Šitala Devi

PRVO POGLAVLJE IZ KNJIGE “ŠITALA DEVI” POD NASLOVOM:

BUĐENJE U 5 I G-OV DOLAZAK

“Ovo je vrijeme Šitale Devi. Koliko god zastrašujuća bila, njezin je blagoslov dobrodošao.”

Tu je rečenicu izrekao eterični, smiješno smanjeni G, sjedeći na zelenoj polici ispred mog monitora dok je lijeno čačkao surlom svoje lijevo uho.

Jasno je da moram mnogo toga objasniti prije nego što nastavim, pa je najbolje da krenem od početka. Molit ću vas za strpljenje, jer to što vam želim ispričati ne može se učiniti nabrzinu, pa je bolje ni ne pokušavati. Umjesto toga, nadam se da ćete čak i uživati u poprilično detaljnoj priči o Šitala Devi, minijaturnom G-u i mom ponovnom susretu s njim nakon… uh, desetak godina.

Dakle, ovako… Morate znati da sam odličan i djelotvoran spavač. Mogu spavati gotovo bilo gdje i bilo kad, sve dok se mogu barem malčice okrenuti na bok ili u stranu. Ako mi se prispava u vožnji, zaustavim se na odmorištu i zaspim u roku od nekoliko sekundi. Pet minuta spavanja i svjež sam kao razigrano dijete. Ako negdje udobno sjedim i slušam ili čak sudjelujem u nekom razgovoru, sposoban sam zaspati u trenutku, između dvije rečenice – što, naravno, nije uvijek pristojno prema sugovorniku pa se od takve rabote suzdržavam s onima koje nisam unaprijed upozorio na tu svoju “sposobnost”. Ponekad se noću probudim i moram na toalet. Zaspim nekoliko puta hodajući, pa odspavam par sekundi dok, hm, piškim, zatim odteturam do kreveta i već spavam prije nego što mi glava dotakne jastuk.

Ipak, gotovo uvijek znam da spavam. Ritam disanja je drugačiji, osjeti u tijelu udaljeni su ili nepostojeći, ali svjesnost ne gubim. Kad sanjam, to je stanje slično lucidnim snovima, ali opet nije baš do kraja takvo. Dublje je, potpunije i… svjesnije. Možda je bolje da ga ne pokušavam opisati riječima jer ću vas vjerojatno samo zbuniti.

Ovo sam vam otkrio zato da ukažem na drastičnu razliku u iskustvu tijekom nekoliko prethodnih noći. Prije par dana počeo sam raditi na jyotish analizi za 2022. godinu. Nezahvalan posao, mogu vam reći. Vremena su čudna, djelomice se slažu s ritmovima, djelomice od njih odstupaju, a što se događa sa svijetom nitko ne zna – pogotovo ne znaju oni koji zacakljenih očiju na sav glas viču da znaju.

2022. proradio sam u detalje pišući rokovnik upaja, odnosno preventivnih postupaka za usklađivanje s prirodnim ritmovima. Možete ga pronaći pod bezazlenim nazivom Putokazi 2022. Nemojte da vas naziv zavede, u tom se rokovniku kriju moćne tehnike koje vas mogu vratiti u ravnotežu, ako ste je izgubili, ili vas uzdići do novih visina postignuća ako ste kojim slučajem doista uravnoteženi. No, unatoč već obavljenom poslu na Putokazima, uobličavanje srži godine koja dolazi u riječi koje imaju smisla prosječnom stanovniku planeta Zemlje, okruženog zbunjujućim događajima i (dez)informacijama, suočenog s teškim osobnim i društvenim odlukama… eh, to je vrsta umijeća koje nema svatko. Iako sam do sada barem djelomice u tome uspijevao, sada, kad je trebalo 2022. objasniti onako “prizemljeno” i konkretno, našao sam se na sto muka.

Rezultat: um mi je radio neprestance, čak i tijekom (budnog) spavanja, krećući se među planetima i zvijezdama, tražeći skrivene činitelje, važući njihove nevidljive odnose i pokušavajući se snaći u praznini svojih vlastitih ograničenja. Treću burnu noć nisam dovršio u krevetu. Negdje oko pet sati budno spavanje pretvorilo se u klasičnu budnost. Na um mi je pala briljantna misao koju sam odlučio odmah zapisati. Nikad neću saznati je li ta misao doista bila vrijedna ustajanja u pet, jer se dogodio… G.

