Prošlo je dvadeset mjeseci od kada smo krenuli s vrlo zanimljivim projektom End7ess SoulSport kluba na Stravi.
Trenutačno brojimo pedeset četiri člana, a dosadašnja iskustva ukazuju na vrijednost međusobne podrške i motivacije u održavanju redovnog “vježbanja za dušu”. U ranijim člancima (Kako postati “sportaš za dušu”, prvi i drugi dio), možete pročitati više o prve dvije faze ovog vrlo specifičnog pristupa rekreaciji i održavanju tjelesne spremnosti. A detaljno objašnjenje zone ili protoka pogledajte i poslušajte u videu “Život u protoku”.
Bez obzira na razrađene detaljne naputke, primijetio sam da ljudi često postavljaju vrlo važno pitanje: “U čemu je ključna razlika standardnog treniranja usmjerenog prema rezultatima naspram ovakvog treninga za iskustvo ‘zone’ ili ‘protoka’?” U ovom članku pokušat ću vam dati što jednostavniji i izravniji odgovor.
Ponajprije, morate znate što i kako vaše srce radi kad vježbate. Konkretno, morate znati svoj HR ili “heart rate”, koji se mjeri u broju otkucaja u minuti. Kao objektivno mjerilo za to izvrsno služe sportski satovi koji svi odreda, čak i oni najjednostavniji i najjeftiniji, pokazuju koliko brzo ili sporo vaše srce tuče kad nešto radite. Zbog toga je posjedovanje sportskog sata preduvjet za ozbiljan pristup “vježbanju za dušu”. Neki ljudi pokazuju neopravdani otpor prema tome, tvrdeći da “znaju kako se osjećaju i bez sata”. Zaboravite to – subjektivni osjećaj iznimno je zavaravajući, posebice kad tek krećete s treningom. A oslanjanje na pipanje pulsa i brojenje sekundi nepraktično je i nespretno. Moderna tehnologija može biti iznimno korisna – iskoristite to; danas su sportski i pametni satovi dostupni po prihvatljivim cijenama i svaki će od njih sasvim dobro izmjeriti vaš HR izravno na zapešću, bez potrebe za dodatnim senzorima.
U redu, dakle, oslanjamo se na HR, ali to nije ništa novo – svaki ozbiljan rekreativac, a posebice ozbiljan sportaš, radit će to isto. Naime, što ste u boljoj kondiciji, to će vaše srce biti sposobno dulje vremena kucati s većim brojem otkucaja (cilj standardnog treninga) odnosno bit će sposobno kucati sve sporije tijekom istih aktivnosti (cilj treninga za zonu).
Pročitajte prethodnu rečenicu još jednom, jer se u njoj nalazi odgovor na pitanje o ključnoj razlici u pristupu iz koje proizlaze i konkretni postupci.
Evo kako to izgleda na pojednostavljenim primjerima.
Standardni pristup vježbanju
Uskočite u svoju sportsku odjeću i krenete trčati. Lagano, ništa preintenzivno, a ni predugo. Recimo, 15-ak minuta. Za to vrijeme uspijete pretrčati malo manje od 2 kilometra, odnosno trčali ste tempom od 8 min/km. To je vaša početna pozicija s koje krećete sa standardnim programom vježbanja. Vaš je cilj da nakon nekog vremena ubrzate tempo i dođete do, recimo, 6 min/km. Ili, drugim riječima, da za tih 15-ak minuta pretrčite ne dva, nego dva i pol kilometra, a kasnije možda i tri. Uza sve to, srčani ritam ne zanima vas previše – odnosno zanima vas jedino u tom smislu što ste nakon prvog trčanja ostali bez daha, a jednako ste tako bez daha ostali i u kasnijim trčanjima, samo što ste sada trčali brže i pretrčali veću udaljenost nego prije. U biti, za rekreativne potrebe srčani ritam u standardnom pristupu vježbanju ne morate ni mjeriti – on će vjerojatno biti blizu maksimuma i na početku vježbanja i nakon šest mjeseci treninga (samo što ćete sada uz taj maksimalni srčani ritam pretrčati dulje i više nego prije).
Trening za “zonu” odnosno “protok”
Počinjete na isti način: pretrčite onoliko koliko možete, a radi usklađenosti neka to bude istih 15 minuta trčanja iz tempo od 8 min/km. U ovom slučaju, međutim, najvažniji parametar je – HR, srčani ritam. Mjerili ste ga i ispalo je da je tijekom tih 15 minuta vaše srce kucalo ritmom od 160 udaraca u minuti. To je početna pozicija s koje krećete sa programom “treninga za zonu” ili “vježbanja za dušu”.
Za razliku od standardnog treninga, vaš cilj nije da nakon nekoliko mjeseci vježbanja zabilježite povećanje tempa – dakle da trčite brže i dalje za tih 15 minuta. Vaš je cilj da trčite istih 15 minuta, istim tempom od 8 min/km, ali da pritom smanjite HR za barem 25 %, odnosno da vam srce pritom kuca 120 otkucaja u minuti.
Razlike, sličnosti i dodatna objašnjenja
Zapazite drastičnu razliku u usmjerenju. U standardnom treningu i vježbanju usmjereni ste na rezultate; povećavate razinu opterećenja, stalno ste pod pritiskom, radite teško i naporno i, naravno, očekujete od toga poboljšanje brzine i izdržljivosti.
U “vježbanju za dušu” usmjereni ste na unutarnje iskustvo koje nije samo subjektivno (opterećenje se s vremenom smanjuje pa je rezultat osjećaj lakoće), već je i objektivno potvrđeno sposobnošću vašeg srca i tijela da djeluje s manjim utroškom energije.
Naravno, u oba slučaja morate biti aktivni – ništa se neće dogoditi samo od sebe. Potrebno je vježbati, a vježbe su ponekad slične (recimo, raznolikost treninga i ritam opterećenja). Cilj je, međutim, vrlo različit. Naime, ako tijelo nauči kako biti aktivno s nižim brojem otkucaja, osjećaj lakoće s vremenom će prijeći u naviku, a s tog se mjesta gotovo automatski sklizne u nevjerojatno iskustvo zone u kojem se mijenja stvarnost onoga što tijelo može i um doživljava.
Drugim riječima, nemojte pomiješati “običan” standardni trening ili rekreaciju s vježbanjem za dušu! Iako standardni sportaš i sportaš za dušu naizgled rade isto, to su sasvim različiti pristupi koji daju različite rezultate.
Evo jednog važnog detalja koji ukazuje na tu razliku. Aktivni bi rekreativci i sportaši na zamisao o smanjenju broja otkucaja srca kao ključnom činitelju mogli dati sljedeću primjedbu: “Ako treningom naviknem tijelo da može trčati brže i dulje uz isti visoki broj otkucaja, kad usporim, moje će srce također kucati sporije, pa se zapravo radi o jednakom rezultatu.”
Ta je primjedba samo naizgled ispravna, jer praksa pokazuje da to nije tako. Naše je tijelo vrlo prilagodljivo, ali je jednako tako i rob navika. U ovom konkretnom slučaju, to znači da ako ste navikli tijelo da kuca 160 na minutu kad potrčite, ono će to napraviti svaki put kad vježbate. Moglo bi doći do malog smanjenja, ali standardni će sportaš to smanjenje obično iskoristiti za ubrzavanje ili produžavanje trčanja, što će ga opet dovesti u situaciju da je HR=160 (u našem primjeru), ali su rezultati bolji. Također, zbog navike da trošimo ogromnu količinu energije u vježbanju, rijetko će doći do osjećaja lakoće, a još rjeđe do spontanog skliznuća u stanje zone. Upravo zbog toga je to stanje rijetko čak i kod vrhunskih sportaša, iako oni najbolji ponekad ulaze u njega. Usmjerenost na rezultate i naporno treniranje daje upravo ono na što ste usmjereni – rezultate. Ako vam je SAMO to cilj, standardni trening je gotovo dovoljan.
Napisao sam “gotovo dovoljan” jer pristup vježbanja za dušu u teoriji omogućava da nakon ulaska u zonu, ako tako želite, krenete i prema rezultatima koji će tada biti ne samo dobri nego i zapanjujući. Zapazite da obrnuto nije moguće: ako lovite rezultate, a ne zonu, više ne možete tako jednostavno reprogramirati tijelo za iskustvo protoka. Ukoliko to želite morat ćete pristupiti rekondicioniranju tijela, načina treninga, vježbama disanja i drugim postupcima koji će za neko vrijeme smanjiti vaše rezultate. Uzgred, to je razlog što John Douillard, autor knjige “Tijelo, duh i sport”, olimpijski triatlonac, nije imao previše uspjeha s vrhunskim sportašima iako je s nekima kao trener krenuo u tom smjeru (Martina Navratilova, recimo). Pretpostavljam da je većini sportaša nezamislivo da za šest do dvanaest mjeseci praktično zaustavi svoju sportsku karijeru poradi reprogramiranja tijela na novi način funkcioniranja.
Međutim, kod rekreativaca nailazimo na sasvim drugačiju situaciju. Nama se nikamo ne žuri, ne zanimaju nas rezultati, uglavnom se ne natječemo, a ako to činimo, radi se o prijateljskom natjecanju i podršci u kojoj i dalje živi olimpijski duh i slogan “važno je sudjelovati”. Zanima nas zdravlje, dobra spremnost tijela i iskustvo koje imamo kad vježbamo – to je pobjeda kojoj težimo. Zapravo, rekreativci su u mnogo boljem položaju za ulazak u protok nego aktivni, posebice profesionalni sportaši.
Ljudi misle da je iskustvo zone “neuhvatljivo” i dostupno samo vrhunskim sportašima, a istina je upravo obrnuta: mnogo ćete lakše ući u protok na tjelesnoj razini ako ste rekreativac, nego ako ste natjecatelj. Najbolje od svega je to što uopće nije bitna razina vaše tjelesne spremnosti i vaše sposobnosti. U ranijem primjeru naveo sam trčanje i HR=160. Ali, možete to znatno smanjiti i prilagoditi sebi. Ako, recimo, niste posebno sportski tip ali volite šetnje, vaša bi vježba mogla biti pola sata žustrog hoda tempom od 10 min/km. To je solidan tempo, ali opet ne prebrz – gotovo svatko to može. Ako izmjerite svoj HR u takvoj vježbi, on bi mogao biti negdje između 100 i 120. Krenete s tog mjesta i postavite cilj da nakon nekoliko mjeseci vaš HR padne na 80-90 otkucaja u minuti kod istog vježbanja (30 min žustrog hoda tempom od 10 min/km).
I to je to. Ako uspijete u tome, vrata zone ili protoka su vam otvorena! Postali ste sportaš za dušu!
Dakle, ne morate imate super rezultate, ne morate se mučiti i naprezati preko mjere. Ali, morate početi vježbati na određeni način. Postoji dosta detalja u tom vježbanju, od disanja do mentalnog usmjeravanja (iskustvo protoka događa se u vašoj svijesti, u umu, i ovisi o tome kamo je usmjerena vaša pažnja).
Vježbati na taj način jednostavno je, lagano i sigurno. Također je i vrlo zabavno te stvara osjećaj zadovoljstva – ne samo zato što ste poboljšali stanje svog tijela, već i zbog toga što ćete, neizbježno, prije ili kasnije skliznuti u nevjerojatno iskustvo protoka tijekom tjelesne aktivnosti.
Nabavite sportski sat, pridružite se End7ess SoulSport zajednici, naučite osnove vježbanja za dušu i – krenite. Vaše tijelo, um i duša će vam biti zahvalni na tome.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj