Povratak Boginje

Prošlo je gotovo osamnaest godina od otkrića koje mi je promijenilo život.

Sve do tada dijelio sam uvjerenje većine ljudi da su naše – tako vidljive i bolno prisutne slabosti – nerazumijevanje, sebičnost, pohlepa, iskorištavanje drugih, diskriminacija različitih, mnogobrojne nepravde, nasilno ponašanje, hijerarhijsko uređenje društva, stalni sukobi i ratovi… da je sve to dio naše prirode; da smo takvi rođeni i da se, ako s time želimo raskrstiti, nekako moramo uzdići iz tog primitivnog stanja i stvoriti neko novo, uzvišeno stanje duha koje će se pretvoriti u jednako tako uzvišeno stanje života.

Živio sam u pogrešnom uvjerenju. Kao i mnogi drugi, potpao sam pod utjecaj iskrivljenog tumačenja života; svjetonazora koji vrlo lukavo održava sam sebe, stvarajući rascjep na najdubljoj razini postojanja. S jedne strane, taj svjetonazor proglašava naše slabosti prirodnima, a kao izlaz nudi nam prezir prema prirodnom, tjelesnom i očiglednom te težnju prema zamišljenoj „duhovnoj čistoći“ koju nikada nećemo u potpunosti postići. Barem ne dok živimo ovdje, na ovom planetu, u ovome tijelu.

Taj isti svjetonazor govori o prirodnoj podjeli na one koji vladaju i one kojima se vlada. On govori o autoritetima i moći, oslikava nužnost društvene piramide i, što je još gore, nužnost duhovne piramide. Na vrh kreacije postavlja muškog Boga koji upravlja svijetom poput apsolutnog monarha, sije strah i opravdava patnju te daje ovlasti malobrojnima da upravljaju mnogima, muškarcima da upravljaju ženama, pravovjernima da istrebljuju krivovjerne.

Svijet u kojem živimo živa je preslika takva svjetonazora. Ako ćemo ga se i dalje držati, vjerojatnost za promjenu gotovo da je ravna nuli. Prije otprilike osamnaest godina došao sam u dodir sa spoznajama koje su sasvim promijenile moj pogled na ljude i povijest civilizacija. Istražujući novi svijet (zanimljivo je napisati riječ „nov“, kad se radi o kulturi Stare Europe koja je nestala prije pet tisuća godina) shvatio sam da je priča o ljudima koju smo naučili u djetinjstvu i koju potvrđujemo svakoga dana – izmišljena! Konstruirana je tako da odgovara jednom određenom svjetonazoru, a ne istini o nama.

S jedne strane, ta istina ispunila me nadom. Svijet ne mora biti ovakav kakav nam se sada nameće. Nije bio takav. Po prirodi, on nije takav i mi smo to dokazali sami sebi, u vrijeme kad smo tisućama godina živjeli bez ratova, bez hijerarhije i bez diskriminacije. Događalo se to u razdoblju koje povijest arogantno opisuje kao primitivno; kao nešto što se dogodilo prije nje, prije nego što je povijest uopće počela.

Međutim, činjenica da su ljudi sposobni živjeti drugačije od onog kako žive sada ipak otvara vrata nadi. S druge strane, shvaćanje da postoje – da su postojale! – drugačije mogućnosti ispunilo me beskrajnom tugom jer… izgubili smo toliko toga! Zaboravili smo sebe, zaboravili smo tko smo i što sve možemo. Zaboravili smo užitak, zaboravili toplinu dijeljenja i spajanja; odbacili smo ljubav i vezali se za posesivnost; predali smo se lažima, a dušu pustili da umire ispred naših očiju.

U vrijeme kad sam pisao „Povratak Boginje“, nada da će naslov knjige doista postati stvarnost bila je vrlo živa. Naime, ritmovi svijeta koje sam upoznao do tada ukazivali su da bi se to moglo dogoditi. Moja istraživanja i putovanja (koja su kasnije ispisana u nastavku ove knjige pod naslovom „Duša Stare Europe“) bila su nadahnuta tom nadom. Susreo sam mnoge ljude u kojima je duša vremena o kojem pišem bila živa. Poput mene, i oni su se prepoznali u zamislima o neokulturi. Neki od njih su se, baš kao i ja, prisjetili iskustava kojih se, po svim kriterijima zdravog razuma, ne bi mogli sjećati.

Osamnaest godina je dugo vrijeme; vrijeme tijekom kojeg ljudi postaju punoljetni. To je također vrijeme tijekom kojeg se može provjeriti jesu li se neke zamisli ostvarile ili nisu. Dakle, što je s Boginjom? Je li se vratila?

Knjiga koja je pred vama govori o njenoj sudbini; o tome kako se njen duh raspao na komadiće i rasuo u tisuće duša koje plivaju rijekom vremena. Ona govori o njenu mogućem povratku – iako, kao što ćete vidjeti iz njenih vlastitih riječi – to vjerojatno nikad neće biti na isti način. Ona nikada neće ponovno hodati među ljudima kao što je hodala nekada.

Tada, u vrijeme neolita, ipak smo bili mladi, nedužni i, mora se priznati, pomalo naivni. Sada, nakon stotina novih rođenja, duše onih koji su se prisjetili mnogo su starije i mudrije. I s tom mudrošću prisjećanja, mudrošću koja je samo naizgled stara osamnaest godina i bogatija za tek jedan pokušaj oživljavanja kulture Stare Europe, a u biti seže daleko u neolitsku prošlost, zasigurno mogu potvrditi povratak Boginje.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ne radi se o religioznim zamislima. Boginja nikad nije stvarala kultove, tradicije i institucije kao što to radi Bog muškarac. Oni koji imitiraju takve stvari u ime Boginje, nikad neće shvatiti njenu dušu.

Boginja se vratila kao iskustvo. Vratila se kao doživljaj svijeta, kao stvarnost postojanja koja pripada probuđenima. Vratila se kao raspuštena nit koja ugrožava čvrsto tkanje uvjerenja; kao misao koja dolazi bez razloga i ljubav koja ne postavlja uvjete. Ako u tkanju vašega života postoje takve niti, ako imate takve misli i razumijete takvu ljubav, onda znate kako izgleda povratak Boginje, čak i ako to što osjećate nikad nećete zvati njenim imenom.

Predgovor slovenskom izdanju knjige “Povratak Boginje”.

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski