Ubojstvo Budhe

Kad govorite ili pišete nešto što je različito ili čak suprotno od onoga što su slušatelji ili čitatelji do tada naučili, prije ili kasnije pojavit će se pitanje autoriteta. Ljudi su navikli nekome vjerovati, pa prirodno propitkuju razloge zašto bi vjerovali ovome, a ne onome.

Pišem o apsolutnoj slobodi i prosvjetljenju. To što pišem može izazvati različite reakcije onih koji to ne žive. Recimo, sumnju u postojanje tako nečega. Ili možda, oduševljenje što konačno čuju ono što su osjećali cijelo vrijeme ali nisu mogli izraziti. Ili pak, ljutnju što se netko poput njih, čovjek iz blizine, a ne duh nekog umrlog učitelja, usuđuje govoriti o tome. Prezir možda, podsmijeh, agresiju ili pak nesrazmjerno poštovanje.

Nijedna od tih reakcija ne znači ništa. One su nevažne, kao što je za značenje ovog teksta nevažno čitate li ga ljeti ili zimi, na pametnom telefonu ili papiru, pod kišobranom ili na vrućem pijesku neke plaže. Jedina bitna reakcija bila bi pogledati u smjeru u kojem se pokazuje.

Na raznim sam mjestima već napisao da ne prenosim nečije tuđe poruke ili učenja. Govorim samo u svoje ime o onome što znam. Ako je to u skladu s riječima nekog drugog, u redu. Međutim, čini se da su takvi rijetki. Većinom će se duhovna naučavanja naći na drugoj strani provalije, u nekom drugom svemiru – u Mayinom svemiru iluzije.

Ali, netko tko ne živi apsolutnu slobodu to ne može znati, zar ne? Vi to ne možete znati (ispričavam se malobrojnim eventualno oslobođenim čitateljima) jer ne razlikujete stvarnost od nestvarnosti. Za vas, sve to izgleda jednako. Jedan kaže ovako, drugi onako – i sad, komu vjerovati?

Sljedeće pitanje koje se često postavlja tijekom razgovora o prosvjetljenju glasi:

Zašto bismo mi vjerovali vama da ste prosvijetljeni i da govorite o prosvjetljenju? Možda su vaše riječi samo još jedno oruđe Maye, još jedan put u iluziju?

Kao i na prethodna pitanja, i na ovo se može odgovoriti vrlo jednostavno. Ne biste trebali vjerovati. Nikad nikome ne biste trebali vjerovati. Ako želite van iz iluzije, vjerovanje u nekoga ili nešto mora postati prošlost.

Ovo, naravno, uključuje i mene. Ako ste mi povjerovali, pogriješili ste. Nikad nisam to tražio – upravo suprotno; putokaz koji je sadržan u ovim riječima pokazuje na drugu stranu, što dalje od vjerovanja u nekoga ili nešto.

Ali zar nije sve u životu zasnovano na vjeri? U nešto se mora vjerovati, zar ne? I zar nije duhovnost zasnovana na tome? Kažu, imaj vjere i tvoji će se snovi ostvariti. Zar vjera nije osnova našeg života, čak i ako se ne radi o religiji nego o vjeri, primjerice, u sebe, u partnera, u svemir?

Da, u pravu ste, većina stvari u životu i u duhovnosti oslanja se na vjeru. I to je razlog zbog kojeg je većina stvari u životu i duhovnosti iluzorna. Već sam pisao o snazi Maye, koja koristi uvjerenja da nas zadrži u svom zatvoru.

Okovi iluzije nisu teški i bolni, već slatki i poželjni.

Snaga uma i snaga namjere pokazuju da možete doživjeti bilo kakvo iskustvo, samo ako u njega vjerujete. Naravno, iluzija ima kraj pa će se konstrukcije zasnovane na vjeri i uvjerenju prije ili kasnije urušiti i vi ćete prolaziti kroz još jednu kušnju, još jednu “tamnu noć duše”, još jednu životnu transformaciju koja će rezultirati novim uvjerenjem – i novom iluzijom.

Zašto bih vas želio provesti kroz još jedan uzaludan ciklus vjerovanja, konstrukcije i razočaranja? Mogao bih, naravno, ali srećom po vas, ne osjećam poriv za to. Umjesto toga, pokazujem na drugu stranu; tamo gdje vjera nestaje, a počinje sigurno znanje.

Nije mi potrebna vaša vjera u mene, moje znanje, iskustvo, ili što već zamišljate u vezi Adriana. Ne biste mi trebali vjerovati; sve što vam preporučujem jest da pogledate tamo kamo pokazujem.

Jasno mi je da je to teško. Sjećam se kako je bilo meni kad sam nakon dva desetljeća vjerovanja morao pogledati istini u oči. Samo, za razliku od većine kojima se to događa (svima se to događa – iluzija, kakva god da jest, prije ili kasnije se raspadne), nisam tražio novu “vjeru” kojom bih zamijenio staru. Umjesto toga, iz razloga koji se mogu nazvati monomaničnim, jednostavno sam odlučio grebati i kopati tamo gdje sam bio, pomoću onoga što sam imao.

Nije lako čak ni pokušati odbaciti uvjerenje i doći do sigurnog znanja. Osjećaj je kao da se utapljate na suhom; kao da klizite niz provaliju. Očajnički se pokušavate zadržati, ali nema ničega, ni grane ni korijena, ni najmanjeg izbočenog kamena… baš ničega za što biste se mogli uhvatiti. I tako padate, sve dok ne udarite o dno. Dok padate, sigurni ste da ćete se razbiti na tisuću komadića te da pad nećete preživjeti. Ali, usprkos tim očekivanjima, nekako uspijete. Preživite. Ili, točnije rečeno, nešto preživi, a nešto ostane samo u sjećanju. Nakon toga život se nastavlja. Ovaj put, međutim, izvan iluzije.

Kao što vidite, problem s izlaskom iz zatvora nestvarnosti je taj što je iluzija toliko privlačna da čak i najmanji pogled u drugom smjeru izaziva probleme. Kako se pokrenuti na nešto, ako u to ne vjerujete? Kako pronaći snage za pothvat vašega života, ako on isključuje snagu vjere? Kako pogledati u smjeru u kojem Adrian pokazuje, a ne vjerovati mu? Tako nešto izgleda kao umijeće nemogućeg, jer sve što smo do sada radili zahtijevalo je najprije našu vjeru. Sada, kada su uvjerenja prokazana kao oruđe Maye, na što se osloniti? Zbog čega i kako nastaviti?

I na to pitanje odgovorio sam u dosadašnjim člancima. Nećete to učiniti zato što osjećate privlačnost prema nekom obećanom stanju u kojem sada niste (jer vam je za to potrebna vjera), već zbog posvemašnje, duboke, nesavladive odbojnosti prema stanju zarobljeništva u kojem ste sada. Ako nema te odbojnosti, dakle, ako vam iluzija nije dosadila do te mjere da je više ne možete podnijeti, ni sekunde, ni časka više, onda to nećete učiniti. Privlačne motivacije nema i ne može je biti, jer bi svaka vaša ideja o tako nečemu nužno bila projekcija odnosno uvjerenje. A upravo se toga želite riješiti.

Zbog toga je najbolje početi ubojstvom Budhe.

Zašto “ubiti Budhu”

Najbolja analogija koju sam do sada čuo o motivaciji bez uvjerenja sadržana je u budističkoj poslovici koja kaže: “Ako putem sretneš Budhu, ubij ga.”

Kad je čuju, mnogi se ljudi čude nad njom, pokušavajući dokučiti njeno značenje. Odakle je sada, usred nenasilja, ljepote i ljubavi, iskočilo ubojstvo Budhe?

Evo objašnjenja. “Put” je, naravno, vaš život. “Budha” je probuđeni ili oslobođeni. Dakle, ide ovako: “Ako u životu sretneš nekog tko je oslobođen…”

Ali, čekajte! Kako vi, neoslobođeni, možete znati je li netko prosvijetljen ili nije? Oslobođenje je istoznačnica za razlikovanje stvarnosti od iluzije. A vi niste oslobođeni, pa stoga ne razlikujete jedno od drugog. Ne možete znati je li pred vama Budha ili nije.

U redu, dakle, poslovica zapravo kaže: “Ako u životu sretneš nekoga za koga VJERUJEŠ da je oslobođen…”

Aha! To je već druga stvar. Vi vjerujete da je taj koga ste sreli oslobođen. U redu. Nakon toga dolazi dio s “ubojstvom”. Jedina stvar koju vi možete ubiti je vaša projekcija o nečijem oslobođenju. Doslovno shvaćanje “ubojstva Budhe” neprihvatljivo je zbog nesigurnosti koje u vama stvara nemogućnost razlikovanja pravog oslobođenog od onoga koji to nije (kako ćete ubiti Budhu kad ne znate tko je?). Stoga, jedino objašnjenje je “ubijanje” svoje projekcije, svoje iluzije o nečijem oslobođenju.

Ukoliko to ne učinite, nego nastavite VJEROVATI da je pred vama netko oslobođen, izgubljeni ste u iluziji i to – pazite sad! – čak i ako je pred vama doista netko oslobođen! Vaše su oči iza debele zavjese. Vaš um zarobljen je u iluziji i stvarnost oslobođenja ispred vaših očiju nema veze sa snom u koji ste upali zbog svog uvjerenja. Možete slijediti svoju viziju takvog čovjeka desetljećima i dugim životima, a završit ćete točno tamo gdje ste počeli – u iluziji.

Shvaćate? Nemojte vjerovati. Ubijte Budhu.

***

Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju
Omnes viae Romam non ducunt
Zašto apsolutna sloboda
Zbunjenost oko ega

Slijedeći članak:
Neti, neti