Što god radili u životu, radimo to zbog nečega, zar ne? Obično se svi naši motivi mogu svesti na potragu za srećom. Odaberemo A zato što nam se više sviđa nego B. Željeli bismo odabrati C, ali nemamo hrabrosti, pa odaberemo D jer u ukupnom zbroju pluseva i minusa izgleda da ćemo tako biti zadovoljniji. Ponekad, naš izbor je E, iako ne možemo objasniti zašto. Nešto nas privlači prema E, a ta privlačnost obećava zadovoljstvo i sreću. Da nije tako, ne bismo ni mislili o E, već o H, G, K ili o nečem drugom što u sebi nosi to isto obećanje.
Kad je riječ o duhovnosti, motivi su isti. Na neki način shvaćamo da će nam neki postupak, tehnika ili znanje donijeti koristi – postat ćemo mirniji, snažniji, kreativniji, uspješniji ili privlačniji, a to u konačnici znači da ćemo biti sretniji. Naravno, tu i tamo se pokaže da se radilo o lažnim obećanjima; tu i tamo promijenimo pristup, način, učitelja, postupke… Ali, sve u svemu, načelo djelovanja jednako je kao i u svemu drugome u našem životu.
U knjizi Uklanjanje faktora karme pisao sam o “ljudskom stanju”, duhovnoj zrelosti i apsolutnoj slobodi, objašnjavajući razliku između ta tri “stanja”. Između ostalog, razlika je u motivaciji koja upravlja postupcima u ljudskom stanju i duhovnoj zrelosti, naspram one koja upravlja apsolutnom slobodom.
Jedan od najčudnijih trenutaka koji obilježavaju početak kraja duhovnog puta (vidi članak Omnes viae Romam non ducunt) je pojava neobične privlačnosti apsolutne slobode dok se većina našeg života još uvijek odvija na stari način, u ljudskom stanju, duhovnoj zrelosti ili nekoj mješavini ta dva stanja. Radi se o neobjašnjivoj pojavi koja se ne uklapa u naš dosadašnji način razmišljanja. U početku ona izaziva neku vrst čuđenja. Pitamo se zašto nam dolaze takve misli kad zapravo ne znamo o čemu se radi; ne možemo točno definirati što je to što nas privlači. S vremenom se čuđenje pretvara u čežnju za koju opet nema objašnjenja i koja se isprepliće s nekom vrstom strepnje ili čak straha. Naposljetku se čežnja pretvara u potpunu jednousmjerenost, neku vrstu monomanije. I dalje bez objašnjenja, jednostavno znamo da ništa drugo nije važno osim pronaći izlaz iz te situacije.
Spremnost za konačnu dekonstrukciju iluzije zapravo se svodi na poznavanje odgovora na pitanje zašto bismo to učinili. Ako odgovor znate sami, ili ga uopće i ne postavljate budući da vam je samo po sebi jasno da je svaka alternativa gora od toga, onda ste spremni. Ako pitate “zašto”, i ako očekujete neko odgovarajuće objašnjenje, onda vam nije vrijeme – bolje je da pričekate.
U načelu, mogao bih ovdje završiti s objašnjavanjem motivacije, pa tko razumije, razumije. Ipak, ponajviše zbog učestalosti pitanja o svrsi i smislu, ali i radi uklanjanja prevelike mističnosti oko “spremnosti”, odgovorit ću, koliko je u mojoj moći, na sljedeće pitanje:
Zašto uopće gledati prema kraju puta? Zašto željeti prosvjetljenje, pokušati dekonstruirati iluziju i živjeti apsolutnu slobodu? Koja je svrha toga i što ćemo time postići?
Odgovori su jednostavni: nema razloga za tu želju, njeno ostvarenje nije smisleno povezano s ničime što u životu radimo, pa se može reći da time nećemo postići baš ništa.
Ako želite ublažiti udarac neuzročnosti i ne-posljedičnosti apsolutne slobode, mogli biste reći da najbolje stvari u životu nemaju ni uzroka ni svrhe. Nastaju same od sebe i ne vode nikamo osim samima sebi. Primjerice, ljubav je jedna takva pojava. Ako joj vidite svrhu i razloge, hej, jeste li sigurni da se radi o ljubavi?
Međutim, usporedba između apsolutne slobode prosvjetljenja i ljubavi, pa makar ona bila bezuvjetna, samo je usporedba. Ako ništa drugo, ljubav će u vama izazvati onaj topao, sveprožimajući osjećaj dragosti, mira i zadovoljstva. Dakle, čak ni ona nije izvan opravdane sumnje da se radi o – potrebi. Zbog toga nastaju kontroverze oko pojma “bezuvjetna ljubav”. To bi trebala biti ljubav koju osjećate neovisno od svojih potreba, koja nije povezana s vama i vašim željama, već je dajete drugoj osobi bez uvjeta, što god bilo, kako god bilo. Ako ste ikada to iskusili (a malobrojni jesu), onda znate da takav osjećaj i u vama stvara neku vrst zadovoljstva. Moglo bi se čak reći da postoji potreba za osjećajem bezuvjetne ljubavi. Duhovnjaci je često zadovoljavaju u religiji, kad je već ne mogu naći u ljudskome svijetu.
Međutim, kad govorimo o apsolutnoj slobodi, nestaje čak i tog majušnog traga osobnog interesa. Jednostavno nema ničega za što bismo se mogli uhvatiti i reći: “Želim to zbog toga i toga.”
A opet, ta se želja pojavi. Dođe sama od sebe. Isprva se uvuče među naše misli poput lopova u noći. Možda tu i tamo osjetimo da je s nama, ali u početku je nismo svjesni. Nakon toga javlja se u obliku “uvida u zarobljeništvo”, jasnog osjećaja da smo zarobljeni u obrasce misli i ponašanja, te da izlaza nema. U knjizi Uklanjanje faktora karme detaljno sam pisao o tome, a ovdje vam kao podsjetnik nudim jedan kratki izvadak:
Ljudi uglavnom prešutno prihvaćaju zarobljeništvo, čak i ako savladaju vještinu reprogramiranja samih sebe. Svaki korak u tom smjeru vođen je barem jednim lako objašnjivim zašto i zato. Znamo što želimo (na osnovi naše procjene korisnog, dobrog i onog što nas usrećuje). Ali zašto to želimo (znači, zašto je naša procjena takva, a ne drugačija), nije nam poznato. I nikad nam neće biti poznato, čak ni u slobodi. Zapravo, u slobodi je to nemoguće znati, za razliku od situacije kad su karmičke petlje još uvijek prisutne. Tada se sve svodi na njih, a mi smo samo programirane lutke. Naizgled slijedimo svoje želje, a one su predvidljivi rezultat karmičkih petlji. Ta je situacija najgora vrsta ropstva – ona u kojoj rob misli da je slobodan, a ipak sve radi u skladu s napucima svojih nevidljivih gospodara.
Sve u svemu – negdje na putu, usred mnogobrojnih pokušaja i pogrešaka, isprobavanja svega i svačega, ispunjavanja želja, slijeđenja čežnje srca i duše, bile one svjetovne ili duhovne, odjednom se nađemo suočeni s postojanjem te neshvatljivosti koju jedino možemo nazvati imenom slobode. Kakva god bila naša iluzija, ona ima kraj – i na tom kraju, u trenutku raspada konstrukcija u koje smo do sada vjerovali, vidimo nešto, nedokučivo, neizrecivo, nepovezano s nama, udaljeno a opet tu, točno ispred očiju i srca. Ne želimo to. Nismo to prizivali. Težili smo ispunjenu svojih želja, a ne tome; toj ogromnoj, sveprožimajućoj apstrakciji koja se može u trenu pretvoriti u bilo što, progutati nas, raspršiti nas po svemiru kao da nikada nismo ni postojali. Najstrašnije je što znamo – sigurno znamo – da će se upravo to i dogoditi, samo ako se približimo još malo.
Ako pitate za smisao i razloge, pitanje vam je pogrešno. Nitko nikad nije zakoračio u apsolutnu slobodu zato što je to želio, a posebice ne zato što je vidio neki smisao za sebe. Ali, kako idete bliže tome, tako sve više i više shvaćate da se, tu gdje ste sada, zarobljeni u svoje želje i potrebe – kakve god one bile – ne osjećate dobro. Zagušeni ste. Zgrčeni. Čak i da postanete najuspješniji i najsretniji čovjek na svijetu (po svim kriterijima koje možete zamisliti), i dalje biste bili zarobljeni. A tu situaciju, tu misao o zarobljeništvu, sve ste manje i manje sposobni podnijeti. Kad voda dođe do grla, trenutak prije nego što će vam ući u pluća, shvaćate da morate zakoračiti prijeko. Ne zato što želite (kako biste željeli kad ne znate što vas čeka, ne razumijete to i nikada nećete), već zato što je sve bolje od ostanka u situaciji zarobljeništva.
Ipak, prisjetite se: ako niste već znali i razumjeli ovo što sam napisao, ne razumijete to ni sada. Samo ste dobili informaciju. Možda je se prisjetite, jednom, kad dođe vaše vrijeme.
***
Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju
Omnes viae Romam non ducunt
Slijedeći članak:
Zbunjenost oko ega
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Engleski
11 komentara
Adriane, hvala Vam na ovoj seriji članaka, velika su pomoć u boljem razumijevanju knjige. Inače, knjiga je prava revolucija u takvoj vrsti literature, a glavni zaključak koji se nametnuo nakon čitanja bio je: to je to, dalje od ovog ne postoji.
Dora
Pa al ima osobnog interesa. Želja za slobodom je osobni interes. Kako ne? A da li je duhovna zrelost preduvjet za slobodu?
Adrian
Želja za slobodom je možda osobni interes, ali ovdje je riječ o APSOLUTNOJ SLOBODI. To je nešto sasvim drugo. Preporučam pročitati “Uklanjanje faktora karme” gdje sam o tome pisao opširno i detaljno. Ovdje, kako je rečeno: “Nitko nikad nije zakoračio u apsolutnu slobodu zato što je to želio, a posebice ne zato što je vidio neki smisao za sebe.”
Ništa nije preduvijet za slobodu. Kad bi sloboda imala preduvjete bila bi – uvjetovana, uzročna, smislena, razumljiva. Moglo bi ju se posjedovati, upravljati njome, kontrolirati ju. A time bi, naravano, ona prestala biti – sloboda.
Apsolutna sloboda je zastrašujuća. Neshvatljivo ne-ljudska. Jedino što osoba u ljudskom stanju ili duhovnoj zrelosti može osjećati prema apsolutnoj slobodi je zbunjenost i strah. To nije i nikad neće biti nešto što se želi. To će uvijek biti ono prema čemu se neizbježno ide, ali se čini sve samo da se tamo ne stigne.
Irina Kavi
Nije li to Ništavilo, Ništa koje je Sve, Izvor svega, Tamna materija ?
Adrian
Hm… ne bih znao. 🙂 “Tamna materija” je izraz iz fizike, a na što se odnosi je predmet rasprave. Ne preporučujem miješanje s ovim. Što se tiče ostalog, zvuči poetski ali ne govori mnogo, tako da također ne znam što bih s tim.
Sašo Kos
Adrian, imel bi dve vprašanji v povezavi s povedanim.
In sicer, če dosega svobode ni pogojevana, potem odpade tudi pogoj kot je npr. “karmični dolg” ali “odplačilo karmičnega dolga” – (kakršen koli že ta je)? Oziroma drugače, ali zmožnost za popolno izničenja faktorja karme ni odvisna od karmičnega dolga? Sam bi rekel, da je odgovor na dlani – da nikakor, nikakor ne more biti odvisno. Že zaradi same neodvisnosti slobode kot take. Ter seveda tu dejstva, da gre ravno za to, za popolno izničenje samega faktorja karme…Torej, kje imam dejansko problem – kot prvo imam problem, da ne vem…, da je morda vse moje razmišljanje spet zgolj neka iluzija…in glede tega se čudno počutim, ker nimam nobenega oprijema…
In potem še razmišljanje oziroma drugo vprašanje…če gre moje sklepanje morda v pravo smer, me zopet “pobije” naslednje vprašanje – kaj je potem “trigger” da do svobode po dekonstrukciji dejansko pride? Če je to npr. zmožnost dejanskega, popolnega izničenja faktorja karme potem sem spet postavil omejitev (Omejitev komu – samemu sebi??). In tako se spet vprašam ali je morda moje zgornje sklepanje napačno? Ali omejitev potem takem vendarle je – sem to npr. zgolj jaz in moja percepcija glede dolgov in zank…?
Ali pa je svoboda takšna, da je tudi po dekonstrukciji in neglede na njo, zgolj…svobodna. In je svobodna tudi v tem, da te “zadane” ali ne….
Jao, kot tole berem kar sem napisal se kar malo zgrozim kam se zabredel :-)) Morda je odgovor bistveno bolj enostaven:))
Adrian
Hi Sašo. Pitanja su na mjestu, kao i razmišljanje. No, budući da sve to izlazi iz okvira ovog članka, odgovorio sam ti na online seminaru “Uvod u dekonstrukciju iluzije”. Otiđi na 7. korak, drugi dio, ispod videa “Predavanje o slobodi”.
Zeljka
Nisam nikad prije razmisljala o prosvjetljenju ,duhovnost me je jako privlacila narocito citanje knjiga raznih duhovnih ucitelja u kojima sam pronalazila ono sto sam osjecala i to mi je donosilo utjehu da sam na pravom putu.Na isti nacin sada uu tvojim clancima prepoznajem nesto sto je vec u meni Mozda sam na pravom putu.Hvala
An Le
Da, apsolutna sloboda zaista, prema svemu gore napisanom izgleda nestvarno ljudski, zastrašujuće, možda iz razloga što je ne mogu sasvim pojmiti, a nepoznanice me često plaše. U djetinjstvu je postojalo nešto kao bolni osjećaj zarobljenosti, no pod utjecajem okoline,ta neobična želja da se vratim natrag, iako ne znam gdje, sve se više oblikovala u želju da se ostane tu, u ovoj materijalnoj stvarnosti. Ali na nekom možda podsvjesnom mjestu, ostala je skrivena istina da se negdje trebam vratiti… Ja sam sebi prevodila tako, da je to mjesto zapravo ono isto s kojeg sam i došla, mjesto gdje nisam osjećala ovakvu sputanost. No, da li sam u pravu, ne znam. Možda je vrijeme da saznam? 🙂
vedrana veky
Da li su osobe koje su napredne na duhovnom putu ili u potrazi za Bogom prijemčljivije za dekonstrukciju iluzije?
Adrian
Prvo pitanje: zavisi od definicije “naprednog”. Ako pod tim podrazumijevamo nekog tko je probao mnogo toga te zamijetio obrazac vjerovanja, stvaranja određene stvarnosti i iskustva, a zatim dolazak krize i razočaranja (dakle, obrazac koji se ponavlja na različite načine i u biti ne vodi nikuda), onda da – takva osoba je “napredna” i spremnija za dekonstrukciju iluzije.
Drugo pitanje: ne, osobe u potrazi za Bogom nisu spremne za dekonstrukciju iluzije. One su povjerovale u nešto što ne znaju i time pokrenule snagu uma (Mayinu snagu, snagu iluzije) pomoću koje će svoju namjeru ostvariti, barem donekle, dok se iluzija ne raspadne. O problemu vjerovanja sam pisao u članku “Ubojstvo Budhe” – https://www.adriankezele.com/ubojstvo-budhe/