Silazim iz spavaonice u pidžami. Ne, ne spavam hodajući, probudio sam se, ali sam ipak pomalo izgubljen u mislima. Ispred vratiju dnevnog i radnog prostora odjednom začujem tri sekunde dugi, zavijajući zvuk nalik nekom loše odsviranom tonu na didžeriduu; ton odsviran nevještim usnama koje lamataju oko cijevi stvarajući zvuk točno nalik na…

U redu, mislim da moram zakoračiti još korak unatrag u priči. Kažu da je slika bolja od tisuću riječi, pa ću vam najprije pokazati što vidim iznad monitora dok provodim beskrajne sate za tipkovnicom.

Da, to je G-ov kip od bronce, poklon dragog prijatelja. Moj radni prostor odvojen je od ostalog dijela dnevnog boravka, tako da je ispalo da gledam u G-ova leđa – točnije, njegovu stražnjicu. Jasno vam je da se radi o kipu Ganeša, mitološkog stvorenja s tijelom čovjeka i glavom slona. I osam ruku. I kobrom oko pojasa, Mušikom (mišom sa supermoćima) kraj nogu i još sijaset neobičnih simbola koji mu pripadaju. Prije nekih petnaestak godina družili smo se prilično intenzivno, a ta sam druženja opisao u dvije knjige Ganešovih priča: “Slomljena kljova” i “Ganeš, glavom i surlom”. Na moju žalost, zadnjih desetak godina nije me počastio svojom nazočnošću, ali sam uvijek znao da je tu negdje, nevidljiv. Ako ništa drugo, nosio sam ga sa sobom u srcu. Često sam u mislima razgovarao s njim u stilu “što bi G na ovo rekao?”, ili “kako bi G postupio u ovom slučaju?”. Neprimjetno, Ganeš je za mene postao G, pa ga sada tako oslovljavam. Vi kako hoćete, naravno. Njemu to neće biti važno, uvjeravam vas.

E, da, ako vam cijela ova zamisao o “susretima” s G-om izgleda suluda, nema problema, prihvatite je na razini priče. Pokušao sam takva “iskliznuća stvarnosti” objasniti u prethodnim knjigama, ali bojim se da to nije moguće. Znači, možete vjerovati da je ovo stvarno, možete misliti da se radi o snu, možete smatrati cijelu priču alegorijom… kako vam drago. To neće baš ništa promijeniti na stvari, sve dok priču ne pročitate do kraja.

Da se vratim na scenu ispred sebe. Ovakav “aranžman” sjedenja nije bio namjeran, a kad sam ga prvi put primijetio, pomislio sam: “No, krasno. Jedino što mi je sad ostalo od G-a je njegova guza. Možda tu i tamo pusti neki vjetar ganešovskog tipa. Kad već nemam ništa drugo, i to će biti nešto.” Ta mi je šala često padala na um kad bih ostao bez nadahnuća usred nekog pisanja. Zavalio bih se u stolici i pogled upro ravno… u G-ovu stražnjicu! Ponekad mi se činilo da to pomaže, ali ne bih stavio ruku u vatru da je baš tako.

Znači, pet sati ujutro, uma zaokupljenog svemirskim ritmovima, teturam prema svom radnom stolu i odjednom začujem… ma, dobro, nema smisla okolišati – prdež vrijedan spomena, glasan, dug i bogat raznim prizvucima!

Ukočio sam se, ali onda brzo pojurio prema radnom stolu. Ne mogu opisati što je sve moj um izveo u tih nekoliko sekundi. Moj didžeridu je u drugoj prostoriji, a i tko bi svirao?; jesam li to možda ja upravo…?; netko je ušao u kuću!; ne, zaspao sam hodajući i sad mi se pričinjava; ili je to ipak možda G, konačno…? I tako ukrug, nekoliko desetaka puta u pet koraka.

Ne znam jesam li to učinio namjerno, ili sam preskočio nekoliko trenutaka “prolaza” kroz zavjesu uobičajene stvarnosti, ali našao sam se u svojoj radnoj stolici čvrsto zatvorenih očiju. Ispred sebe čuo sam neko blago komešanje, ali se neko vrijeme nisam usudio otvoriti oči. Sekunda. Dvije. Pet.

“Hajde, dosta je” pomislio sam. “Što jest, jest. Ili je tu ili nije.”

Bio je!

Smiješno malen, ali cijeli, G u svom punom sjaju! Tu, na zelenoj polici na kojoj se u običnoj stvarnosti nalazi njegov kip, ali sada okrenut k meni. Sjedio je, ali ne u lotosu, nego na rubu police, tako da su mu noge bezbrižno lamatale u zraku dok je, eto, čačkao surlom svoje lijevo slonovsko uho.

Namignuo mi je kad je shvatio da ga zbunjeno gledam i, ne prestajući sa štogod da je već radio svojem uhu, jednostavno rekao: “Ovo je vrijeme Šitale Devi. Koliko god zastrašujuća bila, njezin je blagoslov dobrodošao.”

Tako vam je to s G-om. Nema dobar dan, kako si, drago mi je da te vidim stari prijatelju, što si radio cijelo ovo vrijeme, izgledaš dobro, nisi se uopće promijenio i slično tome. A ne, ne! Odmah u glavu, usred sride, pravo na stvar, čak i ako tvoj sugovornik nema pojma o čemu pričaš.

Ipak, moram mu priznati da je bio prilično uviđavan. Budući da sam ja zurio u njega i čudio se, kako kažu Zagorci, “k’o picek glisti”, dao mi je malo vremena da se snađem. Prestao je čačkati uho i smiješio se.

I ja sam se valjda isto zbunjeno smiješio – ne sjećam se dobro. Neko vrijeme nisam znao što da kažem, ali nemojte misliti da je to zbog osjetilne nazočnosti minijaturnog G-a na polici ispred mene. Uopće ne. Na takve sam stvari već navikao. Ranije se pojavljivao kao oživljena slika, kao glas ili nepobitna prisutnost. Pobogu, sjedio je na mojem starom plavom kauču i vozio se kao suvozač u mojem kombiju. Mijenjao je veličinu kako mu se svidjelo, pa što bi sad bio problem smanjiti se na otprilike pola metra i sjesti na drvenu policu?

Ne, nije bila stvar u veličini, nego jednostavno u onom zbunjujućem osjećaju kad ne znaš silaziš li s uma, sanjaš li ili imaš istinsku viziju jedne drugačije stvarnosti. Ili nešto sasvim deseto.

Uglavnom, trebalo mi je nešto vremena da se snađem, a kad sam konačno shvatio da uopće ne razumijem što je htio reći svojom rečenicom, zaustio sam i pokušao oblikovati pitanje. G me zaustavio odrečnim mahanjem kažiprsta, baš kao što bi odrastao čovjek djetetu pokazao da stane s onim što radi.

“Nema potrebe”, rekao je. “Sve ću ti objasniti. “ Ali, najprije – priča.

Ah, ako ste čitali njegove priče ranije, onda znate kako to izgleda. Sve je nekako nestvarno, neobično, ali opet vas dodirne na razini koje niste svjesni. Kad je čujete, najprije vam se čini da razumijete, pa nakon nekog vremena da ništa ne razumijete, pa onda počnete propitkivati simboliku, značenja, moguću istinitost… Sve sam to prošao u drugim pričama, i prije vas ali i zajedno s vama. Ova priča u kojoj glavnu ulogu ima Šitala Devi prilično je aktualna. Ima dodirnih točaka s jednim od najkontroverznijih društvenih događaja današnjeg vremena. Unaprijed vas upozoravam da se nekima od vas neće svidjeti to što ćete pročitati. Možda ćete osjetiti potrebu za provjerom nekih od spomenutih likova i događaja. Ne krivim vas, jer upravo to sam i ja učinio budući da je G spominjao neke činjenice koje su mi izgledale previše nevjerojatne da bi bile istinite. Da vam uštedim vrijeme, svoja ću “provjeravanja” djelomice ubaciti u ovaj “izvještaj”. Međutim, naravno, slobodno provjerite sami, samo naprijed.

Prije nego što nastavim, želim još nešto razjasniti. Iako je s njom počeo, Šitala Devi nije prvenstveni razlog za G-ovo pojavljivanje nakon toliko vremena. Pitao sam ga to izravno i izravno je odgovorio. Taj dio susreta neće biti opisan u ovoj priči. Ostavit ću ga za neku drugu priliku, ali samo da ne bi bilo zabune: koliko god Šitala Devi bila dio aktualnih ciklusa i događaja, ona samo radi svoj posao. Ljudi kao ljudi, obično se bave tuđim poslovima, pa to proglašavaju svojom brigom. Trenutno su zaokupljeni nečim čime ne bi trebali biti, dok im ono bitno (opet) izmiče.

Što bilo da bilo, evo kako je izgledala priča o Šitala Devi.

ZA NASTAVAK PRIČE CIJELU KNJIGU U PDF ILI EPUB FORMATU MOŽETE PREUZETI NA OVOM LINKU.

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski