Pred ogledalom

“Odavno je sinkronicitet uključen u način na koji djeluje ova osoba, čovjek imenom Adrian, čija je funkcija (barem jedna od njih) pisati i govoriti o cjelini. U praksi, to je jednostavno poput disanja. Radi se o nekoj vrsti dogovora sa samim sobom. Kada Adrian prati što se događa oko njega, to je kao da zatvori oči i prati vlastite misli. Kada se dogovara sa Svemirom o budućnosti koja slijedi, to je kao da naglas razmišlja pred ogledalom. Samo, umjesto jednog lica, on ih vidi mnogo. Beskrajni niz ljudi i pojava koji se vrte poput zvrkova u krakovima mogućih budućnosti. Iz tog beskraja odjednom se pojavi neki niz povezanih događaja. Oni izmiču racionalnom objašnjenju, baš kao što tome izmiče nastanak bilo kakve stvaralačke misli. Oblak na nebu, rijetka ptica na prozoru, slučajni prolaznik, psovka iz automobila, telefonski poziv, raspoloženje prodavačice, susret, drugi susret, osjećaj, bol, meteor na nebu, glas intuicije, pa opet susret, lice, riječ podrške, kleveta, “crash” računala, vizija, labirint, opet rečenica namijenjena nekome drugom… Misli. Svemir je područje Adrianovih misli. Svijest je sve što postoji, sve što je moguće znati. I u toj svijesti, cjelina je budna.”

Iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”

0

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.