Drugi dio intervjua koji je u dva dijela objavljen u slovenskom izdanju časopisa “Sensa” ovog proljeća. Možete pročitati i prvi dio pod naslovom “Poruke Cjeline”
***
Tko ste vi? Tko je Adrian Kezele?
Putnik kroz život. (smijeh) Adrian nema rubova, nema nikakvih svojstava i vrlo je prilagodljiva osoba. On je bez centra i nemoguće ga je dokučiti.
Što je čovjek i što je svijet oko njega?
Čovjek je svjesno biće, a svijet je njegovo iskustvo.
Što je svijest?
Svijest je malo teže definirati. Točna definicija svijesti zapravo ne postoji. Ne znamo što je svijest, kako ona nastaje, a svaka je definicija uvijek samo približna. Svijest je u principu to što mi jesmo, ali kad bismo željeli saznati što svijest jest, to bi bilo kao da oko želi pogledati samo sebe – a to je nemoguće. Oko sebe može vidjeti isključivo u zrcalu. Baš kao što svoje oko možete vidjeti samo u ogledalu, tako i svijest ne možete vidjeti nikako drukčije nego pomoću ogledala – to ogledalo je svijet. Svijest, dakle, nije moguće definirati. Jedini način na koji možete doći do biti svijesti je iskustvo svijesti. Iskustvo svijesti po sebi bilo je dobro poznato starim tradicijama, posebno indijskoj, koja je razvila metodologiju zvanu joga. Iako većinu ljudi riječ joga asocira na asane odnosno tjelesne položaje, oni su samo mali dio joge. Joga je po definiciji znanje o svijesti. Otac yoge, Patańjali, definirao je svijest kao nepomičnu svjesnost – kao svijest koja miruje, koja u sebi nema gibanja, to je za njega bila svijest po sebi. Patańjali je tvrdio da do te točke možemo doći tehnikama dobre meditacije. Ljudi mnoge stvari smatraju meditacijom – na primjer vizualizaciju, koncentraciju i slično. Osobno meditaciju shvaćam onako kako je o njoj govorio Patańjali – smirivanje mentalne aktivnosti i dolazak do čiste svijesti. Tu se tehniku može naučiti prilično lako. Vodim program Integralne meditacije – to je jednostavna tehnika koju možete naučiti u nekoliko dana, a potom je prakticirate cijelog života.
Slažete li se da je meditacija prvi korak za bilo kakve druge duhovne aktivnosti?
Naravno. Meditacija ima presudan, ogroman značaj za bilo kakvu drugu duhovnu aktivnost.
Ne bi li po tome bilo pametno meditaciju uvesti i u škole?
Da, to bi bilo dobro, ali postoji problem. Osobno bih prvi bio za to, ali moramo prije svega razjasniti što je što. Naime, kad kažete meditacija, svaki će čovjek imati drukčiju predodžbu o tome što je meditacija i kako bi je uveli u školu. Prvo moramo napraviti red u glavama i pokazati što uopće jest meditacija – moramo pokazati da to nije neki određeni svjetonazor, nije nešto što je došlo iz određene religije ili ima na sebi oznaku ovog ili onog učitelja, nego da je meditacija univerzalno prihvatljiva. Zbog toga se, prije svega, cijela stvar treba istražiti i definirati. Meditacija mora biti određena kao smirivanje mentalne aktivnosti i iskustvo čiste svijesti bez ikakvih svjetonazorskih, religijskih ili drugih dodataka. Kad bismo u tome uspjeli, uvođenje meditacije u škole ne bi bilo problematično. Međutim, trenutačno na tom području vlada veliki kaos – malo indijskih stvari, malo mantranja, malo anđela… ukratko, zbrka. Mislim da bi se o pojmu meditacije najprije trebali uskladiti ljudi koji djeluju na duhovnom području.
Zašto većina ljudi još uvijek živi tako nepotpuno, prazno, mrtvo?
Za to postoje složeni razlozi, a najveći od njih zasigurno je manipulacija informacijama.
Dakle, nedostatak svijesti?
Ljudi nisu svjesni jer su izmanipulirani. Odrastamo u zapadnoj civilizaciji u kojoj su ljudske potrebe iskrivljene, podmeću nam se svakakve stvari koje nemaju nikakve veze sa zdravljem ili našom dobrobiti, a one su, naravno, povezane s ekonomijom i održavanjem postojećih sustava. Rezultat toga je zbunjen čovjek koji nije svjestan svojih potreba, koji ne zna što je za njega dobro i zato donosi pogrešne odluke ili ih uopće ni ne donosi, jer živi po načelu “Kud svi Turci, tud i mali Mujo”. To je veliki problem.
Čini li vam se pitanje »Tko sam ja?« još uvijek najbitnije?
Apsolutno! To je pitanje koje bi si mnogo puta u životu trebao postaviti svaki zreo čovjek. Kada se to prestanete pitati, možete se početi brinuti.
Vi si ga još uvijek postavljate?
Ne, i zato sam zabrinut za sebe. (smijeh) Okej, pojasnit ću. U tome, dakako, postoje faze. Kada se tražite, naravno da ćete se pitati »Tko sam ja?«, »Što radim ovdje?«, »Što je svijet oko mene?«. Kada nađete odgovore na ta pitanja, to pitanje prestane biti aktualno.
Zašto zapravo današnji čovjek tako mnogo pati? Carl G. Jung nam nudi odgovor da je to zbog odsutnosti Boga. Kakav je vaš odgovor na to pitanje?
O Bogu ne pričam jer je to još jedna od stvari koje svaki čovjek i razne religije tumače na svoj način. Za mene je odnos s Bogom osobna stvar, stvar osobnog iskustva. Ako bismo govorili o nekim višim dimenzijama, onda je to sasvim druga stvar, jer nije nužno povezano s Bogom kao pojmom ili kao osobom nego s procesom širenja svijesti, znanja i iskustva. U tom se smislu slažem da čovjek pati kad se zaustavi u svojem iskustvu. Unutar čovjekove svijesti neprestano se odvija razvoj čija načela odgovaraju onima u prirodi. Ako pogledate prirodu, vidjet ćete da se sve u njoj razvija do određenog stupnja, dokle izvršava svoju funkciju. Kada prestane ispunjavati svoju funkciju, rast prestaje i nastupa smrt. Suvremenom se čovjeku ista stvar događa na unutarnjoj razini. Kao dijete učite, rastete i negdje do svoje 18. godine dostižete svoj vrhunac – tu negdje zaglavite u određenom načinu razmišljanja i življenja te stajete. Nažalost, danas su mladi ljudi više-manje ‘mrtvi ljudi’. I tu počinje patnja jer život ne dopušta da se zaustavite. Kada se zaustavite, dolazi do kraja, slijedi smrt. Kreativnost, stvaralaštvo i razvijanje su ključ za prestanak patnje.
Znači li to da je zabluda kad se kaže da je patnja nužna za rast?
Rast je nužna posljedica života. Pogledajte dijete – pati li ono jer raste? Zamisao da je patnja potrebna za nas izmislili su religiozni ljudi da bi opravdali stanje koje nisu mogli promijeniti. Čovjek raste iz stvaralaštva. Sreća je puno bolji motiv za rast. Istraživanje, radoznalost, kreativnost bilo koje vrste – to su pravi motivi za rast.
Patimo li, dakle, samo zbog vlastitog neznanja?
Točno. Kao što sam već rekao, patnja je posljedica zaustavljanja. Prirodno je da rast u jednom trenutku dosegne neki određeni nivo i pomalo uspori, te je onda moguće da nakratko nastupi patnja. No, to nije patnja u smislu u kojem si je većina ljudi zamišlja – ne treba vam tamna noć duše, ne trebate oboljeti od raka ili biti na samrtnoj postelji da biste shvatili neke stvari. Ako shvatite prije, nije potrebno da obolite.
Kažete da karma nije sudbina. Čitajući vašu knjigu Uklanjanje faktora karme, čovjek karmu shvati na drukčiji način nego recimo u Indiji gdje je karma nešto nepromjenjivo, naprosto strah onog koji se budi.
To što ste rekli o Indiji trenutačna je situacija, unutar koje većina Indijaca karmu stvarno doživljava kao nešto nepromjenjivo. Razlog tome opet je religijske naravi – ako imate ljude koji se boje nečega, lako ćete ih nadzirati. To isto radi i naša kršćanska religija. Ako čovjek misli da je njegova karma takva da se nešto u skladu s njom mora dogoditi, onda se on toga i boji. Ako biste išli u dubinu indijske misli do Patañjalijevih yoga sutri, koje za mene predstavljaju glavni autoritet jer su izvorni tekst, vidjeli biste da ideja karme uopće nije takva. Uistinu, karma je samo opis uzročno-posljedičnog zakona: ako vi nekome učinite nešto nažao, tada će vam taj čovjek zamjeriti jer ste mu prouzročili patnju. S tim ste pokrenuli negativnu energiju koja će učiniti svoje i od toga nema spasa. To stvarno jest tako, ali u svakom trenutku vi možete nešto učiniti po tom pitanju – možete se ispričati čovjeku kojeg ste povrijedili, čime ćete aktivirati pozitivnu energiju. Gdje je, dakle, sudbina? Sudbina bi bila samo kad biste nekoga povrijedili i ne biste učinili apsolutno ništa, pa bi vam se negativnost vratila. No, ako pokušate ispraviti grešku i ispričate se, to će vam se vratiti u manjoj mjeri, ili se možda uopće neće. Bit je, znači, u tome da u svakom trenutku imate slobodnu volju da nešto učinite, da ublažite svoja djela i da iskoristite ono što je dobro za vas. Na kraju se sve svodi na sadašnji trenutak i na vaš odabir. Znanje o karmi nije znanje o sudbini, već o mogućnostima koje imate. Pogledajmo to na primjeru genetike: dobili ste svoje tijelo koje ima svoje manjkavosti i prednosti. Vaš će odnos prema vlastitom tijelu odlučiti hoće li ono biti zdravo ili bolesno. Posljedice vašeg odnosa prema vašem tijelu bit će drukčije od posljedica mojeg odnosa prema mojem tijelu. Dakle, trebamo znati kakvo je naše tijelo da bismo se mogli pravilno brinuti o njemu. Tome služi jyotish, koji nam kaže kakva je karmička struktura i pomoću njega možemo znati kako postupiti i kada.
Dobro, ali neke naše postupke uzrokuju osjetilno-misaoni obrasci koji djeluju kao unutarnji nesvjesni automatizmi. Dokle god ih ne osvijestimo, ne možemo se ni karme riješiti.
To je točno i lako se može dogoditi da se zatvorite u veoma usko područje, u začarani krug unutar kojeg ćete imati malo slobodne volje. U tom slučaju bit ćete blizu sudbini, dridha karmi, nečemu što je nepromjenjivo. No, to su stvarno rijetki primjeri, jer ljudi većinom imaju dovoljno slobodne volje za razbijanje tih obrazaca. Ipak, morate biti sposobni to vidjeti, bez toga ne ide.
Je li moguće u samo jednom životu poništiti karmu?
Naravno.
Nakon toga čovjek postane apsolutno slobodan, zar ne? Što se događa nakon toga?
Kad bih vam mogao reći što se događa nakon toga, bilo bi to u suprotnosti s apsolutnom slobodom. Nikad ne znate. Sloboda je definirana baš time, da nikad ne znate što će se dogoditi u sljedećem trenutku.
Kakav je to osjećaj?
Slobodan. (smijeh) Kod toga je bitno naglasiti dvije stvari. Ljudi žele smanjiti utjecaj karme jer je karma nešto što ih ograničava. Međutim, da budem precizniji, ljudi žele smanjiti učinak negativne karme, a ne pozitivne. U tome je bit nerazumijevanja, jer osloboditi se karme automatski znači osloboditi se i pozitivne karme – jedno povlači drugo.
A nakon toga čovjek postane ništa?
Kada karme više nema, svaki trenutak je sam za sebe, poseban. Tada nema uzroka i nema posljedica. To je situaciju koju u stvarnosti ljudi ne žele. Biti apsolutno slobodan inače dobro zvuči, ali to definitivno nije ono što bi si ljudi željeli, jer ih apsolutna sloboda plaši. Naime, u stanju apsolutne slobode nikad ne znaš što slijedi – može biti dobro ili loše, a vjerojatnost za jedno ili drugo je jednaka – moguće je da će se u trenutku kad izađeš kroz vrata na tebe srušiti zgrada i umrijet ćeš, a također bi se moglo dogoditi i nešto stvarno dobro. To je situacija u kojoj prosječan čovjek ne želi živjeti. Prosječan čovjek želi jamstvo da postoji veća vjerojatnost da će poživjeti još jedan dan, da će biti zdrav i sretan, dakle želi povećati pozitivne vjerojatnosti i tako stvoriti dobru karmu. Većina ljudi koje zanima duhovnost zaokupljena je upravo time. Osloboditi se karme u potpunosti korak je naprijed, a za neke vjerojatno i korak previše jer to zapravo ne žele i ne trebaju. Taj korak naziva se prosvjetljenje i znači izlaz iz svega – nakon toga sve stvari o kojima smo dosad pričali, otpadaju.
Kakva je razlika između stvaralačke duhovnosti i apsolutne slobode?
U stvaralačkoj duhovnosti uvijek postoji evolucijska tendencija, što znači da je prisutan pozitivni kreativni naboj. U okviru stvaralačke duhovnosti govorimo i djelujemo u smjeru kvalitetnog života, poboljšanja svijeta, napretka i evolucije. Kada govorimo o apsolutnoj slobodi, te tendencije nema – jer je svejedno.
Apsolutno slobodnom čovjeku je naprosto svejedno hoće li sutra biti rata.
Tako je. Apsolutno slobodnom čovjeku svejedno je hoće li sutra biti rata ili neće.
Je li svijet u kojem živimo također posljedica pomanjkanja suosjećanja? Mnogo govorite o duhovnoj empatiji – o čemu se točno radi?
Duhovna empatija je važan dio razvoja svijesti. Ona je neka vrsta oslobađajućeg iskustva na putu do prosvjetljenja, i još uvijek pripada području duhovnosti te je poželjna kod svakoga. To iskustvo počinje s nečim svakidašnjim, nečim što svi trebamo, a baš to je suosjećanje. Radi se o razumijevanju drugih ljudi i o sposobnosti osjećanja njihovih problema, pritisaka i problema. Kad bi suosjećanje bilo češće u današnjem svijetu, mogli bismo riješiti mnogo problema. Na razini pojedinca duhovna empatija je u smislu duhovnog iskustva još zanimljivija, a to znači da ste sposobni doslovno doživjeti osjećaje i cijelo tijelo druge osobe. Na neki način zamijenite svoj um i svijest te se na trenutak nađete u tijelu nekog drugog i potom ste istovremeno u svojem i tuđem tijelu. Nekog dubljeg značenja u tome nema, ali radi se o iskustvu koje oslobađa jer preko njega shvatite da vaša svijest nije ograničena vašim tijelom. Brojni ljudi misle da to razumiju, ali to je moguće tek kad sami to iskusite. To je jako zanimljivo iskustvo koje lako doživite i npr. kroz ples ili ljubav.
Jednom mi je neki buddhistički svećenik objasnio da bit suosjećanja znači da na trenutak postaneš netko drugi, da na tren osjetiš njegovu patnju, a onda se od toga odvojiš i djeluješ – napraviš sve da bi u datom trenutku olakšao bol drugoga.
Da, uistinu moraš postati ta druga osoba sa svom njezinom boli. Inače je, po mom mišljenju, duhovnu empatiju puno bolje istraživati kroz ljubav umjesto kroz patnju druge osobe. Buddhisti mnogo rade na suosjećanju, ali uglavnom kroz patnju. Zašto to ne bi istraživali kroz orgazam? Ako si jednom doista osjetio bol druge osobe, dozvoli si da doista osjetiš i orgazam druge osobe.
Indija vam je očito bliska – bavite se indijskim astrološkim sistemom jyotishom, o čemu ste pisali u romanu Maitreya, poučavate integralnu meditaciju, ljude poučavate o karmi …
U romanu Maitreya koji spominjete, opisao sam sjećanje na svoj prošli život u Indiji za vrijeme Maitreye – to je moja Indija. Kao sadašnji Adrian, bio sam privučen k znanju drevne Indije, proučavao sam ga i učio o njemu od malih nogu – Indija me počela privlačiti već u 13. godini. No, vjerovali ili ne, u Indiji još nikad nisam bio. Nije bilo potrebe. Nikad se stvari nisu posložile tako da bih otišao tamo. Ako se budu posložile, ići ću. Život me vodio na druge krajeve svijeta. Indija je oduvijek tu, ali ne današnja Indija nego ona iz doba Maitreye, a ta Indija danas više ne postoji. Tog znanja u Indiji danas više nema, kao što nema ni znanja koje je nekad postojalo na našim područjima.
Komentiraj