Intervju pod nazivom “Putovima apsolutne slobode i duhovne zrelosti” objavljen u slovenskoj reviji »Dobra Karma«. Pitanja postavlja Aleksander Arsov.
***
Adriana P. Kezelea vjerojatno nije potrebno posebno predstavljati ljubiteljima duhovne literature. Broj njegovih knjiga uskoro će premašiti čarobnu brojku pedeset. Priličan je broj preveden i objavljen na slovenskom jeziku, za što je pretežno zaslužna Založba Chiara. Ako nabrojim neke od naslova, gotovo sam siguran da ste za neke od njih čuli, a možda i pročitali: »Intuicija«, »Uklanjanje faktora karme«, »Daj, čovječe, idi meditiraj«, »Sadashiva tantra« i još mnogo drugih priručnika, ali i drugačijih knjiga koje bismo mogli svrstati u skupinu duhovnih romana. »Povratak Boginje« i »Čarobnica« samo su dvije od njih.
Naravno, Adrian nije samo autor knjiga. Osnivač je Duhovne akademije, u okviru koje poučava Integralnu meditaciju (tečajevi se održavaju i u Sloveniji). Možete se pridružiti i trogodišnjem studiju jyotisha – indijske astrologije. Vodi i druge radionice (Život-smrt-život, Sinkronicitet, Artha itd.). Nije ostalo nezapaženo da je autor stihova u svojim knjigama, kao i jedne zbirke pjesama, autor glazbe na svojim videosnimkama i autor jednog zanimljivog glazbenog CD-a pod naslovom »Distant Past«.
Posebno je zanimljiva globalna mreža sinkronistične komunikacije pod nazivom Synchro-zone. Tamo možete postavljati pitanja o bilo čemu što vas trenutačno zanima, a zatim će slučajno odabrani član mreže na njih odgovarati sinkronistično i intuitivno. Osnovna zamisao Synchro-zone pretpostavlja da su ljudi međusobno povezani na mnogo dubljim razinama te da postoje razine svijesti koje su nam zajedničke.
Zanimljiva je i njegova udruga »Umjetnost davanja«, čija se načela na ovaj ili onaj način pojavljuju u nekim njegovim knjigama iz kojih je nastao duhovni ples pod nazivom NuDanza.
Vjerojatno bismo mogli još neko vrijeme nabrajati sve što je Adrian pokrenuo, napisao i čime se sve bavi, ali očito je da se radi o nekome tko vam može svojim znanjem pomoći na vašem putu kroz život.
Adrian P. Kezele nije guru, nego čovjek koji rado prenosi svoje znanje. Njegove su knjige vrlo spretno napisane i u svakoj od njih sigurno ćemo pronaći neki dio sebe. Vrlo je srdačan i topao čovjek. Kao takav pomaže nam da i mi u sebi lakše nađemo tu srdačnost i toplinu.
DK: U knjizi »Uklanjanje faktora karme« govorite o apsolutnoj slobodi. Želimo li mi doista, konformisti kakvi jesmo, apsolutnu slobodu, ili zapravo želimo samo poboljšati svoje trenutačno stanje, bez prevelikog odricanja?
Hajde da postavimo mali okvir za tu temu. Postoje dvije vrste duhovnosti koje ljudi obično ne razlikuju. Najčešće ih ne razlikuju ni takozvani duhovni učitelji. Jedna vodi do onoga što se može nazvati »duhovna zrelost«, a druga do apsolutne slobode ili prosvjetljenja, kako su to nekada zvali. Ta su dva pojma potpuno različita, pa čak i nepovezana. Vrlo ih često, međutim, svrstavamo u isti koš, odnosno odnosimo se prema njima kao da se nadovezuju ili upotpunjuju. Duhovna zrelost je ono što ljudi žele, ono što im koristi. Kad dosegnu duhovnu zrelost, ljudi žive bolje, sposobniji su, sretniji. Kretanje u smjeru duhovne zrelosti temelji se na ispunjavanju naših potreba. Počinjemo sa zadovoljavanjem osnovnih potreba, uglavnom onih vanjskih – sigurnost, hrana, udobnost… pa prelazimo na emocionalne potrebe, ljubavni život, i nakon toga osjetimo »duhovnu« potrebu; težimo pronaći smisao, odgovore na dublja pitanja o tome tko smo i što smo.
Potreba za slobodom samo je naizgled u toj istoj skupini. U biti, ljudi ne razumiju što zapravo znači sloboda. Tražimo je u ispunjenju nekih konkretnih ciljeva, želimo nešto kupiti, nekamo otputovati, nešto ostvariti. Apsolutna sloboda ponešto je drugačija. Neuvjetovana je, a to znači da se ne može postići ispunjavanjem određenih uvjeta ili vlastitih zahtjeva. Na nju ne možemo utjecati niti je kontrolirati (a potreba za kontrolom jedna je od najvećih potreba suvremenog čovjeka, a jednako tako i suvremenog tragatelja za duhovnom zrelošću).
Zbog toga apsolutna sloboda nosi u sebi određenu zastrašujuću kvalitetu. Ona ne nudi zadovoljenje naših potreba, već nas stavlja u situaciju da se u bilo kojem trenutku dogodi bilo što. Vaš um, a to znači i misli i želje koje se u njemu javljaju, nije motiviran zadovoljavanjem vaših potreba.
DK: Kako doći do unutarnjeg mira, ako smo pod stalnim pritiskom i stresom nemogućih odnosa na poslu i kod kuće?
Tu se, dakle, vraćamo na duhovnu zrelost, jer sloboda nije jamac unutarnjeg mira. I kod »mira« imamo različite zamisli o tome što je to zapravo. U drevnim tekstovima iz Indije o »miru« se govorilo kao o punji. Kad doživite taj osjećaj – punju – shvatite da on nije vezan uz ispunjenje vaših želja. Radi se o nekoj vrsti nad-mira, meta-mira, koji ne nestaje čak ni onda kad ste pod stresom, opterećenjem ili slično. Zbog toga koristim izraz »unutarnji mir«, da bih ga razlikovao od uobičajenog pojma uvjetovanog mira o kojem govore ljudi (‘samo da se dogodi ili ostvari to i to, i bit ću miran’).
Uzgred, svi ti takozvani ‘negativni osjećaji’ ponekad su potrebni. Nije poanta u tome da pobjegnete od ljutnje ili napetosti. Poanta je u tome da iza njih postoji punja. Vanjske okolnosti ne mogu dodirnuti tu razinu naše svijesti, niti utjecati na nju. Danas svjedočimo gotovo nakaradnoj potrebi za pozitivnim emocijama za koje ljudi misle da će riješiti sve njihove probleme. To je prilično promašeno, jer ako bilo čime uvjetujete unutarnji mir (pa čak i pozitivnim osjećajima, ljubavlju ili bilo čime što je trenutačno popularno na tržištu duhovnosti), zapravo ćete ga izgubiti i živjeti u iluziji mira koja će, na vašu žalost, prije ili kasnije proći. Što ste vi dublje i snažnije gradili mir na pozitivnosti, to će vaš pad kasnije biti teži.
Pravo je pitanje, dakle, kako doći do tog unutarnjeg mira. Pritom pomaže nekoliko stvari. Prva i najvažnija svakako je meditacija. Zatim su tu zdravorazumske stvari poput laganog usporavanja života, dobra životna rutina, vježbanje, dobra prehrana… Razvio sam i neke nove, zanimljive tehnike poput NLF čitanja. Tu sam metodu predstavio u knjizi »Proboj – suprotstavite se autoritetu iluzije«. NLF čitanja imaju vrlo dubok učinak, ali su zapravo zgodna jer omogućavaju lagani pristup unutarnjem miru onima koji za sada nisu spremni ili voljni učiti neke posebne tehnike opuštanja. Knjiga »proboj« dolazi s aplikacijom za pametne telefone preko koje možete slušati ta čitanja. Radimo i na novoj aplikaciji s novim, zasebnim NLF čitanjima.
Ukratko, NLF čitanja imaju svoj ritam i određene ne-konceptualne intervencije u obliku rečenica koje nisu vezane za glavni sadržaj, te služe kao neka vrst distrakcije za um koji je naviknut djelovati unutar obrazaca. Slušanje takvog čitanja utječe na moždane valove te mijenja način na koji um doživljava stvarnost.
DK: Suprotnosti se privlače i ljudi se mnogo puta nađu s partnerom koji je dijametralno suprotan. Od takvog partnera učimo, otkrivamo što nam nedostaje, radimo kompromise. Može li u takvim odnosima biti apsolutne slobode?
Ako govorimo o apsolutno slobodnom čovjeku, onda ne znate kako će se takav ponašati, pa čak ni to hoće li biti u bilo kakvom odnosu s bilo kim. Ako se nađe u odnosu, to je za partnera prilično nezgodna situacija. Apsolutno slobodni nisu baš najpoželjniji partneri. Ako pak ne govorimo o apsolutnoj slobodi, nego o odnosima i slobodi unutar njih. Cijela priča oko odnosa s jednim partnerom, učenju od njega i važnosti toga za našu evoluciju meni ne izgleda baš najbolje. Ljudi uče jedni od drugih, to je točno, ali partnerski odnosi kakve poznajemo tu su češće prepreka nego prednost.
DK: Ali mi se svejedno odlučujemo za njih?
Jeste li sigurni da je to vaša odluka? Čini mi se da se kod većine ne radi o odluci nego o dijelu karme, obrazaca i društvenog uvjetovanja. Odgojeni smo u društvu koje tako funkcionira. Partneri, obitelj, tradicija… sve je to dio te priče. Svi očekuju da to tako bude, pa onda i mi mislimo da tako mora biti.
DK: Meni, takav kakav jesam, odgovara stabilnost. Važno mi je da imam nekoga koga poznajem i kome vjerujem. To je neka vrst sidra u životu.
U redu, ako je doista tako (što je teško utvrditi zbog dubine i snage društvenog uvjetovanja kojem smo svi izloženi), vi spadate među onih 20% ljudi koji funkcioniraju na takav način i morat ćete raditi kompromise koji će ograničavati vašu slobodu. Nema druge.
DK: U kojoj mjeri upotrebljavate metode opisane u knjizi »Intuicija«? Može li se dogoditi da padnemo u zamku pretjeranog provjeravanja i preispitivanja svojih odluka?
Intuicija je zapravo način da provjerite ili potvrdite svoje odluke. A život opet potvrđuje njenu ispravnost. Ako baš želimo govoriti o provjeravanju odluka, u knjizi »Sinkronicitet – buđenje cjeline« opisao sam metode kojima se to može učiniti. Ako vas zanima intuicija, nužno je dopuniti ju uporabom sinkroniciteta. Vanjske okolnosti moraju potvrditi ono što vi osjećate iznutra.
Osobno više vjerujem intuiciji nego razumu, iako se i na njega oslanjam. Ali, ako se dogodi da neka moja odluka bude neracionalna, odnosno suprotna onom što mi razum i informacije koje imam govore, uvijek je provjerim pomoću sinkroniciteta. Zbog toga mogu reći da je sinkronicitet ipak moja glavna navigacija kroz život.
U knjizi »Intuicija« možete pronaći metode kako razviti intuiciju i kako provjeriti je li neka odluka dobra za vas. U načelu, intuitivne odluke uglavnom su takve. One racionalne često nas zavedu. Izgledaju odlične, sve je na svom mjestu, nitko ne bi napravio drugačije… a na kraju ispadne da nas je upravo ta »racionalnost« zavela na krivi put. Iskustvo mi je pokazalo da sinkronicitet vrlo često potvrđuje i podupire intuitivne odluke, dok je s racionalnima to rjeđe slučaj.
DK: Mislite li da se svaka karma može razriješiti tijekom jednog života, ili pak postoji karma koja je toliko velika ili duboka da jedan život nije dovoljan za njeno odrađivanje?
Ima svakakvih karmi, i ovakvih i onakvih. Ipak mislim da se sve može razriješiti sada, u jednom životu. No, moram napomenuti da je to pitanje prilično složeno i individualno.
Općenito možemo reći da, što se više krećemo u smjeru apsolutne slobode, to više obrasci (karma) otpadaju. Koliko će vremena neki pojedinac trebati za to, sasvim je drugo pitanje. Svatko živi svoju priču. Također, čak i kad se obrasci raspletu – a to znači da je karma uklonjena – potrebno je još neko vrijeme za konačni rasplet. Nekada su govorili o tome kako se kotač karme i dalje okreće po inerciji, čak i kad više nema nikog tko ga dalje vrti.
DK: Koliki dio duhovnog puta možemo prijeći sami, bez ičije pomoći?
Možemo sav put prijeći bez pomoći! Pomoć nije nužna, ali ipak postoje neke točke do kojih su drugi ljudi došli prije nas. Takvi bi nam mogli pokazati kamo i kako dalje, jer nam time štede vrijeme i muku. To je uloga vodiča ili učitelja. Međutim, uloga koju neki zovu guru i kojeg slijepo slijedimo više nije aktualna, ako je ikada i bila. Što se učitelja tiče, često se sjetim svog učenja jedrenja na dasci. Sam sam pokušavao savladati taj prekrasan sport više od deset godina. Zatim sam otišao na tečaj i vidio da radim neke osnovne greške koje je instruktor ispravio u manje od pola sata. Tako je i s meditacijom i sličnim vještinama. Možete pokušati sami, ali možda vam ni deset godina neće biti dovoljno da shvatite ono što ćete na vikend-tečaju naučiti u vrlo kratko vrijeme. Uloga učitelja nije da donosi odluke u vaše ime, već da vam pokaže ono što sami ne biste otkrili ili bi vam za to trebalo mnogo više vremena.
DK: Mislite li doista da svatko od nas može razviti sposobnost da prima i razumije signale iz zajedničkog polja?
Ako pod »zajedničkim poljem« mislite na polje svijesti, onda da. Mi smo svjesna bića, a dio naših sposobnosti je kontakt s onim što je svjesnim bićima zajedničko: polje svijesti. To je dio naše unutarnje biti, pa tu sposobnost posjeduje svaki čovjek.
DK: Ne mogu a da ne pitam: recimo da smo apsolutno slobodni i slobodno odlučimo da ne odemo po dijete u vrtić, iako su nas zamolili da to napravimo – kako uopće možemo preživjeti, ako se doma vratimo bez djeteta?
(Smijeh). Da, imat ćete problem, i to veliki problem. Apsolutna sloboda je vrlo zanimljiva stvar. Razlog zašto se neka misao pojavi u našem umu nije u domeni našeg razumijevanja. Obično funkcioniramo na osnovi obrazaca. Sad ću biti malo ekstreman i reći da je jedan od njih, primjerice, osjećaj da moramo brinuti za svoju djecu. Oni moraju biti sigurni, zaštićeni, zar ne? No, dakle, to je obrazac. Ako ste apsolutno slobodni, nema nikakvog obrasca, pa ni tog.
DK: Ali, briga za potomstvo je osnova za preživljavanje čovječanstva! Gdje je dakle ta granica između slobode i neslobode?
Granica je vrlo jasna. Sloboda je neuvjetovana, bezuvjetna. Prosječnog čovjeka zbunjuje taj pojam, iako je on vrlo izravan: nema uvjeta, nema ograničenja, nema pretpostavki, nema ničeg datog, ničeg što se ne bi moglo preispitati i ničeg što je bespogovorno nepromjenjivo.
Pitanjem o postupku s djecom pokušavate ispitati gdje će se apsolutno slobodan zaustaviti; što je to preko čega neće prijeći i što neće prekršiti. Naravno, ako bi takve stvari bilo, cijela priča o apsolutnoj slobodi urušila bi se sama u sebe. Dakle, nema toga što apsolutno slobodan ne bi napravio, pa makar bila u pitanju djeca.
A što će točno apsolutno slobodan napraviti, to nikad ne znate i nitko zapravo ne može predvidjeti. Čak i kad učini nešto što izgleda predvidljivo i sukladno očekivanju, taj je postupak zapravo visio u zraku i bio nesiguran sve do trenutka njegova izvršenja.
Nema uzroka i nema posljedica. Ako ste apsolutno slobodni, ne samo da postoji mogućnost da ne odete po dijete, nego možda uopće ni vi nećete doći doma te večeri! ?
Ipak, htio bih naglasiti nešto važno: mi imamo tijelo, a tijelo mora jesti i spavati; tijelo ima neke potrebe, pa tako i um ima neka pravila po kojima djeluje. Prisutnost tih zakona (potrebe tijela, recimo) ne znači da stanje apsolutne slobode nije prisutno. Odluka apsolutno slobodnog je bezuvjetna, neuvjetovana. Ne znam hoću li krenuti lijevo ili desno, ali kad je odluka donesena, stvari idu po zakonima prirode. Optimalno i u okviru datih pravila naše stvarnosti.
U apsolutnoj slobodi u nekom se trenutku pojavi impuls koji mijenja budućnost. Od tog trenutka nadalje tijek događaja odvija se po zakonima vremena bez našeg daljnjeg utjecaja. Možda pomogne pomalo paradoksalna izjava da apsolutno slobodan čovjek nema slobodne volje!
Ono što prosječni ljudi žele je slobodna volja, a ne apsolutna sloboda. U apsolutnoj slobodi u umu se mogu pojaviti impulsi koji su u suprotnosti s našim potrebama, pa čak i s našim postojanjem. Možda vi kao osoba želite jednu stvar, ali impuls apsolutne slobode ide u drugom smjeru. U apsolutnoj slobodi taj se impuls slijedi, jer druge nema. Prije stanja apsolutne slobode, mi se borimo s kontrolom, »ispravnim« odlukama, onim što je »bolje« ili »gore« za nas… U apsolutnoj slobodi takvih ideja više nema, a nema ni borbe.
To je taj zastrašujući dio apsolutne slobode i zbog toga uporno ponavljam ljudima da je duhovna zrelost ono što žele, jer će u njoj ispuniti svoje potrebe i zadržati kontrolu nad svojim životom.
Ipak, nezgodna stvar je ta što je apsolutna sloboda neizbježna sudbina svakog svjesnog bića- željeli vi to ili ne, dogodit će se prije ili kasnije, jer svijest ne podnosi ograničenja. Privremeno se možemo u njih zatvoriti; privremeno možemo nametnuti svijesti iluziju kontrole pa čak i iluziju da ja – zasebni entitet s kojim se identificiramo – upravlja našim životom. Ali, to je samo privremeno. Prije ili kasnije iluzije će nestati, život će ići dalje i svima napraviti upravo ono što život želi.
Neki su ljudi već sada spremni za tu preobrazbu; već sada su prošli ili prolaze kroz posljednje ostatke duhovne zrelosti i povremeno gledaju u srce apsolutne slobode.
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj