Oslobađajuće iskustvo bezvremenosti je “posebno iskustvo bez sadržaja, iskustvo svijesti koja nije ograničena vremenom” i jedno je od glavnih razlikovnih obilježja između nižih i viših obrazaca doživljavanja svijeta. Žrtva i Kontrolor ga uglavnom ne poznaju, a kad ga upoznaju spontano se uzdignu do barem nekih elemenata duhovne zrelosti, prihvaćanja i stvaralačke duhovnosti.
Kad se osjećamo kao žrtva ili pokušavamo kontrolom svladati probleme, to radimo jer svijet doživljavamo kao prijetnju. Mi smo od njega odvojeni, osjećamo se usamljenima, malima i beznačajnima. Svaki zabrinut čovjek doživljava takvu podvojenost između sebe i svijeta. Primarni osjećaj je strah. “Ono drugo”, svijet koji je izvan nas, ne poznajemo. On prijeti, njegove su ćudi nepredvidljive, a njegovi zakoni tako raznoliki da se ponekad čine nelogičnima. Naša reakcija na takvu situaciju je bespomoćnost ili uzaludan pokušaj kontrole “onog drugog”. Zapažanje da smo od svijeta odvojeni i primarni osjećaj dualnosti uzrokom su nižih obrazaca ponašanja. No, je li naše zapažanje zaista ispravno? Prenosi li ono stvarnost takvu kakva ona jest?
Odavno je poznata izreka Tome Akvinskog: “Quidquid recipitur, ad modum recipientis recipitur.” U prijevodu: “Što se prima, prima se na primateljev način.” Svijet primamo našim zapažanjem. Ako on izgleda podijeljen između nas i onoga izvan nas, nije li, prema tome, ta podjela najprije nastala u nama samima? Primateljev način, bez obzira na stvarnost kakva jest, određuje stvarnost primatelja. Ista zamisao izražena je još ranije u vedskim spisima. Rg Veda (1:164:39) kaže: “Ričo akšare parame vjoman”, u slobodnom prijevodu “Znanje je različito u različitim stanjima svijesti.”
Ali, kakav je to “primateljev način” odnosno kakvo je to “stanje svijesti” koje nam prenosi poruku razdijeljenosti svijeta i nas, te stvara osjećaj straha i prijetnje?
Proces spoznavanja (primanja, doživljavanja svijeta) odvija se zbog postojanja tri zasebna činitelja. Prvo, mora postojati subjekt koji prima. Zatim, mora postojati objekt od kojeg se prima, a također mora postojati i neki proces kojim subjekt prima objekt. Ja (subjekt) zapažam (proces) svijet (objekt). Ova tri elementa mogu se ustanoviti u svakom procesu zapažanja odnosno doživljavanja.
Toma Akvinski nam, baš kao i drevne Vede, kaže da “primatelj prima na svoj način”. Kakvi su to načini na koje subjekt može doživjeti objekt?
Pitanje se ne odnosi na procese zapažanja, nego na ono što će subjekt od objekta doživjeti. Primjerice, subjekt (čovjek) može cvijet (objekt) promatrati (proces uključuje vidni podražaj), mirisati (njušni podražaj) ili dodirivati (taktilni podražaj). To su raznoliki procesi doživljavanja, i kao takvi stvaraju raznolike doživljaje u subjektu. Taj doživljaj stvoren u subjektu mogli bismo nazvati znanjem. Međutim, kada se kaže da primatelj prima na svoj način, ne misli se na raznolikost procesa kojima primatelj prima, već upravo na raznolikost znanja koja će nastati iz istog procesa!
U središtu pozornosti je dakle primatelj, subjekt. Ako dva različita čovjeka osjete miris ruže, stvorit će se dva različita doživljaja, dva različita znanja. Jedan će čovjek osjetiti ugodu, međutim, drugi bi mogao zaplakati jer ga miris podsjeća na nešto tužno. Upravo se tu, na razini primatelja, skriva razlog što neki ljudi doživljavaju svijet kao prijetnju i prema tom doživljaju oblikuju svoju reakciju.
Zašto, dakle, doživljavamo objekte našeg zapažanja kao prijetnju subjektu, kao prijetnju nama samima?
Odgovor na ovo pitanje neće uključivati samo površinske razlike nastale uvjetovanošću našeg doživljaja iskustvom. Sada nam nije važna razlika koja u poimanju svijeta nastaje zbog, primjerice, trauma u djetinjstvu, loših iskustava i slično, već nam je bitan proces koji se odigrava u samoj osnovi doživljavanja i na koji je imuno vrlo malo ljudi. Radi se o jednostavnoj činjenici da tijekom procesa doživljavanja objekt “prekriva” subjekt. On ga skriva ili se u njega “utiskuje”.
Ukoliko vam nije jasna ova tvrdnja, zapitajte se gdje ste i kada doživjeli subjekt sam po sebi? Na ovo će pitanje većina ljudi reagirati zbunjeno. Što znači “doživjeti subjekt sam po sebi”? To izgleda gotovo nemoguće. Ali nije! Upravo suprotno, doživjeti subjekt sam po sebi, ili svijest samu po sebi (jer subjekt jest svijest, ne može biti ništa drugo) vrlo je lagano. Ali nažalost, taj postupak, kao i samo iskustvo, i dalje je za većinu ljudi nepoznanica.
Ne bi trebalo biti tako. Posebice ne za Žrtve u odlasku i Kontrolore pred ostavkom. Stvaranje iskustva bezvremenosti nezamjenjiv je postupak i jednostavno ga ne smijete preskočiti. Svijest po sebi, čista i nezasjenjena, ostavlja doživljaj bezvremenosti jer nema ograničenja koja stvara objekt. Ako se svijest ispuni sadržajem, taj je sadržaj ograničava. On se odnosi na nešto, na neki predmet ili doživljaj koji je ograničen vremenom te posjeduje određene značajke. Svako uobičajeno iskustvo je takvo. Pogledajte oko sebe, i vaša će se svijest ispuniti sadržajem koji prenose osjetila. Počnite razmišljati o nečemu, i vaša će se svijest ponovno ispuniti sadržajem, ali ovaj put onim koji dolazi iz vašeg sjećanja ili ga u tom trenutku stvara um. Hoćete-nećete, takav sadržaj morate smjestiti u neke okvire vremena i prostora.
Sad zamislite da sadržaja nema, ali da ostane budnost svijesti. Samo postojanje, čista svijest. Možete li to zamisliti?
Teoretski vjerojatno možete, ali prava stvar jest – iskusiti takvo stanje. I to je ono što morate učiniti da biste dovršili pripremu za komunikaciju sa Cjelinom putem sinkroniciteta. Naravno, oslobađajuće iskustvo bezvremenosti dat će vam i mnoge druge dobrobiti. Najljepša od svega zapravo je lakoća kojom se to iskustvo postiže. A postiže se – ispravnom tehnikom tihe meditacije. Riječ “meditacija” danas je vrlo raširena, pa ćemo dužnu pažnju posvetiti razumijevanju tog pojma. Pritom ću opisati neke tanahne detalje samog procesa. Iako se ispravna meditacija uči u osobnom kontaktu (objasnit ću zašto je to tako) – bez razumijevanja samog procesa, a nakon toga i bez iskustva koje se njime postiže, doista nije moguće promijeniti doživljaj ugroze od strane neprijateljskog svemira. Možete promijeniti stav, pokušati promijeniti uvjerenje koje upravlja vašim životom, ali tek kad osjetite da ništa, ama baš ništa, ne ugrožava postojanje svijesti koja vas određuje, tek tada doista ćete se otvoriti i omogućiti sinkronicitetu da vas poveže sa Cjelinom.
***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.
Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Istok i Zapad: podrijetlo tehnika meditacije”
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski Engleski








Komentiraj