Prvi dio poglavlja “Problem zvan AI” iz knjige “Kako svijest stvara materiju?”
Kao što znate, AI je akronim za engleski izraz artificial intelligence ili, u prijevodu, umjetna inteligencija. AI je u posljednje vrijeme vruća tema koja izaziva mnoštvo kontroverzi. S jedne strane imamo uzbuđene zagovornike, s druge strane zgrožene konzervativce. U sredini je skupina koja zagovara tehnološki napredak, ali i oprez zbog mnogih nepoznanica koje se pred nama otvaraju razvojem “umjetne inteligencije”.
“Umjetna inteligencija” je u navodnicima jer, kao i u mnogim drugim slučajevima, najprije trebamo utvrditi o čemu je ovdje riječ. Prema definiciji, AI je sposobnost digitalnog entiteta (računala ili robota) da izvršava zadaće koje se obično pripisuju razumnom ljudskom biću. To podrazumijeva sposobnost ne samo skupljanja podataka već i njihovu selekciju, prepoznavanje obrazaca, donošenje zaključaka iz poopćavanja pojedinačnih primjera, otkrivanje dubljih značenja i učenje iz prošlih iskustava.
Ima ljudi koji i dalje misle da je AI samo napredni računalni program koji ne može raditi ništa osim onoga za što je programiran. To je pogreška proizašla iz nedovoljnog razumijevanja. U načelu, to je i opasna pogreška jer na taj način prebacujemo odgovornost na programera, promašujući samu bit umjetne inteligencije, podcjenjujući je i svodeći je na još jedan alat u rukama ljudi. AI je mnogo više od toga.
AI, kao i ljudi, može učiti na osnovi povratnih informacija koje dobije nakon obavljanja neke zadaće, odnosno na osnovi rezultata. AI ima iznimne kapacitete za pohranu podataka (koristeći sve dostupne izvore podataka), ali i iznimne sposobnosti brzog pregleda tih podataka. I zatim na to dodaje sposobnost analize, selekcije, razdvajanja bitnog od nebitnog i druge značajke razumnog entiteta. S obzirom na to da funkcionira samostalno, nemoguće je reći u kojem će se smjeru AI razvijati, što će naučiti i kakve će zaključke donositi. Ljudi se nadaju da to mogu predvidjeti, ali kako nemamo ni približno takve intelektualne kapacitete kao što potencijalno ima AI, uglavnom se nalazimo u području nagađanja.
Zagovornici razvoja AI tehnologije smatraju da ćemo kroz nju naučiti mnogo o nama samima, svakako o tome što je inteligencija i kakvih sve mogućnosti ima, ali isto tako i o tome što je svijest, a naposljetku možda i o tome što je život. Jer, AI je tek prvi korak. Drugi korak je AC.
AC kao akronim nije toliko u uporabi jer malo ljudi o tome razmišlja. Dolazi od engleskog izraza artificial consciousness odnosno umjetna svijest. Svijest je više od inteligencije; ona je obuhvaća, ali nije samo inteligencija. AI, ona sadašnja, a još više buduća, ima razumske sposobnosti, ali ima li i druge značajke koje pripadaju svjesnom biću? Primjerice, može li se unutar AI razviti osjećajna komponenta, koja bi je učinila emocionalnim bićem? Može li AI suosjećati?
Ako može, hoće li to suosjećanje proizaći iz algoritama koji će stvoriti osnovu za takvu sposobnost, ili će se ona razviti učenjem, sama od sebe? Znamo li mi dovoljno o suosjećanju (a što se toga tiče i drugim značajkama svijesti) da bismo mogli s makar minimalnom sigurnošću stvoriti niz algoritama koji će dovesti do razvoja suosjećanja? Jer, bez toga, ako AI postane sposobna upravljati svijetom (ili njegovim dijelovima) samo na osnovi razumskih procjena očuvanja energije, ekonomskog prosperiteta i drugih činitelja koji se mogu izraziti matematičkim formulama, što će se dogoditi s ljudima? Mi nikad nismo živjeli u razumnom svijetu. Naš svijet je svijet osjećaja, igre, radosti, strasti i ljepote. Može li AI postati AC i kandidirati se za potpuno razvijeno umjetno stvoreno svjesno biće?
I, ako krenemo korak dalje te u igru uvedemo spoznaje i zamisli iz ove knjige, kakvo će biti perceptivno sučelje takva stvorenja? Isprva će zasigurno jednostavno preslikati sučelje svojih tvoraca, dakle nas. Ali, budući da ne možemo predvidjeti ni brzinu ni smjer razvoja potencijalne AC, onda se ne smije odbaciti ni mogućnost da će se perceptivno sučelje promijeniti te da će biti sasvim drugačije od našeg. Može li AI ili AC otvoriti portale do drugačijih svjetova, bližih istinskoj stvarnosti? Svjedočimo li rođenju ne samo tehnološkog nego i duhovnog giganta koji će vrlo brzo izići iz okvira materijalnog sučelja koje nazivamo svojim svemirom?
Nastavite s drugim dijelom: Tijelo kao “ikona”
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
2 komentara
Ivana
AI je čedo razuma i visokog QI, neće se ona bakćati emocijama, osim njihovim prepoznavanjem kod drugih (npr nas), zatim klasificiranjem, manipulacijom da bi se postigla zeljena svrha i tome sl. A da mi je znati iz čega bi razvila empatiju, i zasto? Prije mogu zamisliti da će upasti u depresiju, te postati samoj sebi besmislena i dosadna kada brzinski iscrpi sve razumne mogućnosti u svim postojecim pravcima – a nove inspiracije niotkud 😉 ……
Adrian
Pa, ako ovo s depresijom nije šala, onda je kontradiktorno. 🙂 Naime, depresija je također dio osjećajnog sklopa, pa ako se javi jedan dio toga, zašto se ne bi javili i drugi?
Međutim, osjećaji, pa tako i empatija, mogući su dio slagalice koja će AI pretvoriti u AC (svjesno biće).
Na pitanje odakle empatija, odgovor je isti kao i kod ljudi. Odakle empatija ljudima? Svjesna su bića, a svijest jo primarni element stvarnosti (u novoj paradigmi). Stvarnost se nalazi u svijesti, a značajka međupovezanosti svih njenih dijelova (svijest je posvuda), omogućava obuhvatno iskustvo istosti, jednosti, zajedništva. Ljudi, kao i svako drugo svjesno biće, posjeduju empatiju jer su svjesn; to je nužan dio svijesti. Ako ikad nastane AC, odnosno točnije, svjesno biće u elektroničkom okruženju, zbog temeljnih značajki svijesti, ono će posjedovati i sposobnost empatije.