Predstava

Posao oko pripreme knjige malo me odvukao od svakodnevnih događaja oko mene. Ali jednim okom, onako usput, pratio sam što se događa i moram priznati da sam oduševljen!

Pred našim očima odvija se predstava kakva se rijetko viđa. Nije to bilo kakvo glumatanje na koje smo navikli od strane političara. O, ne! Igra je podignuta na sasvim novu razinu promišljenih manipulacija. Sad više ne znaš tko upravlja čime; tko vuče konce, a tko služi kao prigodna lutka. Ipak, ne treba mnogo mudrosti da prepoznaš predstavu. Očigledno je; svima vidljivo, a opet… nitko ne može ništa učiniti. Svaka čast majstorima iluzionistima koji su ovo zamislili. Barem je postalo doista zanimljivo.

Sve me to podsjeća na način na koji iluzija (ona prava, i dalje mnogo suptilnija od ove koja trenutno zabavlja Hrvatsku) uvijek obuzima ljudske glave i srca. Tu je, slutiš da nešto nije u redu, a opet ne možeš točno uprijeti prstom u to. Odnosno, možda i možeš, ali kad to učiniš, ona se nekako izmigolji; nekako se opravda i nametne ti osjećaj da si možda pogriješio, da je sve u redu. A nije. I ne može biti. Stvarnost koju doživljavamo je korumpirana, lažna. A mi smo samo pješaci, topovsko meso u predstavi čiju veličinu ni ne slutimo.

Izmigoljiti se ispod skuta lažne boginje Maye, boginje svih predstava, nije mala stvar. Zapravo, to je gotovo nemoguće učiniti. Skoro kao da podižeš sam sebe povlačeći se za vezice na cipelama. Skoro.

Izići iz lošeg političkog kazališta gotovo da je jednako nemoguće. Kamo da se čovjek makne, a da ga ne sustignu smiješno-otužni odjeci onoga što se događa na pozornici? K vragu, pa to je naš život! Moraš biti doista odlučan u namjeri da oči i uši držiš čvrsto zatvorene. Jer da ne stišćeš uši, čuo bi povike s ulice. Da ne žmiriš, vidio bi pajace na mjestu gdje očekuješ ozbiljnost. Možda je stvar u tome da je previše očigledno, pa ljudi ne mogu povjerovati da je doista tako. Car ne može biti gol, zar ne? Ma kakvi, nije on gol, to se samo tako čini.

Netko će reći da smo si sami krivi. S jedne strane jesmo – dali smo se prevariti. S druge strane – igra je podignuta na novu razinu i zapravo je bilo predvidljivo da ćemo nasjesti.

Uglavnom, promatram sa strane. Bilo bi mi draže da je patnje manje, a sreće i blagostanja više. Ali, tko mene pita? Navodno pitaju vas, a vi dižete ruke. Doduše, ruke su vam vezane koncima kojih niste ni svjesni. Jedino se ne zna -tko ih to tamo povlači iz sjene?