Viveka seminar

Ove sam subote prvi put održao Viveka seminar. Zapravo se radilo o kombinaciji nekadašnjeg “Uvoda u dekonstrukciju iluzije” i novog sadržaja koji je zasnovan na drevnom tekstu “Viveka Chudamani”. Prijevod tog naslova mogao bi glasiti “krunski dragulj razlučujuće snage uma”, ali zvuči pomalo nespretno pa ga je bolje ostaviti u originalu. Autorstvo tog teksta pripisuje se jednom od najpoznatijih mudraca drevne Indije – Adi Shankari. Iako, kako sam objasnio na seminaru, tekst treba čitati s uvidom u društvenu situaciju tadašnje Indije (osmo i deveto stoljeće).

Ali, sve to nije bilo važno polaznicima seminara. Došli su iz raznih krajeva Hrvatske i Slovenije s namjerom da čuju izravno i nedvosmisleno objašnjenje cilja duhovnog puta te da razumiju kako i zašto nas sposobnost viveke može dovesti sve do konačnog koraka, tik do kraja.

Jutarnji dio seminara – uvod u dekonstrukciju iluzije – uvijek je zanimljiv, za mnoge šokantan i iznenađujući. S obzirom na to da već imam dosta iskustva s takvim reakcijama, mogao sam pratiti kako spoznaja o onome što govorim polako dolazi do svijesti prisutnih. Kao i obično, ljudi dođu očekujući ono što su već znali. Misle da su sve što se o duhovnosti može reći već pročitali u knjigama ili čuli na drugim predavanjima. Zbog toga prvih sat-dva gotovo kao da imaju filtere na ušima i zavjese na očima. Tek tamo negdje tijekom trećeg sata, možete vidjeti kako na nekim licima sviće spoznaja o tome što slušaju. Neki od njih, doista, počnu čak i gledati u tom smjeru i već tada shvate da nikada do sada nisu to učinili. Možda su proveli godine i desetljeća u potrazi, istražujući razna znanja i tehnike. Ali, nikada nisu zapravo pogledali tamo, prema izlazu, prema kraju. A nisu to učinili jer im nitko o tome nije govorio; nisu ni znali da tako nešto postoji. Sada, odjednom – ali ne odmah, tek u trećem satu slušanja o tome kako iluzija (Maya, kako bi je nazvao Shankara) zarobljava naš um, počinju pomalo u nevjerici shvaćati da su hodali u pogrešnom pravcu. I da tisuće onih koje poznaju čine to isto. Može li tome biti tako? Ili možda to što Adrian govori nije točno?

Dok govorim na seminaru, obično imam dosta vremena baviti se i nekim drugim stvarima – primjerice pažljivo pratiti kako nečiji um skače s jedne misli na drugu, kako preispituje ono što je do sada naučio, uspoređuje s ovime što čuje i… zastaje. To nije isto, zaključuje. Ovo je nešto drugo. Ovo je iznenađujuće. Drugačije. Ovo je… Ne, ne, to ne može biti. Ili ipak može?

Takve je zanimljivo promatrati. Ali, ima i onih koji dolaze spavajući, i odlaze spavajući. Sve što kažem biva preoblikovano kroz postojeće filtere i programe i nekako izravnano i uklopljeno u masu nakupljenog prethodnog znanja i ukorijenjenih duhovnih uvjerenja. Nekako se ipak nadam da čak i njima ostane neki trag, neko sjeme koje će se u budućnosti probuditi kad im voda dođe do grla i shvate da su lutali u magli koju su sami stvorili jer im je tako odgovaralo. Naposljetku, oni su ipak došli na seminar o viveki, privučeni nečime. Nešto u njima je vidjelo, čak i ako oni sami na kraju nisu jer još nije njihovo vrijeme.

Kako bilo da bilo, poslijepodnevni je dio svima bio zanimljiv. Dodirnuli smo neke od osnovnih načela viveke, poput potrage za razlikovnim obilježjima te uklanjanja kategorijskih i konceptualnih konstrukcija. Znam, ovako napisano zvuči jako akademski i složeno. Pomalo sam i sam bio u nedoumici hoće li ljudi shvatiti što je viveka u samo nekoliko sati. Ali, srećom, moje povjerenje u njih bilo je opravdano. Unatoč prividnoj složenosti, dobro objašnjena, viveka se svodi na zdrav razum – na gledanje onoga što je ispred vas, bez dodavanja, bez oduzimanja. Prošli smo kroz nekoliko praktičnih vježbi u skupinama. Koliko god one kratko trajale (za pravi viveka odgovor nekad su potrebni tjedni), svi su mogli dobiti makar blagi okus toga kako bi mogao izgledati sam proces dekonstrukcije iluzije.

A proces… on će otpočeti u jedanaestom mjesecu, za skupinu hrabrih koji su prošli kroz sve pripremne točke (knjiga “Uklanjanje faktora karme”, seminari “Uvod u dekonstrukciju iluzije” i “Viveka seminar”, te odluka o sudjelovanju). Nakon toga, sljedećih šest mjeseci družit ćemo se svakoga dana, zaranjati duboko u tajne našega uma, otkrivati ih jednu po jednu i, zapravo, otploviti u svijet koji je gotovo potpuno nerazumljiv, neopisiv i neshvatljiv prosječnom korisniku iluzorne stvarnosti.

Adrian će na neko vrijeme ušutjeti što se tiče viveke i dekonstrukcije iluzije. Hoće li o tome progovoriti opet dogodine, to ostaje da se vidi. Nikad se ne zna. Možda je ovo bilo posljednji put. Tko je vidio i shvatio o kakvoj se prilici radi, mogao ju je iskoristiti. Oni drugi još će malo “uživati” u Mayinom zatvoru s pet zvjezdica.