Povodom predavanja i susreta uživo s čitateljima slovenskog časopisa Večer (11.03.2016., dvorana Union, 18:00) objavljeno je nekoliko intervjua i članaka. Prenosim svoje odgovore na pitanja koja je postavio novinar i voditelj susreta Bojan Tomažič.
1. Četrdeset godina na duhovnom putu, mnogo istraživanja iza tebe. Kakvi su zaključci? Kakve su spoznaje?
Šokantni. 🙂 Život je čudnovat, tajanstven i nespoznatljiv. Istodobno, zastrašujuće je jednostavan. Prividna složenost, kao i svi problemi koji proizlaze iz toga, pripadaju iluzornoj stvarnosti u kojoj, nažalost, živi većina ljudi. “Iluzornost” ne spašava od bola i patnje, štoviše, vrlo često upravo ih uzrokuje. S druge strane, razbijanje iluzije o tome što smo i kako živimo ne jamči automatski sreću i blagostanje. Ali barem znamo da smo budni i da živimo život u punini, a ne spavajući i sanjajući.
Duhovnost je široko područje, a putovi su često skliski i mogu zavarati. Umjesto prema izlazu, mogu vas odvesti dalje i dublje u iluziju. Četrdeset godina dugo je vrijeme – više nego dovoljno da se uoče putovi i stranputice, dobrobiti, ali i zamke. Vrijedilo je hodati tim putom, ali samo i isključivo zato što on ima svoj kraj; cilj kojemu vodi.
2. Zapravo si sada došao do slobode. Cijeli je život tražimo, a nikad je ne nalazimo. Jesi li ti pronašao način da joj se konačno približimo?
Cilj je sloboda, ali da bismo je dosegli, potrebno je razumjeti što ona znači. Kad prosječan čovjek misli o slobodi, on ili ona misle da mogu “napraviti što požele”. Biti slobodan izjednačava se s ispunjenjem svih želja koje bismo mogli imati. Ne ići na posao, slobodno se kretati, živjeti bez ograničenja… i slično. Međutim, sloboda je mnogo osjetljivije stanje od toga. Vrlo često – zapravo, gotovo uvijek – upravo su naše želje te koje nas zarobljavaju. Kao što kaže Khalil Gibran: Doista, to što nazivaš slobodom najsnažniji je od tih lanaca, iako njegove karike blistaju na suncu i zasljepljuju tvoje oči.
Zaslijepljeni smo mnogim željama koje su u nas usađene. Uvjetovani smo, isprogramirani da ih imamo. Biti slobodan znači mnogo više od mogućnosti ispunjenja želja. Sloboda je stanje neuvjetovanosti; stanje koje nema uzroka i u kojem su posljedice nevezane za djelovanje. Zvuči filozofski, znam, ali u biti i nije tako teško za razumjeti.
Sloboda je stanje bez programa; stanje u kojem uzročne petlje – nešto što se u duhovnosti naziva karma – nemaju više utjecaj na naš život.
Godinama sam proučavao zakone karme, posebice u obliku jyotisha, drevnog indijskog znanja o tome kako karma djeluje na nas. Jedna mi je zamisao uvijek privlačila pozornost: izlazak iz kruga karme; raskidanje okova koji nas drže zarobljenima. Ta situacija, koja se legendarno naziva oslobođenje ili mokša, a neki to još nazivaju prosvjetljenje, postavljena je kao cilj duhovnog puta. Međutim, zanimljivo je da se o tome vrlo malo govori, a još manje zna.
Jesam li našao način da se dođe do prosvjetljenja? 🙂 Nema tog načina. Ne postoji put. Međutim, ipak je moguće živjeti u tom stanju. Moguće je ukloniti faktor karme. Cijela je priča paradoksalna, ali izvediva, i upravo zato iznimno zanimljiva.
3. Radi li se o nekim novim spoznajama, ili je sve što sada znamo već bilo? Jesu li ljudi u nekim prošlim vremenima znali za to?
Bila bi tragedija da su to nove zamisli. Ali, tragedija ipak jest da su one rijetke i pogrešno shvaćene. Tijekom tih četrdeset godina sreo sam tisuće i tisuće iskrenih duhovnih tražitelja; ljudi koji su proveli duge godine radeći na sebi, istražujući područje duhovnosti na sve moguće načine. Koliko sam njih sreo koji su stigli do cilja? Razmišljam o jednom ili dvojici. Također, što se tiče mnogobrojnih duhovnih učenja koja su prisutna u javnosti, kao i učitelja koji ih promoviraju – koliko njih doista razumije pitanje konačnog iskoraka? Opet razmišljam o jednom ili dvojici.
Zašto je to tako? Pa, izgleda da se ljudima više sviđa iluzija, a da za istinu ne mare previše. Glavna motivacija za djelovanje je zadovoljenje potreba. Većina će ljudi reći: “Iluzija? Ma nema veze, glavno da mi je ugodno.”
A takva motivacija odavno je poznata. U indijskoj se filozofiji spominje pojam Maye, boginje iluzije, ili iluzije same, koja upravlja ljudima preko njihovih uvjerenja i potreba. Znači, gotovo da se može reći – ništa novog pod Suncem; iluzija i dalje prevladava. Poprimila je nove, drugačije oblike, ali ljudi su i dalje njeni zarobljenici.
Tako da sam se našao u neobičnoj situaciji da se obraćam onima koji su, nekako, uočili tu situaciju te žele, bez obzira na posljedice, iskoračiti iz krugova uzročnih petlji i osloboditi se okova koji tako djelotvorno upravljaju našim životom.
4. Zašto su se neka znanja i iskustva izgubila? Tko je uopće, ako je itko, skrbnik znanja?
Znanje se može pobrinuti samo za sebe. Ako mu treba skrbnik, to nije znanje o kojem govorim. Ne radi se o matematici, fizici ili pak primijenjenim tehničkim znanjima. Ne radi se ni o kompliciranim ezoteričnim učenjima koja se uglavnom svode na konstrukcije bez temelja u stvarnosti. Također se ne radi ni o vjeri, dakle o nečemu što treba naučiti i u to povjerovati.
Istina o čovjeku je istina o čovjeku. Ako sam išta shvatio u tih četrdeset godina duhovnog istraživanja, onda je to spoznaja o jednostavnosti i izravnosti te istine koja je dostupna svakome, unutar naše svijesti, bez potrebe za dodatnim učenjem. Problem je u tome što ljudi ne gledaju tamo kamo bi trebali. Privlači ih šarenilo iluzije. Ako im pogled slučajno padne na mjesto gdje se ta istina nalazi, uglavnom to ni ne primijete te brzo okrenu glavu na drugu stranu.
Istinsko znanje ne treba čuvara. Istinsko je znanje izravna spoznaja, otvorena svakome. Ona se čuva tako da se otkriva, ponovno i ponovno, u svijesti svakog čovjeka. Svaka tradicija i svaka institucija suprotna je čuvanju znanja o slobodi.
Tu je ujedno i odgovor na pitanje zašto se takve stvari naizgled gube. Ima previše tradicija i previše institucija, pa ljudi zbog toga zaborave gledati u sebe. Ali, s vremena na vrijeme pronađe se netko tko je to napravio i tko onda osjeti poriv da o tome nešto kaže i drugima.
5. U posljednje vrijeme postaje očito da moramo biti empatični. Ti govoriš o duhovnoj empatiji. Što je to?
Kad biste mogli osjetiti ono što osjećam kad živim svoj život, to bi bila duhovna empatija. Ako samo razumijete kako je to biti na mojem mjestu, to je obična empatija, koja se dijeli na kognitivnu (razumijevanje) i afektivnu (suosjećanje).
Ovih se dana mnogo govori o empatiji iz kuta psihologije, sociologije, religije pa čak i politike. Smatra se da je empatija od velike važnosti u osobnim odnosima, društvenom životu, ekumenskom razumijevanju među religijama, rješavanju društvenih problema poput siromaštva i brige za nemoćne, pa čak i u diplomaciji ili poslovanju. Ako ste empatični, vjerojatnije je da ćete razumjeti situaciju u kojoj su drugi ljudi i tako stvoriti plodonosnije odnose s njima.
Zanimljivo je da empatija nije ograničena na ljude. Zamijećena je u pasa, pa čak i u štakora. Čini se da se empatija neurološki može pratiti sve do takozvanih zrcalnih neurona. Zrcalni neuroni aktiviraju se kada vidimo da netko nešto radi na isti način kao što bi se aktivirali da mi to sami radimo. To znači da, ako vidite nekoga da plače, dio vašeg mozga također plače. Ako vidite da se netko veseli, vaš mozak također se veseli, barem do razine do koje su pokrenuti vaši zrcalni neuroni. Postojanje i aktivnost zrcalnih neurona također je i osnova duhovne empatije, koja je mnogo više iskustvena nego afektivna empatija te daje mnogo više istinskog razumijevanja od one kognitivne.
Kod duhovne empatije radi se o gotovo nepoznatoj sposobnosti prijenosa qualie (qualia je filozofski izraz koji označava specifično i jedinstveno subjektivno iskustvo svijeta).
Istraživanje duhovne empatije vrlo je zanimljivo, jer se radi o aktiviranju sposobnosti koje svaki čovjek posjeduje, iako u današnjem svijetu o tome malo znamo. Istovremeno, u svijetu se otvara sve više kriznih žarišta, sve je više problema koji nastaju zbog međusobnog nerazumijevanja među ljudima. Duhovna empatija – njena živa nazočnost kod što većeg broja ljudi – imala bi blagotvoran utjecaj na rješenje tih problema.
6. Jesmo li dakle raspršeni, nismo u tijeku? Živimo li u drugačijoj stvarnosti, u iluziji?
Rekao bih da živimo u istom snu, ali ga drugačije doživljavamo. Nalik smo na sanjače koji sanjaju jedan pored drugog. Svi pretpostavljaju da njihovi susjedi vide isti svijet, ali to uglavnom nije tako. Kao dodatak toj neobičnoj situaciji, još smo i zarobljenici programa i uvjetovanja, što društvenih, što osobnih. Ponekad je sve to skupa zabavno, ali budući da smo svjesna stvorenja, onda prevladava okus tragičnosti. Nekako smo uspjeli postati najgora vrsta robova – mislimo da smo slobodni i da odlučujemo o svojoj sudbini, ali zapravo slijedimo naputke svojih nevidljivih gospodara. I pritom ne mislim na neku tajnu organizaciju koja manipulira svijetom, nego mislim na naše vlastite, dobrovoljno prihvaćene programe zadovoljenja svojih potreba i želja. Karma nije utjecaj sa strane; karmu nosite u srcu i duši. Kamo god da odete, što god da napravite, i ona ide s vama. Jedini način da ikada budete slobodni jest da je se riješite.
7. Je li došao kraj individualizmu, koji je dugi niz godina slovio kao utočište ljudima koji su tražili slobodu? Kad se željelo uniformirati i kolektivizirati, pobjegli smo u individualizam. Nije li se sada pokazalo da je zajedničko ipak ispred pojedinačnog, individualnog? Doživljaj jednog postaje doživljaj svih.
Rješenje se ne nalazi ni u individualizmu ni u kolektivizmu. To je samo njihanje s jedne na drugu stranu sličnog problema. I u jednom i u drugom slučaju ljudima se nameću pravila po kojima trebaju živjeti da bi nam, navodno, bilo bolje. A nije nam bolje. Pa se onda pokušavaju pronaći srednja rješenja, neke kombinacije individualnog i društvenog, socijalnog i tržišnog. Naravno, neka vrst reorganizacije je potrebna, ali glavni je problem u načinu na koji ljudi doživljavaju svijet. Duhovna empatija može povezati naše svjetove; ona ih neće izjednačiti. Bilo bi strašno kad bismo svi mislili, osjećali i radili isto. Međutim, ako ja MOGU osjetiti što osjećaš ti, a ti MOŽEŠ razmišljati onako kako razmišljam ja, onda se stvari mijenjaju. I ta mogućnost ne smije biti samo teorija; to bi morala biti živa praksa.
Takvo iskustvo postavlja upitnik nad čisti individualizam. Gdje je granica onoga što sam ja, a gdje počinje netko drugi? Potrebe i želje postaju drugačije, način djelovanja postaje drugačiji. Ali, ne zato što smo odlučili probati novi način funkcioniranja i organiziranja, nego zato što ništa drugo nema smisla.
Koliko bi dugo trajali ratovi, društvena nepravda i neravnoteža, ako bi ljudi OSJETILI ono što osjećaju drugi ljudi?
8. Kako je s karmom u tom slučaju?
Karma je programska mreža; mreža programskih kodova koji određuju naše ponašanje. Karma ograničava slobodu, a to znači da ograničava svijest. Umjesto svjesnih stvaralačkih stvorenja, pretvaramo se u lutke na koncu.
Postoje načini da se ta programska mreža raskine. Te načine zovem OSLOBAĐAJUĆA ISKUSTVA. Duhovna empatija jedno je od tih oslobađajućih iskustava.
9. Sada u svijetu izgleda da su loši nagrađeni, a dobri još jednom kažnjeni. Je li Bog promijenio kriterije? Ili ipak vrag vodi igru?
Takve špekulacije nisu moje područje. 🙂 Štoviše, smatram da je religija u velikoj mjeri (religija općenito, ne neka određena) odgovorna za ovakvo stanje svijeta. Radije bih to pustio po strani. Moja je poruka da ljudi moraju učiniti ono što mogu u vlastitom životu. Njihova sloboda preduvjet je slobode svijeta.
10. Je li moguće naučiti duhovnu empatiju?
Duhovna empatija je prirodna sposobnost. Kao potencijal, posjeduje je svaki čovjek. Kao i kod “obične” empatije, postoje postupci koji mogu aktivirati zrcalne neurone i povećati vjerojatnost za punu aktivaciju te sposobnosti.
Još sam uvijek u fazi istraživanja tih metoda, mada sam u posljednjih desetak godina dosta radio na tome. U četvrtom mjesecu u Novom Vinodolskom vodim četverodnevnu radionicu s temom duhovne empatije. Polaznici će istraživati mogućnost prijenosa iskustva s jedne osobe na drugu u posebnom okruženju, putem glazbe i pokreta, ali i nekih dodatnih tehnika aktivacije zrcalnih neurona.
11. Cijelo nam vrijeme govore da se moramo promijeniti, jer će se sve oko nas promijeniti. Je li to doista nužno? Jesu li svi oko mene u redu, samo ja nisam? Kad bi nam uzeli socijalu, kad nam govore da bismo trebali raditi na dva posla do devedesete godine života…. je li doista potrebno prihvatiti takve promjene? Da bismo bili uspješni moramo naučiti kineski, a ne svoj materinji jezik… Jesu li to pozitivne promjene?
Bile bi pozitivne kad bi nas veselile. 🙂 A iz pitanja je jasno da većinu ljudi takvo što uopće ne veseli. Promjena je nužna, to je točno. Ali, kakva promjena, to je sasvim drugo pitanje.
Moje je područje sloboda. U slobodi, nitko ne može nametati neka pravila ni obrasce. Ali, sloboda također zahtijeva neku vrst mudrosti neodređenosti. Ako živite slobodno, onda po definiciji NE ZNATE što će donijeti budućnost. Također ne znate niti možete predvidjeti što ćete vi, ili netko drugi, napraviti u određenoj situaciji.
Ako pitate mene, sada nemam vremena za učenje kineskog, iako bih ga volio naučiti. Radit ću do kraja života, koliko god to godina bilo, dvanaest sati dnevno, a ponekad i više, ali to nije problem jer ionako radim to što živim, a živim to što volim. Takvu bih situaciju želio svima. Siguran sam da nije problem učenje ili rad; problem je nepostojanje slobode, zarobljeništvo i prisila.
12. Ova godina nije dobro otpočela. Izbjeglice dolaze. Amerikanci kažu da će Europa sve izdržati. Kod nas se rađaju nacionalizmi, granice se zatvaraju, opet ćemo se svi posvađati i mrziti jedni druge. Da li doista ta stara Europa ne može pronaći svoj mir? Je li doista točno da ljudi u Europi neće pronaći taj mir (zbog naših lidera i sistema, koji ga ugrožavaju)?
Već gotovo dvadeset godina, svake sam godine radio jyotish analizu dolazeće godine. Za 2016. nisam želio objaviti takvu analizu. Razlog je taj što je svijet u situaciji u kojoj se neke stvari jednostavno moraju odigrati, moraju se raščistiti. Nema baš mnogo toga što bismo mi, kao pojedinci, mogli učiniti da to promijenimo. U uobičajenim okolnostima, jyotish bi imao neke prijedloge, neke preventivne mjere koje se mogu raditi u tom smislu. Sada smo u nekoj vrsti silazne putanje; u nepromjenjivoj situaciji uzrokovanoj našim dosadašnjim ponašanjem (kao čovječanstvo). Iskreno, situacija je teška i vjerojatno će zahtijevati dosta čišćenja.
Ali, budući da ne možemo na to utjecati, pažnju je potrebno usmjeriti na ono što možemo mijenjati. Zato govorim o slobodi i duhovnoj empatiji. U biti, to je način da se pripremi teren i za ono što dolazi na globalnoj razini.
13. O čemu će još biti riječi na susretu u Mariboru?
Volio bih ispravno i što je moguće jasnije prenijeti zamisao o potpunoj slobodi, o završetku duhovnog puta i uklanjanju faktora karme. Također ću govoriti o oslobađajućim iskustvima i kako ih postići. Naravno, svaki je takav događaj poseban, a interakcija s publikom obično otvori zanimljive nove teme i putove. Veselim se susretu!
Comment
Siniša
Jako lijepi i interesantni članak.