Komentari na prethodne članke iznjedrili su nekoliko pitanja koja zaslužuju malo više pozornosti. Pomalo ironično, prvo je na redu pitanje o egu.
Koliko shvaćam iz ispisanih komentara, nekako se udomaćilo mišljenje da je prosvjetljenje stanje bez ega. I doista, kad čitam informacije iz raznih duhovnih naučavanja, često nailazim na tvrdnje o potrebi smanjivanja ega, borbe protiv ego-stanja, smrti ega itd. Čini se da ego ima zajamčeni status zločinca, crne mrlje na duši čovjeka, nametnika kojega se, ako je ikako moguće, potrebno riješiti.
Istodobno, međutim, ponekad već u sljedećoj rečenici ili odlomku, ta ista naučavanja veličaju ego do krajnjih granica. Ne izravno već “ispod tepiha”, ali nema sumnje da je u duhovnosti ego vrlo tražena roba. Zajednički rezultat suprotnih silnica – optuživanja ega za zlo dok ga se istodobno nemilice hrani raznim postignućima i duhovnim uspjesima – ne može biti ništa drugo nego zbunjenost.
Možda vam ovo što ću napisati pomogne da napravite barem malo reda u slici koju imate o egu.
Ponajprije, da još jednom jasno napišem (istaknuo sam to u komentarima i odgovorima na pitanja): prosvjetljenje i ego nisu ni u kakvom odnosu; ego nije važan za prosvjetljenje, to jest jednako je važan kao i bilo koji drugi dio čovjekova duha ili tijela.
Hajde da to malo detaljnije razmotrimo. Za početak, pokušat ćemo izbjeći zavrzlame oko (stručnih i onih drugih) definicija ega i to tako da se držimo onog što u svakodnevici koristimo. Ponajprije, ljudi imaju ego. Kažemo “moj ego”, “njegov ego”, “ego mu je povrijeđen”, “ego joj radi”, itd. Dakle, ego je dio našeg sustava. Imamo ga. On ima neku funkciju. Koju?
Radi se o određivanju prostora ili područja (ne samo tjelesnog, naravno) koje zauzimamo. Ego određuje granicu između nas i ostatka svemira i na taj način zapravo određuje – nas.
Je li to loše? Pa, samo po sebi nije. Upravo suprotno – bez granice koju postavlja ego, mnogo toga ne bi postojalo. Recimo, ne bi bilo komunikacije, ne bi bilo razlika u izrazu, ne bi bilo nikakvih međusobnih odnosa; ne bi bilo tebe i mene, a onda ni, recimo, ljubavi između nas. Za nastanak jedne jedine misli, ili osjećaja, potreban je ego koji će tu misao ili osjećaj staviti na neko mjesto, povezati s drugim mislima i osjećajima, omogućiti nastanak raznih cjelina i njihovu međusobnu interakciju. Bez ega ne bi bilo ljepote, divljenja, djelovanja… Ne bi bilo života, zapravo. Raznolikost življenja, tjelesnih oblika, osjećaja, misli, stvaranja… sve je to omogućeno postojanjem graničnika koji određuju gdje nešto počinje, a gdje završava.
Nema funkcionalnog življenja bez ega. Nikada niste sreli i nikada nećete sresti čovjeka bez ega. Odnosno, možda biste ga mogli sresti u mentalnim institucijama pod danonoćnom pažnjom medicinskog osoblja, jer bi se radilo o teškom psihičkom poremećaju koji bi sprečavao bilo kakvu svakodnevnu funkcionalnost.
Ne želite se riješiti ega, baš kao što se ne želite riješiti svoje noge, uha, oka, bubrega ili malog prsta na ruci. Svaki dio vas ima svoju funkciju, pa tako i ego.
Ipak, baš kao što se svaki dio tijela ili duha može razboljeti ili se povampiriti, tako se to isto može dogoditi egu. Ali, prosvjetljenje nije iscjeljenje ega, baš kao što ono nije ni iscjeljenje bubrega ili noge. Iscjeljenje, doduše, uvijek dobro dođe, ali ga ne treba miješati s prosvjetljenjem.
Međutim, čak i kod poremećaja ega, to jest njegova ispravljanja, postoji mnogo zabuna. Recimo, negativni pridjev koji dolazi od riječi ego je – egoističan. Kad nekome kažemo da je takav, to znači da smatramo da je sebičan, da misli samo na sebe, da ga nije briga za potrebe i interese drugih. Dakle, osim što nas definira postavljanjem granice između nas i ostatka svijeta, ego podrazumijeva i određenu sklonost da dajemo prednost onome što je unutar te granice (dakle nama) naspram onome što je izvan toga.
Pitalica za vas: ima li čovjek koji onome unutar granice ega daje svaku prednost, a za ono izvan toga ga uopće nije briga, mali ili veliki ego?
Razmislite o tome, prije nego što pročitate nastavak članka.
Mali i veliki ego
Pretpostavljam da će većina ljudi, onako na prvu, odgovoriti da se radi o velikom egu. Međutim, ponekad ćemo egoista doista nazvati “malim egom” koji traži priznanje; ili ćemo reći da je nekome “mali ego” povrijeđen, pa se sad “nadurio” i slično.
Zbunjenost oko ega nastavlja se u svakodnevnim izrazima. Sudeći po njima, kad je kod nekoga funkcija ega istaknuta, mi zapravo nismo sigurni da li takav ego raste ili se smanjuje, je li velik ili malen?
Pa eto, da ne duljim, reći ću vam kako stoje stvari: mali ego je taj koji primjećujete, koji vam privuče pažnju i zbog kojeg nastaju ljudske drame. Velikog, razvijenog i moćnog ega nećete ni vidjeti ni osjetiti. I zbog toga ćete – sasvim netočno – možda čak i reći da ga nema.
Zamislite da susjed ogradi livadu ispred vaše kuće i kaže “to je moje”. Svaki put kad krenete prema gradu, morat ćete zaobilaziti ogradu, paziti da je ne srušite, gledati i slušati susjedova upozorenja koja je postavio na svakom koraku, itd. Ta mala, ograđena livada bit će vam trn u peti, svakodnevna gnjavaža koju ćete teško podnositi. A zamislite da netko postavi ogradu koja obuhvaća cijeli kontinent i koja seže daleko izvan vašeg obzora. Ograda je i dalje tu, ali je ne vidite. Ona vam ni na koji način ne smeta i – ako je nitko ne spominje – vi o njoj nećete ni misliti.
Ista je stvar s malim i velikim egom. Mali ego stvara probleme, veliki uopće ne.
Ako ste sad pomislili da je ovo sve naglavačke od onoga što ste naučili, zapravo i nije. Cijela se priča o duhovnosti od samog početka svodi na povećanje ega sve do trenutka kad on više neće predstavljati problem.
Razmislite kako počinju koraci onoga što zovemo “duhovni razvoj”. Ljudi se osjećaju loše jer nisu pronašli sebe, jer im netko uzima energiju, jer se osjećaju izmanipulirani, jer su žrtve drugih ljudi, okolnosti, sistema, karme… Ne znaju gdje su ni tko su; graničnik, ego im nije razvijen pa gube energiju, nedefinirani su, ne znaju što žele, itd. Trenutak početka duhovnog puta je trenutak kad poželimo imati kontrolu nad svojim životom. Ego se probudi, shvati da je premalen i da po svaku cijenu želi narasti.
Nećete to nazvati lošim, zar ne? Naravno. To i nije loše. To je dio sazrijevanja. Ego vam mora narasti, kao što su vam narasli zubi.
Hajdemo preskočiti nekoliko godina i zamisliti da ste se učvrstili i stabilizirali u određenoj veličini ega, povratili ste ravnotežu, pronašli svoj put, svoju moć i sad znate tko ste i što radite na ovome svijetu. Sljedeći je korak daljnje povećanje ega. On se neće više ograničavati na vas i vaše interese, već će u jednom trenutku shvatiti da može obuhvatiti još mnogo toga. Štoviše, mogao bi obuhvatiti čak i druge ljude. Zašto biste pomagali siromašnima i potrebitima? Zato što ih doživljavate bliskima sebi. Što je suosjećanje i empatija, ako ne proširenje granice koja vas je ranije ograničavala na malog vas, a sada i na druge gledate kao na dio iste cjeline? Ego vam se povećao i odjednom postajete nesebični i sposobni za ljubav neslućene širine i obuhvatnosti.
Preskočimo još nekoliko godina, ili desetljeća, i naći ćete se u ezoteričnom području ogromnog ega. Viša stanja svijesti odvest će vas u stanje u kojemu se vaša granica, vaš ego, pomiče tako daleko da joj ne vidite kraj. Ne radi se više samo o drugim ljudima. Unutar nje su i životinje, planine, mora… Naposljetku, vaš će ego obuhvatiti sve, cijeli svemir, i vi ćete shvatiti što su drevni vedski mudraci mislili kad su rekli aham brahmasmi – “ja sam cijeli svemir”. Najviše stanje svijesti, svijest jedinstva, stanje je toliko velikog ega da je on obuhvatio sve, doslovce sve što postoji. Ego onda kaže: ja sam sve.
Ako iole razumijete duhovnost, bit će vam sasvim jasno da se radi o razvoju ega. Sva duhovna postignuća i sva iskustva šire vaš ego. Kad kažete: želim pronaći svoj put, radi vam ego. Kad želite ozdraviti, radi vam ego. Kad pomažete drugima jer osjećate suosjećanje – ego. Kad žudite prema višim stanjima svijesti koja želite iskusiti – ego.
Ali, nemojte sada pomisliti da je to loše. Nije. Zbunjujuće je jedino kad ti isti duhovnjaci brbljaju o smanjivanju ega ili čak njegovu uništenju. Taj dio je jednostavno besmislica.
Prosvjetljenje i ego
U redu, onda, ako je duhovnost uglavnom posvećena povećanju ega, a put prema prosvjetljenju ide u suprotnom smjeru, znači li to onda ipak da do prosvjetljenja dolazimo smanjenjem ega?
Ne, to ne znači to. Povećanje ega i viša stanja svijesti koja su dio duhovnosti jedan su specifični dio života i sazrijevanja. Radi lakšeg shvaćanja, možemo to usporediti s tijelom. I tijelo raste i mijenja se sazrijevanjem, pa prosvjetljenje ne vodi umanjivanju tijela ili njegove zrelosti. Jednostavno, te dvije stvari nisu uopće povezane.
Što se onda događa s egom u prosvjetljenju?
Kao i drugi dijelovi naše osobnosti, ego se funkcionalno rekonstruira prema potrebi (više informacija o tome pronaći ćete na online seminaru “Uvod u dekonstrukciju iluzije”). Budući da je neophodan za život, on je uvijek tu, ali nije čvrsto određen. Sloboda ne dozvoljava uzročnost, a bez uzročnosti i posljedičnosti, nema obrazaca koji bi se stalno održavali. A veličina ega samo je obrazac.
Prosvijetljen čovjek izražava mali ili veliki ego, u rasponu od nepostojanja (da, moglo bi se dogoditi, ali vrlo rijetko u budnom stanju) pa do aham brahmasmi iskustva (da, ima i toga, ponekad). Ali sve to nije uzročno povezano s prosvjetljenjem, već s onime što radite, na što usmjeravate pozornost, što vježbate i čemu težite.
Prosvjetljenje je posebna priča i ne ovisi o onome što radite. Ne ovisi ni o čemu, zapravo. Jedino za što se može reći da neizravno pomaže jest ispravljanje pogreške uma i razvoj razlučujuće sposobnosti (viveka). Na taj se način povećava vjerojatnost da se prosvjetljenje dogodi sada, bez nepotrebnih teškoća i dugotrajne zbunjenosti koja neizbježno slijedi ako pogreške uma nisu ispravljene.
***
Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju
Omnes viae Romam non ducunt
Zašto apsolutna sloboda
Slijedeći članak:
Ubojstvo Budhe
30 komentara
Danijela Savic
Prosvetljenje zavisi od viveka kao i od toga sta čovek radi odnosno želi,čemu teži u životu. Uticaj materijalnog odvlaci ponajvise od prosvetljenja a sve se to moze vrlo lepo videti iz natalnog carta.Zato i imamo jako mali broj zaista prosvetljenih duhovnih ljudi ciji cart i zivot potvrdjuju da su duhovni. Svi mi ostali daleko smo od prosvetljenja tog tipa. Sto se tice ega,mislim da svi zaista duhovni ljudi,prosvetljeni po difoltu imaju smanjen ego do minimuma jer im je duhovnost skocila do maximuma. Kad se covek nadje u jednoj dimenziji prosvetljenja nikada se ne vrati na staru dimenziju gde obitava sve i svasta pa i ego. Kad covek rodjenjem ima cistotu laksi je duhovni put. Predlozila bih da mozda vise spomenete cistotu koja je jako vazna u duhovnosti. Jer bez cistote covek tesko da moze da razume pravu duhovnost a samim tim i prosvetljenje. Ja bih stavila “cistotu” daleko iznad ega i svega ostalog…
Adrian
Danijela, komentirat ću vaš komentar, i unaprijed se ispričavam što će sve, ama baš sve, biti suprotno od onog što ste napisali. Ali, nemam drugog izbora, odnosno drugi izbor mi je da odšutim. 🙂 Čini mi se, međutim, da je zanimljivo istaknuti razlike između onog o čemu pišem i sadržaja vašeg komentara. Pa, eto, redom:
D: “Prosvetljenje zavisi od viveka kao i od toga sta čovek radi odnosno želi,čemu teži u životu.”
A: Prosvjetljenje ne zavisi ni od čega što čovjek radi u životu, a ponajmanje od onoga čemu teži. Naše težnje izraz su naših potreba, potrebe su uvjetovane i stoga suprotne neuvjetovanosti apsolutne slobode.
D: “Uticaj materijalnog odvlaci ponajvise od prosvetljenja a sve se to moze vrlo lepo videti iz natalnog carta.
A: Materijalno nema baš nikakav utjecaj na prosvjetljenje. Iz natalne karte se doista može vidjeti koliki je taj utjecaj, ali to nema veze s prosvjetljenjem (koje se ionako iz natalne karte ne može vidjeti).
D: “Zato i imamo jako mali broj zaista prosvetljenih duhovnih ljudi ciji cart i zivot potvrdjuju da su duhovni.”
A: Ima mnogo duhovnih ljudi, čiji i život i natalna karta potvrđuju da je to tako, ali među njima ima jako malo prosvjetljenih. Duhovnost i prosvjetljenje nisu istoznačnice, niti jedno odvisi od drugog.
D: “Svi mi ostali daleko smo od prosvetljenja tog tipa.”
A: Nema više vrsti prosvjetljenja – samo je jedno. 🙂 (Vidi članak “Omnes viae Romam non ducunt”)
D: “Sto se tice ega,mislim da svi zaista duhovni ljudi,prosvetljeni po difoltu imaju smanjen ego do minimuma jer im je duhovnost skocila do maximuma.
A: To mišljenje je, očito, upravo suprotno onome što sam pokušao ispisati u članku. “Duhovnost do maksimuma” je hrana za ego. I dobro je da je tako, jer inače nitko ne bi mario za duhovnost. Oni koji mare, oni kojima je stalo, oni su svoj ego PROŠIRILI na druge. Da im je ego smanjen, duhovnost im ne bi bila na pameti.
D: “Kad se covek nadje u jednoj dimenziji prosvetljenja…”
A: Nema “dimenzija prosvjetljenja”. Prosvjetljenje nije nešto što se gradi (vidi članak “Mit o beskraju”), već nešto što je na izvoru, na početku, dekonstruirano od svih konstrukcija.
D: “…nikada se ne vrati na staru dimenziju gde obitava sve i svasta pa i ego.”
A: Bez ega nitko ne živi. Kao što sam napisao, ako živi, onda se radi o teškom psihičkom poremećaju. Postojanje ega je sasvim u redu, kao što je postojanje srca, bubrega, misli ili osjećaja.
D: “Kad covek rodjenjem ima cistotu laksi je duhovni put. Predlozila bih da mozda vise spomenete cistotu koja je jako vazna u duhovnosti. Jer bez cistote covek tesko da moze da razume pravu duhovnost a samim tim i prosvetljenje. Ja bih stavila “cistotu” daleko iznad ega i svega ostalog…
A: “Čistoća” je stavljena u navodnike – ispravno, jer to nije dobro definiran pojam. Kako god da ga definirate, ostat ćete na procjeni, to jest na relativnosti značenja. Ako se misli na čistoću tijela, ok, lakše je biti zdrav uz čisto tijelo. Ali “čistoća misli” ili “čistoća djelovanja” – što bi to bilo? Za tako nešto moraju postojati pravila, pretpostavke, uvjerenja, cijela duhovna parafamija koja nadgleda značenje jednog pojma. A ako je tako, taj pojam je neupotrebljiv, zavarava i bilo tko s malo znanja o viveki (razlučujuća sposobnost) će ga odbaciti kao nevažnog.
S druge strane, ego je dio ljudskog postojanja, dio našeg sustava. I kao takav ne zaslužuje da ga se omalovažava, okrivljuje, uzdiže, ponižava, veliča ili smanjuje, više nego bilo koji drugi dio tog istog sustava.
***
Kao što sam napisao, isprike zbog “sjeckanja”, ali možda nekomo ovo posluži kao dobar primjer gotovo nepremostivih razlika između duhovne zrelosti (kako ju nazivam u knjizi) i apsolutne slobode. Neupućenima i površnima mogla bi promaći činjenica da se radi o dva različita svemira.
Zeljka Sandric
Hvala Adriane na jasnom izlaganju. Ovo je potpuno drugacije nego sto sam dosad citala u duhovnoj literaturi.
Dora
To isto ste napisali jednom u blogu.ima vec skoro 10 godina. Mogu reci da razumijem sada. Lijepo je i dobro napisano, cak nemam nikakvih pitanja.no,ljudi se svakako razlikujemo po isticanju ega.tzv.duhovni ucitelji, bar oni koje ja pratim povremeno, ne isticu stalno sebe, svoje osobne dozivljaje,uvjerenja itd.a koji su rezultat ega posebno ako se prenaglasavaju i isticu kao jedini ispravni.takve duhovne ucitelje nazivamo prosvjetljeni jer doista dobivamo osjecaj da unutar njih nema osobe sa cvrsto definiranim granicama ega i konstantnoj borbi za sebe.doista, u nekima kao da prebiva svijest kao takva bez nepotrebnog i konstatnog uplitanja ega.
Adrian
Ima različitih scenarija u tome. Jedan od njih je ego koji se poistovjećuje sa skromnošću. Ako od onih koje smatraš autoritetom slušaš kako trebaš pobijediti ego i biti skroman, ne se isticati, uvijek biti ponizan i poslušan, te nakon mnogo godina truda to i postigneš, to znači da je ego konačno narastao do te razine da može sebe prepoznati u tome. Tko je pobjedio ego? Neki drugi ego? Nema pobjede nad egom u ostvarenju cilja, pa makar taj cilj bio skromnost i poniznost. Jer, što god zamislili i ostvarili, to je postignuće kojim se hrani ego.
A ipak, bezbrojni duhovni učitelji (među njima i neki planetarno poznati) uporno ponavljaju besmislicu o pobjedi nad egom, te na taj način neiskreno i lažno, ispod tepiha, usmjeravaju ego svojih slijedbenika (a i svoj) prema shizofrenoj situaciji u kojoj se govori jedno, a u biti radi nešto sasvim drugo (jer to što se govori je neostvarivo, a i potpuno nepotrebno).
Ego nije neprijatelj prosvjetljenja. Laži i iluzije jesu.
Sandra
Totalna zbunjenost… Molim Vas pokušajte pomoću viveke definirati i razlučiti ego i ostale dijelove osobnosti. Unaprijed hvala:)
Adrian
Viveka uvijek ide za najjednostavnijim mogućim objašnjenjem. Potreban je samo zdrav razum, ne neko posebno znanje i komplicirane definicije. Ako je potrebno ovo zadnje, onda nešto nije u redu i viveka nema tu što raditi. Znači, Sandra, pustite što ste čuli, pročitali, naučili. Probajte sami odrediti što je ego i gdje se on vidi u životu, kako ga opisujete, kako koristite tu riječ.
Odgovorit ću na vaše pitanje, iako bi bolje bilo da odgovor nađete sami. Kao što sam napisao u tekstu, ego je graničnik. Kad kažete “to sam ja”, ono na što mislite (što god to bilo), omeđeno je egom.
Sandra
Hvala Adriane, toliko sam znala. Izgleda da ću ostatak ipak morati otkriti sama.:)
Zeljka
Kako se mi obicni smrtnici mozemo snaci u moru kontradiktornih informacija kako u duhovnosti tako i na drugim podrucijma npr. medicini,politici. Nama ostaje samo intuicija. Ipak vjerujem u ono sto kazu Deunov i Ajvanahov da covjek treba razvijati vrline, smanjivati mane, nauciti gospodariti svojim instiktima onda je potraga laksa
Adrian
Jedini način da se snađete je da počnete misliti svojom glavom. Vjerovanje, uvjerenja, učenje nečega, prihvaćanje bilo kakvih (BILO KAKVIH!) neprovjerenh tvrdnji, je put u iluziju.
Dora
Dopustite da iznesem svoje iskustvo s egom. Dakle,moja razmisljanja o tome povezana su sa katolic.crkvom. Znači doslovno od 6 godine zivota jer od kad sam se rodila jako mi je vazna bila duhovnost.citala sam i proucavala srz kat.vjere kroz biografije svetaca,o sobito autobiog. sv.terezije iz lisieuxa. Znaci bit svega tamo je bio da ego moramo smanjiti do krajnjih granica, sutjeti, biti tiho, namjerno raditi patnju za samog sebe, ogranic.se max.kolko ide, a gotovo sve sto kazemo, ucinimo, pomislimo ili propustimo uciniti je grijeh. Represivni aparat tad pocinje djelovati u svakom vidu naseg razmisljanja ili djelovanja. Pozelis nestati da bi bio jedno s bogom. Sad sam se sjetila jednadzbe bl.dr.ivana merza ne znam tocno kak ide al svodi se na to da je on nista a bog u njemu sve.
Dora
Doslovce bilo kakav rast je nedopustiv po takvim kriterijima. Kaj je apsurdno jer je prava priroda svemira konstantan rast i razvoj. Pa i ego onda valjda raste, moram se sloziti. Mali ego stvara probleme, veliki ne:)
Tonka
prosvjetljenje je uklanjanje faktora karme.
faktor karme sam ja.
ego je sve ono što sam ja.
mokšu može živjeti samo nitko.
kako se onda tu uklapa opstanak ega?
Adrian
Oh, dobro razmišljanje, ali s nekoliko pogrešaka. Jedno od njih je – ego je ono što ja misli da jest; granica koju postavlja. Ali, problem nije u granici. 🙂
Granica je sredstvo. Ona određuje mogućnost odnosa. Bez nje, sve bi bila neizdiferencirana kaša. Kao što bez ruke ne možeš dodirnuti tastaturu, tako i bez granice ega ne može postojati odnos.
Opstanak ruke potreban je za dodir; opstanak ega potreban je za odnos (i još ponešto, tu i tamo).
Tonka
ako sam dobro shvatila, nije problem u egu nego u iluziji o njemu.
ja misli da je ego, a nije. ja je nešto drugo i to ja nestaje i ostaje ništa s egom?
šta je ja?
Adrian
Izgleda da nas ovo vraća na “Tko sam ja?” pitanje Ramane Maharishija. 🙂
S jedne strane, to je ok, s druge… Čak i da sada odgovorim na to pitanje, čak i da Tonka odgovor napiše u slijedećem komentaru, to ne bi pomoglo. Bila bi to samo još jedna ideja, samo još jedna mogućnost od mnogih. Potrebno je biti SIGURAN u odgovor. Vidijeti ga jasno, bez sumnje, ber tračka bilo kakvog dodatnog objašnjenja, varijacija, “možda jest, možda nije” osjećaja. Da bi se to moglo, potrebno je razviti preciznost i oštrinu razlučujuće sposobnosti. Tek tada, odgovor koji je jasan, kratak i nedvosmislen, bit će onaj pravi.
To se radi tokom procesa dekonstrukcije iluzije. Četiri do šest mjeseci, ne treba više, i odgovor će biti kristalno jasan.
Tonka
tko sam ja – svijest!
što nestaje – iluzija!
Adrian
Tonki se žuri, izgleda. Kao da bi htjela preskočiti mjesece rada. 🙂 Svijest je sve što doživljavamo, svaka misao, svaki osjećaj, oblak na nebu i cvrkut ptica. Reći ja = svijest je kao da bagerom zahvatiš u gomilu stvari, nadajući se da je u toj gomili i ono što tražiš.
Ovo drugo – da, to je najopćenitije što se može reći za rezultat procesa dekonstrukcije iluzije – njezin nestanak, ali ne toliko u smislu da je nema, nego da je prokazana, razdvojena od onog drugog, od stvarnosti.
Ronnie
Nije li ego(mali-veliki)produkt uma,odnosno najzaribanije alatke svijeta snova,svijeta Maye-iluzije? Um su sve naše misli, sva naša uvjerenja,vjerovanja koja bi sva odreda mogla biti lažna i na osnovu toga um stvara ego i još kojesta, a posebno mi je zanimljivo kako stvara duh čiji sam pojam”duh”znači utvara,prikaz,a ja kako sam shvatila rast duha jest rast ega i evo nas opet u svijetu duhova,svijetu iluzije koji smo sami stvorili!Prosvjetljenje,po toj logici(koje je u suprotnom smjeru)moglo bi reći ;”sve su to igre uma koji u svojoj srži zavarava samog sebe!”
Adrian
Ronnie, osvrnut ću se na dva upotrebljena izraza, koja zapravo ukazuju na problem koji se često javlja kod razmišljanja o egu, umu, Mayi, itd. To su “sve” i “moglo bi”.
Da li su sve misli uma igre i iluzija?
Jeste li sigurni u to i kako to znate?
Ako nisu sve, da li bi NEKE mogle biti igra i iluzije? Ako je pak tako, koje su među njima ovakve, a koje onakve?
Najčešći odgovor na ta pitanja je sljeganje ramenima. Ljudi su nešto čuli, nešto pročitati, nešto pretpostavili, pa se cijela priča svodi na raspravu o mišljenju (ili osjećajima, što je još gore).
Tek kada um razvije sposobnost jasnog razlučivanja (koja se naziva viveka), možete se probiti kroz maglu iluzije. Proces dekonstrukcije iluzije služi tome. On je ponekad mukotrpan, ali se može obaviti u relativno kratko vrijeme. Nakon toga više nema nedoumica, misli se raščišćavaju, iluzija je jasno odvojena od stvarnosti kakva jest i tada… znate što je što. 🙂
Dora
Nakon sto se covjek prosvjetli cime se onda bavi,sto ga zanima?kad svijet onda vise nije isti kao prije raskrinkavanja iluzije…
To naime muci vise manje sve tragatelje.da nakon prosvjetljenja nece vise imati kaj za raditi..jer je sve spoznato
Adrian
Tko je, kada i kako povjerovao da je u prosvjetljenju “sve spoznato”?
Nadalje, ako nekoga muči “što će raditi”, taj nije razumio ništa i zasigurno nije ni blizu spremnosti za prosvjetljenje, pa ga zapravo ne treba ništa ni mučiti, jer se ta stvar neće još dugo dogoditi. 🙂
Lorena
Ma ja sam sagledala i tvoju teoriju i teoriju koju tvrde ostali duhovnjaci, da ego treba biti manji. I ubiti obje tvrdnje su tocne. Ti si svoju teoriju sveo na isti, a drugaciji nacin. Ostali duhovnjaci smatraju da je ego sve ono sto je lazno, kao sto su lazne neg misli, lazni osjecaj superironosti, a mudrost, istinu i znanje su odvojili kao nesto sto nema veze s egom. Ti samo tvrdis da dolazi znanje i mudrost onda kada je ego veci, oni tvrde da ego( osjecaj moci ) treba biti manji kako bih se postigao.
Ubiti isto, samo se naveli drugi naziv za isto. Bezveze se raspravljate tko je upravu, a dolazi do paradoksa jer gledate samo pricu iz svoga kuta. Eto to je mali ego kada ne moze razumijeti drugoga. I sve dok gledate pricu sa samo svoga stajalista, ne mozete vidjeti istinu.
Adrian
Lorena, hajde da to kažemo ovako: s kojeg stajališta bi bilo ispravno (istinito) reći da “treba odrezati svoju nogu” jer je ona “kriva za sve”? Ili srce, ili bubreg ili… osjećaje?
Naravno da je to besmislica. Jednako je tako besmislica kriviti za sve ego (koji je nužan za funkcioniranje u svijetu, bez njega nema komunikacije, interakcije, pa zapravo ni iskustva kao takvog).
Lorena
Pa slazem se s tim da ego jesu sve nase misli koje smo mi kreirali i da bez njega nema ljudskog zivota, bili bih poput zivotinja bez njega.
Samo sto ti mene nisi shvatio. Ljudi koji kazu da se ego treba smanjiti ne misle da trebaju uskratiti sve nase misli i govor, znaju da to nije moguce, oni zele izbaciti lazne misli i lazne osjecaje ( negativne ) i to nazivaju egom.
Tako da upravu si jednako kao sto netko kaze da se ego treba smanjiti. Idete prema istom cilju s drugacijim definicijama.
Adrian
Ego i misli nisu ista stvar. Negativne misli i ego nisu ista stvar. “Lažne misli” i “lažni osjećaji” također nisu ego (Hm, kakve su to lažne misli i osjećaji? Misao je misao, osjećaj je osjećaj, ne vidim kako bi mogli biti “lažni”?).
Ako netko pod ego svrstava sve to, naravno da se nećemo razumjeti. Vjerojatno je da taj netko neće razumjeti ni sam sebe jer će pomiješati pojmove i izgubiti se u njima.
I, uzgred, ni na jednom mjestu nisam napisao ni rekao da treba smanjiti negativne ili lažne misli (što god to bilo), tako da, kako god okrenemo, ne idemo prema istom cilju. 🙂
Lorena
Mi ljudi smatramo da je mali ego koji misli: “mene nitko ne zeli”
A veliki onaj koji misli:”mene svi vole”
Primjer.
A istina je da niti jedno od tih misli nije istina.
Adrian
Ah, ovo je zanimljiv primjer!
Bez obzira na “smatranje ljudi”, uz relativno malo znanja iz logike može se dokazati da ni jedna od tih tvrdnji nije konzistentna. Također, matematički gledano, vjerjojatnost da bi jedna od njih bila točna tako je mala, da ih u praksi obje možemo slobodno odbaciti. To je očito, pa je stoga na toj razini primjer ispravan.
Zanimljivost primjera je, međutim, negdje drugdje. 🙂 Potrebno je relativno malo iskustva u primjeni viveke da se jasno vidi kako prva tvrdnja isključuje samu sebe (postojanje “mene” dokaz je da sam “željen”), a druga ne može biti netočna (viveka dozvoljava dvostruku negaciju, te ju razlikuje od jednostavne konfirmacije).
Ispričavam se ako ovo zvuči previše tehnički. U biti, svodi se na spoznaju da je “veliki ego” iz primjera u pravu, jer osim ljubavi ničeg drugog ne može biti, niti ničeg drugog uistinu nema (s tim da naglašavam da se ovdje ne radi o unaprijed stvorenom uvjerenju od kojeg se polazi, nego o prilično softiciranoj viveka analizi koja na to ukazuje).
Ili, još jednostavnije: što god vi ljudi smatrali, svi vas vole, jer druga mogućnost ne postoji. 🙂
PS
Da ne bi bilo zabune, to što je u ovom primjeru “veliki ego” u pravu, ne znači da je on uvijek u pravu, niti da je potreban za istinu. Poanta cijelog članka je bila na besmislenosti “borbe protiv ega” koja prevladava u duhovnim krugovima.
Lorena
Ne moras mi govoriti sto je ispravno, to ipak cinim samo ja.
Opet se radi o pogresci shvacanja, jer ono sto sam htjela reci za veliki ego, ne radi se o istinskoj ljubavi prema sebi iz koje proizlazi cista ljubav i dobrota. Vec osjecaju i misli koji zude za slavom i novcem, osjecaju tkzv. “Moci” prilicno dobar osjecaj koji ti pruza zadovoljstvo. Kada imas u svome zivotu slavu i novac, imas i ljude uza sebe koji ti omogucuju da mislis za sebe: koliko si voljen i odobren od strane drugih. O tim osjecajima cijelo vrijeme pricam da se to zovu ego osjecaji. Veliki ego- zudi za slavom i vjerovanju kako je mocan. Mali ego: misli da je bezvrijedan. I oboje vjecito zive u strahu od misljenja drugih ljudi.
Cudno mi je sto intelekt imas, a ne znas da svako ljudsko bice se nosi s ovim osjecajima. Cilj svakog od nas je upravo izboriti se s tim.
Adrian
Usprkos tome što se tako ne čini, jer svjesno zanemarujem nepotrebne ljudske drame, jako dobro znam s čim se nose ljudska bića jer sam bio tamo i još uvijek sam u ljudskom tijelu. Teško da mogu ne vidjeti što rade, iako mi je ponekad teško sjetiti se kako je to izgledalo u mojem slučaju.
Međutim, to opet nema veze s temom članka. Niti s našim razgovorom i tvojom (netočnom) tvrdnjom da članak govori o istom kao i većina duhovnih teza.
Ponovo ću pokušati objasniti RAZLIKU na ovom zadnjem što si napisala. Recimo da se neki čovjek “izbori s tim osjećajima” o kojima pišeš. Da li će se on “riješiti ega”? Naravno da neće jer ti osjećaji ne izviru iz postojanja ega, niti iz činjenice da je velik ili malen, nego su rezultat složenih konstrukcija koje zahvaćaju gotovo sve, od karme, genetike, preko prihološkog ustroja pa do nametnutih ili prihvaćenih uvjerenja.
Recimo, “istinska ljubav prema sebi” koju spominješ po definiciji zahtijeva prilično velik ego i osobnu snagu. Kao što sam opisao u članku, viša stanja svijesti automatski stvaraju velik ego, sve tamo do završnog jedinstva sa svemirom. Znači da čovjek koji se, kako kažeš, “izborio s tim osjećaima” i dalje ima ego, odnosno i dalje može imati jako veliki ego što će biti izvrsno za sve oko njega, jer će se prema njima ponašati kao prema sebi (njegov ego obuhvaća i njih).
S druge strane, činjenica da netko treba slavu i novac da bi se osjećao dobro ukazuje na slabašan ego koji treba potvrde sa strane. Ali opet, želja ili impuls za tim ne znači automatski da čovjek to “treba”, to jest da bez toga neće biti uravnotežen, sretan ili što god da je već cilj dobrog života po kriteriju ljudi. Ta želja ili impuls mogu doći i iz položaja tog čovjeka unutar strukture svijeta (tome bi se reklo dharma, životna zadaća), i nema veze s postojanjem ega. Štoviše, bez njegove odgovarajuće veličine ne bi se mogla ni ostvariti.
Razlika u pristupu je očigledna i ide unatrag sve do izvorne postavke članka, a to je da je cijela priča o egu pogrešno postavljena, posebice tvrdnje o njegovom uklanjanju. Također ide i unaprijed, do pretpostavljenog cilja koji je u člnaku opisan kao prosvjetljenje, dok sređivanje osjećaja, potreba i načina na koji se odnosimo prema sebi i drugima pripada području duhovne zrelosti.
S ovim ću završiti ovaj razgovor jer mi se čini da dalje možemo samo ponavljati ono što je rečeno. U svakom slučaju, zahvaljujem na sudjelovanju i trudu uloženom u komentare.