluktuacije. Bez ulaska u detalje, zamislite da ste takav istraživač i da počnete primjećivati pravilnosti u nastanku fluktuacija. Također, počinjete primjećivati da neke od tih fluktuacija imaju sposobnost stvarati vrlo upečatljiva iskustva na površini svijesti. Štoviše, kako vrijeme prolazi, zamjećujete da mali pomaci na toj razini postojanja mogu ponoviti “veliki prasak” našeg materijalnog svijeta te da, koliko god to fantastično zvučalo, možete pratiti ili čak potaknuti nastanak novog svemira.
Kao što sam napisao, naša trenutna znanost još je daleko od toga. Međutim, čak i u našoj stvarnoj povijesti, neki mudri ljudi iz drevne Indije došli su do te razine spoznavanja svijeta. Nove i drugačije svemire nazvali su lokama, a cijeli proces prepoznavanja prirodnih zakona unutar svijesti – šruti. (Sada znate zašto sam vam na početku ovog uvoda preporučio čitanje istoimenog poglavlja iz knjige “Šesto stanje svijesti”.)
No, na stranu moguće paralele s našom poviješću, na koji bi način jedan takav istraživač izrazio ono što “vidi” na razmeđi postojanja i nepostojanja, u kolijevci svjetova, na izvoru stvarnosti? Današnji će znanstvenik uvijek posegnuti za matematikom i to je u redu, ali rekli smo da sada zamišljamo drugačiji put, možda čak mnogo jednostavniji od ovog kojim ide današnje čovječanstvo i njegova tehnologija.
Kako bi se u ljudskim okvirima, bez posebnih apstraktnih metoda ili tehnologije, izrazilo iskustvo pravilnosti fluktuacija koje stvaraju svjesna iskustva, a time i svjetove? Fluktuacije se događaju u određenim pravilnim razmacima, odnosno čak i ako razmaci nisu pravilni, ipak postoji određena struktura, ritam pojavljivanja. Nekad se on ponavlja, nekad je dugo vremena isti, a ponekad je sasvim jedinstven. Ponekad je jednostavan, a ponekad ima složenu strukturu u kojoj se dva ili više ritmova preklapaju u jedinstvenu cjelinu. Ali, kakav god da jest, uvijek se radi o nekom – ritmu.
Zamislite da ste tamo dolje, na izvoru stvaranja, te zapažate taj ritam. Kako ćete ga izraziti kad se vratite na površinu, u svijet u kojem živite? Nemate tehnologiju, nemate neka posebna sredstva, pa možda čak ni znanje da pretvorite ritam u matematičke funkcije. Ali, što imate?
Imate svoj um koji barata pojmovima. Imate ljudski glas koji izražava te pojmove u riječima. To imate i to ćete, bez sumnje, iskoristiti.
Progovorit ćete. Izrazit ćete zakone koje ste prepoznali u nekom obliku koji vam je blizak. Koristit ćete riječi, njihov raspored, njihovu melodiju… ali ne baš i njihovo značenje. Jer značenje je nastalo na površini, a vi izražavate duboke, univerzalne zakone koji se mogu očitovati u bilo kojem značenju jer jednako vrijede za ljude kao i za zvijezde.
I tako smo, eto, došli do točke gdje možemo razumjeti kako je nastao sadržaj ove knjige. Kvantne fluktuacije svijesti nisu nasumični poetski izrazi niti opisi određenih iskustava. Njihov značenjski dio samo je kanal kojim se unutarnji ritam stvaranja prelijeva na površinu. Tijekom posljednjih nekoliko godina NLF čitanja dolazila su jedno za drugim kao posljedica prepoznavanja šruti razine, stvaralačke razine svijesti. Nisam ni prvi ni posljednji koji je to učinio. Primjerice, drevni vedski rišiji napravili su istu stvar “ispjevavši” Vede. Ova je knjiga samo nastavak njihova rada na suvremeni način (i budući da nosi dodatak Vol. 1, ako vrijeme koje mi je dodijeljeno na ovome svijetu dozvoli, pojavit će se i Vol. 2, a možda i veći brojevi).
Kao što ćete vidjeti, ritmovi stvaranja ili kvantne fluktuacije svijesti imaju svoje matematičke – možda je bolje reći numerološke – značajke. Ima ih određeni broj, kako “stihova”, tako i cjelina. O tome ćete nešto više saznati u sljedećem poglavlju prije glavnog sadržaja, pod naslovom “Brojčani odnosi”.
Na kraju uvodnog dijela bit će još jedno poglavlje s praktičnim napucima kako koristiti kvantne fluktuacije svijesti. Njihova je glavna svrha buđenje iste razine prepoznavanja u svijesti čitatelja ili slušatelja. Imajte na umu da se radi o univerzalnim zakonima koji se nalaze u svijesti, a to znači i u vama kao svjesnom biću. Znači, ne radi se samo o tome da istraživač svijesti izrazi ono što prepoznaje, nego i da se drugim ljudima omogući da brže i lakše dođu do te razine.
Za kraj, vratimo se još malo pitanju znanstvene metodologije. Jedno od njenih pravila je i ponovljivost rezultata. Ako je neki zakon “otkriven” ili u ovom slučaju “prepoznat”, to znači da se takvo otkrivanje ili prepoznavanje može ponoviti.
Jesu li vedski tekstovi (to je jedan primjer šruti prepoznavanja) ponovljivi? Jesu li kvantne fluktuacije svijesti u obliku NLF čitanja u ovoj knjizi ponovljive? Hoće li netko drugi tko dođe do tog mjesta u istraživanju stvarnosti osjetiti, čuti, vidjeti i ispisati isto?
Jedan dio odgovora je da neće. Šruti prepoznavanje sadrži u sebi kreativnu komponentu. Međutim, prije nego što povičete “Aha! To onda ruši tvrdnju o znanstvenosti!”, poslušajte i drugi dio odgovora koji glasi da – hoće!
Sadržajno, tekstovi koji u sebi sadrže kodove prirodnih zakona (jer to se može i tako nazvati) mogli bi biti različiti. Oni ovise, primjerice, o kulturi iz koje dolazi istraživač. Tako su vedski rišiji na sadržajnoj razini pisali o pašnjacima, stoci, kiši i vjetrovima. Danas bismo mogli pisati o sasvim različitim temama, uz znatan dodatak kreativnosti. Stvar je u odnosima, u ritmovima, a ne u sadržaju.
Ako biste na nematematički, opisni način željeli izraziti neku formulu, mogli biste to napraviti ovako: “Neznanac je donio dvije jabuke i stavio ih na stol pored moje dvije. Sada su na stolu četiri jabuke.” Rekli ste da dva i dva rezultiraju u četiri, i to ste rekli na način da ste upotrijebili prizor iz svoje okoline.
Naravno, ovo je vrlo, vrlo pojednostavljeno objašnjenje. Kod NLF-a radi se o dubinskim odnosima i ritmovima (primjerice, ritmom kojim nekonceptualna rečenica ispresijeca glavni kontekst priče, kao i odnos značenja između glavnih pojmova i nekonceptualnog pojma, koji jedan od vedskih učenjaka, Patanjali, naziva dharmanupati), ali i o pojmovnim značenjima, takozvanim lakšanama određenih pojmova. Taj dio nećete razumjeti ako ne pročitate barem nešto od prethodno predloženih knjiga.*
*fusnota
Primjerice, analizu lakšana kako ih opisuje indijski logičar Adi Shankara i usporedbe sa “svjesnim agentima” kako ih predlaže suvremeni neuroznanstvenik Donald Hoffman (knjiga “Kako svijest stvara materiju?”).
Sve u svemu, u riječima i pojmovima koji teku kroz NLF čitanja te predstavljaju kvantne fluktuacije svijesti utkani su kodovi koji predstavljaju osnovne zakone stvaranja. Kao što je prethodno rečeno, do njih nećete doći razumskim putem, već iskustvenim. Mogli biste uživati u potencijalnom značenju rečenica, njihovu slijedu i utisku koji on ostavlja na vas. Ali, njihova prava svrha je da vas otvori onoj istoj razini na kojoj su prepoznati.
Kao što je već rečeno, ovo nije obična knjiga. Ovo je knjiga koja nadilazi, razbija i krši sve dosadašnje zakone čitanja i slušanja, odvodeći vašu svijest duboko unutra, sve do skrivenog izvora vašeg postojanja i postojanja svega što zovete svojom stvarnošću.
***
Knjigu “KVANTNE VIBRACIJE SVIJESTI” možete nabaviti preko mrežne knjižare HighCastle.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Komentiraj