Uvid u zarobljeništvo

Prvo poglavlje iz knjige “Uklanjanje faktora karme”

Prethodno stoljeće. Sredina sedamdesetih. Imao sam trinaest godina i upravo sam proživio svoj prvi duboki uvid u zarobljeništvo. Bio je zastrašujuć, a ipak na neki način uzbudljiv i pun nade. Gotovo sat vremena nezadrživo sam plakao, skrivajući se na nekoj livadi u blizini kuće moje bake. I danas mi je teško objasniti zašto. Ništa mi se nije dogodilo. Nisam nikoga izgubio. Imao sam sve što jedan dječak može poželjeti da bi bio sretan. Školske su ocjene bile izvrsne, a smiješili su mi se dugi ljetni praznici puni slobode.

Ah, eto je ponovno, ta riječ – sloboda. Možda je ona bila okidač za neočekivani nalet neobičnosti. Da, sad se sjećam: trenutak prije, razmišljao sam o tome kako je lijepo biti oslobođen dosadnih školskih zadaća (s kojima nisam imao nikakvih problema) i osjećati kako mi tijelom teku sokovi mladosti. Prepuštajući se tom dječačkom veselju, trčao sam kroz polje kukuruza, pokušavajući doseći drugu stranu za manje od… pa, brže nego prošli put. Onako zadihan, pokušavao sam zamisliti dva duga ljetna mjeseca i sve ono što ću raditi da ih ispunim zabavom.

Plivat ću u jezeru – naravno. Vrlo često. Knjige. Da, knjige! One zanimljive. Neke pustolovine. Znanstvena fantastika. Vanzemaljci i putovanja svemirom. Ohoho, sutra ću ponovno pretražiti skrivene police u lokalnoj knjižnici pa možda pronađem čak i neku knjigu o putovanju kroz vrijeme – moju omiljenu poslasticu. I, naravno, dodir čarolije; neku fantasy knjigu (baš sam tada otkrivao tajanstveni svijet danas superpopularnog Tolkina i pretvarao se u jednog od prvih fanova Gospodara prstenova) – da, to pod obavezno.

Dobro, što još? Odlazak na more s roditeljima? Super, dva tjedna vrućeg, slanog zraka i plavog mora na nekom od Jadranskih otoka. Može. Sviđa mi se.

Djevojke… Oh, nisam još razmišljao o djevojkama. Zapravo, jesam, ali ne baš ozbiljno. One nisu bile u žarištu slika koje sam stvarao tog ljetnog popodneva. Prijatelji, to da. Nešto igara, večernjih šala uz vatru pored šume, kratki izleti do susjednih pitomih brda… Nije bilo ničega posebnog u tim nabacanim fantazijama. Bio sam samo dječak koji je lutao u svom umu i tijelu, pokušavajući shvatiti što donosi ljeto.

I tada, iz vedra neba, udario me neočekivani projektil. Zamrznuo sam se usred skoka, prisiljen pasti na koljena i pritisnuti glavu čvrsto uz žutu suhu zemlju. U sekundi, lice mi je bilo uprljano prašnim suzama. Nije to bilo ništa tjelesno. Nisam se iznenada prisjetio da su me prošle noći oteli vanzemaljci. Nije me ugrizla otrovna zmija, niti sam iznenada začuo glasove iz pakla. Jednostavno sam vidio, tako čisto, tako jasno, da je moje razmišljanje ne samo slično, nego gotovo istovjetno onom od prošle godine. Bilo je nekih razlika, ali su čak i one odražavale ponavljajući obrazac. Ili, točnije, obrazac koji se razvijao. Rastao sam, malo-pomalo, i moje misli, potrebe i želje također su rasle. Ali, bile su tako… predvidljive! Nije bilo teško znati što ću poželjeti sljedeće. Da sam imao više vremena i prostora, i volje da to učinim, u tom, sada davno prošlom trenutku, mogao sam napraviti listu svojih budućih ljetnih maštarija za sljedeću godinu; i onu poslije, i onu nakon nje…

Ne samo da je istina da većina ljudi potpuno pogrešno shvaća Slobodu, nego mi se ponekad čini da nisam sreo nikoga tko je pravilno razumije. Walt Whitman

Sve je bilo unaprijed posloženo!

Samo sam slijedio put koji je prostrt ispred mene. Mislio sam, radio, hodao, trčao, skakao, čitao, smijao se, želio, nadao se… baš kako se od mene i očekivalo. Ne zato što je razumljivo da dječak misli i radi točno takve stvari, već zato što sam ja, poseban i jedinstveni ja, trebao misliti i raditi upravo to. Taj dječak, JA, bio je tako predvidljiv da je to bilo nepodnošljivo.

I tako sam pao na koljena i počeo plakati. Nekoliko sekundi plač je bio tih, ali se ubrzo pretvorio u jecanje. Razlog: i plač je prepoznat kao predvidljiv. Trebao se dogoditi, bilo je predviđeno da se dogodi, i kao takav predstavljao je sljedeću razinu beskonačne tamne crvotočine bez vidljivog izlaza.

Cijelih sat vremena bio sam izgubljen u tami, dok su me, ponovno i ponovno, neprestano žvakale užasne čeljusti strašnog demona predvidljivosti, koji mi je pokazao, nepozvan kakav je bio, bijedu stanja u kojem se nalaze ljudi. Nije se radilo samo o meni, naravno. Kad sam konačno podigao glavu, osjetio sam i druge ljude. “Osjetio” – to znači da sam ih “vidio” u svom umu. “Čuo” sam njihove misli kao da su moje. Kasnije, takva će me iskustva često posjećivati. Postat ću sposoban “namirisati” misli poput tjelesnog mirisa. To je nesretna i sumnjiva “sposobnost”. Dragi su mi trenuci kad me napusti – to su blaženi trenuci mira koje želim produljiti što je moguće dulje.

Ali tada i tamo, prvi put imao sam uvid, makar nakratko, što se događa u umovima drugih ljudi. I nije mi se svidjelo ono što sam vidio.

U polju kukuruza bio sam sam. Gledao sam seoske kuće, bijele, zelene i žute, kako čuče sigurne i zaštićene ispod crvenih i smeđih krovova. U njima su bili ljudi, baveći se svojim poslovima. Sjedili su, stajali, kuhali; neki od njih bili su u krevetima, odmarajući se od posla ili oporavljajući se od bolesti; neki su bili tihi, neki su pričali, vikali ili se svađali. Majke su hranile svoje bebe; djeca mlađa od mene igrala su se svojim igračkama, muškarci mnogo stariji od mene igrali su se svojima.

Događao se život, da. Tako život izgleda. Mogli biste reći kako bi samo mala promjena u točki gledišta mogla unijeti radostan osjećaj životnosti u taj prizor. Ljudi su živi. Oni žive. To je razlog zbog kojega se treba veseliti, zar ne?

Ali, nije bio! Upravo suprotno: bio je to razlog za najstrašniji osjećaj koji sam ikada doživio. “Vidio” sam dvadesetdvogodišnju djevojku i mogao sam točno reći koja će  biti njena sljedeća misao; kako će priželjkivati vikend zabavu i maštati o romansi koja ispunjava njen život. Osjetio sam muškarca od trideset sedam, koji razmišlja o svojoj imovini, čeznući za novim automobilom u garaži. Tamo, u nekoj drugoj kući, četrdeset šest godina stara žena, zamjerala je nevjeru svom mužu i planirala razvod, pitajući se kako će to podnijeti njihova djeca. U susjedstvu, pedesetpetogodišnji muškarac pokušavao je pomiriti savjet svog liječnika o izbjegavanju sljedećeg moždanog udara i svoju želju za pijanim večerima u krčmi s prijateljima. Stariji par, kasne šezdesete, zabrinuto je vijećao o mirovini i svojoj brzonestajućoj sposobnosti da obrađuju zemlju, dok su njihovi potomci odselili u grad. Kuća dalje, sedamdeset osam godina stara žena bori se s bolovima u kostima, a njen ne mnogo stariji suprug okreće vjeri, jer zna da dolazi vrijeme odlaska.

U svakom umu, u svakom srcu, uključujući i u sebi, vidio sam nevidljivi obrazac koji ocrtava predvidljiv, razumljiv i prihvatljiv put naših života. Mi ga slijedimo, potpuno nesvjesni njegovog postojanja.

O čemu sam razmišljao samo trenutak ranije?

O slobodi. Da. O tome kako ću provesti svoje slobodno ljeto. Slobodno.

Bilo je gotovo, tada i tamo, negdje oko mojeg trinaestog rođendana. Od tog trenutka nadalje, tijekom dugih godina koje će doći, više nikada neću razmišljati o sebi, ili što se toga tiče, o bilo kome drugome koga ću sresti, kao o slobodnom čovjeku.

Svi smo zatvorenici. Svi smo sputani.

Takve misli mogu čovjeka gurnuti u ludilo, ili barem u depresiju. Umom mi je prošla misao da bi, ako je svaka naša misao samo način da ispunimo obrazac, samoubojstvo moglo biti jedini slobodan izbor koji imamo. Međutim, koliko god preobrazba mog mladog života bila ultrabrza, upravo je ta misao bila jedina kojoj sam se toga dana nasmijao. I odlučno je odbacio, bez imalo sumnje. Samoubojstvo kao “slobodan izbor” jednako je vrijedno kao kupovina novog automobila, zapošljavanje, rađanje djece, konzumiranje brze hrane, vožnja na biciklu ili kupovanje sladoleda od čokolade. A to znači – uopće nije slobodno.

Volja, doista, ne označava ništa drugo nego moć, ili sposobnost, da bismo izabrali, odlučili. I kada se razmatra volja, takva kakva jest, kao sposobnost pukog djelovanja, izjava da je ona slobodna ili neslobodna, vrlo se brzo razotkriva kao apsurdna. John Locke

Kad sam bio nešto stariji, čitao sam što Camus, Sartre, Hume, pa čak i Jean Améry, kažu o samoubojstvu. Ni jedna točka gledišta nije bila bolja od druge. Sve su bile UNUTAR zapaženog obrasca. Neobično je jedino to što sam tu činjenicu vidio odmah, tamo u polju kukuruza, bez mnogo razmišljanja.

Usprkos šoku, nisam pobjegao od zastrašujućeg svijeta mentalnog ropstva koji sam ugledao okom svoga uma. Negdje iza svega toga, vidio sam i procjep; nesavršenstvo u tapiseriji iluzije. Bio je tamo, u samom središtu predvidljivog i unaprijed određenog vrtuljka ljudskih života. Nije to bilo nešto opipljivo, već više kao mogućnost nečega. Proći će godine prije nego što ću postati sposoban opisati to nešto. Ali, znao sam od samog početka – na kraju ću to dotaknuti, osjetiti, znati i živjeti.

Sasvim nepripremljen, bio sam prisiljen sagledati stvarnu vezanost ljudskih duša, mnogo ranije nego što bi to bilo tko trebao sagledati, mnogo dublje nego, sada to znam, većina ljudi ikada doživi. Čak i danas, kada pokušavam izraziti stvarnost situacije koju sam vidio i shvatio još kao dječak, malobrojni to razumiju. Radi se o skliskoj istini, to zasigurno mogu potvrditi. Ona se mora izreći mnogo puta prije nego što vas širina njenog značenja udari punom snagom. Ali, jednom kad vas udari, promijenit će vas zauvijek.

Kako da se živi sa znanjem da je sve što smo učinili, što činimo i što ćemo učiniti, rezultat lako predvidljivog lanca uzroka i posljedica? I kako da se nakon toga o samome sebi razmišlja kao o slobodnom čovjeku? A ako čovjek nije slobodan, što je onda?

To ljetno, povampireno dječačko popodne, bilo je moj prvi korak na dugom putovanju prema stvarnoj slobodi. Takav prvi korak, ili sličan njemu, vrijedi za svakoga i predstavlja jednaku prekretnicu. Ona se može dogoditi na različite načine, ponekad mnogo kasnije u životu, kao rezultat neke tragedije, bolesti ili gubitka, a ponekad kao rezultat pretjeranog veselja. Ali, događa se mnogima, kao što se dogodila meni. I uvijek predstavlja isto iskustvo, koje nazivam “uvid u zarobljeništvo”.

U jednom trenutku na sebe gledate kao na slobodnog čovjeka, a u drugom, vaša dragocjena sloboda pretvara se u bezočnu laž.

Doista, to što nazivaš slobodom najsnažniji je od tih lanaca, iako njegove karike blistaju na suncu i zasljepljuju tvoje oči. Khalil Gibran

Uvidi u zarobljeništvo nisu tako rijetki. Događaju se s vremena na vrijeme. Lažna sloboda u sebi nosi procjepe; ona nije savršena, jer bajka o slobodi nije savršena, pa se s vremena na vrijeme urušava. Ljudi tada vide pogreške, nesuglasnosti, ponavljanja, petlje i mnoge druge znakove da je nešto jako pogrešno s njihovim statusom u odnosu na slobodu.

Zapravo, takve se stvari događaju mnogo češće nego što to ljudi žele priznati. Ali samo neki od njih, obično nakon niza češćih uvida u zarobljeništvo, počinju stvar shvaćati ozbiljno. Živimo u svijetu koji, iz ovog ili onog razloga, ne podržava slobodu. Prevladavaju ograničenja, granice, kontrola i mentalitet “sve po starom”. Ako vas pogodi uvid u zarobljeništvo, vjerojatno o tome nećete moći razgovarati ni s kim. Ako pokušate, bit ćete suočeni sa skrivenim ili ne tako skrivenim poricanjem vašeg iskustva. “Razmišljanje ti je pogrešno”, reći će vam. “Samo si umoran i pod stresom. Potraži svijetlu stranu priče, uzmi nekoliko dana odmora, i bit ćeš ponovo sretan. Mi smo slobodni, ali ponekad, znaš, čini se da nismo. Zanemari te trenutke. Ignoriraj ih i oni će nestati kao što loš san bježi pred zorom. Ne odustaj, i sve će biti opet dobro.”

I bit će, da. Barem neko vrijeme. Do sljedećeg uvida u zarobljeništvo.

Vaša će potraga početi u trenutku kad sami sebi priznate da ste zarobljeni. Sve dok ustrajete u poricanju situacije ne-slobode, ne možete iz nje izići. Kada shvatite, prihvatite i izdržite udarac uvida kako “mislimo da smo slobodni, a zapravo nismo”, spremni ste za put koji vodi do istinskog buđenja. Do tada, zidovi vašeg zatvora ostaju neprobojni, sigurni iza vašeg nerazumijevanja vlastite situacije.

***

Knjiga “Uklanjanje faktora karme” dostupna je preko online knjižare HighCastle.

Za napredne: Vježbanje slobode 1 (analiza citata Walta Whitmana)

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski