Ovih dana oko mene se ne stišava bura događanja. Redaju se predavanja, radionice, tečajevi… interes je veći nego ikada. Duge godine ispunjene govorenjem (uz nerijetki osjećaj da govoriš u prazno i da nitko ne čuje) sada su našle svoje ispunjenje. Ljudi konačno slušaju. Ostaje pitanje što točno čuju, ali već je i slušanje znak rastuće duhovne zrelosti.
Ne krijem radost zbog toga, ali moram biti iskren: ono što mi je najdraže, ono što smatram “ciljem” svakog koraka na duhovnom putu, ipak se odigrava u tišini, daleko od pogleda i pažnje javnosti.
Tako mora biti, jer kraj duhovnog puta , dolazak do cilja i ostvarenje legendarnog oslobođenja, mokše, prosvjetljenja (kako god to nazvali), nije obilježen fanfarama, cvijećem i ceremonijom svećanog dočeka. Upravo suprotno. Događa se u tišini vlastitog uma, nakon procesa u kojem se gubi sve što smo do sada smatrali čvrstim, pouzdanim i vrijednim.
Dekonstrukcija iluzije je samotan proces. Nekim čudom, uspio sam ga pretvoriti u pothvat ostvariv u nekoliko mjeseci, uz podršku suputnika i blago usmjeravanje onog tko je taj put prošao. Nekoliko mjeseci izgleda malo, ali put nije lagan. Teško ga je opisati jer je očigledan, jasan i razumljiv. Da, dobro ste pročitali, toliko je očigledan da ga je teško vidjeti! Ljudi vole složene stvari, maglu, nejasnoće i… iluziju. Maya je tražena roba. Izlaz iz njenog svijeta nije.
Usred svih žustrih i zahtjevnih aktivnosti, ovih dana sam uspio okončati proces dekonstrukcije iluzije s nekolicinom hrabrih. Točnije, njih 16-ero, podijeljenih u dvije zasebne grupe, jednom koja je radila na slovenskom jeziku i drugom koja je radila na hrvatskom. Nakon više od deset tisuća napisanih i pročitanih mailova u samo pet mjeseci, nakon mnogih uspona i padova, gubljenja i nalaženja, bili su spremni.
Oh, zapravo, ne! Nisu bili spremni. Nitko nikada nije spreman niti će ikada biti. Ali, i tako nespremni, zakoračili su preko, na drugu stranu crte koja dijeli iluziju od istinske stvarnosti. Slijedećih mjeseci, ili godina, još će se malo osvrtati a možda čak i potražiti put natrag. Ali, neće ga pronaći. Jednom kad prijeđete tu crtu, povratka više nema. Život u iluziji više nije moguć.
Shvatiš i ugledaš tada jasno da možda po prvi put u životu ne gradiš, nego skidaš milijune građevina kako bi vidio što ima kad ti spomenute građevine ne zaklanjaju vidik. Pa graditi nove sustave bi znao, za to si majstor, cijeli život to radiš, ali pustiti da stvari budu… uff…
– AH
Ovaj članak ne zaziva pobjedničke trublje, niti lovorike i cvijeće za one koji su prešli put. Nema se čemu nazdravljati niti pak ima bilo kakvog razloga za slavlje. Adrianu je jednostavno drago što je imao društvo za razgovor. Razgovor je doduše završio, ali dobro sjeda činjenica da je na ovom svijetu sada malo manje iluzije.
Dakle, ovo nije hvalospjev za nestale, a nije ni obećanje budućeg uspjeha onima koje put dekonstrukcije tek očekuje. Prije će biti neka vrst requiema ispjevanog njihovim riječima.
Tek usput, možda posluži kao putakoz za sve one koje dekonstrukcija iluzije tek očekuje.
***
Ovaj napis primljen je od buduće polaznice prije samog procesa. Međutim, bio je toliko “u sridu”, da ga vrijedi istaknuti.
“…iako više volim prispodobu o štiklama, mislim da će ti bliža biti ona o pancericama. Počela sam s onima s puno kopči, a učila sam skijati na Vogelu; na kraju sam imala ljubičaste pancerice s grijanjem anatomski oblikovane i s jednim dugmićem za obuvanje i skidanje, a skijala sam na najljepšim austrijskim skijalištima. No sezona je gotova i ja MORAM van iz pancerica. Ne znam zašto kad sam se s njima tako dobro saživjela, ali mi je i svejedno zašto, ne bi mi taj odgovor ništa značio niti bilo što promijenio. To nije misao, ni osjećaj, ni … ništa od meni znanih kategorija. To je svakodnevno, danonoćno Moranje nepoznata izvora.
… ne znam kako, ali Ti si odjednom na ekranu pisao o tomu. Ne kako učiniti pancerice udobnijima, ljepšim, funkcionalnijim, društveno prihvatljivijim i uspješnijim…već kako ih skinuti. Na čemu je Adrian, pitam se, kad se namjerio skidati ljudima pancerice, sugerirati im da zamijene skijališta-platforme Nečim Nepoznatim…ali dobro. To je Tvoja priča. Nemam pojma i ne želim zamišljati kao je Ono Tamo i Ono Poslije i što rade ljudi koji…
Kako skinuti pancericu, taj simbol mog ljudskog oblika, rađajućeumirućeg šetača po platformi? Vjerojatno čekaš da se istroši pa otpadne sam. Ili se može skinuti? Ideja da može i da su ga već skidali, baš je zgodna. I da to možeš kako-tako kontrolirati i biti s nekim tko je to prošao. Jer, vidi, pancerice možeš skinuti tako da klikneš na dugmić, ali i tako da, primjerice, polomiš obje noge pa ih odrežeš i s njima i pancerice. A razlika je bitna. Ljudskom obliku svakako.”
Tekom procesa sem se velikokrat vprašal: “Pa kako je sploh mogoče živeti v razsvetljenju”…lagal bi če bi rekel se tega sedaj ne sprašujem 🙂 ampak dejansko se mi zdi dosti bolj mučno vprašanje “kako živeti naprej v tem…laži”.– SK
Riječi koje slijede napisane su tik prije kraja; tik prije trenutka konačnog uvida. Već tada je zapravo bilo gotovo. Trebalo je samo malo drugačije postaviti scenu i kockice koje smo rastavljali mjesecima konačno su otpale i otkrile ono što je stajalo iza njih.
Ostavit ću sve to takvo kakvo jest.
***
Više ionako nisam “ona ja” s početka procesa. Puno je toga “umrlo” u ovih nekoliko mjeseci. Nekih dijelova mene kao da više nema, otpali su negdje po putu. I ona neka briga kako će se eventualna promjena odraziti na moju okolinu je nestala. Što se samog procesa tiče, za njega hm… treba biti spreman… koliko se to može biti… spreman na odbacivanje apsolutno svega, onoga što ti nešto znači, za što si vezan na bilo koji način, bez čega misliš da ne možeš, onoga za što si prije mislio da ti je urođeno i prirodno. Spreman na sudar s osjećajem koji te prožme kad sam dođeš do odgovora. Jer to jest kao sudar i to frontalni 🙂
Pomalo je bilo neobično ponovo učiti razmišljati, samostalno, bez da ti netko izvana govori pa ti svjesno ili nesvjesno ponavljaš ko papiga. Zdravorazumski. Jednostavno. Jer i odgovori su takvi, jednostavni do bola! Toliko jednostavni da su, he he, nama trebali tjedni i mjeseci da ih dokučimo.
ZKO
***
Očekivala sam da će se raspasti moj svijet, malo me bilo toga strah, ne toliko zbog mene, koliko zbog moje obitelji. možda zato što sam se pripremila na emocionalni raspad i očekivala neke drame, ne mogu reći da se nešto očigledno raspalo, da je bilo jako bolno, čak niti da će itko izvana išta vidjeti.
Ipak, svašta se promijenilo i zapravo tek sad shvaćam da toga ima podosta.
Oduševljava me jednostavnost svih odgovora do kojih smo došli, zaista svaki prosječan čovjek, ako se dovoljno posveti i promisli, može doći do njih. Jednako me oduševljava put kojim si nas vodio, sistematičnost i jednostavnost, uz podizanje ručne kočnice kad bi srljali i komplicirali.
Iako nismo ovo radili da se zabavimo, moram reći za sam neizmjerno uživala. posvetila sam se cijela, fokus svih mojih misli i aktivnosti ovih zadnjih mjeseci je bio u procesu, ništa osim njega nije se činilo važno.
MK
Če ne drugega, sedaj razumem ter poznam laž. Kar je vredno vsega! Ker to pomeni, da vsemogočna Maya nikoli več ne bo mogla spati z zaprtimi očmi!– MG
Sedaj mi je smešno, kakšne bedarije sem pisala in kako sem ga pogosto pihnila mimo… Vendar nisem znala in mogla bolje, čeprav sem se trudila. Ves naučeni balast se je skozi proces izlival na ekran, pospravljanje podstrešja mi je spodnašalo tla pod nogami. Največji efekt so imele Adrianove pripombe, ki so me postopoma treznile in osvobajale. Sedaj imam občutek, da se nimam česa oprijeti. Malo neprijetno zame, ki sem vedno prisegala na gotovost in varnost v življenju.
MF
***
Vsak zaključek mi je bil po svoje šok… najbolj zaradi tega, ko sem ugotavljala v kakšni megli sem se valjala, pa ne videla to kar je pred nosom… po drugi strani zato, ker se je um tako neverjetno upiral temu in hodil v koruzo, kot se je nekdo izražal…. res, kako je to možno, da se ne vidi očitnega….
Zadnja dva meseca je moj dan zgledal tako: cel dan v službi, v avto in domov za računalnik… sicer pa sem bila najraje sama in vsaka družba mi je bila odveč, nisem vedela kaj se pogovarjati, sama pa nisem mogla načeti te teme, da me ne bi kdo proglasil za malce čez les… pa dogajalo se mi je, da sem bila kar odsotna… ta očitnost odgovorov je tako fascinantna in še bolj, kako je možno tega ne videti in kako težko se je do tega prebiti…
PK
***
Jedino s vama sam mogla razgovarati o ovome. To mi je bio poticaj i potpora za svaki novi korak. Bilo mi je teško, naporno, imala sam dosta snova povezanih s procesom, izluđivalo me sve to, ali olakšanje je tu. Način razmišljanja je bio totalna nepoznanica u startu, no s vremenom sam razvila osjećaj za prepoznavanje nabadanja i fancy izjava koje ništa ne znače. 🙂
Najbolje od svega je jednostavnost zaključaka do kojih smo došli. Ne znam koliko bi mi trebalo i ako bi uopće sama mogla shvatiti sve ovo, no tu ste uvijek bili svi vi.
Sa svakim novim uvidom, dolazili smo do odgovora na pitanja koje sam si dugo vremena postavljala.Počela sam primjećivati o kakvim sam se suludim stvarima brinula, sebi davala posebne razloge, opravdavala postupke, uplitala se u svoje zašto i zato.
JK
Pamtim izjavu “Nema se što činiti”, koju si nam rekao na početku . Nisam ju shvaćala, a sada znam da se stvarno nema što činiti. Ovo je bilo odčinjavanje. 🙂
– JK
Komentiraj