Hajde da vam ispričam nešto o budućnosti.
Ne radi se ni o čemu mističnom; upravo suprotno, ova je priča napadno tehnološka (začinjena s tek zrnom filozofije). Možda vam se uopće neće svidjeti, na što imate puno pravo. Međutim, teško da ćete je moći izbjeći. Štoviše, ako imate negdje oko trideset, velika je vjerojatnost da će vaša djeca živjeti u njoj te da će i vas, hoćete-nećete, povući za sobom. Čak i ako ste stariji, nemate baš puno izbora. Možete se opirati, ali to je otprilike sve. Otpor će s vremenom slabjeti, a vi ćete u međuvremenu ili otići s ovoga svijeta ili mu se prilagoditi.
U budućnosti koja dolazi, međutim, nije sve crno. Odnosno, da budem jasniji, ne bi trebalo biti; moglo bi biti svijetlo, ali pod određenim uvjetima. Primjerice, pod uvjetom da se pripremimo za tu budućnost te da na vrijeme shvatimo sve njene dobre i loše strane. To vrijedi kako za pojedince, tako i za zajednicu. Ako mislite da su nas društvene mreže uhvatile nespremne i posljednjih desetak godina utjecale na društvene događaje više nego što su smjele i svakako više nego što bi trebale, budite spremni na još veći i još neizvjesniji utjecaj onoga što dolazi. Sudeći po dosadašnjoj tromosti, povodljivosti, površnosti i predvidljivosti u izborima, nije baš vjerojatno da će prosječni stanovnik ovoga planeta dočekati tu budućnost spreman.
Ali, vi niste prosječni stanovnik ovog planeta, zar ne? Vi razmišljate svojom glavom, informirani ste, agilni, znatiželjni i spremi na promjene koje dolaze. To mi je drago čuti, jer s onim drugima baš ne volim razgovarati.
A upravo je jedan razgovor potaknuo ovaj članak u kojem, odmah vam moram reći, nećete saznati sve o pripremi za budućnost. Nema u njemu detalja, predviđanja ili naputaka o tome što morate učiniti. Umjesto toga, ovdje ćete – nadam se – pronaći jednostavno objašnjenje o tome što se događa u svijetu tehnologije, a što će, neizbježno, oblikovati vašu budućnost. To što se događa opisano je naslovom ovog članka. Slobodno ga pročitajte ponovno: preobrazba virtualne stvarnosti u metasvemire.
Znate li što to znači? Imate li neku, makar i nejasnu, ideju o tome koja je razlika između ta dva pojma i zašto bi ta preobrazba uopće bila važna za budućnost svijeta?
Prije nekoliko dana razgovarao sam s poznanikom koji zasigurno spada u skupinu znatiželjnih, otvorenih i spremnih na promjene. Uskoro prelazi pedesetu, kompjuterski je pismen i koristi sve prednosti tehnologije iako mu ide na živce stalno piskanje telefona, pa je mudro isključio zvučne obavijesti za stizanje mailova, sms-ova i drugih elektroničkih smetala. Međutim, na FB-u je, pa čak ima i Instagram profil. Dalje od toga nije stigao, a i ne treba mu, kaže. No, taj mi je poznanik iskreno priznao da pojma nema o razlici za koju pitam. O metasvemiru je čuo zbog Zuckerbergova rebrandinga u Metu. I to je otprilike sve.
U tom sam razgovoru preuzetno ustvrdio da znam kakva je to preobrazba u pitanju jer sam… ha – valjda malčice znatiželjniji od njega! S te sam se pozicije upustio u nezahvalno objašnjenje nečega o čemu stručno i tehnološki pojma nemam, a sve u nadi da će me moj talent za uviđanje bitnog i prenošenje složenih ideja na jednostavan način spasiti od potpunog zastranjivanja. Ispalo je dobro, barem u smislu da je čovjek rekao kako sada mnogo jasnije razumije promjenu koja se događa u svijetu tehnologije i komunikacija, a koja će imati dalekosežni utjecaj na sve nas. Taj će utjecaj biti toliko velik da s priličnom sigurnošću možemo reći kako se radi o tehnološkoj inovaciji koja će promijeniti ljudsko društvo u rangu vatre, kotača ili električne energije.
I eto, ako je već tako, kako onda da se oduprem porivu da tu istu stvar ne prenesem i vama? I vi ćete živjeti tamo, pa je onda red da se koliko-toliko pripremite na taj život.
Prije nego što nastavim, moram se malčice ograditi od teksta koji slijedi. Kao što sam napisao, značajka na koju se oslanjam nije tehnološko znanje o detaljima, već općenito razumijevanje procesa o kojima je riječ. Plus, tu je i određena vještina koju sam s vremenom razvio u bezbrojnim pokušajima da složene zamisli prenesem tako da ih može razumjeti svatko. Pokušat ću te dvije stvari upotrijebiti u ovom članku. Hej, nemojte mi zamjeriti ako u nečemu pogriješim! Ako ništa drugo, ovo će vam svakako biti dobra hrana za misli.
Priča o virtualnoj stvarnosti
Počet ću od sličice koja služi kao ilustracija ovog članka (i koju ste odmah zamijetili, zar ne?). Evo je ovdje u cjelini.
Do prije nekoliko sekundi ovo je bila jedinstvena slika koje nema nigdje na svijetu osim ispred mene, na mojem ekranu. To znam, jer sam je upravo sada napravio. Nitko nikada prije ovoga trenutka nije vidio tu sliku – i da je nisam sada podijelio s vama, ne biste je vidjeli ni vi. Ali, podijelio sam je. Ona je sad i na vašem ekranu, potpuno jednaka ovoj ispred mene. Toliko je jednaka da je možemo nazvati – istom. To je ista slika, upravo ta, nimalo različita.
Zbog računala i interneta naš je život u velikoj mjeri digitaliziran. Stvaramo i posjedujemo digitalne “predmete” koje možemo razmjenjivati i dijeliti, a da ni na koji način ne ugrozimo originalni digitalni “predmet” koji smo stvorili, bez obzira na to radi li se o tekstu, zvuku ili slici. Zvuči odlično, posebice za komunikaciju i razmjenjivanje informacija i općenito raznih sadržaja. Čak bi se moglo reći da je takva situacija slična nekim oblicima “duhovnih načela”. Dijeljenje digitalnog sadržaja je poput analogije o upaljenoj svijeći koja širi svoj plamen na druge svijeće, a da njezin vlastiti plamen nije nimalo ugrožen.
Lijepo i plemenito, zar ne? Pa, da, osim što je zapravo prilično neintuitivno i protivno velikom dijelu naših unutarnjih sustava vrijednosti. Štoviše, protivno je i dijelu temelja na kojima počiva naš doživljaj stvarnosti.
Ne mislim na ovom mjestu preduboko ulaziti u područje epistemologije (znanja o tome što je stvarno oko nas, a što nije, odnosno znanja o tome kako možemo biti sigurni da je ono što znamo doista stvarno), ali jedan od kriterija koje prosječan čovjek intuitivno koristi da bi razlikovao stvarno od nestvarnog je i jedinstvenost iskustva koje ima, odnosno njegova povezanost s točno određenim prostornim parametrima.
Zamislite da je ova moja ogledna slika naslikana kistom na materijalnom platnu. S vama bih mogao podijeliti opet samo njezin digitalni zapis (fotografiju, recimo), ali ne i samu sliku. Ona bi – takva, materijalna slika, na platnu – ostala kod mene u ateljeu i vi biste je mogli vidjeti jedino ako je izložim u nekom prostoru u koji i vi možete doći i pogledati je svojim očima.
Možemo pronalaziti pozitivne strane digitalnih zapisa koje je lako umnožavati, ali naš unutarnji osjećaj za stvarnost i vrijednost uvijek će biti nedvosmislen: stvarnije i vrednije je ono jedinstveno, neponovljivo, i – u ovom slučaju, materijalno. Ovo drugo, digitalno, je u redu, ali nema onu kvalitetu stvarnosti koju posjeduju originalni predmeti koje se ne može umnožavati. Umnoženi predmeti, digitalni ili materijalni, samo su kopije, manje su vrijedni, a u slučaju digitalnih zapisa sasvim lijepo možemo ih nazvati – virtualnim. Digitalna stvarnost nije prava stvarnost, već virtualna stvarnost. Čak i ova moja jedinstvena vizualna kreacija, budući da je digitalna, pripada virtualnoj stvarnosti, a ne onoj pravoj, neponovljivoj stvarnosti koja jedino vrijedi.
Nadam se da me za sada pratite i da uviđate što želim reći, jer od ovoga trenutka nadalje stvari će postati malčice složenije.
Osim što predmeti iz virtualne stvarnosti mogu biti podijeljeni i primljeni iz “prostora” u kojem se nalaze (moja se virtualna slika prvobitno nalazila na serveru koji je domaćin mojim osobnim web-stranicama), oni se mogu bez teškoća i bez izmjena prenijeti u drugi “prostor”. Vi možete preuzeti tu sliku na svoje računalo, podići na svoj server i s tog mjesta dijeliti je dalje. Dakle, ne samo da je digitalni predmet u virtualnoj stvarnosti moguće umnožavati, već je moguće umnožiti (odnosno promijeniti) i prostor u kojem se on nalazi i iz kojeg se dijeli. Iako prosječan čovjek o tome ne razmišlja, čak i površno saznanje o tome dodaje još jedan upitnik nad “stvarnošću” o kojoj je riječ i gura je sve više u smjeru umjetnog, zamišljenog, nestvarnog odnosno virtualnog.
Međutim, koliko god to zvali nestvarnim i virtualnim, utjecaj na naš “stvarni” život vrlo je velik. Pogledajte unatrag tridesetak godina, do trenutka kad smo se počeli “digitalizirati”, a posebice petnaestak godina unatrag, do trenutka kad smo počeli sve više živjeti u virtualnim stvarnostima društvenih mreža. Pogledajte djecu i mlade koja rastu s tom virtualnom stvarnošću i sve više vremena provode u njoj. (Da ne bi bilo zabune, izraz VR ili “virtual reality” se tehnički koristi za situaciju u kojoj je više od jednog osjetila uključeno u stvaranje virtualnog iskustva, odnosno u kojoj se koriste razna tehnološka pomagala – za sada naočale, slušalice itd, a kasnije možda i neuralne međupoveznice. Međutim, u ovom slučaju ja ga koristim od samih temelja, dakle i za samo gledanje, čitanje, pisanje i bilo kakvo sudjelovanje u stvaranju “digitalnih iskustava”.)
Pogledajte roditelje koji ponekad u očaju pokušavaju djeci uskratiti takav način virtualnog druženja, a ponekad jednako tako u očaju ne samo da pristaju na to, nego to i koriste kao dobrodošlu distrakciju, budući da nemaju vremena baviti se djecom koliko bi trebalo.
Pogledajte utjecaj koji je virtualna komunikacija preko društvenim mreža imala na politiku, medije i znanost. Nitko ne može poreći da je taj utjecaj ogroman, za dobro ili za zlo. I nitko ne može poreći da smo kao ljudi i kao društvo tek sad postali svjesni toga što se događa, pa zakašnjelo reagiramo pokušavajući nametnuti neku zakonsku regulativu ili pak zdravorazumski kao ljudi “srediti” svoj život i vratiti ga natrag u ravnotežu (ako smo tu ravnotežu izgubili zbog virtualne stvarnosti).
Sve ovo ne pišem zbog toga što sam protivnik tehnološkog napretka. Štoviše, tko me imalo poznaje zna da je upravo suprotno: iznimno me zanimaju mogućnosti razvoja u tom smjeru i ne pada mi na pamet zagovarati odustajanje od toga. Međutim, činjenica je da su ljudi često nerazumni, uglavnom povodljivi i pretežito nespremni za promjene koje dolaze.
A to što dolazi zove se metasvemir i zalazi znatno dublje u strukturu stvarnosti, kako onu osjetilnu, tako i onu spoznajnu o kojoj malo tko svjesno razmišlja, iako upravo ona predstavlja temelj našeg postojanja kao svjesnih bića. Shodno tome, metasvemiri su potencijalno razorniji za život kakav danas poznajemo. Ako je virtualna stvarnost kutija šibica s kojom se djeca ne bi smjela igrati, onda je metasvemir crveno dugme čijim se pritiskom lansira raketa s nuklearnom glavom.
Metasvemir je u praksi nekoliko godina udaljen od nas.
A vi, pretpostavljam (bez uvrede molim, ništa osobno, ovo je samo rezultat promatranja prosječnog čovjeka) ne znate o čemu se radi i kako se to razlikuje od prilično bezazlene virtualne stvarnosti koja nam je već do sada zadala dosta muka, zar ne?
Priča o metasvemiru
Prije nego što nastavim, još jednom napominjem da moja pozicija u odnosu na metasvemire nije negativna. Štoviše, gledam na to kao na neizbježan razvoj, ne samo tehnologije, nego i čovjekova istraživanja samoga sebe kao svjesnog bića. Međutim, uzimajući u obzir trenutačnu situaciju ljudskog života, više je nego jasno da će taj iskorak imati i negativne posljedice. Jedini način da se one smanje (izbjeći ih nažalost ne možemo) je razumijevanje onoga što se događa i dobra priprema – kako pojedinca, tako i cijele zajednice. I jedno i drugo počinje sa znanjem. Evo osnova toga znanja.
Preobrazba virtualne stvarnosti u metasvemir začeta je pojavom kriptovaluta. One su nastale kao reakcija na nepravedni financijski sustav. Privukle su pozornost (i dalje je privlače) zbog svog investicijskog potencijala, ali njihova je bit nešto sasvim drugo. Ukratko rečeno, kriptotehnologija je omogućila nastanak JEDINSTVENOG, NEPONOVLJIVOG i NEUMNOŽIVOG digitalnog zapisa.
Ako razmišljate o novcu kao brojci na vašem ekranu (jer on to i jest, čak i ako ga, prividno, držite u banci), onda vam je jasno da prednosti razmjene digitalnih “predmeta” u ovom slučaju postaju neprihvatljive slabosti. Novac bi izgubio svoju vrijednost ako bi se digitalizirao na način na koji se digitalizirao tekst, zvuk ili slika.
Kriptotehnologija je riješila taj problem i omogućila postojanje digitalnih zapisa koji se ne mogu kopirati, mijenjati i umnožavati. Način na koji je to napravljeno je izvan opsega ovog članka, iako preporučujem svakome da zaviri u to područje jer… pa, kao što sam već napisao, budućnost dolazi i ne može se zaustaviti.
2009. pojavila se prva kriptovaluta čije ime znate (Bitcoin), a u dvanaest godina od tada, razvoj je išao (i ide) tolikom brzinom da ga je teško pratiti čak i kad biste svakoga dana čitali članke o tome. Sve ćemo to ovdje preskočiti i vratiti se na moju sliku.
Zamislite da postoji način da ta slika postane vezana uz “prostorne” i druge parametre unutar digitalnog svijeta, slično kao što bi materijalna slika na platnu bila vezana uz moj atelje ili galeriju u kojoj je izložena. Nitko je ne može iskopirati, niti je bez moje dozvole ne može uzeti iz tog prostora. Naravno, netko bi mogao provaliti u galeriju i ukrasti sliku. To je u materijalnom svijetu moguće, pa biste mogli pomisliti da će to biti moguće i u ovom novom svemiru. Međutim, u ovom se trenutku to ni teoretski ne može izvesti, odnosno mogućnost da se takva slika u metasvemiru ukrade iz svog “prostora” milijardama je puta manja od mogućnosti da neki vješt lopov upadne u Louvre i ukrade Mona Lisu. Kao što sam napisao, tehnička objašnjenja su izvan opsega ovog članka, pa mi za sada morate vjerovati na riječ – koju ćete vrlo lako provjeriti u razgovoru s bilo kojim kriptoprogramerom. Da biste imali osnova za takav razgovor (ili provjeru pretraživanjem), reći ću vam samo to da se ta tehnologija zove NFT (non-fungible token). NFT je neponovljivi i neumnoživi digitalni zapis čija pojava zapravo omogućava preobrazbu virtualne stvarnosti u metasvemir.
Ponovit ću: zamislite da je moja slika neponovljivi i neumnoživi digitalni zapis koji možete vidjeti samo kod mene “doma”, s tim da to više nije materijalni dom nego elektronski, digitalni. Štoviše, ne samo da je slika neponovljiva i neumnoživa, nego je i prostor u kojem se ona nalazi također takav. Prisjetite se iz priče o virtualnoj stvarnosti kako se predmet vrlo lako može izvaditi iz svog prostora (servera), postaviti u drugi digitalni prostor (i server i softver) i dalje umnožavati. U metasvemiru, čak i prostor postaje neponovljiv! Drugim riječima, to znači da možemo izgraditi okolinu koja se ne može umnožiti, jedinstvena je, nalazi se samo na jednom mjestu i, potencijalno, pripada nekome.
Mogli biste se zapitati u čemu je razlika između sada već “klasične” virtualne stvarnosti i novog metasvemira? Na površini, razlika je u vlasništvu. Baš kao što možete posjedovati kriptovalute, tako možete posjedovati ne samo predmete, nego i sam prostor u metasvemiru. Međutim, to je zapravo manji dio novih značajki. Onaj bitniji, dublji, ulazi u naš doživljaj stvarnosti. Podsjetit ću vas ponovno na činitelje koji u nama stvaraju intuitivni osjećaj da je nešto stvarno. Jedan od tih činitelja je jedinstvenost neke pojave ili iskustva. Zatim je tu činjenica da ne možete umnožiti neki predmet. Zatim su tu još prostorni parametri (to se nalazi NEGDJE, a ne svugdje). I na kraju, ali ne najmanje važno, je mogućnost pripadanja koji stvara osjećaj vrijednosti.
Metasvemir nije “virtualna” stvarnost. Metasvemir ima sve značajke punokrvne stvarnosti.
Možete se pobuniti protiv toga uz tvrdnju da će metasvemir uvijek ostati negdje u elektroničkom okruženju. Ali, tu je tvrdnju vrlo lako staviti pod upitnik. Uostalom, kako znate da ovo što sada doživljavate nije unutar nekog elektroničkog okruženja? Pokušajte odgovoriti na to pitanje i vidjet ćete da apsolutno svi kriteriji koje ćete navesti pripadaju i metasvemiru. Uostalom, među fizičarima otvorena uma nije neuobičajeno naići na tvrdnje da je vjerojatnost nastanka materijalnog svemira poput našeg manja od vjerojatnosti da se nalazimo unutar nekog umjetno stvorenog… heh, metasvemira!
Primjedba da ćete iskustveno uvijek razlikovati likove iz metasvemira od likova iz svijeta u kojem sada živite vrijedit će možda prvih nekoliko godina. Kasnije… pogledajte kako izgledaju današnje video igre ili virtualni likovi u filmovima. Vrlo brzo stvari će se promijeniti i izgled digitalnih predmeta i pojava nećete moći razlikovati od onih materijalnih. Dodajte na to vjerojatni prijelaz na višeosjetilna iskustva, bilo posebnim odijelima bilo agresivnije i izravnije neuropoveznicima, i… dobrodošli u metasvemir!
Što sve ovo znači?
Ili, još bolje: što bi trebali u vezi toga poduzeti?
Iskreno, ne znam. Sprečavanje i otpor mi izgledaju besmisleni. Ne možete zaustaviti znatiželjni ljudski duh čak i ako su opasnosti očigledne. S druge strane, ulazimo u novo razdoblje ljudske i društvene evolucije za koje očigledno nismo spremni. Kao i u slučaju društvenih mreža, vjerojatno ćemo tek gledajući unatrag pokušati shvatiti što se dogodilo.
Negativne posljedice nije teško predvidjeti: još veće mogućnosti širenja dezinformacija, manipulacije i razdvajanja ljudi. Sasvim je moguće da “razdvajanje svjetova” o kojem sam pisao prije desetak godina, bez upućenosti u tehnologiju koja se sada razvija, zapravo predstavlja život u odvojenim stvarnostima metasvemira.
Na pozitivnoj strani moglo bi se pokrenuti dublje razmišljanje o naravi stvarnosti i naravi svijesti. Negdje u metasvemirima mogli bi se skrivati odgovori na pitanja o tome što je to svijest i mora li ona uvijek biti vezana uz tijelo, ili može obitavati u drugačijoj “posudi”?
Kao i sve do sada, ova nova tehnologija može se koristiti za dobro ali i za zlo. S obzirom na povijest, trebao bih biti pesimist. Ali, nekako ipak u sebi gajim nadu da smo ipak nešto naučili iz obrazaca koje stalno ponavljamo.
Vrijeme će pokazati, ali u jedno sam siguran: znanje i razumijevanje je imperativ! Jedino razumijevanjem i uporabom tih novih tehnologija možemo osigurati da se stvari neće odigravati nasumice ili, što je još gore, pod utjecajem malog broja bogatih pojedinaca. Svatko od nas ima dug prema budućnosti, a u tom smislu postoje samo dvije mogućnosti: ili ćemo živjeti u njoj na način na koji je netko drugi to zamislio, ili ćemo sudjelovati u njenu oblikovanju.
Metasvemir je izazov, ne samo tehnološki, nego osobni i društveni. Nadam se da se pripremate za njega.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Komentiraj