Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od dvadesetsedam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru. Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!
UG je bio anomalija.
Nije završio studij u Madrasu jer je zaključio da um ne postoji. Od tih ranih dana, njegova se filozofija nije mnogo promijenila već se kasnije razvila u neku vrst brutalnog, no-bullshit pristupa duhovnosti (ili bih trebao napisati „protiv duhovnosti“).
Tko bi znao što mu se zapravo dogodilo tijekom njegove „tragedije“? Radilo se o nečem tjelesnom, fiziološkom, to je sigurno. Tako je on sam to opisao, a prema tom opisu, njegovo se tijelo počelo mijenjati. Ako ste čitali o tome i zapitali se može li se tako nešto ponoviti i, primjerice, dogoditi i vama, odgovor je da za to gotovo nema šansi. UG je to jasno rekao i, očito, bio je u pravu. Radilo se o nekoj vrsti mutacije; nekoj vrsti anomalije.
Utjecaj tih tjelesnih promjena zajedno s već utvrđenim gađenjem prema duhovnosti stvorilo je od UG-a karakter koji svijet poznaje. Ono o čemu je govorio nije bio rezultat prosvjetljenja, već njegove životne povijesti. Govorio je o stvarima koje je već znao i prije nego što mu se dogodila „katastrofa“.
Ustrajao je na tvrdnji da ga „ljudi ne bi trebali slušati“. Ako maknete taj naputak, da, rekao bih da ništa što je rekao nije korisno niti pak na bilo koji način vrijedno slušanja. Ali, ako svemu tome prethodi rečenica „nemojte me slušati“, onda nastaje zbunjenost zbog zamke paradoksa. Možda je upravo to najzanimljiviji dio pojave kakvu je predstavljao UG. Naravno, ljudi su ga ipak slušali, i iz istog razloga danas čitaju njegove riječi u knjigama.
Činilo se da mrzi ljude, barem na riječima. Nije baš bio tolerantan prema ljudskim dramama; smatrao je ljude orijentiranima isključivo prema sebi i zbog toga nevrijednima pažnje.
S druge strane, tvrdio je da osjeća kretanje Mjeseca i druga „kozmička“ zbivanja. Očito, posjedovao je povišenu osjetljivost, iako ona nije obuhvaćala ljudske poslove. Taj dio njegove priče izgleda mi čudno. To jest, da budem precizan, izgleda mi čudno jer je suprotan mom osobnom iskustvu.
Mogu posvjedočiti povećanu osjetljivost tijela. Kada tijelo prepustite njegovoj vlastitoj pameti, to će se neizbježno dogoditi. Vozač (ego, jasamstvo) je taj koji guši impulse izvana te na njih lijepi svoje namjere. Rezultat je tupost.
Međutim, jednom kad toga više nema, SVE postaje važno. Ljudska drama i mnogobrojni poslovi koje ljudi obavljaju (u glavi, nevidljivo, ali i rukama, vidljivo) postaju vidljivi i opipljivi poput vrućeg ulja prolivenog po vašoj koži.
Zapravo, UG je jednom rekao da osjeća misli drugih ljudi „kao što drugi ljudi osjećaju vlagu u zraku“. To je nešto što mi je vrlo blisko. Dovoljno sam patio zbog toga i voljan sam platiti visoku cijenu da od toga pobjegnem.
Ne možete sa sigurnošću znati što ljudi misle i osjećaju do u detalje. Ali, općenito, tijelo prosvijetljenog može osjetiti smjer u kojem te misli idu, njihov oblik i okus. Tijelo prosvijetljenog može ih namirisati, baš kao što biste vi osjetili smrad truleži koji se širi iz hrpe smeća u dvorištu vašeg susjeda.
Upravo mi je zbog toga neobičan taj nedostatak „brige“ koji UG pokazuje za sudbinu čovječanstva. Bez problema bih se mogao složiti s njim da smo najgora živa vrsta koja se ikada pojavila (barem najgora od onih za koje znamo). Nitko nije tako loš, zao i opasan poput ljudi. Također, mogao bih se složiti s njim da smo „prokleti“ i da nema spasenja za monstrume poput nas.
Ako progovorim makar i jednu riječ ili učinim samo jedno djelo koje pokazuje u smjeru stvaranja boljeg svijeta ili nečeg takvog, to je samo zato što mi je muka od onog što ljudi rade. I, naglašavam, ne radi se samo o riječima; meni je doslovno muka od ljudske patnje! Imam snažne glavobolje kad neki propalitet spali selo puno žena i djece negdje na drugom kraju svijeta. Pobogu, osjećam stalnu neugodu jer ljudi muče životinje. Mogu namirisati truli sadržaj bilijuna njihovih namjera i (ne)djela.
Pokušavam zatvoriti svoje „prozore“. Pokušavam se odvojiti od svega toga. Bježim, živim na pustim mjestima, pokušavam pronaći nešto što će me zaštititi od ljudi. Ali, nema spasa od toga! Mogu smanjiti utjecaj koji do mene dolazi zbog same činjenice da na svijetu živi toliki broj ljudi, ali ne mogu izbjeći gotovo neprestani tjelesni bol zbog tolike patnje koju stvaraju sebi i drugima.
Vidite, to nije stvar moralnosti. To nije ni suosjećanje. Radi se o jednostavnom pokušaju življenja bez boli.
Ako UG to nije osjećao, bio je prokleto sretan! Osjećao je glad. Djelotvorno je zadovoljavao svoje svakodnevne potrebe. Drugima je govorio kako je prirodno slušati svoje želje, zadovoljiti ih i biti sretan. Nepoznanica mi je kako je uspio previdjeti opću osjetljivost prosvijetljenog tijela na postupke i život drugih ljudi.
Imajte na umu da u prosvjetljenju, bez obzira na to što čvrsta usmjerenost na sebe više nije prisutna (naravno, kad jasamstvo nestane, nema ničega na što biste se mogli usmjeriti; nema više čvrstog središta), tijelo je još uvijek ljudsko. Vi i ja, mi smo, baš kao i UG, rođeni kao ljudi. To nas čini osjetljivima na djelovanje naše vlastite vrste. Čudovišta smo, izopačeni, korumpirani, slomljeni i na mnogo načina vrijedni žaljenja. Ali, što se može učiniti glede toga? Smrt će okončati činjenicu pripadnosti ljudskoj vrsti (barem privremeno). Ali, ako ste zapravo otišli prije smrti tijela (što je poetska definicija prosvjetljenja), i tijelo je ostalo prepušteno samo sebi, što zapravo ono može učiniti? Ne može se pretvoriti u tijelo mrava ili u tijelo dupina! Dakle, hoće-neće, zapelo je među ljudima.
Radije bih zapeo negdje drugdje, ali ne mogu si pomoći. Neko vrijeme razmatrao sam rješenja poput promjene oblika (shapeshifting), ali ta sposobnost nije prirodni dio mene. Teško ju je postići (uspio sam samo djelomično); toliko teško, zapravo, da je u praksi lakše izdržati mučenje zbog „osjećanja“ ljudskog stanja oko mene, nego se izložiti toj vrsti bijega. Možda to jest rješenje za neke, ali – na moju žalost – ovo tijelo nije među takvima.
Umjesto toga, zbog razloga preživljavanja i, moram reći, sasvim dovoljno samo za to, ali ništa više od toga, razvio sam i neke tehnike za smanjenje štetnog utjecaja koji na ovo tijelo ima postojanje ljudi, takvih kakvi jesu, u svijetu oko mene. Zapravo sam naučio živjeti s tim.
***
Natrag na temu. UG se usprotivio bilo kakvom djelovanju koje bi išlo u smjeru „spašavanja“ ili „promjene“ društvenog statusa našega svijeta. U isto vrijeme, brinuo se za svoje svakodnevne potrebe i preporučivao je drugima da tako čine (da se ne odriču zadovoljstava i ne odbijaju ono što ih čini sretnima). Možda mu je njegova „tragedija“, neponovljiva anomalija ili genetska mutacija, što god da je to bilo, omogućila spasonosnu sljepoću – sposobnost da ne osjeća što drugi ljudi čine na globalnoj razini. Nikad nećemo znati zašto je tome bilo tako. Ali, sasvim je sigurno da će tijelo prosvijetljenog osjećati utjecaj svega što se događa u okolini (bližoj i daljnjoj, nebitno). Ono će razviti neke zaštitne mehanizme, ali neizbježno je da će u nekom trenutku, nakon što vi „odete“, to isto tijelo – i ostaci uma i svega ostalog – očajnički početi tražiti rješenje za žurnu potrebu: kako zaustaviti bolan i štetan utjecaj drugih ljudi?
Ponovno, ne radi se o nekom duhovno-ezoterično-jedno-sa-svim osjećaju, već o istom mehanizmu zbog kojeg ćete pobjeći od tigra koji vas vreba iz grmlja. Ili zbog kojeg ćete pucati u tigra ako se dogodi da sa sobom imate pušku.
Činjenica da nemam „pušku“ odgovarajućih sposobnosti predstavlja veliku sreću za čovječanstvo. Znam kako to zvuči, ali ipak ću napisati: kad ste pod takvim pritiskom zbog gluposti drugih ljudi (u jednom razdoblju života nadao sam se da ćemo pronaći put do drugih planeta, ali do sada se to nije dogodilo i nije vjerojatno da će se dogoditi tijekom životnog vijeka ovoga tijela), sasvim je prirodno da počnete razmišljati kako ih se riješiti! Napravio bih to, da mogu. Iskreno. Ne bih previše razmišljao. Uopće ne bih.
Srećom po čovječanstvo, nisam u položaju provoditi takve radnje. Djelovanje u tom smjeru zahtijevalo bi od ovog tijela mnogo više trpljenja nego izdržavanje situacije u kojoj je sada. Dakle, i ovdje se radi o sličnoj frustraciji kao i s idejom „promjene oblika“.
Znači, barem što se mene tiče, čovječanstvo je sigurno iz ekonomskih razloga: jeftinije je trpjeti ga.
Želio bih razjasniti da ako na drugim mjestima govorim o boljem svijetu, promjenama, uklanjanju patnje i sličnim stvarima, radim to jer moram. Moram izbjeći patnju i bol koje osjećam na tjelesnoj razini. Prirodno je da tako činim, jer to je jedino što mi je preostalo dok čekam da ovo tijelo prestane postojati (dok u isto vrijeme svi mi čekamo neku vrstu zajedničkog uništenja).
Moja je pozicija u skladu sa svim humanitarnim, suosjećajnim, ljubaznim i dragim pojedincima koji očajnički pokušavaju promijeniti svijet nabolje. Nisam nikad očekivao da ću biti u toj poziciji, ali evo, tu sam. Ili se barem čini da jesam.
UG je stalno naglašavao da nije u sukobu s društvom. Tako nešto bilo je moguće samo i jedino ako se osjećao ugodno u tijelu. Očigledno, tako je i bilo. Vjerojatno nikada nećemo otkriti zašto je bio neosjetljiv na gužvu koju su drugi ljudi radili (koju i dalje rade) oko njega. Međutim, kao što sam napisao, on je bio anomalija. Sretna anomalija, čini se.
Što se tiče ostalih, ako ta nemoguća stvar koju zovemo prosvjetljenje ikada svane u tijelu, stvari će vjerojatno biti sasvim drugačije. Ne mogu znati što će neko jedinstveno tijelo osjećati ili učiniti. Sve je moguće. Netko će podići teške obrambene štitove i sretno živjeti iza njih. Netko drugi bi mogao otpočeti destruktivnu kampanju za „kraj svijeta“ i aktivno se boriti protiv svega što je čovječanstvo ikada učinilo. A netko treći će pokrenuti unutarnju revoluciju i objaviti nježnu duhovno-ljubavnu poruku koja bi mogla sve nas, jednom zauvijek, promijeniti nabolje.
Ali, što god prosvijetljeno tijelo (i um) učinilo, to neće biti zbog apstraktnih ideja „dobrote“, a posebice ne zbog potpuno besmislene zamisli o nekoj posebnoj vrlini koja obitava unutar ljudi i daje im poseban položaj u svijetu. Bit će to zato što je, za to tijelo u tom trenutku, upravo ta djelatnost indicirana u situaciji, uključena u nju, poput vodikovih atoma u molekulu vode. Takva djelatnost je neizbježna i jedina moguća.
***
Ima još misli o UG-u koje neizbježno dolaze kad se čita o onome što je radio, kakav je bio i što je govorio. Nakon svoje „tragedije“ – da, ako niste do sada shvatili, UG je prosvjetljenje nazivao tragedijom – UG je naizgled nastavio svoj prethodni život (nema druge, tako je to u većini slučajeva, osim ako niste još veća anomalija od UG-a). U tom je životu bilo ljudi, a oni su ga, budalasti kakvi jesu, pitali o prosvjetljenju.
Kako se to događa? Kako se to može dogoditi i nama?
Ah. Kakvog li nesporazuma!
Neće se to dogoditi vama. Odnosno, dogodit će se vama, jedino ako svoj kraj pripisujete sebi. Život će se nastaviti, naravno, ali ne vaš život, nego Život.
UG je ispravno shvatio da nitko to ne želi. Ljudi nemaju pojma o čemu pričaju kad pričaju o prosvjetljenju. Bave se duhovnošću, a i dalje pjevaju istu pjesmu o sebi; kako će oni postići ovo ili ono. Smrdi to, UG, znam, smrdi do neba, ali što se tu može?
UG je pokušao otjerati ljude od sebe. Nije mu uspjelo.
Rekao im je, primjerice: „Tkogod da je izabran, njemu će se dogoditi.“ Čista sreća, dakle. Idite kući, ljudi, i čekajte. Ako imate (ne)sreće, dogodit će vam se prosvjetljenje. Tako je govorio UG.
Ali, bilo je nečega u njemu, nečeg zbog čega su ljudi i dalje dolazili. Imali su potrebu, a UG ih je privlačio. Inače, kad se tako nešto događa, obično ljudi u prevari vide pravu stvar; glumca ili bar nenamjernog neznalicu zamijene za prosvijetljenog. U UG-ovom slučaju, bilo je obrnuto: ljudi su u prosvijetljenom tražili neznalicu! Imali su potrebe i mislili su da će ih, nekako, UG zadovoljiti. Nije ni čudo da ih je tjerao sa sastanaka i predavanja. Bolje bi im bilo da su ostali doma na kauču i gledali televiziju.
Teško je reći koliko je UG zapravo imao problema s ljudima, koliko su mu išli na živce, a koliko se samo s njima zabavljao. Naizgled ih je mrzio, ali izgled vara, a UG nikad nije – prema svojem vlastitom priznanju – govorio istinu. Nitko to ne može (govoriti istinu), tek toliko da znate.
Ali, činjenica je da iluzija (Maya) ima kraj. Također je činjenica da u svemu postoji procjep, rascjep, pukotina kroz koju prodire svjetlo u zatamnjenu komoru neprosvijetljenog ljudskog uma. Drugim riječima, unatoč izrazitoj orijentaciji prema sebi i svome, u ljudima ima tragova „više inteligencije“. Stvarnost. Istina. Kolikogod nevjerojatno zvučalo, kolikogod to oni ne vidjeli i činili sve da ne progledaju, toga ipak ima i u ljudima.
A to znači da će ljudi dolaziti. Očajnički će se pokušavati iskopati iz privida, čak i onda kad su im motivi sasvim pogrešni. Udarit će glavom o istinu, ponekad tako jako da će je razbiti (glavu, ne istinu). Ali, onda će potražiti pomoć, zacijeliti rane i zaboraviti što se dogodilo. Ljudi će poricati, odbacivati, izmišljati, zamišljati, ponovno poricati, graditi kule u zraku, rušiti ih, patiti, smijati se, ponovno poricati i vrtjeti se u začaranim krugovima mnogo godina i života. Ali, privid ne traje zauvijek. Maya ima kraj. Točka.
Prosvjetljenje će se dogoditi svima, a ne samo (ne)sretnima. Preostaje jedino pitanje trenutka.
I tu se otvara prostor nekakvog „činjenja“. To je poput trika. Ne može se do prosvjetljenja željenjem, dragovoljno. Tako stvari ne funkcioniraju, jer nitko tko iole razumije o čemu se radi, a pri zdravom je razumu, ne može to željeti. Ali, postoji nešto u svakom svjesnom stvorenju, nešto skriveno što gura u tom smjeru. Neki ljudi toga nisu svjesni (ne još), a u nekih se javlja potreba koja se ne može objasniti, ali joj se ne može ni odoljeti.
Ne možeš poslati ljude doma, UG! Nitko to ne može. Neće slušati. Dolazit će ponovno i ponovno. Zapeli smo među ljudima.
Ti si se izvukao, doduše, a mi ostali još ćemo neko vrijeme biti ovdje. I dok smo ovdje, zašto ih ne bismo, barem malčice, gurnuli u tom smjeru? Pomaže kod nekih, a ako samo jedan prođe, to je jedan trn manje u vrlo bolnoj peti. Ako ih prođe nekoliko, ili bože-sačuvaj-kakve-li-sreće, više njih – tko zna, možda ću uskoro moći trčati gotovo bez bolova.
Zar to ne bi bilo divno?
Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od dvadesetsedam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru. Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski Engleski
Comment
Renault Katrca
Ko imaš občutek, da nosiš bolečino celega sveta na svojih lastnih ramenih.
Ko si zgrožen nad človeško norostjo do zadnje celice svoje biti.
Ko se počutiš ujetnik tuzemskega (telesnega) življenja in ne vidiš nobenega smisla v tem.
Ko veš, da si čisto pri sebi, a se ti hkrati zdi, da se ti bo vsak trenutek zmešalo, če nekaj ne narediš.
Ko ne vidiš izhoda. Ker izhod ni, da si zatiskaš oči, zanikaš ali odganjaš misli (itak ne gre, ker je bolečina premočna). Ker izhod ni, da se samo vsedeš v kot in čakaš, da mine (ker ne mine). In izhod ni, da dvigneš roko nad svoje telo, na kakršenkoli način (ta opcija sploh ne obstaja).
Ko ni tolažbe na tem svetu, ki bi te lahko potolažila in ti odvzela breme.
In potem pač živiš, počneš kar pride, vzdržuješ svojo bit na najboljši možni način, se ukvarjaš s tebi ljubimi stvarmi, se izogibaš noremu svetu, bežiš v osamo ter iščeš vsakdanje “aspirine”, ki ti vsaj malo olajšajo bolečino. In poskušaš ne škoditi drugim.
Tak je to.