Omnes viae Romam non ducunt

Drugo pitanje (prethodni članak: Mit o Beskraju) koje se često pojavljuje u razgovorima o prosvjetljenju odnosi se na razne puteve koji, barem prema općeprihvaćenom uvjerenju, vode do istoga cilja. Zapravo, ako malo razmislim, to se pitanje i ne pojavljuje s pravim upitnikom na kraju, već je obično izrečeno (ili ispisano) kao premisa, kao početna točka koja se podrazumijeva i o kojoj svi sve znaju. Tako nešto uvijek me iznenadi, jer je zdravom razumu vidljivo da ta premisa ne stoji. Ali, idemo redom. Evo, kako to “pitanje” otprilike izgleda:

Zar svi duhovni putevi ne vode do istoga mjesta, zar im cilj nije jednak? Staze su možda različite, ali one na kraju dovedu do vrha, zar ne? I zar svi duhovni autoriteti ne govore o tom istom iskustvu, i oni s istoka i oni sa zapada (slijedi obično nekoliko poznatih imena), samo na različite načine?

Oh, iskreno, ne znam ni kako bih se prihvatio objašnjavanja pogrešaka koje stoje iza ovakvih izjava. Obično ni ne reagiram, jer bi svaka reakcija značila da moram ispraviti dosta krivih Drina. Ali sada sam sam sebi nametnuo zadaću raščišćavanja pojmova, pa nekako moram krenuti.

U redu, dakle… zamisao da sva duhovnost govori o istome i da svi putevi vode na isto mjesto nalik je na onu poslovicu o “svim putovima koji vode u Rim”. Ali, što to zapravo znači? Je li to doslovno tako? Možda je i bilo u antičko vrijeme kad je Rim bio jedini grad u mreži putova, ali kasnije je dobilo preneseno značenje u smislu točke ili mjesta do kojeg svi na kraju dođu (što se ponekad doista događa). Ali, svakome je jasno da, u praksi, nije svejedno kojim putom kreneš. Isto je tako jasno da bilo koji put ne vodi do bilo kojeg cilja.

Recimo da tražite put do prosvjetljenja (ovo je analogija, nemojte me shvatiti doslovno), i recimo da je to poput dolaska u Rim. Nalazite se na nekom mjestu svog životnog i duhovnog puta (niste prosvijetljeni), i recimo da je to poput boravka u Veneciji. Vi želite u Rim i pitate za put. Ili barem za putokaze koje možete pročitati i sami se snaći. Što biste pomislili kad bi vam netko odgovorio: “Ma, sve ti je to isto. Samo izaberi jedan put i kreni. Na kraju svi vode do istog cilja.” Ništa vam ne bi bilo sumnjivo? I doista biste se odvezli prema prvom raskršću i krenuli prema Trstu i Ljubljani (jer vam se to trenutačno sviđa), uvjereni kako svi putovi vode u Rim?

U praksi, svi putovi ne vode u Rim, osim ako pod time ne podrazumijevate činjenicu da ćete negdje u Ljubljani shvatiti da se vozite u suprotnom pravcu i da se, ako želite u Rim, morate okrenuti i vratiti do Venecije, i tek onda nastaviti na drugu stranu. Doista, svi to jednom shvate, pa makar se u dobroj vjeri odvezli sve do Moskve pa se tek onda okrenu. U tom smislu, i jedino u tom smislu, doista za prosvjetljenje vrijedi omnes viae Romam ducunt. Ali, slaba je to utjeha kad se umorni, izgubljeni i razočarani morate vraćati tisuće kilometara – što u ovom slučaju znači prazniti um od tisuća pogrešnih ali tvrdokornih uvjerenja koja ste putem skupili.

Sve u svemu, ima puteva koji vode tamo, a ima i onih koji vode na drugu stranu.

***

Što je s duhovnim autoritetima? Slažu li se barem oni oko cilja? Govore li doista svi o istome, samo na različite načine?

Iskreno, ne znam. Ne bih se usudio prosuđivati o čemu govore “svi”. Teško je odrediti o čemu govori jedan, a kamoli što rade svi ostali. Nitko to ne može znati, ali eto, iz nekih svojih razloga, ljudi su skloni zaključiti da svi govore o istome.

Zasigurno znam, iz prve ruke, da je duhovnost zaseban svemir u kojem postoji vjerojatno neograničen broj različitih iskustava. Primjerice, možete doživjeti neku viziju, ili oceanski osjećaj prožimanja s okolinom, ili duboku ekstazu, nevjerojatnu smirenost, izdvajanje duha od tijela, živu slutnju budućnosti koja se kasnije ostvari, doživljaj energije koja liječi, duboko suosjećanje i empatiju s potrebitima, stvaralački zanos u kojem nestaju granice, gotovo čarobno ostvarenje želja ili pak… nešto drugo. Jasno vam je da je svako od tih iskustava različito, zar ne? I ima ih još mnogo. Različitih. Drugačijih.

Općenito, iz raznih razloga, ljudi su duhovno neobrazovani. Nemaju razvijenu razlikovnu sposobnost za to područje, a to je razumljivo jer nisu bili izloženi ni informacijama ni samim iskustvima. A onda kad se iskustva dogode spontano, očajnički traže objašnjenja i prihvaćaju ono što im se prvo nametne. Ili ono što im se sviđa.

Nedavno je jedna osoba iz hrvatskog javnog života (neću spominjati ime, nema potrebe), doživjela preobraćenje. Duboki ateizam ustupio je pred žarom vjere. Čitajući o iskustvima koja su tu preobrazbu potakla, nisam se mogao načuditi: radi se o gotovo bezazlenom pomaku u percepciji stvarnosti, najvjerojatnije izazvanom strahom od smrti i žalom zbog gubitka drage osobe. Doslovce, to iskustvo moglo je biti protumačeno bilo kako, ali je poprimilo religiozni značaj. U nedostatku duhovnog obrazovanja, to je bilo jedino moguće. E, sad – doživljaj boga ili mala promjena u stanju svijesti? Je li to isto?

Nediskriminativni “bager pristup” tamo gdje je potreban skalpel, rezultira izjavama “sve je jedno” što se na kraju svede na – svejedno.

Je li budistička nirvana isto što i jogijski samadhi? Je li tantrički orgazam isto što i zen satori? Je li vjerski zanos isto što i plesna ekstaza? Je li Shankara govorio o istoj istini kao i Muhamed? Govore li astrologija, kabala, pejotl, majanski ili egipatski rituali, kršćanstvo i islam o istome i dovode li čovjeka do istoga mjesta?

Morali biste čvrsto, vrlo čvrsto zatvoriti oči i um ako na ova pitanja želite odgovoriti potvrdno. I taj će potvrdni odgovor doista biti samo rezultat vaše želje da to tako bude, a ona je pak posljedica nespremnosti da se sami, bez bilo kakvih konceptualnih okvira suočite sa stvarnošću.

Većina (velika, ogromna većina) duhovnih autoriteta govore o raznim duhovnim iskustvima. Neki od njih govore o istim stvarima, neki o različitima. Zajedničko im je što NE govore o prosvjetljenju niti o kraju puta. Zbunjuje to što pritom mogu koristiti riječ “prosvjetljenje”, a zapravo opisivati neko posebno duhovno iskustvo i svoju metodu dolaska do njega. Neprosvijetljenom je teško razabrati što je što. Duhovna iskustva privlačna su gotovo svima, a prosvjetljenje je nepoznanica čak i takozvanim duhovnim autoritetima. Opća zbunjenost liječi se spasonosnom duhovnom uravnilovkom prema kojoj svi govore o istoj stvari, samo malo drugačije. Na stranu činjenica da malobrojni uopće znaju za razliku između duhovnih iskustava i prosvjetljenja pa ni izdaleka ne mogu govoriti o tome, duhovna uravnilovka još je jedan mit kojeg bi se bilo dobro riješiti.

Jer, doista, kad sljedeći put sjednete u automobil, vlak ili avion, probajte krenuti bilo kojim putom i vidjet ćete da nećete stići do Rima. Svaki put vodi na neko drugo mjesto, do nekog drugog grada. A do Rima… pa, do tamo vode neki putovi – ali samo jedan manji broj njih, zasigurno ne svi.

***

Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju

Slijedeći članak:
Zašto apsolutna sloboda

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Engleski