Loša je vijest da nema pouzdane tehnike koja bi mogla dovesti do dekonstrukcije iluzije. Stvar se zapravo svodi na protok vremena ili, s oprezom rečeno, na sazrijevanje.
Putokazi su, međutim, sasvim realna opcija. Kao i ugradnja dobrih amortizera za ugodnije prolaženje preko neizbježnih rupa na putu.
Radeći s ljudima u procesu dekonstrukcije iluzije, shvatio sam sljedeće: iako ima iznimaka, ukoliko postoji barem neko iskustvo nekonceptualne stvarnosti, proces se odvija brže i lakše. Poznati otac joge, Patanđali je, uz vasane, govorio i o stanju svijesti u kojem vasana (mentalnih obrazaca) nema. Nazvao ga je joga – “nepomična svjesnost”; ili “svijest bez vrtloga”.
Opisao je i jednostavnu tehniku za postizanje tog stanja, koju, prilagođenu i dorađenu, poučavam pod imenom Integralna meditacija. Ona vas neće izravno dovesti do prosvjetljenja, a to vrijedi i za druge meditacije koje sam upoznao (a neke od njih i poučavao) tijekom posljednja tri desetljeća mojeg rada s ljudima.
Odnosno, da budem točniji, broj prosvijetljenih ljudi koji su do toga došli uporabom takvih tehnika više-manje ravan je nuli.
Međutim, ja i dalje s entuzijazmom nastavljam poučavati Integralnu meditaciju i štoviše, u ovom je trenutku preporučujem kao neku vrstu poželjne prakse unutar dekonstrukcije iluzije. Zašto?
Prvo, stanje joge koje se njome postiže je stanje bez vasana, bez mentalnih obrazaca. Što je više i češće takvo iskustvo prisutno, to će biti “lakše” izdržati “udarac” nekonceptualne stvarnosti prosvjetljenja.
Drugo, potencijalne dobrobiti za čovjeka ogromne su. Od smanjenja napetosti i psihičke stabilnosti do iskustava viših stanja svijesti. Naravno, sve se to nalazi unutar Mayinog svijeta (iluzije), ali ako uopće postoje “amortizeri” koji će vam pomoći u procesu dekonstrukcije, onda je to to.
Točno je da bi vas “mnogobrojne dobrobiti” mogle zadržati u Mayinom zagrljaju. I točno to se događa onima koji nemaju sreće pa ne naiđu ili ne vide putokaz koji pokazuje na izlaz. Ipak, i za takve dođe vrijeme za buđenje u istini. Stanje joge koje iskušavaju učinit će svoje i, ako nije previše zasjenjeno naknadnim konceptima (tradicijom, školom itd.), putokazi će se pojaviti sami od sebe.
Sada je već punih osamnaest godina od kada su se takvi putokazi pojavili u mojem životu. S obzirom na prisutnu monomaniju (strastveno usmjerenje prema jednom cilju), nije bio problem žrtvovati sve što je bilo potrebno i slijediti ih. Nakon konačnog iskoraka trebalo mi je punih petnaest godina prilagodbe prije nego što sam počeo pripremu za plimni val koji trenutno vlada unutarnjim svijetom ljudi. Putokaze sam, međutim, ostavljao posvuda u svojim knjigama. Svaka od njih, bez obzira na temu, sadrži i pukotine na koje su se spremni mogli spotaknuti i iznenađeno primijetiti barem trag svjetla istine.
Tek je prije nekoliko godina došlo vrijeme da otvoreno progovorim o dekonstrukciji iluzije. Međutim, nezahvalno je govoriti o bilo kakvim tehnikama koje vode do prosvjetljenja. To je otprilike kao da u snu, iz sna, drugom sanjaču pokušate objasniti kako da se probudi.
Razvio sam određeni sistem rada koji se do sada pokazao uspješnim kod barem trećine onih koji su se njemu izložili. Ako vam se taj postotak uspješnosti čini malim, zapitajte se koliko prosvijetljenih ste do sada vidjeli ili barem čuli za njih? Izuzmite od toga priče i bajke o indijskim “svecima” i “učiteljima”. Jeste li ikada čuli nešto ovakvo: “Ivica iz Karlovca je prosvijetljen.”?
<blockquoteMožda je ipak došlo vrijeme i za to? Možda je vrijeme da se skine veo nemogućnosti sa stanja koje je, uistinu, jedino moguće!
“Amortizeri” su u tom procesu poželjni. Ne inzistiram da imate iskustva u meditaciji prije dekonstrukcije. Proveo sam kroz proces i one koji toga nisu imali. Bilo je nešto teže, ali može se. Treba reći i to da je bilo i onih koji su odustali usred procesa jer, iz bilo kojih razloga, nisu mogli nastaviti. Takvih je otprilike 5%.
Priprema za sam proces duga je i prožeta je mojim upornim objašnjavanjem DA PROSVJETLJENJE NIJE PRAKTIČNO UPOTREBLJIVO, pa vam stoga u strogom smislu riječi nije ni potrebno.
Međutim, ima onih koji na izlazak iz iluzije ne gledaju kao na pitanje potrebe. Vrh planine je tamo, sjećate se? I oni jednostavno moraju gore.
I na tom mjestu, vidite, dolazi u igru “kontrolirani” proces dekonstrukcije iluzije. On smanjuje količinu muke kojoj ćete biti izloženi. To nije bitno za samu dekonstrukciju, ali bi moglo biti bitno vama kao ljudima koji ste, usprkos svemu, odlučili izići iz sna.
U.G. Krishnamurti rekao bi vam da bježite glavom bez obzira od te “tragedije” koja se zove prosvjetljenje. Jed Mckenna s tim bi se složio i kroz usamljenu “spiritualnu autolizu” obećao vam nekoliko godina depresije, suicidalnih misli, rubnih psihoza i tjelesnih problema.
Ono što vam proces dekonstrukcije iluzije nudi “samo” je nekoliko mjeseci intenzivnog rada i to tako da ne morate odustati od svog posla i života, ili pak završiti u ludnici ili ašramu. Nakon toga, doduše, slijedi nekoliko godina “mamurluka” – ali u načelu, ni traga “mukama” koje sigurno slijede ako ste prepušteni sami sebi i udarcima gromova koji donose prosvjetljenje.
Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije
Ako bismo procesu dekonstrukcije iluzije govorili kao o “tehnici” ona ima tri faze:
1. Putokaz prema izlazu
Prva je faza informiranje o tome “što je što” kod prosvjetljenja. Kao sredstvo mogu poslužiti ovi (ili slični) članci ili recimo, vrlo, vrlo, vrlo rijetke knjige ili ispravne informacije o tome. Budući da stvari stoje tako kako stoje, mnogi ljudi jednostavno nemaju nikakvog znanja o tome što bi prosvjetljenje bilo ili ne bi bilo. Neki drugi misle da imaju, iako to “znanje” nije zasnovano na samom prosvjetljenju, nego na njihovim uvjerenjima o tome. Čak i ako su djelomično točna, ili čak točna, zagrljaj Maye time nije ništa manji. Putokazi pokazuju na “procjepe” i u konačnici dovode do uvida da ne možemo znati kako stvari stoje dok smo unutar iluzije.
2. Ocrtavanje “puta”
Suočeni s putokazom, neki će ga ljudi prigodno zanemariti (i tako je najbolje), neki će se šobuniti jer “misle da znaju” a ono špto im se govori je drugačije od njihovog neprosvjetljenog znanja. Ali, neki će ipak osjetiti unutarnji poriv da ga slijede. Druga je faza zapravo izravan dodir s probuđenjem u živom čovjeku. Doslovce, dovoljno je par sati. Tome služi seminar “Uvod u dekonstrukciju iluzije” (prvi sljedeći: 03.10.2015., informacije na MAIL).
Radi se o objašnjenjima putem predavanja i razgovora te, ako ima vremena, nešto prakse. Najvažniji dio ipak je osobne naravi u smislu da svatko od polaznika dobije određeni dojam o tome kako sve to skupa izgleda. Uvijek ima pitanja na koja ni jedan tekst ili knjiga ne mogu odgovoriti i koja su individualne naravi.
Susret i radionica zasigurno će uzdrmati vaše koncepte o vama samima, duhovnosti i, naravno, prosvjetljenju, a to je upravo ono što vam je potrebno kao dobra priprema za stvarni proces.
3. Dekonstrukcija iluzije
Proces dekonstrukcije iluzije individualni je, neki kažu i osamljeni posao. Međutim, ako biste doista bili sami u tome, gotovo da nema načina da izbjegnete velike probleme. S druge strane, uz malu bi podršku to moglo biti drugačije. I kraće.
Treća je faza zapravo rad u manjim skupinama (do deset osoba u skupini). Traje minimalno četiri mjeseca, a može se produžiti i na znatno dulje vrijeme. Zahvaljujući suvremenoj komunikaciji, 90% rada odvija se online, preko mailova ili drugačije.
Ne volim usporedbe, posebice u ovom slučaju kada tehnike zapravo nema. Ako bih, međutim, morao nekako opisati način rada, onda je to metoda “sokratovskih pitanja”. To znači da nema gotovih informacija niti zaključaka, osim onih do kojih je osoba u procesu sama došla. Takav način razvija ono što su drevni Indijci zvali viveka – moć razlučivanja.
Upravo je viveka ta koja na koncu igra presudnu ulogu u razlučivanju iluzije od stvarnosti.
Treća bi se faza nekima mogla učiniti pretjerano intelektualnom. Ali, to je samo prividno. Ispod površine beskompromisne analize koja na iluziju ima učinak sličan učinku atomske bombe, odigravaju se i snažni emocionalni procesi, suočavanja sa zabludama i neizbježno odustajanje od konstrukcija i priča.
Nekima će takav proces ići malo sporije, pa pridruživanje nekoj skupini ne znači da će osoba unutar nje proces i završiti. Možda će biti potrebno i više vremena.
Do sada sam kroz taj proces proveo nekoliko skupina. Od prve skupine koja je brojala njih šestero, do njih četrdeset podijeljenih u četiri skupine prošle godine. Tokom vremena proces se usavršio, s obzirom da mi je iskustvo pokazalo koji smjer kretanja je najdjelotvorniji, tako da je u ovom trenutku u detaljima prilično različit od onoga s kojim sma počeo. Međutim, u svojoj biti, njegov konačni rezultat je isti.
Ključni je dio procesa razvoj određenog načina razmišljanja koji se naziva viveka. O tome u nekom od članaka koji slijede.






Comment
Luna
“Dobro uči onaj tko dobro razlikuje”, kaže stara latinska