Sjećam se smrti

Strah.

Još ga se sjećam. On je poput ožiljka zadobivenog u nepravednoj borbi. Ne smeta mi ono što se vidi, već ono što nosim duboko u sebi. Sada nemam nikakvog razloga da se plašim. Ako sam se mogao suočiti s Njim, mogu se suočiti s bilo čim. Ako sam mogao zakoračiti u Njegovo kraljevstvo i vratiti se natrag, onda više ne postoji ništa što bi me moglo povrijediti. Nemam nikakvog razloga za strah.

A ipak, sjećanje je tu. Osjećam ga u krvi i kostima i znam da će me pratiti do samoga kraja. Sjećanje je poput ožiljka na duši. Samo, ja sada znam da duša ne može imati ožiljke! Ne možeš povrijediti dušu, samo njenu odjeću. Znači, tako dugo dok nosim ovu odjeću, ostat će i sjećanje. Ostat će i bol.

Strah.

Još je tu. Iako sam ga davno odbacio od sebe, prati me poput izgladnjela psa. Čeka prigodu koju, nadam se, neće dočekati. Zašto bih mu dozvolio da ponovo preuzme kontrolu nad mojim životom? Zašto bih uopće obraćao pozornost na nešto tako nepotrebno i ružno?

A ipak, uzalud okrećem glavu na drugu stranu. Uzalud govorim sam sebi da me progoni ništavilo, ne-postojanje. Strah ne-postoji. To je praznina u tkanju života. Nema svoje biti, nema stvarnosti. On je ne-stvarnost i ne-postojanje. Kako može boljeti nešto što ne postoji?

Može. Boli me upravo taj ne. Život bi morao biti sastavljen od da. Da je bit života. Da je razlog zbog kojeg je napisana i odigrana ova drama u kojoj sudjelujem zajedno s nebrojenim milijardama duša. Zašto su onda scenaristi s blagoslovom režisera u da-dramu ubacili mnogo malih ne? Zašto su ostavili praznine u kojima se glumci ne snalaze?

Ja znam odgovor. Onda kad sam ja doista Ja. Onda kad nisam, svjestan sam ožiljaka. Također sam svjestan da me strah prati u stopu čekajući da još malo skliznem unatrag. Nada se da će me tada ponovo dohvatiti i povući me u stanje kojeg sam davno napustio i zaboravio. U međuvremenu, ožiljci ostaju. Jedan od njih me i natjerao da ga pretočim u riječi. Pretpostavljam da je i to dio objašnjenja o svrsi i razlozima postojanja ne-postojećeg.

Strah.

Postojanje ne-postojećeg. Nikad ga nije bilo, nikad ga nema i nikad neće biti. A opet, kažite to svima onima koji se boje! Kažite to nesretnima i zabrinutima; kažite to bolesnima i umirućima… Kažite to meni, i ja ću vam se, zajedno s njima, nasmijati u lice. Hoćete reći da strah ne postoji? Ah, bilo bi smiješno da nije tragično, reći ćemo svi mi uplašeni, i naš će se smijeh pretvoriti u tužno mumljanje onoga koji zna, a nema načina da svoje znanje prenese drugima.

Ipak, za razliku od mnogih koji znaju da strah upravlja njihovim životom i ne mogu u svezi toga učiniti gotovo ništa, ja sebi nisam dopustio pad u njegovu tamnu jamu. Više sam volio da-dramu od ne-drame. Ali, začudo, priznajući postojanje ne-drame, bolje sam shvatio bezbrojne da kojima obiluje život. I to je razlog zašto ovo pišem!

Ne je nepostojanje. Ali, ne možete ići naokolo i glumiti u da-drami ako ne priznate postojanje ne-postojećeg! Vidite, iako izgleda neobično, ali pitanje da-ova i ne-ova je zapravo prilično matematičko. Plusevi i minusi. ‘Da’ je plus, ‘ne’ je minus. Dva plusa, jedan kraj drugoga, povećat će plus. Dva minusa, jedan kraj drugoga, povećat će minus!

Živite svoj život, uživajte u njemu, kažite mu ‘da’ i on će postajati sve bolji i bolji. Ali, obrnuto ne vrijedi! Nemojte pokušavati poricati postojanje minusa! Nemojte stavljati minus uz minus jer ćete povećati minus!

Nije pametna politika reći da strah ne postoji. Ako to učinite, odjednom ste ga uvećali jer, on doista ne postoji! Uvećali ste mu nepostojanje i tako proširili mogućnost da ne-drama pobijedi da-dramu.

S druge strane, ako uz strah kao minus, stavite jedan mali plus priznajući mu njegovo nepostojeće postojanje, dobili ste ništicu! A to je upravo mjesto gdje strah mora biti u vašem životu: na ništici.

Ali, ne brinite. Ne očekujem da odmah razumijete. Nisam ni ja razumio sve dok nije počela ova neobična pustolovina. Bio sam siguran da moram okretati leđa ne-postojanju. Ne-postojanje ne postoji, mislio sam. A onda me sustigla karma koja me podučila pravom stanju stvari. Sada znam istinu. Možda ću je uspjeti prenijeti na pravi način.

Strah igra veliku ulogu u mojoj priči. Iako sam kroz nju prošao okružen vedrinom, bilo je i teških trenutaka kad sam poželio da mi se to nikada nije dogodilo. Poželio sam običan život i jednostavniju sudbinu, a ne ovo stalno suočavanje s tajnama i zagonetkama! Bilo je trenutaka kad sam svom prijatelju i pomagaču, mom osloncu bez kojeg sigurno ne bih izdržao, poželio reći da zauvijek nestane iz moga života. Tada sam mislio da bi mi bilo lakše gledati ga na maštovitim slikama, a ne u svome umu. Bilo bi mi zabavnije o njegovom smrtonosnom humoru čitati u drugim knjigama, a ne pisati svoju!

Ali, to je kao da kažem da bi mi bilo lakše živjeti nečiji tuđi život, a ne svoj. To samo tako izgleda, ali nije istinito. Život kojega smo izabrali ili koji je, ako tako hoćete, izabran za nas, najbolja je drama u kojoj smo se mogli naći. Čak i ako ponekad izgleda besmislena i tragična, već sljedeći čin će donijeti skriveno objašnjenje.

I sada, kad ovo pišem, objašnjenja su tu, drama je završena, iako se o pravom završetku ne usuđujem previše misliti. Već sam navikao da je život poput uspješnog filma: uvijek ima nastavak! Međutim, analogija s filmom tu završava jer je ‘Život – V. dio’ uvijek zanimljiviji od ‘Života – IV. dio’. A to s filmovima obično nije slučaj!

Dakle, bilo bi romantično kad bih mogao reći kako mi je kraj ovog dijela drame ostavio u rukama podebeli rukopis. Ali, umjesto papira čiju utješnu težinu možete osjetiti, meni su ostali elektromagnetski zapisi u mom računalu. Da ih pretvorim u materijalni ispis, bilo bi to dobrih tisuću stranica! Tisuću nesređenih stranica prepunih natuknica, zabilješki, nedovršenih zamisli, slučajnih misli, dubokih osjećaja, nadanja, događaja, nerazumijevanja, uvida, padova, uspona, smijeha, veselja, sumnji i… naravno, straha.

Nezaobilaznog straha. Od njega je počelo, a i sada je tu, iako pretvoren u ništicu. Sjećam se straha. A to je sjećanje jednako stvarno kao i sam strah. Taj ‘plus’ koji pridajem strahu putem svoga sjećanja, svodi ga na ništicu. Ne dozvoljavam poricanje jer znam da će ga to ojačati. A opet, ne smijem mu dozvoliti da prijeđe prag mojih stvarnih osjećaja. Održavam tanahnu ravnotežu između postojanja i ne-postojanja.

Sjećam se straha.

Okruživao me poput neprozirne mračne noći bez mjesečine. Kao kad hodate gustom šumom bez ikakvog svjetla, slijepo posrčući preko izbočenog korijenja. Rukom se pokušavate zaštititi od grana koje vas dodiruju po licu. Ne znate put. Ne znate kuda idete, ali znate da se negdje u mračnim njedrima uspavane šume skriva zlo. Svaki dodir lista ili nevidljive paučine mogao bi biti dodir strašnog stvorenja koje će vam oduzeti život. Ili još gore, koje će vam isisati život ostavljajući vas na rubu smrti, svjesnog svega, ali nemoćnog da išta učinite. Zamišljate kako ćete ležati u tami promatrajući spori raspad vlastitoga tijela. Trulež će polako pronaći svoj put od ostataka gljiva kojima je prekriveno tlo do vaših usana, jezika, očiju… A vi ćete i dalje osjećati okus mraka i zemlje; i dalje ćete promatrati kako se pretvarate u neraspoznatljivu kašu elemenata iz koje ste i nastali. Bojite se, a strah je opipljiv poput tijela kojeg ste već izgubili. A zatim će smrt polako pružiti svoje ruke i kroz vas zagrliti čitav svemir.

Sjećam se toga.

Sjećam se mnogih strašnih stvari nastalih u mome umu. Morao sam ih proživjeti, a sada ih se samo sjećam. Ironično, na sanskrtu, jeziku kojeg nikad nisam učio i kojega zapravo ne poznajem, a koji mi je ipak blizak poput vlastitih misli, sjećanje se kaže smrti! Smrti – sjećanje na iskustvo; zapis iskustva preko velova duše. Zapis koji nas prati tijekom života i koji ga istinski određuje. Smrti – zapis koji određuje život!

Sjećam se. Smrti.

Sjećam se Smrti.

Da, doista se sjećam smrti! Mojih nesređenih tisuću stranica sjećanje su na smrt i na susret s njezinim Gospodarem.

Nije to prvi put da se susrećemo, On i ja. Baš kao i svatko živ, s Njim sam se susreo svaki put kad bih mijenjao odjeću. Ali, nikad do sada to se nije dogodilo na takav način. Uvijek je On dolazio k meni, a sada… sada sam ja odgovorio na Njegov poziv i zakucao mu na vrata, tražeći istinu o Njemu. Nisam prvi koji je to učinio, a zasigurno nisam ni posljednji. Možda mi je taj postupak bio olakšan zato jer je jednom davno, u vremenu tako dalekom da se o tome teško razmišlja, jedan čovjek imenom Maitreya dragovoljno pristao na kobrin poljubac. Moje korijenje je negdje tamo, u tom davnom vremenu i zaboravljenom činu zaboravljenog čovjeka. A ja ga ipak osjećam duboko u sebi! Osjećam ga kao što osjećam svoje djetinjstvo ili jučerašnji dan. Znam što sam radio jučer. Sjećam se.

Smrti. Sjećanje.

I zato, ono što je ostalo sada, osim nevidljivog svijeta elektrona na tvrdom disku mojeg računala, je sjećanje na strah. Jedan dio mene, uplašen od toga, uplašen od samog sjećanja na strah, pokušava me uvjeriti da ni toga ne bi smjelo biti! Morao bih biti očišćen od svega, tvrdi taj unutarnji glas. Morao bih biti slobodan od svakoga straha, pa čak i od sjećanja na njega. Ali, ne! Slobodan od straha zasigurno, ali ne i slobodan od sjećanja. Smrti je dio života. Baš kao što je i smrt dio života. Ne mogu učiniti ništa protiv toga. A i ne želim, jer znam da bih poricanjem dao snagu onome što želim poreći. Zato se sjećam. Hodam po žici iznad bezdana održavajući tanahnu ravnotežu između života i smrti. I tako živim Život.

Tisuću nesređenih stranica mojih užurbanih zapisa vjerojatno će se pretvoriti u dvostruko manje onih sređenih. Njih ću predati dalje jer znam da sadrže lijek za strah. U njima će se nalaziti onaj tajni sastojak koji će ne-postojanje svesti na stvarno ne-postojanje, ne poričući, ali niti ne potvrđujući.

Ako sadrže lijek za strah, onda sadrže i lijek za smrt. Tajni sastojak tog lijeka dobiven je od samog Gospodara smrti. Od koga bi drugog inače mogao doći?!

Povest ću vas sa sobom na putovanje do Njegove kuće. Provest ću vas kroz Vratnice neba i suočiti vas sa svojim strahom, nadom i ljubavlju. Sve to dijelim s vama. Krećemo se istom stazom jer smo rođeni u istome svijetu.

Ne zamjerite mi ako ponekad zadrhtim. Vlažnu i prijeteću hladnoću nije zapamtio samo moj um već i moje tijelo. Ožiljci su duboki i stvarni i nestat će tek kad i ja nestanem. Naravno, već sam odlučio krenuti dalje, to nije došlo u pitanje. Ali, jednom će doći vrijeme da staru, iznošenu odjeću zamijenim novom, prikladnijom za druge zadaće i pustolovine. Ali sada je još uvijek nosim, a na njoj već ima zakrpa.

Kako i ne bi bilo kad sam u njoj otišao na mjesto gdje nitko ne odlazi odjeven! Sve što imate skidate i ostavljate pred vratima Gospodara smrti! Ni jedna odjeća ne može izdržati Njegov pogled. Raspada se i nestaje kao da je nikada nije ni bilo. A ipak, postoji način… postoji način da odete tamo i vratite se, noseći sa sobom smrti, sjećanje na smrt, znanje o smrti.

Kad je to jednom učinjeno, a ispričat ću vam tko je to učinio prvi, svatko može krenuti istim putem. To je opasan put i ne mogu svi doći do njegova kraja, do samoga Gospodara smrti. Niti ne moraju. Nema potrebe. ‘Tajni sastojak’ lijeka protiv straha dostupan je svima, već samo zbog toga jer ima onih koji su bili tamo i vratili se natrag, donoseći sa sobom sjećanje.

Ali, sa sjećanjem na Gospodara smrti, dolazi i sjećanje na strah. Ponovo, nemojte mi zamjeriti ako kroz moje riječi ponekad prođe drhtaj užasa; ako ponekad dopustim mračnim stvorenjima ne-postojanja da preuzmu vodeću ulogu u da-drami koju vam se spremam ispričati. To je zbog sjećanja. To je zbog smrti.

Hodao sam nepoznatim stazama. Malo ih je koji na taj put uopće mogu krenuti. A i među njima je malo onih koji su to učinili. Gospodar smrti nije netko koga se često traži. Jasno, ni on baš rado ne prima posjete živih. Draža su mu mrtva tijela koje duše ostavljaju pred Njegovim vratima.

Sjećanje na strah je razumljivo. Njegov pogled ima uništavajuću snagu, a ja sam ga izdržao. Ne bez posljedica, ali ipak jesam. Spalio mi je um i ostavio me samog pred istinom. Nakon toga više ništa ne mogu vidjeti, a da istodobno ne vidim Njega.

Čovjeku je ponekad dovoljna samo misao o Njemu pa da se zamrači svjetlo dana. Jedna misao i postajemo gluhi i slijepi za radosti života. A ja sam mislio o Njemu vrlo dugo. Mislio sam godinama, pazeći da ne upadnem u zamku straha i da mu ne poklonim snagu potrebnu da iziđe iz ne-postojanja. Morao sam misliti o Njemu, jer mu se inače nikad ne bih približio. Te su misli ostavile svoj trag. Smrt je, iza sebe, ostavila smrti.

Ali, kad ne bi bilo tog sjećanja ne bi bilo ni radosti što svoju priču mogu podijeliti s vama. Nadam se da će upravo radost biti ono što će voditi moju ruku kroz labirint sjećanja. Pokušat ću vas provesti kroz strah, kroz vrata koja dijele život i smrt, pa putem sve do njezinog Gospodara, a sve to vođen radošću!

Oh, sad vidim da sam se prihvatio vrlo zahtjevne zadaće! Ali, neka, isplatit će se. Ako na kraju, kad me ispratite kroz neobične događaje, previranja i sumnje, i vratite se sa mnom ponovo na početak; ako na kraju, kad zajedno proučimo moje sjećanje, moj smrti, u vama ostane radost, tada će moj trud biti isplaćen, a ‘tajni sastojak’ lijeka protiv straha pohranjen na pravo mjesto: izravno u vaše srce.

To kažem zato jer sam naučio da je radost prvi izraz ljubavi. A ljubav je… ljubav je postojanje. Tamo gdje je strah ‘ne’, ljubav je ‘da’. Ljubav je sadržaj da-drame života. Sve što želim je da shvatite njenu stvarnost.

A sad je vrijeme da počnem. Možda će se na posljetku pokazati da je ova priča počela mnogo prije toga, ali za mene nije bilo sumnje: počela je onda kad sam saznao točno vrijeme svoje smrti!

***

Uvodno poglavlje iz knjige “Gospodar smrti” – kao najava za radionicu Život-smrt-život