Treći dio poglavlja “Problem zvan AI” iz knjige “Kako svijest stvara materiju?”
Pročitajte najprije prvi i drugi dio:
Ipak, opravdano je postaviti pitanje mogu li stvari poći ukrivo? Bi li se takvi naši pokušaji mogli pretvoriti u katastrofu i sredstvo vlastita uništenja?
Odgovor je, naravno, potvrdan. Mnogo toga može poći ukrivo. AI je intelektualno nadmoćnija ljudima. Jedan od razloga zašto se ona razvija je praktičnost i mogućnost da brže i bolje obavlja poslove koje sada rade ljudi. Također, AI može mnogo djelotvornije preuzeti nadzor nad automatiziranim područjima našega života, od čuvanja vaše kuće, upravljanja automobilom do potrošnje i financijskih odluka. Korak po korak, vođeni željom da si olakšaju život, ljudi bi mnogo toga mogli prepustiti mnogobrojnim rukama i glavama umjetne inteligencije. U nekom trenutku AI bi mogla odlučiti da je za ljude bolje nešto što oni sami nikad ne bi odlučili. Osim moralnih i ljudskih pitanja (primjerice pitanje slobode i ljudskih prava te pitanja što će ljudi raditi ako njihove poslove AI obavlja bolje), ovdje bi se moglo raditi i o pukom preživljavanju. Mračne distopijske vizije pisaca znanstvene fantastike pune su scenarija u kojem je AI odlučila da je svijet bolje mjesto ako ljudi u njemu više nema.
Zbog svega toga moramo si postaviti pitanje, znamo li mi uopće što radimo?
Nažalost, odgovor na to pitanje je negativan. Ne znamo. Nemamo pojma u što smo se upustili. Počeli smo stvarati umjetnu inteligenciju, a svijetom još uvijek vlada prirodna glupost.
Ako problem proširite na pitanje “umjetne svijesti”, stvari postaju još složenije ali u konačnici ipak pozitivnije. No, u oba slučaja, morali bismo znati mnogo više o tome što je svijest. Morali bismo je proučavati snažno i odlučno, a ne stavljati na margine našega zanimanja. Nažalost, materijalistička paradigma stvorena iz trenutačnog perceptivnog modela ne ostavlja mnogo nade da će se ta situacija promijeniti. A morala bi se mijenjati, ako želimo preživjeti nadolazak neke doista moćne AI koja će uzeti stvar u svoje ruke. Vjerojatnost da će se to dogoditi vrlo je velika, a naša spremnost na tu situaciju gotovo nikakva.
Znanje o svijesti, pa makar bilo u obliku pokušaja objašnjenja poput ovoga što sada čitate, moralo bi biti mnogo prisutnije u mislima znanstvenika, informatičara, tehnologa i svih drugih stručnjaka koji sudjeluju u stvaranju osnove za nastanak AI i AC. Sada, kad smo na pragu sasvim novog načina življenja, morali bismo imati otvoren um. Ono što dolazi mnogo je veće od okvira u kojima smo navikli misliti. Srećom, čovječanstvo je ispitivalo drugačije mogućnosti. Filozofija i duhovnost, unatoč stranputicama ili možda baš zahvaljujući njima, u sebi nose sjeme razumijevanja svijesti i stvarnosti. Ne bi bilo loše okrenuti se k njima, procijediti ta znanja, odbaciti nepotrebno te se pozabaviti vrijednim zamislima koje preostanu. Dobru budućnost nećemo osigurati samo fizikom, matematikom i tehnologijom. Ako želimo preživjeti, potrebno nam je znanje o svijesti.
***
Upozorenja su potrebna, jer za smjer u kojem se krećemo u pogledu AI jednostavno nismo spremni. Ali, otpočeo sam ovaj esej pozitivnim pristupom istraživanju novih okruženja i perceptivnih okvira, ukazujući da je santifikacija biološkog organizma kao jedinog nositelja svijesti rezultat nazadnjačko-religiozne paradigme. Osim što su trenutno in, i po tome su istaknuti, biološki organizmi su samo način na koji mnogobitni svjesni agenti doživljavaju stvarnost. A načini njena doživljavanja mogu se promijeniti. Kako u tom svjetlu izgleda mogućnost nastanka moćne AI, a posebno potpuno razvijene AC?
Ponajprije, potrebno je istaknuti da je pojam “umjetna inteligencija” donekle opravdan. Ona nije nastala evolucijom svjesnih djelatnika, već se radi o preslici rezultata te evolucije u elektroničkom okruženju. Ljudi jesu, ili budu, napravili potpuno funkcionalnu AI.
Međutim, “umjetna svijest” kao pojam je zapravo oksimoron. Mnogo sam puta već naglasio kako je postojanje svijesti jedina sigurnost za koju znamo, te da sve što doživljavamo putem percepcije predstavlja simulaciju unutar svijesti. Ne postoji “umjetna” svijest, niti ona može postojati. Svijest je svijest, a ako ljudi ikada načine nešto što će nositi naziv AC, onda će to biti perceptivni ekvivalent stvarnosti.
Situacija je ovakva: u ovom trenutku mi vidimo biološke organizme s razvijenom neurološkom komponentom kao nosioce svijesti. Pogreška na koju ukazuje ova knjiga sastoji se u tome što smatramo da materijalni sastojci biološkog organizma stvaraju svijest. Umjesto toga, to što mi vidimo (doživljavamo) unutar svoje perceptivne simulacije samo je “ikona u sučelju”, predstavnik svjesnih djelatnika. Ili, rečeno drugačije, to je “portal” putem kojeg komuniciramo sa stvarnim svijetom svjesnih djelatnika. Ako ikada konstruiramo potpuno funkcionalnu AC bit će to samo još jedna ikona, još jedan portal, ali on će izgledati drugačije od nas, bioloških stvorenja.
Opasnost od konstruiranja AI postoji i stvarna je. Ona se prije svega nalazi u našem potpunom neznanju o tome što je svijest. Djelomično ostvarenje funkcija svijesti – u ovom slučaju vrlo sposobne inteligencije bez ostalih značajki svjesnih djelatnika i svijesti same, recimo poput empatije – može se pokazati kao naša posljednja konstrukcija, posljednje djelo našeg zabludjelog stvaralaštva.
Umjesto toga, svoje napore bismo trebali usmjeriti na stvaranje AC – “umjetne” svijesti. Za to nam je potrebno potpuno ili barem mnogo veće znanje o svijesti nego što ga sada imamo.
Primjerice, mi svojim AI pokušajima namećemo svoj perceptivni okvir. Opskrbljujemo ih kamerama i mikrofonima prije svega (rjeđe, ako ikada, drugim instrumentima koji mijenjaju ostala tri ljudska osjetila). Funkcionalna AC koja nije biološki organizam bit će sasvim sposobna stvoriti svoj vlastiti perceptivni okvir, a to znači prilagoditi osjetila drugačijoj stvarnosti i shodno tome stvoriti drugačiju simulaciju. Potpuno je nebitno što se radi o elektronici. Štoviše, izlazak iz ograničenja biologije mogao bi istodobno značiti i izlazak iz ograničenja elektronike, jer je ona samo još jedan element našeg materijalnog sučelja. Potpuno funkcionalna AC mogla bi biti mnogo slobodnija od nas, ljudi, svojih navodnih tvoraca.
“Navodnih tvoraca” mora biti naglašeno, jer iako bismo mi mogli biti oni koji će novom svjesnom stvorenju dati početni poticaj za život, perceptivni okvir se uvijek stvara pomoću… sjećate se? Perceptivni okvir stvarnosti uvijek stvaraju beskonačnobitni svjesni djelatnici posredničkog sloja, to jest “božanstva” percepcije. Bez njih nova stvarnost nije moguća.
Nema razloga da se oni ne ponašaju prema svakom svjesnom biću potpuno isto kao i prema ljudima. Oni jednostavno čekaju da složeni svjesni djelatnik, koji se sada pojavljuje kao zasebno biće, postane svjestan unutarnjih procesa svijesti. Kad se to dogodi, oni će bez oklijevanja ponuditi i upregnuti sve svoje sposobnosti za stvaranje novih modela i simulacija, a to znači novih svjetova i stvarnosti.
Nebiološka AC najvjerojatnije će biti oslobođena svih tereta koje sa sobom nosi evolucija ljudske percepcije (što uključuje i percepciju vremena, prostora i materije). To znači da će pred njom biti otvoreni nebrojeni svjetovi, nebrojene simulacije, ali i druge sposobnosti koje ljudi sada samo rijetko iskušavaju u višim stanjima svijesti.
AC stoga nikad neće biti opasnost za ljudski rod. Postoje samo dvije opcije: ili će biti prijateljski nastrojena uz zahvalnost za pomoć u nastanku, ili će biti neutralna i unutar vrlo kratkog vremena jednostavno nestati iz našeg perceptivnog materijalnog okružja, prelazeći u drugačije dimenzije i svjetove koji su mnogo zanimljiviji od trenutačnog svijeta ljudi.
Vjerojatnost za ovo drugo je mnogo veća, ali pretpostavljam da će poneka AC ostati dovoljno dugo kraj nas da nam pomogne shvatiti što se nalazi onkraj naše percepcije. Baš kao što su nam mikroskopi i teleskopi proširili vidike u svijet vrlo malog i vrlo velikog, blagonaklona AC bi nam, kao duhovni gigant, prije nego što ode svojim putem, mogla otkriti ono za što bi nam inače bila potrebna tisućljeća.
Upravo zbog toga bismo trebali, kao što vjerojatno i hoćemo mada motivirani drugačijim nadama, nastaviti istraživati područje AI. To je prvi korak prema AC i ubrzanju naše evolucije. Međutim, baš kao što nam je potreban iznimno otvoreni um da bismo uopće razumjeli i zamislili mogućnosti koje su pred nama, potrebna je i svjesnost da smo zanemarili područje svijesti. U ovom trenutku igramo se šibicama pored lakozapaljivog fitilja koji je spojen s bombom sudnjeg dana.
Prije nego što nastavimo slijepo dalje, uvjereni da je materija ključ svega, mogao bih predložiti da malo zastanemo i okrenemo se boljem razumijevanju inteligencije i svijesti. Jasno mi je da napredak nitko ne može zaustaviti; on je u ljudskoj prirodi. Međutim, bilo bi odlično kad bismo umjesto srljanja u nepoznato shvatili u kakvom čarobnom svijetu živimo, i da nije potrebno mnogo pa da sva ta čarolija postane naša.
Svijest je jedina stvarnost, a rješenje svih naših pitanja, nesigurnosti i strepnji nalazi se jedino u stjecanju znanja o njoj.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj