Mogao bih vam detaljno obrazložiti svoj put proučavanja tehnika meditacije. I on je dug četrdeset godina, a tijekom tog vremena probao sam sve što se nudilo na tom području. Ne osjećam potrebu opisivati razlike, sličnosti, slabosti i prednosti svake od pojedinih metoda. Umjesto toga, bit ću iskren i reći da sam se nakon svega odlučio za tehniku koju smatram najdjelotvornijom. Ona se zasniva na načelima ispravne tihe meditacije, ali donosi i originalne uvide u ono što je bitno, a što nije, kao i vrlo detaljnu osobnu prilagodbu tehnike svakom pojedincu. Tu tehniku nazivam Integralna meditacija, osobno je prakticiram i već dugi niz godina poučavam. Osjećao bih se neuspješnim kad nakon toliko truda, energije i vremena ne bih mogao uperiti prstom na jedno mjesto i reći: “Evo, od svega ponuđenog ovo smatram najboljim!”
Zbog te osobne prilagodbe, ali i zbog delikatnosti prakse, jedini način za svladavanje Integralne meditacije je osobni kontakt na tečaju, koji traje nekoliko dana. Evo osnovnih informacija koje je dobro znati o tome.
Načelo iza Integralne meditacije najbolje je opisano u spisu Joga sutre, koje se pripisuje mudracu imenom Patanđali. Na samom početku teksta Patanđali govori o “stanju joge” koje opisuje kao “svijest bez pobuđenja” – bez “vrtloga”, kako slikovito kaže. Dakle, za njega je joga pojam koji odgovara “čistoj svijesti” ili “svijesti po sebi”, kako smo je mi opisali.
Na pitanje kako doći do tog stanja, Patanđali odgovara: “prepuštanjem prirodnom stvaralačkom procesu” (1:23). Iako zvuči apstraktno, zapravo se radi o tome da ništa ne radimo sami, već pustimo da priroda radi za nas. Obratite pozornost da je “prepuštanje” u samoj osnovi dobre tehnike meditacije. Uvježbani meditant neće imati problema s prijenosom istih načela u svakodnevni život.
Da li “prepuštanje” znači da trebamo biti pasivni u meditaciji? Samo sjediti i ne raditi ništa? Na neki način, da. Međutim, one meditacije u kojima ne radite ništa već samo, primjerice, puštate duhu da luta kamo god želi, imaju svoje ozbiljne mane.
Prvo, ljudi imaju sklonost da se spontano priklone promatranju svojih misli. Na taj način rascijepe svoju pažnju i umjesto joge (uzgred, prijevod tog izraza je “povezivanje” ili “sprega”) dobiju razdvajanje i odvajanje. Promatranje vlastitih misli i unutrašnjih doživljaja prilično je šizofren postupak i ne bih ga preporučio. Barem ne što se tiče meditacije. U smislu introspekcije on možda i ima neki smisao (dakle zbog kontemplacije!), ali što se tiče meditacije, besmislen je – neće dovesti do smirivanja mentalnih procesa.
Drugo, naša je svijest vrlo moćan generator energije i stvaralaštva, posebice u svojoj dubini. Njezinu snagu Patanđali opisuje u trećoj knjizi Joga sutri, gdje ukazuje na sposobnosti koje se kriju u nama i način na koji ih možemo probuditi. Proces tog buđenja također je tehnički moguć (i zastupljen u nizu naprednih vježbi u programu Integralne meditacije). No, on se zapravo u nama odvija neprestano. On je odgovoran za naše kreativne ideje, nove zamisli i intuiciju. U svojoj biti nalik je na programiranje računala. Zavisno od softvera koji upotrijebite, računalo će izvršavati određene radnje. Ako znate što radite, odlično! Ali, ako ne znate, već to radite nasumično, kako vam dođe, vi ubacujete u svoje “računalo” niz nepoznatih naredbi. U najboljem slučaju neće se dogoditi ništa osim bijelog šuma. U najgorem, može se dogoditi bilo što.
Ljudi koji prakticiraju pasivno promatranje ili prepuštanje mislima, nesvjesno pokreću procese koji mogu biti vrlo snažni. Ni duh ni tijelo obično nisu spremni za njih. Stoga takav postupak nije preporučljiv.
Umjesto toga Patanđali preporučuje uporabu “titraja misli” ili pranave, kako to naziva u sutri 1:27. Prepuštanje prirodnom tijeku svijesti samo je jedan dio postupka. Drugi dio je pranava nekog određenog zvuka (riječi ili misli). Izraz pranava relativno je nepoznat na Zapadu. Obično se povezuje s riječju OM ili AUM, a zatim nekim neobičnim, ali očigledno općeprihvaćenim slijedom misli s izrazom mantra.
Većina ljudi već je čula da se u meditaciji ili u drugim mentalnim vježbama koristi mantra. Uglavnom se pretpostavlja da se radi o nekim nepoznatim riječima na sanskrtu, hindskim molitvama ili nekim drugim takvim mističnim bajalicama. Jedna od najvećih predrasuda o ispravnoj meditaciji jest ona koja kaže da je meditacija “mantranje”.
“Mantranje” bi bilo nešto kao beskrajno ponavljanje mantre (ili njezino ponavljanje određeni broj puta). Izgleda li vam to kao recept za smirivanje mentalne aktivnosti? Hoće li se mentalna aktivnost smiriti ako imate zadatak da mantru beskrajno ponavljate? Neće, to je bar jasno. Mentalna će aktivnost biti velika – i sastojat će se od mantre koju intenzivno ponavljate.
Znači, došli smo do još jednog sigurnog zaključka: mantranje nije meditacija!
Iz tog razloga, a i zbog činjenice da je izraz mantra prilično zlorabljen i da gotovo svatko ima svoje objašnjenje o tome što mantra predstavlja, što ona znači i čemu služi, u svom se pristupu držim izvornog izraza – pranava. Patanđali ga jasno definira i objašnjava kako i zašto se odvija proces meditacije.
Pranava u meditaciji ima važnu ulogu – pod uvjetom da je tehnika “prepuštanje prirodnom stvaralačkom impulsu” svladana kako valja. Kad učite ispravnu meditaciju, naučit ćete i svoju pranavu, prilagođenu vama. “Vibracija” svakog čovjeka je posebna, jedinstvena. Kao pranavu – oblik zvuka – u meditaciji je najbolje koristiti zvuk koji već postoji u nama pa je tako za nas prirodan.
Različite škole i tehnike meditacije – čak i ako slijede izvorni naputak o postizanju stanja smirene svjesnosti, to jest joge – koriste različita sredstva za meditaciju. Neka od njih su univerzalna, a neka, nažalost, imaju značenje (i time odstupaju od važnog Patanđalijevog naputka o “obliku bez sadržaja”) pa se može reći da koriste mantre, a ne pranavu. Tehnike koje, iako shvaćaju osnovno načelo kretanja duha prema unutra, ali koriste univerzalne mantre (recimo OM ili SO HAM), nisu u potpunosti prilagođene pojedincu. Neke suvremene varijante (poput Benstonove relaksacijske reakcije) omogućavaju uporabu bilo kojeg zvuka, dakle riječi po izboru, od izmišljenih slogova do riječi s nekim lijepim značenjem poput riječi “Ljubav” ili čak božjih imena, već prema pripadnosti nekoj religiji. Isto vrijedi i za tehnički ispravnu zapadnjačku metodu kršćanskog podrijetla imenom “Oblak nespoznatljivog”. Ona također posrće po pitanju uporabe sredstva za meditaciju, dopuštajući da ono ima neko značenje.
Neke škole i učitelji meditacije, posebice oni zasnovani na tradiciji, jednostavno iz nje uzmu “sveta imena”, obično nekih božanstava. Ponekad nas i uvjeravaju da to nije tako, a ipak naposljetku ispadne da jest. Zapadnjacima su te riječi nepoznate pa se time zadovoljava kriterij pranave (barem za Zapadnjake), ali je zanemareno pitanje individualne prilagodbe i otvoreno pitanje kulturološke ili čak religiozne manipulacije.
Dakle, što nam je činiti? O ispravnim sredstvima za meditaciju, dakle pranavama, ne znamo ništa, a očigledno postoje znatne razlike u naučavanjima. Čak ni Patanđali u svom spisu ne nudi podatke koji bi nam mogli pomoći, već samo iznosi opće načelo (uporaba oblika, odnosno energije riječi, a ne sadržaja koji prenosi).
Očigledno, našli smo se u nepoznatom području i nezavidnoj situaciji. Imamo nekoliko mogućih izlaza iz nje. Prvi je da jednostavno odmahnemo rukom i proglasimo cijelu priču o pranavama nepotrebnom. Drugi je da prihvatimo neko tradicionalno naučavanje kao ispravno, ali onda moramo na osnovi svog nepotpunog znanja odlučiti koje će to, između stotina njih, zapravo biti. Treći je da pokušamo znanstveno potvrditi ili oboriti zamisao o potrebi ispravne pranave u meditaciji. I četvrti je… pokušati otkriti znanje o pranavama vlastitim uvidom, odlaskom na mjesto s kojeg je ono prvobitno i nastalo.
Nije teško pogoditi kojim sam putem odlučio krenuti prije više od tri desetljeća. To, naravno, ne bih mogao da nije bilo prethodnog iskustva. Međutim, taj se pothvat pokazao lakšim nego što se na prvi pogled čini. Njegov rezultat je Integralna meditacija – moj osobni odabir “najboljeg” od svega ponuđenog. Uz sve uvažavanje mogućih drukčijih izbora, dozvolite mi da vam ukratko opišem osnovne zamisli iza izbora ispravne pranave, ali i samog postupka poučavanja.
U želji da našem analitičkom umu pružimo slobodne obavijesti i otvoren pristup svakome znanju, ponekad smo skloni zaboraviti zakone duha. Pitanje načina poučavanja meditacije može postati kamen spoticanja u znanstvenom razumijevanju toga postupka. Navikli smo na znanstvenu metodologiju u kojoj slobodno mijenjamo varijable i provjeravamo rezultate naših istraživanja. Ipak, svjesni smo da se takav postupak teško primjenjuje na društvene znanosti, a u psihologiji ili medicini mogao bi biti poguban. Čovjeka ne možemo ispitivati poput stroja niti mu smijemo tako pristupati.
Nadalje, u psihološkim pothvatima kao što je meditacija, u igri su razni činitelji, a ne samo mehanički proces primjene određene tehnike. U takvim slučajevima za uspjeh može biti presudan pristup osobe koja uči meditaciju, a još više pristup osobe koja je poučava.
Zbog svega toga, u pogledu znanstvenih istraživanja o meditaciji postoje određeni problemi. Jedan od njih je i taj što razne tehnike meditacije nisu usklađene u pristupu. Još je manje istraživanja koja bi utvrdila kakav učinak na uspjeh meditacije imaju različiti načini poučavanja. Jedan od rijetkih takvih pokušaja je istraživanje Patricie Carrington (1978.). Ta je psihologinja pokušala utvrditi standardizirani oblik kliničke prakse meditacije koji bi uklonio pogreške i redundanciju nastalu zbog različitih pristupa psihologa, odnosno instruktora. Primjerice, utvrdila je da na uspjeh meditacije mogu utjecati različiti činitelji poput očekivanja kandidata, utjecaja skupine koja s njim uči meditaciju, ritualizirani način poučavanja, karizmatični učitelj, pa čak i plaćanje ili neplaćanje školarine za pohađanje tečaja.
Veliko je pitanje koliko je u znanstvenom smislu moguće izdvojiti one varijable koje su presudne. Kad bi se u tome i uspjelo, opet ne bismo dobili pravu sliku jer meditacija ipak nije poput tablete ili nekog drugog materijalnog činitelja. Promjene u duh/tijelo sustavu mogu biti obuhvatne i, uz uklanjanje stresa, postupno mijenjati sustav uvjerenja praktikanta. Vjerojatno je da će dugotrajnija praksa potaknuti i promjene u navikama te zdraviji način života. Znanstvenik bi se opravdano mogao zapitati koliko svi ti činitelji djeluju na početni uspjeh u meditaciji. Primjerice, hoće li meditacija biti uspješnija ako bi se poučavala unutar nekog sustava uvjerenja ili samo kao tehnika samopomoći? Je li bolje za osobu da ima podršku skupine i kako razdvojiti djelovanje te skupine od djelovanja same meditacije? Takva i slična pitanja još uvijek čekaju odgovore.
Carrington je došla je do određenih zaključaka, koje je pretopila u Priručnik za instruktore klinički standardizirane meditacije (1979.). Ovaj podatak spominjem zbog zanimljive činjenice da su predstavnici mnogih starih tradicija koje su poučavale meditaciju također inzistirale na standardnim i provjerljivim postupcima poučavanja. No, budući da u to vrijeme nije bilo znanstvene misli u smislu u kojem ona postoji danas, standardizirani postupci provodili su se u okviru strogih, pa čak i ortodoksnih tradicija. Zbog zaštite ispravnosti postupaka poučavanja, mnoge su škole znanje o meditaciji držale u tajnosti. Iako je to naizgled suprotno znanstvenom postupku, cilj i svrha tajnosti i strogosti u pridržavanju određenih standarda poučavanja potpuno odgovara zaključcima do kojih je došla P. Carrington! Naime, ukoliko se previše varijabli prepusti slučaju ili individualnoj vještini instruktora, djelotvornost same meditacije može se značajno smanjiti.
Bez obzira na to sviđa li nam se pomalo mistična tajanstvenost učitelja staroga kova ili pak slijedimo najnovija istraživanja koja ukazuju na potrebu standardiziranog postupka u svrhu osiguranja uspješnosti prakse, zaključak je isti: postupak poučavanja jednako je tako važan kao i sam postupak meditacije!
U tom se zaključku krije odgovor na pitanje zašto meditaciju ne možemo naučiti iz knjige. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da postoje individualne razlike koje instruktor mora uvažiti. Jedna od takvih individualnih razlika, vrlo važna i kod Integralne meditacije, jest izbor “sredstva” za meditaciju, odnosno pranave.
Neki su istraživači, poput Benstona (1975., 1984.), pokušali dokazati kako je samo sredstvo za meditaciju (mantra u njegovoj terminologiji) nevažna, pa su svojim ispitanicima nudili meditaciju pomoću slučajno izabranih besmislenih slogova. Očigledno, čak je i tada bilo povoljnih učinaka meditacije. Međutim, uvijek se radilo o kratkoročnim učincima, jer ispitanici nisu nastavljali s takvom praksom nakon obavljenog istraživanja. Pitanje je bi li uporaba bilo kakve riječi ili zvuka dala povoljne učinke na dugi rok.
Znanje o zvukovima i njihovu djelovanju na ljude zapadnjačkoj je civilizaciji posve nepoznato. S druge strane, istočnjačke tradicije poput indijske posjedovale su – ili su barem tvrdile da posjeduju – obuhvatno i duboko znanje o zvukovima ljudskoga glasa te povezanosti značenja i oblika u riječima ljudskoga jezika. Budući da pitanje izbora pranave smatram značajnim, dozvolite mi da ukratko opišem osnovne zamisli koje stoje iza tog izbora.
Prva je zamisao vrlo općenita, ali važna, te je u potpunosti u skladu s našom glavnom temom o sinkronicitetu: svemir se odražava sam u sebi. Svaki – pa i najmanji – djelić svemira sadrži informaciju o svemu, poput holograma.
Druga zamisao glasi da postoji jedan izvor svega što postoji. To bi moglo zvučiti filozofski (ako taj izvor nazovemo bitak) ili religiozno (ako ga nazovemo Bog), ali je čak u skladu s težnjama suvremene znanosti (koja će taj izvor svega što postoji možda nazvati jedinstvenim poljem).
Brzo povezivanje prve i druge osnovne zamisli dovodi nas do zaključka da je taj izvor posvuda, dakle i u nama.
Ali, hajdemo dalje.
Treća zamisao glasi da su svi promjenjivi oblici dostupni u svemiru oko nas neka vrsta titraja tog jednog izvora – poput žice koja vibrira ili mora koje stvara valove. Pojavni oblici su titraji ili valovi, a ono što titra je izvor sveg postojanja. Znanstvenici će vam danas većinom potvrditi da je suvremena slika svemira vrlo bliska opisanoj – sve u svemiru je titraj osnovnog polja, kako god ga mi nazivali.
Subatomske “čestice” nisu čestice, već polja energije – titraji i frekvencije. Sami atomi također su titraji, kao i molekule koje nastaju njihovim spajanjem. Svi predmeti koje vidimo oko sebe, u svom su osnovnom obliku titraji. To se odnosi i na živi svijet, biljke i životinje. I, da, naravno – to se odnosi i na ljude! Kad se suočite sa svijetom koji nije svijet čvrstih predmeta nego svijet titraja, onda u tome možete vidjeti apstraktne matematičke oblike (što je sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje) ili glazbu punu harmonija i kontrapunkta (što je također sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje).
Dakle, vi i ja smo samo titraj u golemoj i nedokučivoj glazbi svemira! Samo mali skup brojki i simbola u neshvatljivoj jednadžbi koja se zove život!*
(Napomena: U poučavanju Integralne meditacije koristim iznimno velik broj različitih kombinacija zvukova, to jest pranava: 8,1 x1023! Da, to je 8,1 s dvadeset tri nule! Danas na ovom planetu živi otprilike 7 x 109 ljudi. Milijun milijuna i još više, ukupni je broj mogućih zvukova odnosno uporabnih pranava. Ističem to zbog općenitog uvida u dubinu znanja o osobnoj prilagodbi kod poučavanja Integralne meditacije.)
Prije nego što vas ta misao odvede predaleko, morat ću vas vratiti na našu temu, a to je meditacija. Sjećate se, definirali smo je kao “proces smirivanja mentalne aktivnosti”. Sada smo ustanovili da smo titraj. Smirivanje aktivnosti je smirivanje i prestanak titranja. Kojeg titranja? Vašeg, onog što vi jeste.
Dakle, za najbolji pristup ispravnoj meditaciji morate početi od titraja koji vas predstavlja. On je sredstvo za smirivanje. Sredstvo za smirivanje aktivnosti ne može biti ništa drugo osim toga. Ako se sada prisjetimo svega što je rečeno o pranavi, onda je zaključak jasan: pranava je zvuk, titraj, koji izražava nas – to što mi jesmo, i nju je najbolje koristiti za proces meditacije.
Zamislite to ovako: kad biste sve vaše zvukove, sve titraje svih atoma i svih električnih impulsa koji struje vašim duh/tijelo sustavom čuli kao jedan zvuk, čuli biste svoju pranavu – oblik, zvuk, riječ bez značenja koja je najpogodnija za ispravan proces meditacije! Ipak, osim u iznimnim okolnostima, većina ljudi nije sposobna čuti zvuk koji sami proizvode. Zbog toga je potreban netko tko to ili čuje ili zna kako nekim drugim metodama, možda matematičkim (jer to je drugi način na koji možemo gledati na činjenicu svemira koji titra), doći do tog zvuka. Sve u svemu, od čisto psiholoških i praktičnih razloga za postojanje “učitelja meditacije”, odnosno suvremenom svijetu prihvatljivijeg “instruktora” pa do činjenice da je izbor pranave tanahan i zahtjevan proces, sve ukazuje na potrebu ispravnog poučavanja, odnosno učenja na ispravan način.
Nadam se da će vam sve ovo pomoći u shvaćanju – ne samo procesa meditacije, već i razloga zašto morate biti pažljivi kad pristupate jednom tako moćnom i važnom postupku kao što je ispravna meditacija.
***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.
Prethodno poglavlje: “Meditacija – što je to?”
***
Više informacija o tečaju Integralne meditacije.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski Engleski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj