Vježbanje slobode 2

Vježba broj dva odnosi se na drugi citat iz članka “Uvid u zarobljeništvo”. John Locke i njegove dvije rečenice o volji, odabiru i slobodi:

 Volja, doista, ne označava ništa drugo nego moć, ili sposobnost, da bismo izabrali, odlučili. I kada se razmatra volja, takva kakva jest, kao sposobnost pukog djelovanja, izjava da je ona slobodna ili neslobodna vrlo se brzo razotkriva kao apsurdna.

Pitanje “slobodne volje” često je u filozofiji, ali čak i ako njegujete odbojnost prema umnim bravurama raznih mislilaca, zasigurno ste i sami mnogo puta kontemplirali nad svojom slobodom. Jeste li ili niste? Možete li ili ne možete? Ova vježba zamišljena je kao korak koji će vas odvesti bliže odgovoru. Međutim, prije nego što vam postavim pitalicu-mozgalicu, zamijetite da Locke ovdje ne tvrdi ni jedno ni drugo, već kaže da je sama izjava o (ne)slobodnoj volji – apsurdna. U biti proglašava kontekst cijelog pitanja o “slobodnoj volji” pogrešno postavljenim. Otprilike kao da biste tražili odgovor na pitanje reagira li kamen na poticaje brzo ili sporo?

I dok ćete na tako postavljeno pitanje odmah podignuti obrve i namjestiti zbunjen izraz lica koji ćete možda nadopuniti s “Ha? O čemu ti to pričaš?”, na pitanje o “slobodnoj volji” većina će ljudi – ako ne odmahnu rukom jer imaju važnijeg posla od razmišljanja o dubokim životnim pitanjima – pokušati ozbiljno obrazložiti svoje mišljenje, stav ili vjerovanje. Naravno, nikakva količina raspravljanja o brzini reakcije jednog kamena neće promijeniti činjenicu da kamen ne reagira uopće. Jednako tako, nikakva količina rasprava ni uvjeravanja neće promijeniti činjenicu da izraz volja i pojam sloboda jednostavno ne idu jedno uz drugo.

Zbog ovog ponešto proširenog obrazloženja misli Johna Lockea o “slobodnoj volji”, pitalica koja slijedi time je naizgled već dobila svoj odgovor. Međutim, to je doista samo naizgled, jer tako dugo dok samo čitate misli nekog drugog, zvao se on John ili Adrian, sve skupa ostaje na površini vašega uma. Bilo bi mnogo značajnije kad biste SAMI uvidjeli zašto je Locke napisao tvrdnju o apsurdnosti pitanja o slobodnoj volji. Ne kažem da će vas ova vježba dovesti do takvog samostalnog uvida, ali mogla bi pomoći kao još jedan sastojak tonika za uništavanje mentalnih parazita koji vladaju svijetom ljudi.

Pitalica glasi: postoji li razlog zbog kojeg donosite odluke? Ili, možda malčice drugačije: postoji li razlog što je vaša volja baš takva?

I opet, odgovor većine ljudi u većini slučajeva nesumnjivo je – da, naravno da postoji! Želim to i to, odlučio sam tako i tako, radim ovo i ono, zato što….

I, eto, u tom grmu leži taj nezgodni zec o apsurdnosti pridjeva “slobodna” koji stoji uz riječ “volja”.

Nadopunite obrazloženje svojih želja, namjera i odluka (nakon “zato što…”) čime god želite, a čim ste to učinili svoju ste volju proglasili uvjetovanom – ona je rezultat nekih razloga, pa čak i u onim slučajevima kad vi tih razloga niste svjesni.

A ako je tako, kakvog smisla ima uz volju za nečim (vrijedi i za želju ili odluku) stavljati pridjev “slobodna”?

Uvjete zbog kojih donosite ovakve odluke, imate onakve želje i krećete se u tom i tom smjeru niste postavili vi, o njima niste odlučivali niti ste se na bilo koji način “slobodno” opredijelili u odnosu na njih. Upravo suprotno, vi i vaše odluke rezultat su tih uvjeta, a jednom kad ih donesete s njima se poistovjećujete i kažete: to je moje, to sam ja, takav sam.

Ako sumnjate u ovo što ste pročitali, pokušajte promijeniti bilo koju svoju značajku. Primjerice, ako ste ljubitelj klasične glazbe i mrzite nogomet, probajte to promijeniti (ako vam je primjer stran, zamijenite “klasičnu glazbu” s nečim što jako volite, a “nogomet” s nečim što izrazito ne volite). Na stranu neizbježno pitanje zašto biste to radili (u ovom slučaju poradi eksperimenta), neki bi mogli zavoljeti dio nogometne priče (nečega što sad izrazito ne vole), ali to sigurno neće poći za rukom svima. A razlozi zašto je to tako (zašto se neki ljudi ponekad promijene, a neki baš i ne) opet cijelu stvar čine uvjetovanom činiteljima koji nisu u dometu našeg odabira.

Jeste li primijetili da ljudi najčešće zauzmu stranu prema nekom pitanju i nikakva količina razuma, dokaza ni razloga ne može utjecati na njih da promijene svoje mišljenje? Isprva se naizgled čini da se radi o slobodnom izboru. Razmišljamo o nekom pitanju, i “slobodni” smo zauzeti stav i mišljenje. Dok to činimo (biramo između ponuđenih mogućnosti), uspješno od sebe odgurujemo spoznaju da su razlozi zašto će naše mišljenje biti takvo kakvo će biti već prisutni. Čini nam se da se nešto odvija “slobodno”, iako to nije slučaj.

A kad se nešto čini onakvim kakvo nije, kako se to zove? Iluzija, naravno.

Treći citat iz članka “Uvid u zarobljeništvo” pripada Khalilu Gibranu i odnosi se upravo na tu vrstu zasljepljujuće iluzije, koja je toliko važna prosječnu čovjeku. O tome više u trećoj vježbi.

Prije nego što završimo s drugom, jedan globalni primjer slobodne volje koja to nije. Svijet se podijelio po pitanju cjepiva protiv COVIDA-19. Pola nas misli ovako, druga polovica onako. Pristojni ljudi iz oba tabora ne mogu shvatiti kako ovi drugi ne vide ono što vide oni. Dokazi su toliko očigledni da moraš biti ili slijep ili izrazito neinteligentan da ih ne vidiš. Ipak, oni drugi nisu (uglavnom) ni jedno ni drugo. Svima su nam dostupne iste (dez)informacije, a ipak smo se lijepo prepolovili u suprotne tabore. Slobodna volja? Ni slučajno. Na djelu je volja, to da, ali pokretana određenim činiteljima koji nisu do kraja jasni, baš kao što ni crta razdvajanja nije do kraja jasna. Ipak, i s jedne i s druge strane pokušavaju se pronaći razlozi, objašnjenja, uzroci i posljedice. Cilj je preusmjeriti volju drugih u smjeru u kojem je otišla naša. U tome nema nikakve slobode, a svako njeno zazivanje čista je iluzija.

Na kraju ove intrigantne vježbice dobro je prisjetiti se da se radi o vježbanju – slobode. Naizgled smo svi u potrazi za njom, ali gotovo nitko je ne razumije (Walt Whitman, Vježbanje slobode 1). Razumijevanje, između ostalog, znači pronalazak razlikovnog obilježja, nečega što viveka naziva lakshana (Viveka – glas unutarnjeg učitelja). Kod osjetljivih pojmova poput slobode, put do onoga što ona jest obično ide preko eliminacije onoga što ona nije. U prvoj smo vježbi naučili da sloboda nije i ne može biti vezana uz materijalna ograničenja tijela (iako bismo to mogli proširiti i na sva ograničenja, ali to ćemo ostaviti za neku drugu, naprednu vježbu). Kad bi tako bilo, svaka priča o slobodi postala bi besmislena. Dakle, pojam slobode svakako pripada području duha ili uma.

U drugoj vježbi iz priče o slobodi uklonili smo pojam volje. Volja ni na koji način ne pridonosi razumijevaju slobode, štoviše, može se reći da tamo gdje je ona, postoje i razlozi za nju. Volja je samo sposobnost “kretanja” ili “djelovanja” u smjeru očitovanja tih razloga. Jesu li se oni oblikovali ili pojavili slobodno ili neslobodno, ne utječe na funkcije volje, poput htijenja ili namjera. Dakle, ako smo u potrazi za slobodom, morat ćemo zaroniti dublje od toga te pronaći mjesto na kojem nastaju razlozi koji oblikuju naše želje i pokreću mehanizam njihova ostvarenja koje nazivamo voljom.

Izraz “slobodna volja” neka je vrst oksimorona  – u sebi sadrži suprotnosti koje ga čine apsurdnim. Ipak, taj oksimoron je ideja vodilja mnogih ljudi koji slobodom nazivaju robovanje svojim vlastitim uvjetovanjima.

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski