Vincent i Zvjezdana noć

Ovih dana mi je pažnju privukao članak o zanimljivoj analizi slike “Zvjezdana noć” Vincenta van Gogha. “Analiza” je možda pogrešna riječ jer se ne radi o umjetničkom dojmu ili tehnici slikanja, već o matematičkim obrascima naslikanim umjetnikovom rukom.

Studija je objavljena u časopisu “Physics of Fluids”.

Pojednostavljeno rečeno, Van Gogh je vrlo precizno, potezima kista preciznošću dijelića milimetra u svojojoj slici prenio zakone turbulencije koji će znanstveno biti opisani tek pola stoljeća nakon njegove smrti (od strane ruskog znanstvenika Andreja Kolmogorova koji je prvi u jednadžbama opisao turbulenciju). Također, na njegovoj se slici pojavljuju i obrasci koje je još kasnije opisao australski matematičar George Batchelor. Ako vas zanimaju detalji, možete ih naći u članku objavljenom na portalu “Astronomy”.

Stvar je u tome da su mnogi umjetnici slikali – ili pokušavali slikati – prizore u kojima se javlja turbulencija, ali nitko ih nije prenio tako precizno ocrtavajući fizikalne zakone (što uključuje i skice vode Leonarda da Vincia ili sliku “Krik” Edvarda Muncha).

Teško je reći što je van Gogh imao, ili znao, a ostali nisu. Znamo da je bio poseban, a sliku “Zvjezdana noć” naslikao je u ustanovi koju bismo mi danas nazvali “ludnica”. Ironično, zbog nečeg ju je smatrao “promašajem” iako je ona kasnije postala jedna od njegovih najpoznatijih.

Cijeli taj naobični izvještaj o van Goghovoj slici zanimljiv mi je zbog objašnjenja odnosno nedostatka objašnjenja o tome kako je tako nešto moguće. Mogli bismo prizvati u pomoć intuiciju, ali time ništa ne dobivamo. Mogli bismo možda pomisliti da je van Gogh pomno proučavao turbulentne pojave oko sebe, pa ih je nalnadno mogao točno preslikati, kao što bi netko vješt točno preslikao nečije lice.

Ali, opet, kakva percepcija to mora biti da vidiš takve detalje s matematičkom točnošću koju će znanstvenici izraziti tek desetljećima i stoljećima kasnije? Svaka turbulencija, pa i ona koja uzrokuje “treperenje” zvijezda tako vjerno preneseno na slici, očigledna je svima. Svi je vidimo, divimo joj se, oduševljava nas, ali ne možemo je svi “prizvati” u sjećanje, a kamoli TOČNO izraziti. Očito, to nije mogao ni umjetnički gigant poput da Vincija.

Van Gogh je imao “mentanih problema”, i to je poznata stvar. “Vidio” je više od običnih ljudi, a oni koji vide više i dublje, obično se izdvoje kao neprilagođeni, posebice ako nema znanja o tome što im se događa.

U posljednje vrijeme sam dosta pisao o vezi između profinjene percepcije i viših stanja svijesti (recimo, knjiga “Šesto stanje svijesti”, ili pak “Kako svijest stvara materiju?”). Ne mogu biti siguran u vezi toga, ali činjenica da matematika i fizika potvrđuju dubinu van Goghove percepcije, ukazuju na mogućnost da umjetnik nije bio “lud” niti pak je patio od “izmjenjenih stanja svijesti”, već je, barem djelomično, barem ponekad, imao pristup višim stanjima svijesti u kojima je jednostavno vidio ono što drugi ne vide, a što je dio stvarnosti oko nas.

U ovom slučaju, znanost je potvrdila točnost njegovih “vizija”. Međutim, možete biti sigurni da u višim stanjima svijesti postoje uvidi i znanja do kojih znanost neće doći još stoljećima, ako ikada.

Također, ovakvi slučajevi potvrđuju da svijest zauzima temeljitije mjesto u stvarnosti od onog koje joj obično pripisujemo (proizvod ili popratna pojava složene aktivnosti neurona). Moguće je čak da je svijest temelj naše stvarnosti, jer jedino tako možemo objasniti kako je moguće doći do izravnih uvida u strukturu stvarnost bez bilo čega drugoga osim same svijesti.

Na subjektivnoj razini, gledajući van Goghove slike, uvijek sam imao dojam da gledam neku vrst kreativnih, rasplesanih mandala. Činilo mi se da to nisu samo slike već šifrirani zapisi života samog.

Van Gogh je platio visoku cijenu za svoje uvide prenesene u umjetnost. Nije bio shvaćen niti je zapravo shvaćao sam sebe.

Njegovu su posebnost zapazili mnogi, a u svojoj pjesmi “Vincent (Stary Stary Night)” Don McLean ju je savršeno izrazio:

Now I think I know
What you tried to say to me
And how you suffered for your sanity
And how you tried to set them free
They would not listen, they’re not listening still
Perhaps they never will

Ili, možda ipak… Sluša li netko?

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski