Zakoni karme

Intervju objavljen u čaospisu “Astral”, lipanj 2015. Pitanja: Kristina Gačarić

Što je karma i koji su njeni zakoni?

Karma je riječ koja se udomaćila posvuda po svijetu, a obično se upotrebljava u smislu sudbine, nečega što nam je “zapisano”, što se ne može izbjeći.

Međutim, u svom izvornom značenju karma je zapravo zakon uzroka i posljedice – nešto što mi izražavamo poslovicom “Kako siješ, tako ćeš i žeti.” Ta je poslovica nastala zbog dinamike međuljudskih odnosa. Očito je da ljudi oko nas reagiraju na naše djelovanje i ponašanje – ako smo prema njima ljubazni i pozitivni, vrlo je vjerojatno da će i oni biti takvi prema nama.

Ali, naravno, kad se spominje karma misli se na pretpostavljeno postojanje duhovnog zakona po kojem se posljedice svih naših misli, riječi i djelovanja vraćaju natrag k nama, natrag k onome tko ih je počinio. Povratna reakcija ne mora biti trenutna, već se može odgađati; posljedice se mogu skupljati i dostići nas kad smo već odavno zaboravili njihov uzrok. Zbog toga se karma često doživljava kao iznenadna, neočekivana i neobjašnjiva.

Najbolje je ako zakon karme prihvatimo kao nešto prirodno. Svaka akcija ima reakciju, i to na svoj način vrijedi posvuda – u fizikalnom, psihološkom ili društvenom području. Nema razloga da taj isti zakon, na svoj način, ne vrijedi i u području duhovnosti.

Koja je razlika u učenju o karmi u hinduizmu i budizmu?

Mnoge škole filozofije, religije i duhovnosti objašnjavaju karmu na sličan, ali opet ponešto različit način. Unutar hinduizma postoje pravci koji karmi pridaju velik značaj, ali i oni za koje ona nije toliko važna. Budizam je konzistentniji što se tiče pogleda na karmu – treba iz nje izići što prije.

Pristupi karmi mogu se razlikovati prema njenoj snazi (deterministički pristup, naspram onog koji dozvoljava utjecaj slobodne volje), prema vremenu (djeluje li u ovom životu, ili obuhvaća reinkarnaciju) ili nositelju (hvata li se ona za “jastvo”, ili postoje neki drugi načini njenog prenošenja).

Vladaju li karmički zakoni samo u ovom našem svijetu ili i u drugim dimenzijama i zašto duše uopće moraju iskusiti njezine zakone?

Ako karma postoji kao zakon, onda postoji posvuda (što god da “druge dimenzije” značile).

Na pitanje “zašto” odgovora nema, odnosno on je isti kao i kad biste pitali zašto je brzina svjetlosti u našem svemiru ograničena, zašto tijelo velike mase iskrivljava prostor ili zašto tekućina prelazi u plinovito stanje kad se temperatura povećava. Radi se o zakonima našeg svemira. U ovom slučaju, to je zakon koji kaže da svaka akcija ima reakciju. “Duše”, to jest ljudi, djeluju, pa stoga doživljavaju reakcije svojih djela.

Jesu li svi ljudi, uključujući i duhovne učitelje, podvrgnuti njezinim zakonima?

Naravno. Od najmanjeg do najvećeg, svim djelateljima, svima onima koji pokreću aktivnost, ta se aktivnost vraća u obliku reakcije. Vrsta posla koji netko obavlja ne može to spriječiti.

Ali, ako me pitate može li živ čovjek biti izvan zakona karme, odgovor je da može. Izlazak iz začaranog kruga karme moguć je. On se u duhovnoj terminologiji naziva prosvjetljenje ili oslobođenje (mokša).

Ima li karma neki oblik i je li smještena negdje unutar tijela (karmička masa)?

Jyotish, indijska astrologija, koja se izravno bavi karmom, govori o “polju” u koje se karma “upisuje”. To polje naziva se “ćitagupta”, a aktivira se u trenutku smrti. Iz njega dolaze elementi za sljedeću reinkarnaciju. Govoriti o tjelesnom sjedištu ćitagupte bila bi špekulacija, ali zato jyotish ukazuje na devet “karmičkih nositelja” koje naziva – grahe (“hvatači”).

U prilično složenoj kozmološkoj shemi, grahe se oslikavaju u kretanju nebeskih tijela, odnosno u samim nebeskim tijelima, pa tako postaje moguće osvijetliti (jyotish znači svjetlo) strukturu nečije karme, to jest njezin “oblik”.

Može li se po nekim fizičkim karakteristikama vidjeti na kojem je stupnju razvoja određena osoba? Često se čuje izraz „on/ona je stara duša“. Što to znači, i po čemu se može vidjeti da je netko stara duša i je li to prednost ili nedostatak?

Tjelesne značajke nisu ni u kakvom odnosu sa “stupnjem razvoja”, pa tako ni s izrazom “stara duša”. Psihološke bi značajke, međutim, mogle biti. “Stara duša” označava duhovnu zrelost, stanje u kojem smo izišli izvan dohvata duhovnih “dječjih bolesti”, poput ovisnosti, izrazitog vezivanja, čvrstih uvjerenja, nepoznavanja empatije, poistovjećivanja s tijelom, egocentričnosti i slično.

To nije nedostatak. To jest, u većini životnih situacija duhovna zrelost je prednost – radi se o mudrosti koja je primjerena odraslom ljudskom biću. Međutim, mogla bi se javiti svojevrsna odbojnost prema uzaludnosti i besmislenosti danas prevladavajućih ljudskih postupaka koji su sve, samo ne izraz zrelosti. “Stara duša” se tako može naći na usamljenom mjestu, neuključena u navodno važne poslove ostalih.

Jedna od najbitnijih značajki duhovne zrelosti jest uočavanje karmičkih ciklusa u smislu njihove predvidljivosti. Jednom kad se javi jasan i izravan uvid u programiranost karmičkog ponašanja, najprije se javi izrazita odbojnost prema tome, a zatim i snažan poriv da se jednom zauvijek ti programi prekinu. Takva osoba spremna je za iskorak u područje istinske slobode.

Postoji li nešto što u fenomenu reinkarnacije ostaje nepromijenjeno u svakoj sljedećoj (rukopis, oblik lica, neke moralne vrijednosti)?

Ako se radi o nekome tko je izrazito uključen u karmičke cikluse i njima vezan, onda bi se tako nešto moglo očekivati. To bi bio znak da se ništa bitno nije napravilo u jednoj inkarnaciji, te da se ista priča nastavlja u drugoj.

Može li duša degradirati, primjerice da se nakon egzistencije u ljudskom, utjelovi u životinjskom obličju?

Odgovor na to pitanje ovisi o definiciji duše, a također i o definiciji “degradiranja”. Ponajprije, većina filozofskih škola koje se bave reinkarnacijom, u osnovi smatra da je duša vječna i nepromjenjiva. Ona je savršena upravo takva kakva jest. “Razvoj” duše svodi se na traženje najbolje moguće osobnosti kroz koju ta duša “prosijava”. Dakle, osobnost, odnosno “ja” ili “ego” može se degradirati, ali ne i duša.

Drugo, moglo bi se raspravljati o tome znači li život u ne-ljudskom obliku degradaciju. Očito je da su ljudi sposobni za mnogo veću okrutnost i zloću nego bilo koja životinja.

Sve u svemu, nije bitna vrsta inkarnacije. Postupci nose svoje posljedice, a one se izražavaju u značajkama osobnosti i životnim okolnostima našega života.

Može li duša spoznaje i lekcije koje je svladala u jednoj inkarnaciji, zbog nekih pogrešnih koraka izgubiti u sljedećoj (primjerice, ako u jednom životu shvati i zna da su sve rase jednako vrijedne, može li se u sljedećoj inkarnaciji roditi bez toga znanja)?

Uglavnom ćemo se ionako roditi bez tog znanja. Ono što će karma prenijeti u sljedeću inkarnaciju je sklonost, određeni mentalni i emocionalni obrazac. On se ispunjava određenim sadržajem prema okolnostima novoga života. Zbog karmičkog programa za nas se u novom životu hvata jedna vrsta znanja, a ne neka druga.

Ako je iskustvo i razumijevanje jednakovrijednosti svih ljudskih oblika, rasa, nacionalnosti, vjera itd., jednom doista prihvaćeno, ono se nikada neće izgubiti. S druge strane, moguće je da tog iskustva nema, a da osoba u jednom životu živi po društvenim pravilima koja zahtijevaju poštovanje druge rase. Znači, izgleda kao da tog razumijevanja ima, ali ga zapravo nema. U tom slučaju, naravno, sljedeće utjelovljenje sadržavat će ono što je stvarno bilo – nepostojanje tog znanja, odnosno, u ovom konkretnom pitanju, obrazac rasizma.

Karma se, prema nekim učenjima, dijeli na tri dijela; koji su to dijelovi?

Promjenjiva – dridha, nepromjenjiva adridha i miješana dridha-adridha. Nepromjenjiva karma ono je što bismo mi nazvali sudbina, “ono što je pisano da se dogodi”. Promjenjiva karma zapravo predstavlja prilagodljivi, slobodnom voljom upravljani dio života. Miješana karma kombinacija je te dvije stvari.

Iskustvo iz jyotisha pokazalo mi je da nepromjenjive karme (dakle sudbinski predodređenih stvari) ima izrazito malo (manje od jednog promila). Većina karme je miješana, a cilj svakog razmišljanja o karmi morao bi biti pretvaranje programa u stvarnu slobodu, dakle izlazak iz bilo kakvih ciklusa karme, bili oni nepromjenjivi ili miješani.

Kako funkcionira oslobađanje od karme iz prošlog ili prošlih života i kako se stvara nova karma?

Potrebno je razumjeti da se karma ne vidi samo u vanjskim događajima i okolnostima našega života (gdje je percipiramo kao dobru ili lošu). Zapravo, to je najmanji problem i bilo bi vrlo lako rješivo. Postoji način da se unaprijed vide karmički ciklusi (jyotish je jedan od njih), te da se djeluje na odgovarajući način.

Međutim, mnogo je veći problem ono suptilno, nevidljivo djelovanje karme u našim vlastitim mislima i željama. Njih percipiramo kao svoje, ni ne sluteći da smo programirani. Kad ih slijedimo i želimo ih ostvariti (a to želimo, jer su to naše misli), stvaramo novu karmu.

Izlazak iz ciklusa karme delikatan je proces i sastoji se od nekoliko faza.

Prvo, osoba mora razumjeti važnost postavljanja presudnog pitanja od kojeg počinje istinsko duhovno buđenje. Ono glasi: “Zašto želim to što želim?” Većina se današnje duhovnosti zabavlja ispunjavanjem želja, a pitanje “zašto” nedodirljivo je. Na taj način samo mijenjamo metodu, ostajući zarobljeni unutar istih karmičkih petlji.

Nadalje, potrebno je razumjeti vrijednost takozvanih “oslobađajućih iskustava” koja otpuštaju stisak karmičkih petlji, te ih što više proživljavati u svom životu.

I kao posljednji korak, slijedi aktivni rad na dekonstrukciji iluzije – na samom središtu oko kojega se vrti kotač karme.

Što je sa slobodnom voljom u kontekstu karme; u kojoj mjeri čovjek uopće može slobodno djelovati, ako ga stalno sustižu posljedice iz prošlih života?

Oslobađanje se događa geometrijskom progresijom. Uvijek postoji neki djelić slobode. Izlazak iz obrasca i karmičkog programa znači da se taj djelić povećao. U sljedećem koraku, omjer slobode i predodređenosti je drugačiji, u korist slobode. I tako postupno, isprva polako, a zatim sve brže, sve dok na kraju sloboda ne nadvlada karmu u završnici koja izgleda poput bljeska.

Broj ljudi na Zemlji u stalnom je porastu; što to znači u kontekstu reinkarnacije?

Ništa. Odnosno, to se događa zbog kolektivnog programa ljudske civilizacije izraženog, primjerice, biblijskim riječima “Idite i množite se”. Vjerovali u njih ili ne, čovječanstvo ih u potpunosti ispunjava. Radi se o karmičkom programu koji će nas, ako mu se dozvoli da opstane, na kraju uništiti.

U ovom trenutku, mi smo duboko na silaznoj ljestvici te loše karme. Iz nje se teško izvući. Ako ništa drugo, moramo se nastavljati množiti jer bi ekonomski sustav kolabirao ako bi se rast zaustavio.

Trebat će nam mnogo snage, volje i svjesnosti da se izvučemo iz tog karmičkog kruga.

Što znači karmički, a što sudbinski partner i kako možemo prepoznati da je neki naš odnos karmički, odnosno sudbinski?

Svaki odnos je karmički. Nećete ni pogledati osobu koja s vama nije karmički povezana. Niti ćete se uopće naći u mogućnosti da s njom uđete u neki odnos.

A “sudbinskih” odnosa, dakle, onih “nepromjenjivo karmičkih” koji se moraju dogoditi bez obzira na sve, ima tako malo, ako ih uopće ima, da je o tome besmisleno razmišljati.

Umjesto da se zamaramo time, iz svakog odnosa trebamo izvući ono najbolje. I nabolje u njega dati.

Ako neki muž vara svoju ženu u ovom životu i ne doživi u tom životu da mu ona uzvrati istom mjerom, hoće li onda oni u sljedećem životu biti u obrnutim pozicijama, ili karmički zakoni ipak ne funkcioniraju tako doslovno? (Kako se promiskuitet ili zlouporaba opojnih sredstava reflektira na karmu?)

Karmički zakoni ne funkcioniraju tako doslovno. Oni stvaraju obrasce u vašem umu, i time samo posredno upravljaju okolnostima vašega života. Drugim riječima, nije važno tko će vam vratiti pouku. Karma samo kaže da će vam se vratiti.

Ima li koristi regresijom, horoskopom ili hipnozom provjeravati tko smo bili u prošlom životu, ili je to suvišno?

Po mojem mišljenju to je potpuno nepotrebno. Nepostojanje sjećanja na prošle živote odlična je stvar. Na taj način, kroz zaborav, možemo iskusiti mnogo toga iznova. Sjećanje bi bilo zbunjujuće, a podilaženje ispraznoj znatiželji znak je nezrelosti.

Je li poznato koliko se neka duša može najmanje i najviše puta roditi, odnosno postoji li neki prosjek koliko je duši potrebno ponovnih rođenja da bi se oslobodila karme?

Čini se da takvih ograničenja nema. Samo oslobođenje od karme može se dogoditi u pet minuta. U svakom slučaju, jedan život sasvim je dovoljan. Stvar je u tome da ljudi to zapravo ne žele. Karma upravlja njihovim mislima i željama, i poput parazita će učiniti sve da održi vlastito postojanje. Ali, jednom kad se dođe do stvarne duhovne zrelosti, stvari mogu ići vrlo brzo. Jedan život – OVAJ ŽIVOT – sasvim je dovoljan.

Postoje li osobe za koje se zna da se više neće ponovno rađati i kako ih se može prepoznati?

Sloboda od karme je moguća. Ali, nećete tako lako prepoznati čovjeka koji je slobodan, jer on ili ona živi ovdje, pored vas, ali ne na isti način kao i vi. Karmički uvjetovan čovjek nema “oči” kojim bi tako nešto vidio. A, zapravo i ne mora to vidjeti ni prepoznati.

Štoviše, priča o tome kako je netko slobodan dok mi nismo, potencijalno je opasna za vaše vlastito oslobođenje. Budući da vi niste tamo, od vas se zahtijeva da vjerujete da je netko drugi na tom mjestu. A to je osnova za snažnu iluziju, bilo odbijanja znanja, bilo sljedbeništva. Obje stvari rezultat su karmičkih petlji.

Trebate znati sljedeće: nitko nas ne može izvući iz karmičkih zamki. To ćemo učiniti sami, ili će se samo dogoditi, ali ne zbog nečije intervencije. Štoviše, ideja da se to može dogoditi zbog nekog drugog (gurua, ili nekog prosvijetljenog) sama je po sebi jedna od najvećih prepreka za oslobođenje.

U tom je kontekstu “prepoznavanje”oslobođenog besmisleno i nepotrebno. Ali, kad je pitanje već postavljeno, reći ću vam ovako: “oslobođeni” je sve ono na što vi do sada niste pomislili.

Što se zbiva s dušom koja se oslobodi karme?

Kad je čovjek zarobljen karmom i živi u iluziji slobode, onda mu izlazak izgleda kao nešto daleko, fantastično, nedostižno i zapravo nemoguće. Međutim, kad prijeđete taj put i okrenete se unatrag, događa se nešto vrlo zanimljivo: odjednom vidite da puta nije ni bilo, da se nije dogodilo ništa, te vam sada ono ranije, onaj neslobodni, karmički uvjetovani život, izgleda nemoguć. Zaključak je neminovan: život u lancima karme doista je bio samo iluzija.

Međutim, ta je iluzija stvarnost milijardi ljudskih bića i, još više, onih neljudskih. Puta nema, a opet – on se mora prijeći. Taj paradoks razrješava se tek na kraju u potpunoj dekonstrukciji iluzije.

Kakav je vaš stav o dokazima da je netko već prije živio – to su uglavnom svjedočanstva djece, i zašto vi vjerujete u reinkarnaciju?

Ne marim previše za dokaze o prošlim životima. Oni su vjerojatno mogući, iako ne vidim nikakve svrhe u bavljenju takvim stvarima. S druge strane, i sam imam određena sjećanja koja ne mogu pripadati ovom umu i ovom životu. Ona se nisu javila zato što sam ih tražio, već su došla spontano. Nemam drugog izbora nego smatrati ih sjećanjima na prošle inkarnacije. Znači, za mene to nije stvar vjerovanja, već iskustva.

Ali, čak je i sjećanje zapravo nevažno. Jednako bih se tako mogao sjećati i nekog davno gledanog filma ili pročitane knjige. Kolikogod to iskustvo bilo zabavno, zapravo je iluzorno. Nisam njegov zarobljenik. Sloboda nikad ne zarobljava.