Prije dvadesetak godina proživljavao sam jedno od duhovno najintenzivnijih razdoblja svog života. Utapao sam se u osjećajima povezanosti s višom inteligencijom, s onim neopipljivim i nespoznatljivim. Usprkos tome, upravo to i takvo apstraktno “nešto”, odjednom je postalo osobno i vrlo, vrlo blisko. Svakom stanicom svoga tijela osjećao sam ono o čemu su pjevali stari majstori božanske ljubavi, Tagore ili Rumi.
Suočen s beskrajem svijesti, nedokučivom i nedohvatljivom ljubavlju koja neprestance struji prema meni, zapitao sam se je li u redu da samo primam? Ne bih li morao jednako tako i dati?
Ali, što? Što mogu dati, a da već nisam primio? Što mogu ponuditi svojoj Božanskoj ljubavi? Čime joj mogu pokazati da sam vrijedan svega što mi je dano?
I tada, u trenutku zbunjenosti, nesigurnosti, nedostatnosti i posvemašnje predanosti, stigla je… jedna pjesma. Jednostavne riječi koje su kasnije postale dio “Trojedne” (knjige pjesama tiskane u 1008 numeriranih primjeraka koji još i dan-danas kruže svijetom), a koje su mi otkrile što je to što imam, ili mogu imati, a što moju Ljubav čini sretnom i ispunjenom.
Sloboda. Samo i jedino iz toga može nastati nešto što nisam primio. Sloboda je toliko dragocjena da čak i božanska ljubav drhti u strepnji mogućeg gubitka, ispunjena slatkom brigom za tanahni opstoj najvažnije ljudske značajke.
Evo te pjesme.
Ako…
Ako od mene odvratiš lice,
moje će srce zarobiti tuga.
Ako pokriješ uši da ne bi čuo moje riječi,
plakat ću tiho u samoći.Ako me odgurneš i zaobiđeš,
ako me prokuneš i odbaciš,
ipak ću ti pružiti ruku
kad god to poželiš.Čak i ako sasvim zaboraviš na mene,
ako sve tvoje misli budu strane i daleke,
moja ljubav umrijeti neće.No, ipak pazi!
Iako je trajnija i čvršća od zemlje i neba,
njoj je potrebna hrana – tvoja sloboda.
Nju moraš njegovati, o njoj se brinuti.Ne žrtvuj nikad svoje slobode,
čak ni u ime moje ljubavi.
Jer ako bi to učinio,
ne znam hoću li tugovati,
ne znam hoću li plakati.
Ali znam da bi moja ljubav mogla umrijeti.
Danas, dvadeset godina kasnije, nesigurni su drhtaji prestali. Razumio sam i tada, ali je danas moje razumijevanje mnogo dublje i obuhvatnije. Konačno sam spreman govoriti o slobodi; o onom jedinom što vrijedi živjeti.
Drhtaji su danas drugačiji. Toliko je toga što želim podijeliti, prenijeti, objasniti… Ali, hoće li biti onih koji će slušati? I, još važnije, hoće li biti onih koji će čuti?
Hoće, znam da hoće. Mnoštvo je onih koji negdje u srcu čuju iste riječi, ali često ni ne vjeruju da je potpuno oslobođenje moguće. Zaborav je dubok. Buka duhovnih besmislica preglasna.
Ali, ništa zato. Sloboda je i dalje ono najvrednije što imamo; ono što doista jesmo. Vrijedi pokušati.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski Engleski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj