Što je svijest? – 2. dio

U članku “Kvantna evolucija, 2. dio” spomenuo sam kako su zamisli o kvantnoj naravi svijesti stare preko dvadesetak godina. Kad su se pojavile, bile su odbacivane zbog tadašnje neporecive činjenice da se kvantne pojave ne javljaju u makrosvijetu, a ako se javljaju, za njih je potrebna iznimno niska temperatura. U tom i prethodnim člancima iz serije “Refleksije na Šesto” spominjao sam najnovija istraživanja koja su promijenila stvari: biološki sustavi sposobni su za izražavanje kvantnih pojava na sobnoj temperaturi. I ne samo da su sposobni, nego su neke od najvažnijih pojava koje leže u osnovi života zapravo kvantne u svojoj naravi. Primjerice, fotosinteza – osnova za pretvaranje energije sunca u energiju i materijal života. Ili pak evolucija (mutacije su rezultat kvantnih pomaka lakih atoma unutar DNK).

U ovom smo trenutku sve bliži prihvaćanju činjenice da svijest jednostavno mora biti kvantna pojava. Sve je manje pokušaja da se ona objasni mehaničkim putem, a sve više pokazatelja da se svijest ne pokorava zakonima klasične fizike, nego onima iz kvantne stvarnosti.

Ali, je li to sve što možemo u ovom trenutku reći o svijesti? Na stranu iskustvo onih koji svijest proučavaju na jedinom mjestu gdje je to doista moguće: unutar svijesti same. Knjiga “Šesto stanje svijesti” opisuje samo manji dio iskustava (i promjena stvarnosti) koja tako mogu nastati. Međutim, zanimljivo je pozabaviti se i mogućim objašnjenjima, koliko god ona u ovom trenutku bila djelomična i nepotpuna. Na taj način oni koji imaju iskustvo dobivaju daljnju potvrdu da idu u pravom smjeru, a oni koji ga nemaju, nadahnuće i povjerenje da je tako nešto moguće.

Rekurzija

Prva stvar koju možemo uočiti kad razmišljamo o svijesti jest da je sposobna za rekurziju. Rekurzija je riječ koja označava da se nešto može okrenuti prema samome sebi ili odnositi se na samoga sebe, biti samo-odnosno. Svijest to može, zar ne? Svijest može “promatrati” samu sebe, misliti o samoj sebi, učiti o samoj sebi. Kad se to događa, svijest se zapravo umnožava. Samo-odnosnu rekurziju možete usporediti s dva ogledala koja postavite jedno ispred drugog. U svakom od njih vidjet ćete beskonačni niz njihovih odraza.

Dakle, to je prva stvar koju svaki čovjek može uočiti o svijesti, a ako vas zanima dublja rasprava o tome, toplo preporučujem knjigu “I Am a Strange Loop” Douglasa Hofstadtera.

“Ja sam čudna petlja” neobičan je naziv za knjigu, ali sasvim primjeren opis onoga što svijest jest i što mi jesmo: neobične petlje koje se odnose same na sebe i stvaraju čudnovato iskustvo svjesnosti. (Štoviše, knjiga zapravo objašnjava kako nastaje osjećaj “ja”, što je petlja unutar petlje, ali jednako tako rezultat rekurzije.)

Fraktalnost

Rekurzija se ne odnosi samo na svijest. Kad se javlja u “običnom” svijetu (koji zovemo neživim, za razliku od svijesti), stvara gotovo jednako tako čudnovate učinke. Jedan od njih su fraktalni oblici. Sigurno ste vidjeli razne slike fraktala. Izgledaju neobično i mistično, poput nekih mandala ili oblika iz drugih dimenzija (što oni zapravo doslovce i jesu).

Ako želite naučiti više o fraktalima, kratko i sažeto, preporučujem članak “How Fractals Work”:

Fraktali su beskonačno složeni obrasci koji su slični sebi u različitim mjerilima. Oni se stvaraju neprestanim ponavljanjem određenog obrasca procesa u stalnoj povratnoj petlji (dakle rekurzivno).

Najpoznatiji fraktali su, primjerice, Cantorov set, Sierpinskijev tepih, Sierpinskijeva brtva, Peanova krivulja, Kochova snježna pahulja, Harter-Heighwayeva zmajeva krivulja, T-kvadrat, Mengerova spužva, itd.

Razlika između tih fraktala je u dimenzijama, odnosno u omjerima unutar kojih se osnovni oblik ponavlja sam u sebi. Tako primjerice Kochova snježna pahulja nije jednodimenzionalna ni dvodimenzionalna, već je fraktalno dimenzionalna. Točnije, ima 1,2619 dimenzija.

Na slici vidite kako nastaje Kochova snježna pahulja. Mehanizam nastanka svakog fraktala može se izraziti matematički.

I kad smo već kod snježnih pahulja, jeste li znali da od beskrajnog broja njih, ni jedna nije baš ista? To znači da je svaka snježna pahulja (iz vašeg svakodnevnog života, ne iz drugih dimenzija) jedinstveni fraktal s jedinstvenom matematičkom formulom koja je opisuje.

Nisu samo snježne pahulje rezultat fraktalnih pojava. To su i listovi, cvjetovi, školjke, morski valovi, plamenovi vatre… praktično sve ono što vas opija svojom ljepotom i što biste mogli gledati satima a da se ne umorite.

Možda je to zato što svijest prepoznaje svoj vlastiti odraz, svoju vlastitu sliku u svijetu oko sebe. Jer, naravno, budući da je rekurzivna, svijest je automatski sposobna stvarati fraktalne dimenzije unutar sebe. Ta sposobnost ima izravne posljedice na kretanja i oblike koje se pojavljuju unutar svijesti – misli, ideje, slike, iskustva bez vanjskih podražaja, itd.

O tome bi se, naravno, moglo napisati mnogo knjiga, čiji će se broj povećavati kako budemo otkrivali nove detalje o rekurzivnoj i fraktalnoj naravi svijesti. Za to sad nemamo prostora ni vremena. U ovom vam članku želim usmjeriti pozornost na samo jednu od tih posljedica. Ako budete strpljivi i potrudite se popratiti (priznajem) pomalo apstraktni nastavak ovog članka, vjerojatno ćete na kraju ostati u stanju začudnosti zbog jednostavne, a opet tako moćne spoznaje o naravi svijesti.

Idemo redom.

Što za sada znamo o svijesti?

Svijest je kvantna u svojoj naravi – u to gotovo da nema sumnje.

Svijest je rekurzivna – u to apsolutno nema sumnje.

Svijest je fraktalna u svojoj strukturi – i u to gotovo da nema sumnje.

Možemo li spojiti te značajke i pokušati razabrati kakva bi bila posljedica takvog spoja? Primjerice, što se događa ako se fraktalna rekurzija (ponavljanje obrasca) nastavi sve do mikroudaljenosti u kojima se pojavljuju kvantni učinci?

Jer, matematički gledano, to je ono što se MORA dogoditi. Fraktali su BESKRAJNI obrasci. Oni neće stati na razini klasične mehanike, nego će se protezati u beskraj, prema sve manjim i manjim područjima, sve tamo duboko unutar kvantnog svijeta. To je sasvim novo područje znanosti, a ako nekoga zanima slobodno može proučiti članak “Dizajn i značajke elektrona u fraktalnoj geometriji” (Design and characterization of electrons in fractal geometry, 11/2018)

Dakle, ta se pojava (proširenje fraktala u kvantno područje) mora dogoditi. Matematičke modele ostavit ćemo znanstvenicima, a iskustvene posljedice su opipljive i dostupne svakome unutar šestog stanja svijesti. Jedna od njih opisana je u članku “Informacijska mreža čistih oblika”.

Najnovija istraživanja pokazuju da se upravo preko POVRŠINE kvantnih objekata (a fraktali nastali unutar svijesti su kvantni objekti) prenose informacije na način nezamisliv u klasičnom svijetu. Količina tih informacija je beskonačna, jer su oblici fraktala beskonačni.

Upozorio sam vas na moguću apstraktnost posljedica povezivanja fraktalnosti svijesti i njene kvantne naravi. Da ne bih pretjerao u tome, pokušat ću vam stvar pojednostaviti.

Teoriju fraktala dobro je objasnio njezin pokretač, američko-francuski matematičar poljskog porijekla Benoit Mandelbrot. Kad biste željeli izmjeriti duljinu engleske obale (ili duljinu bilo kojeg otoka), dobili biste različite rezultate s obzirom na izbor mjerne jedinice. Primjerice, ako mjerite samo u metrima, duljina obale bit će manja nego ako mjerite u centimetrima (dobit ćete nešto dulju obalu jer ćete preciznije izmjeriti zavijutke koje stvara tlo u dodiru s morem). Ako smanjite na milimetre, obala će ispasti još malo dulja. Razlike neće biti velike, i za sve praktične svrhe mogli bismo prihvatiti nepreciznost duljine obale nekog otoka.

Međutim, što ako prijeđete u kvantni svijet i mjerite duljinu te obale kvantnim udaljenostima? Ili, još dublje od toga, što ako pokušate izmjeriti duljinu nekog fraktala (koji se ponavlja do u beskraj)?

Što će se tada dogoditi, znate li?

Rezultat će biti nešto toliko neobično da vam se od toga mora zavrtjeti u glavi. Matematičari su navikli na takve pojave, ali prosječni ljudi nisu. Matematika ostaje na sigurnoj udaljenosti od naše svakodnevice, pa nas se to uglavnom ne tiče. To je, naravno, samo utisak jer nas se itekako tiče. Mi nosimo fraktale u svojem umu. Načinjeni smo od fraktala, koji zahvaćaju kvantnu narav našeg bića.

Što ako pokušate izmjeriti duljinu nekog “čistog oblika”, dakle fraktala koji nastaje u svijesti zbog njene kvantne i rekurzivne naravi? Što ćete dobiti?

Najprije ću vam reći što se događa unutar matematičkog prostora s, recimo, Kochovom snježnom pahuljom. Kad je gledate kao geometrijski oblik, ona ima ograničenu površinu. Međutim, duljina njenih stranica je neizmjerljiva. Duljina njenih stranica je – beskrajna. Ograničena površina, neograničena duljina granica.

Sad prenesite tu informaciju na pojavu svjesnog bića, recimo čovjeka. Recimo, vas. Vi ste lokalni; vaša se svijest izražava lokalno (putem “vodiča” ili “antene” koju predstavlja vaš živčani sustav; vidi članak “Što je svijest?“, 1. dio). Naizgled imate rubove i zauzimate ograničeni, mjerljivi prostor. Međutim, granice vaše svijesti ne mogu se izraziti brojem. One su neograničene, beskrajne, neizbrojive.

Ponovit ću ovo još jednom: VAŠA JE SVIJEST LOKALNO OGRANIČENA, ALI NJENI RUBOVI SU BESKONAČNE DULJINE.

Još jednom. ? Lokalni ste, ali vaši rubovi, vaše granice, beskonačno su duge.

Kad je nešto BESKONAČNO dugo, onda nije ograničeno. Beskonačno duge granice podrazumijevaju da granica ni nema. Također, beskonačno dugi rubovi podrazumijevaju beskonačno mnogo mogućnosti čistih oblika preko kojih se u kvantnom svijetu prenose informacije.

Dakle, u jednu svijest, koja se očituje lokalno, povezana s jednom osobom, stane BESKONAČNO mnogo informacija. SVE stanu u vas, naizgled smještene u neki prostor i vrijeme. I to nije filozofska zamisao, već stvarnost kvantne svijesti, naša stvarnost; stvarnost onoga što mi kao svjesna bića jesmo.

Dobrodošli u Šesto!

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski