Revija »Obrazi«, Slovenija, 20.4.2023., objavljeno pod naslovom: »Ljubav nije nešto što nam pripada« (Ljubezen ni nekaj, kar nam pripada) – 1. dio
Ovo je prijevod izvornog teksta intervjua (moguće su manje razlike u odnosu na objavljeni tekst). Ilustracije u tekstu: Adrian Kezele (nisu dio članka u reviji “Obrazi”)
***
Gospodine Kezele, proljeće je tu. Je li vam to najdraže godišnje doba? Kako najradije provodite vrijeme u proljeće?
Najdraže mi je ipak ljeto, a proljeće je uvod u njega. Provodim mnogo vremena u prirodi, to me osvježava i energizira.
Svoj život posvetili ste istraživanju svijesti i duhovnih znanja. Koja je spoznaja do sada bila najdragocjenija i najviše oslobađajuća?
Ne radi se toliko o spoznajama koliko o iskustvu. A iskustva, kad ih opisujete riječima, uvijek izgube nešto od svoje vrijednosti. Najdragocjenije iskustvo, ono kojem nema alternative i koje predstavlja osnovu svega, je iskustvo potpuno smirenog stanja »čiste svijesti«. Bez toga, sve drugo su kule u zraku.
Često ste u Sloveniji. Kako doživljavate naše ljude i krajeve? Jesmo li drugačiji nego Hrvati?
Ljudi su posvuda ljudi i ono što je bitno, što nam je zajedničko, to se ne mijenja. Detalji… to da. Trenutačno, Slovenci su otvoreniji, spremniji za istraživanje i nekako širi u pogledima na svijet. Međutim, tijekom desetljeća svjedočio sam promjenama i oscilacijama u »lokalnoj svijesti«, pa se i ovo što je sada u budućnosti može promijeniti.
Slovenci poštuju vaš rad i znanje, pa su vaša predavanja i radionice u Sloveniji dobro posjećene. I mnogobrojne knjige rado se čitaju. Očito smo otvoreni za nova znanja i uvide. Je li to dobro za naš suživot u budućnosti?
Naravno. Iako, mislim da je suživot uvijek bio dobar, i da će u budućnosti biti još i bolji.
Zahvalan sam na dobrodošlici i prihvaćanju. Osjećam to kao duboku povezanost i ljubav. Osim s ljudima, jako se dobro slažem s vašim planinama i prirodom općenito. Obožavam Sloveniju i uživam u njoj neovisno od radionica i predavanja.
Živimo u svijetu društvenih kriza, ratova, stresa, pohlepe, krivnje, otuđenosti i osobnih problema. Što radimo pogrešno?
Dijelimo se, povlačimo crte i granice. Prije toga se poistovjećujemo s površnim znakovima pripadnosti. To radimo na osobnoj razini, ali jednako tako i na kolektivnoj. Tražimo mjesto kojem pripadamo, kao da ovaj planet nije dovoljan; kao da Majka Zemlja ne voli svoju djecu jednako. Svoj identitet zasnivamo na pripadnosti nekoj skupini, kao da nije dovoljno to što smo svjesna bića. Dijelimo stvarnost na »moju« i »njihovu«, a svijet na »nas« i »njih«. To je ono što radimo pogrešno.
Tako smo naučili; odrasli smo u takvom svjetonazoru. Krize kroz koje prolazimo, a posebice polarizacija svijeta, koja ide prema svom vrhuncu, posljedica su takvog mentalnog sklopa. Tako dugo dok postoje »oni« koji su na drugoj strani od »nas«, situacija će biti sve gora.
Međutim, promjenu ne možete pokrenuti uvjerenjima, razmišljanjem, politikom i društvenim pokretima. Promjena dolazi iz osnovnog iskustva stvarnosti. Naše osnovno iskustvo, ono na koje se oslanjamo, rezultira podjelom svijeta na nas i njih. Sukobi su neizbježni. Kad bi naše osnovno iskustvo stvarnosti bilo sjedinjujuće, zasnovano na povezanosti, svega toga bi nestalo.
Istraživali ste kulturu Stare Europe u kojoj ljudi nisu poznavali rat, društvenu hijerarhiju i nejednakost među spolovima. Kako je to moguće? Spominjali ste zrcalne neurone…
Gledajući na situaciju u svijetu, također i na povijest naše civilizacije (koja je povijest ratova), mnogi dolaze do pogrešnog zaključka da se radi o »prirodi« čovjeka. Takvi smo, kažu oni, nasilni i sebični. Ne može društvo biti drugačije.
Međutim, društvo jest bilo drugačije u dugom razdoblju od gotovo sedam tisuća godina (10000-3000 godina p.n.e.). Fascinantno je što sve znamo o tom razdoblju, a uspješno zanemarujemo njegovu pouku. Društvo bez ratova, vojske, društvenih razlika i hijerarhije. Nemoguće, reći će mnogi. A ipak je bilo moguće.
Odgovor na pitanje kako je to moguće leži u drugačijem doživljaju stvarnosti. A on se, neurološki gledano, zasniva na aktivnim zrcalnim neuronima. Iza tog pomalo znanstvenog naziva krije se jedna od najvažnijih ljudskih značajki: empatija.
Kažete da su stanovnici Stare Europe živjeli bitno drugačije zbog duhovne odnosno kvantne empatije. Što je to? Zašto je danas više nema?
»Kvantna empatija« je naziv koji koristim da bih opisao razliku između uobičajene empatije (kognitivne i emocionalne), koju svi ljudi poznaju (iako je različito doživljavaju i primjenjuju), i empatije koja je u potpunosti razvijena te omogućava »kvantne« učinke na svakodnevnoj razini. Radi se o sposobnosti potpunog prenošenja ili povezivanja svijesti između dvoje ili više ljudskih bića (odnosno bilo kojih svjesnih bića).
Kad razumijete drugog čovjeka, njegove stavove i mišljenja, aktivirala vam se kognitivna empatija. Kad suosjećate s patnjom drugih ljudi, aktivirala vam se emocionalna empatija. Obje su vrste empatija važne za život ljudi, posebice onaj društveni. Kvantna empatija znatno je rjeđa, a radi se o iskustvu prijelaza svijesti iz jednog tijela u drugo. Doslovce doživljavate »qualiju« drugog čovjeka – doživljavate ono što doživljava ona ili on. Takva se iskustva obično javljaju kod onih koji istražuju područje duhovnosti, ili općenito praktične metode razvoja svijesti.
Kvantna empatija je ono što nedostaje današnjem čovjeku. Kad bi je bilo više, promijenio bi se naš osnovni doživljaj stvarnosti, a to bi uklonilo temelj razlika, sukoba, iskorištavanja i uništavanja. U kvantnoj empatiji takvi su postupci nemogući jer ono što radite drugim ljudima doslovce radite sebi, budući da osjećate sve što osjećaju drugi.
U jednom razdoblju svoje povijesti sigurno smo to imali, jer inače kultura i civilizacija Stare Europe ne bi bila moguća. Izgubili smo kontakt s tom sposobnošću u trenutku nastanka patrijarhalne ratničke civilizacije čiji smo mi potomci.
Naglašavate da bi svijet morale voditi žene. Zašto?
Tijekom naše krvave prošlosti, žene su bile i ostale čuvarice empatije. Žensko načelo u sebi je čuvalo sjeme sposobnosti koje nas može spasiti u budućnosti.
Inače, važno je napomenuti da aktivacija zrcalnih neurona nije stvar roda ili spola, nije stvar genetike ni nekih drugih »ženskih« materijalnih činitelja. Radi se o nečemu što je naučeno i društveno njegovano. Drugim riječima, muškarci jednako tako mogu biti »kvantno empatični«.
Ali, stvar je u tome da su u ovom trenutku žene bolji kandidati za tako nešto. Njima su doista zrcalni neuroni aktivniji nego kod prosječnog muškarca.
Dakle, kad gledate koja je populacija pogodnija i bolja za funkcije upravljanja društvom, onda je odgovor jasan: to su žene.
Ženska moć je moć zaštite ljudskosti, moć suosjećanja, empatije i ljubavi. Kako je ponovno probuditi?
Na društvenoj razini trebali bismo, redom:
- Povećati svjesnost o ulozi suradnje, a posebice empatije u razvoju čovječanstva
- Značajno povećati naglasak na razvoju empatije u odgojno-obrazovnom sustavu
- Intenzivirati istraživanja objektivnih pokazatelja razvoja zrcalnih neurona
- Prepustiti upravljanje društvom onima za koje znamo da je vjerojatnost aktivnih zrcalnih neurona veća (ženama).
Na individualnoj razini, svatko od nas može učiniti mnogo, i iskustveno se približiti situaciji »kvantne empatije«. U tome pomažu razne tehnike, a izdvajam sljedeće: iskustvo čiste svijesti (primjerice, Integralna meditacija); korištenje posebnih formativnih obrazaca u obliku labirinata; zatim, dobro strukturirano kretanje i određena vrsta plesnih pokreta, kao što je to slučaj u posebnom plesu koji se naziva NuDanza.
***
Povodom “epidemije” masovnog pucanja i nasilja u regiji (koje se može dogoditi jedino u slučaju gotovo poptunog odustva empatije), a u skladu s idejom o empatiji kao ženskoj značajci, tekstu gore dodajem očiglednu statistiku o takvim događajima do četvrtog mjeseca 2023. Ovo je statistikla iz US, ali zasigurno nema bitnih razlika u odnosu na druge dijelove svijeta. Počinitelji su u 97% slučajeva muškog spola.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj