(Interview vodila Dea Devidas, objavljeno na portalu Elementi.hr, siječanj 2010.)
Najčitaniji i najproduktivniji ste autor duhovne literature u regiji, što ne čudi: objavili ste više od trideset knjiga (netko je izračunao da je prosjek tri godišnje), koje su prodane u više od 60.000 primjeraka diljem svijeta. Odakle vam snaga, volja i… vrijeme?
Vjerujem da su brojke i veće, budući da su neke knjige doživjele mnogobrojna izdanja. Vjerujem da se radi o gotovo 150 tisuća prodanih primjeraka. Snaga i volja nisu problem – toga ima u izobilju, ali vrijeme ponekad jest. Zapravo ne stignem napraviti sve što bih želio. U mojem kompjuteru stoji barem deset projekata (idejnih nacrta za knjige) koje nisu uspjele doći na red.
Što se tiče brzine pisanja… pa, neke knjige doista napišem toliko brzo da izbjegavam o tome govoriti, budući da je nevjerojatno. Primjerice “Bijelu pticu” sam napisao u manje od sedam dana (dvjestotinjak stranica priče). Ponekad se jednostavno dogodi da “vidim” knjigu… Ne samo ideju, već i čitavu knjigu. Onda mi ne preostaje drugo nego da sjednem i pišem. Pa, ako ste uporni i radite dvadesetak sati dnevno, može se…
No, neke druge knjige zahtjevaju godine rada i mnogo studiozniji pristup, istraživanja, putovanja, iskustvo… Primjerice, za ciklus “Povrtaka Boginje” trebalo mi je pet godina i više neobičnih putovanja, a “Tajne indijske astrologije” ne bi ni nastale da iza toga nije stajalo desetak godina učenja i nekoliko tisuća osobnih savjetovanja.
Što ste željeli biti kao dječak? Po struci ste defektolog – jeste li ikada slutili da ćete postati tako utjecajan duhovni učitelj i pisac? Jeste li se kolebali i sumnjali?
Najranija “želja” koje se sjećam je put u svemir, istraživanje novih svjetova… Ali, vrlo brzo su dječački snovi zamjenjeni nečim što ne mogu drugačije nazvati nego “prisjećanje”. Imao sam trinaest godina kad sam se, na užas svojih roditelja, proglasio vegetarijancem (u to vrijeme to nije bilo tako lako ni uobičajeno kao što je danas) i počeo provoditi sate i sate u svojoj sobi u pokušajima meditacije, zadubljivanja u sebe, što li je to već bilo… Tada nisam znao ništa – ni kako se to zove, niti što bi to trebalo biti… Nije bilo, kao danas, knjiga u kojima barem možete pročitati nešto o tim neobičnim temama, a da ne govorim o mogućim kontaktima internetom, odlasku na radionice ili slično. Bio je to potpuno nepoznati teren, a ja sam bio više-manje prepušten sam sebi i… onom što je bilo u meni.
Tišina je punina. U tišini možete pronaći sve. Bez nje, prevladava praznina.-Adrian P. Kezele
Nikad mi se nije dogodilo ništa izrazito loše – to napominjem jer mnogi misle da duhovni put mora početi nekim razočaranjem ili problemom, ali sam jasno uočavao da ljudi oko mene nisu sretni, da pate i da uopće ne znaju ništa o sebi, ni tko su, ni zašto su ovdje, ni što zapravo rade… Većina ljudi mi je izgledala poput lutaka na koncu, upravljana nečim drugim, idejama izvana, predrasudama, površnim nagonima i lažnim željama…
Kada ste i kako osjetili da je vaša misija prenošenje duhovnih znanja drugima?
Ne znam točno kada sam shvatio da znam nešto što bi im moglo pomoći, ali mislim da sam to u potpunosti osvijestio kad sam imao petnaest godina, na jednom nesretnom pogrebu, usred tuge i očaja zbog jedne prerane smrti…
Na koje „testove“ odlučnosti ste na putu ostvarenja svoje vizije nailazili i kako ste ih prošli, odnosno prepreke nadišli?
Prepreke i testovi? Doista, zapravo ni na što ne gledam tako. Bilo je teško, u toj mladoj dobi, uvjeriti roditelje da radim pravu stvar. Ali, na poslijetku, i u tome sam uspio. Bilo je teško napustiti dobar posao koji sam započeo nakon studija logopedije. Mnogo su bili razočarani i zabrinuti za mene. Uzgred, studiranje mi je bilo zadovoljstvo, pa i kasniji rad u struci, iako je trajao kratko, samo dvije, tri godine. Gledajući unatrag, povukao sam mnoge hrabre i riskantne poteze da bih živio svoj san. Međutim, tada, u to vrijeme, za mene nije bilo baš nikakve sumnje – kao što nema ni sada – da sam radio upravo ono za što sam bio rođen.
Jedna od stvari koja mi je prirodna, a mnogi ljudi to tek trebaju naučiti, jest slijediti svoje srce – raditi ono i samo ono što vas veseli i uslijed čega osjećate ispunjenje i životni smisao.
Mnogo vaših knjiga – „Maitreya“, „Veličanstveni Saturn“, „Čarobnica“… te posljednje objavljene „Slomljena kljova“ te „Ganeš glavom i surlom“…. – inspirirano je pričama iz vedske tradicije kroz koje, na jednostavan i zabavan način, prenosite najdublja, tajna znanja Veda… Što vas je, kada i kako privuklo indijskoj tradiciji? Jeste li s tim Znanjem zarezonirali zbog mogućih prethodnih inkarnacija/ili paralelnih postojanja u tom svijetu te sjećate li se svojih „ostalih“ Ja?
Ne mogu reći da je to bilo nešto određeno. Indija je jednostavno bila dio mene… Ali, zapravo, čak ni to nije do kraja točno. Ne radi se o Indiji nego o znanju koje je čak i starije od vedskog. Kontinuitet znanja od tri, četiri, pet tisuća godina, sve do vremena prije naše civilizacije čini indijsku kulturu posebno privlačnom, ali je ona samo jedan od izraza nečeg univerzalnijeg.
Što se tiče “prisjećanja” – da, u meni definitivno postoje određena iskustva koja Adrian nije doživio i kojih se sjeća, poput nekog filma. Ali, o tome je prilično teško govoriti bez dugačkih objašnjenja. U biti, ne smatram značajnim činjenicu sjećanja na neki pretpostavljeni prošli život. Značajno je sjećanje na određeno znanje, prepoznavanje i neka vrst životne “zrelosti” koja se nekako mora očitovati u sadašnjosti.
U svojim djelima ilustrirate prirodne zakone kroz likove božanstava – može li čovjek, integrirajući njihov aspekt po aspekt ostvariti svoju Bogoljudsku prirodu (aposlutni potencijal) i kako? Jeste lito uspjeli i kako?
Uvjeren sam da svatko od nas može živjeti mnogo dublje i bolje nego što to činimo sada. “Apsolutni potencijal” je pomalo nejasan pojam budući da je sasvim moguće da su naše sposobnosti neograničene. U tom slučaju, kada se to živi u punini? Uvijek ima nešto iza onog što se događa sada…Uvijek ima taj neki korak naprijed koji nas očekuje nakon ovog. U tom smislu, nema nikakve sumnje, ja doista živim u stalnom otkrivanju novih iskustava i razvijanju stvaralaštva! U pogledu simbola i mitova koje opisujem u svojim knjigama… Kad upoznam nekog kome se divim, od koga mogu nešto naučiti, onda to nastojim i učiniti. Tako je i s mitskim figurama i oživljenim simbolima iz mojih knjiga. Razlika je samo u tome što, eto, takva “duhovna stvorenja” imaju vrlo jasnu životnu zadaću, vrlo jasnu dharmu. Stoga je lakše prepoznati pouku, lakše ju je naučiti. Kod ljudi su stvari složenije, mi osciliramo gore dolje, nismo tako stabilni što se tiče smjera i namjere.
Osjeti ritam; zatvori oči i počni plesati. Tamo vani svira kozmički bubnjar – slijedi njegove note.– Adrian P. Kezele
Ljudima se takve priče sviđaju jer se u njima prepoznaju. One su bezvremene. Ne radi se o tome da kroz njih otkrivamo neki drugi svijet, nego sebe. Svatko od nas nosi Ganeša u sebi, čak i ako nikad nije čuo za to ime. Ako volite šalu i dobru zabavu Ganeš vam se već naselio u neki dio duh/tijelo sustava. Jedino, stvar je u tome da on ima šest ruku, a ako vi prepoznajete samo onu koja poseže za kolačima, a ne i onu koja drži knjigu mudrosti, onda imate problem. Priče o pravoj naravi cjelovitog Ganeša potiču otkrivanje svih vidova našeg života. Isto naravno vrijedi za čitav taj “duhovni” panteon koji se, u konačnici, nalazi upravo tu, među nama… u nama.
Osnovali ste trogodišnji studij jyotisha, kojeg neki smatraju indijskom astrologijom, premda naglašavate da to umijeće obuhvaća mnogo više od poznavanja planeta i njihovog utjecaja na ljudski život. Što vaše dugogodišnje iskustvo u radu kaže – koliko je čovjek pod utjecajem planeta, a koliko može, radom na sebi i svojoj svijesti, postati slobodan od njega? Koja obećanja i najavljeni događaji Graha su se vama, u vašem životu manifestirala, a koja ste „izbjegli“ Sviješću o njima?
“Planete” su u jyotishu poput mitskih stvorenja o kojima sam govorio. Ne radi se o materijalnim nebeskim tijelima – ona nam služe samo kao oslonac, preslika određenih načela u materijalnom svijetu. Bit stvari je uvijek u nama, u našim odlukama te njihovim posljedicama. Ljudi često bježe od odgovornosti, pa tako za to koriste i astrologiju.
Kad bi vas neki arhitekt pitao koliko je njegov život pod utjecajem odluke da studira arheologiju, vjerojatno ne biste otprve shvatili zašto to on uopće pita, budući da je očigledno kako mu je cijeli život oblikovan tom odlukom!
“Planete” u jyotishu samo simboliziraju naše vlastite odluke te, ponekad, odluke onih koji su oko nas. Dakle, mi smo pod velikim utjecajem svojih vlastitih odluka, u to nema sumnje.
Možemo li izići iz toga? Da, možemo, nakon što osvijestimo što smo i kako smo učinili, podnesemo posljedice tih odluka i zatim donesemo nove. Jyotish služi za sve to – razumijevanje prošlosti, promjena sadašnjosti i izbor budućnosti.
Ono što je zanimljivo jest da postoji način da naše nove odluke budu bez vezujućeg utjecaja za našu budućnost! Ovakva tvrdnja bi se mogla učiniti nemogućom – budući da svatko snosi posljedice svojih postupaka, ali upravo ovdje dolazi na scenu prava vrijednost jyotisha. Radi se o nečem što se naziva “evolutivna djelatnost”. Ili, možemo je još nazvati i djelatnost “usklađena s prirodnim zakonima”. Stvar je zapravo jako jednostavna: plešemo po ritmovima prirode oko nas i tako izbjegavamo neravnotežu koja proizlazi iz kršenja tih ritmova. Kad je noć – spavamo; u proljeće – sijemo; ljeti uživamo u prirodi… postoji bezbroj manjih i većih ritmova od kojih su mnogi sasvim individualni. I tu na scenu stupa jyotish – daje vam informacije o tome kada je povoljno činiti ovo ili ono, a kada izbjegavati nešto drugo.
Prvu instituciju u Hrvatskoj koja se sustavno i cjelovito bavi prenošenjem i življenjeg duhovnog znanja te njegovom integracijom u svakodnevicu – Duhovnu Akademiju – osnovali ste prije više od deset godina. Koliko je učenika prošlo brojne programe? Smatrate li da bi takva edukacija trebala biti sastavni dio „službenog“ obrazovanja čovjeka i zbog čega?
Pa, radi se o tisućama, sasvim sigurno. Glede službenog obrazovanja, tu imam stav koji ponekad začudi ljude sklone duhovnosti: Dakle ja ne mislim da program Duhovne akademije (DA) treba biti dio službenog obrazovanja. Jednako tako ne mislim da na program bilo koje duhovne škole, posebice ne religije, treba nekoga obavezati. Postoje drugi načini da se taj program, ili bilo koji drugi program ili učenje, učini dostupnim onima koji to žele i to izvan službenog obrazovanja..
DA je jedan sustav – dobar i prilagođen današnjem vremenu. Djelotvoran je i praktičan. Međutim, radi se o samo jednom od načina na koji se univerzalno duhovno iskustvo može izraziti.
S druge strane, upravo bi znanje o tom iskustvu trebalo biti dostupno unutar službenog obrazovanja! Problem i jest u tome da djeca, a nakon toga i odrasli, ne znaju ništa o sebi samima, o zakonitostima vlastite svijesti. Kad bi znali, kad bi ih netko podučio, onda bi bez problema prepoznali ono što im je potrebno na način koji im odgovara.
Ako želiš znati zašto se zgrada trese, moraš ispitati njene temelje.– Adrian P. Kezele
Vidite, od davnina su postojale mnogobrojne duhovne škole. To je zato jer postoje različite vrste ljudi kojima je potreban različiti pristup u stjecanju znanja. Ono što radimo u DA jest jedan od oblika, nikako jedini i nikako konačan i svemoćan. Ne bi bilo dobro da on postane služben, a neki drugi pristup ne. Međutim, postoje stvari koje JESU univerzalne. Postoje znanja koja JESU izvan i iznad bilo koje škole. Na tome tek trebamo poraditi, izlučiti ih od ideologije, tradicije i običaja i tada ih uključiti u univerzalno i “službeno” obrazovanje.
U Duhovnoj Akademiji veliku pažnju poklanjate meditaciji – bili ste vodeći učitelj TM u nekadašnjoj Jugoslaviji, a poznato je da više od trideset godina redovito meditirate dva puta dnevno, po pola sata. Koliko vam je i kako meditacija promijenila život i vas osobno (ako može neki primjer, super). Kako bi meditacija promijenila društvo, da je djeca od malena uče u školama? Imate li statistike o popravku života polaznika svojih programa?
Bez meditacije ne bi bilo ni jedne knjige, ni jednog iskustva niti postignuća u mom životu! Svijet bi bio siv i bez boje, a moja vizija zamagljena. U to sam savršeno siguran!
Da se nadovežem na prethode misli – iskustvo čiste svijesti koje daje meditacija je takvo univerzalno znanje o kojem sam govorio. Ono je prirodno i može se doživjeti spontano. Međutim, toliko je zaboravljeno da djeluje nekako neobično te se smatra posebnim i često se nalazi u osnovi duhovnih i religioznih priča i mitova.
TM je jedan oblik meditacije koji sam podučavao do 1994. Nakon odlaska iz TM pokreta i nekoliko godina stanke, počeo sam s vlastitom tehnikom koju zovem Integralna meditacija. Ima još nekih tehnika, u određenim dijelovima sličnih, ponešto i različitih, koje dovode do tog istog iskustva. S druge strane, mnogobrojne tehnike se nazivaju meditacijom a to nisu, već se radi o koncentraciji, kontemplaciji, sugestiji, pozitivnom mišeljnju, vizualizaciji itd. Ono što bi trebalo biti dio službenog obrazovanja je znanje o tome što je što, i čemu pojedine tehnike služe. A sam oblik meditacije, nakon što se pravilno shvati što meditacija jest, trebao bi se ostaviti na izbor pojedincu.
Iskustvo svijesti po sebi je toliko važno da vjerujem da bi promijenilo svijet vrlo brzo. Većina današnjih problema brzo bi bila rješene, samo kad bi ljudi poznavali unutarnju tišinu.
Nakon što ste doživjeli iskustvo smrti, opisano u knjigama „Gospodar smrti“ i „Život-Smrt-Život“, počeli ste ljude pripremati za umiranje i ispraćaj voljenih umirućih osoba. Zašto je priprema za smrt važna i kako potaknuti ljude na nju, s ozbirom da je u društvu i dalje smrt tema od koje se bježi, i niti ne razmišlja (ako ne mora)? Kako vam se dogodila Smrt – kako je izgledalo i kako vam se dogodio susret s Njom?
Možda će ovo poslužiti kao dobar primjer uporabe jyotisha. U to vrijeme, moja životna razdoblja bila su u silaznoj putanji. Naslućivala se velika vjerojatnost tjelesne slabosti, nezgode i mogućih velikih, životnih gubitaka. Da to nisam znao, mogao sam nastaviti s redovitim aktivnostima, putovanjima i poprilično žustrim tempom života. U tom slučaju, vjerojatnost za smrt, prema jyotishu, bila bi 95%.
Smanjivanje izlaganja opasnosti, odgađanje putovanja, posvećivanje meditaciji i tišini automatski je smanjila tu vjerojatnost na, recimo, 50%. Međutim, ja sam učinio i nešto više. Namjerno sam se otvorio iskustvu smrti – ne mogu u ovom trenutku objasniti detalje tog postupka, ali mogu reći da je on zasnovan na određenim meditativnim tehnikama – i prošao kroz to iskustvo, proživio ga svjesno i vratio se natrag da prenesem znanje o tome.
Opisao sam sve to u dvije knjige. Jedna je u obliku priče “Gospodar smrti”, a druga u obliku priručnika “Život-smrt-život”. Nakon tih knjiga mnogi su me ljudi zvali i pisali mi da su se, konačno, riješili straha od smrti! Te su dvije knjige učinile za njihov život više nego bilo što drugo što su čuli do sada.
Smrt nije završetak života – to je faza u kontinuumu života. Ako to razumijete, ako to ZNATE, vaš život će se zauvijek promijeniti.– Adrian P. Kezele
Od tog trenutka na dalje, priča o smrti kao djelu života, a ne njegovom kraju, došla je do tisuća ljudi i dalje nastavlja širiti svjetlo spoznaje o jedinom događaju koji nas, bez iznimke, sve očekuje.
Priprema za smrt, koliko god to neobično zvučilo, nevjerojatno oplemenjuje naš život koji nakon toga više jednostavno ne može biti isti.
Podučavate kako bi ljudi bili znatno zadovoljniji te živjeli bogatije i ispunjenije živote da slijede svoju intuiciju, uslijed čega ste pokrenuli globalnu mrežu intuitivne komunikacije www.soulnet.com. gdje ljudi mogu razmjenjivati uvide i tako odgovarati jedni drugima na dileme. Kako ste vi naučili važnost slijeđenja intuicije – kroz koja iskustva? Koje ste životne odluke donijeli intuitivno? Jeste li nekada zanemarili svoju Intuiciju te s kojim posljedicama?
Na žalost, usprkos naučavanju i stalnom i upornom sljeđenju unutarnjih osjećaja, ponekad mi se još uvijek dogodi da zanemarim male unutarnje znakove “opasnosti”, tjelesne osjećaje i sinkronicitete. Obično mi se to dogodi s ljudima – u načelu imam povjerenja u njih, pa sam sklon zanemariti očigledne znakove tjeskobe, sitnih nezgrapnosti i unutarnje nelagode. To mi se nakon nekog vremena osveti, ispadne da ljudi nisu onakvi kakvim su se predstavljali… Ništa to posebno nije, događa se svima. Međutim, zanimljivo je da na nekoj razini uvijek znam kada i s kim će se to dogoditi, ali odlučujem, u ime povjerenja, zanemariti te znakove…
No, sve je manje takvih situacija, a ja sve više i više odlučno, ponekad i protiv svih argumenata, slijedim ono što kaže intuicija.
Mogu reći da sam zapravo sve bitne životne odluke donio na osnovi osjećaja, ne na osnovi nekakvog razumskog procjenjivanja situacije. Međutim, nisu sve takve odluke završile neposredno vidljivim dobrobitima. Nekad je potrebno pričekati da se srebrna nit smisla i svrhe otkrije pred vašim očima. Povjerenje je vrlo važno u uporabi intuicije – povjerenje da ste dio više inteligencije koja zna što je za vas dobro, čak i onda kad vi sami to ne znate.
U svojim knjigama „Povratak Boginje“ i „Duša stare Europe“ govorite o dobu neolitske kulture – vremenu apsolutnog osobnog i društvenog sklada ostvarenog živeći u Jednoti s Prirodom – kada se jednakomjerno poštovao muški i ženski aspekt božanskog, mrvicu više klanjajući se Boginji, kao rađateljici. Slično tome, wicca tradicija podsjeća da je Boginja u svakome od nas, bez obzira na spol, kao i neke yoga tradicije koje govore da čovjek može ostvariti Jedno s Božanskim (odnosno ostvariti se kao Bogočovjek), jedino prisutupi li Božanskom kao Žena (u smislu primajućeg stava). U tom kontekstu, kako ste i kada vi probudili svoju Boginju, kroz što je manifestirate i kako je drugi mogu najlakše probuditi? Kako održavate ravnotežu svoje Boginje i Boga?
Ženskost danas više nego ikada nedostaje svijetu. Bog je muško već toliko vremena da se kao takav duboko usjekao u kolektivnu svijest, a time i individualne stavove, iako je svakome jasno da božasnko ne može zauzimati strane, posebice ne između svojih kćeri i sinova. Potrebno je promijeniti taj obrazac, budući da iz njega izvire mnogo toga drugog, mnoga društvena zla, primjerice.
Preporučujem ljudima da počnu o Bogu razmišljati u ženskom rodu, dakle kao o Boginji. Da tako o tome i govore. Ako smo tisućama godina davali prednost muškom dijelu božanskog, možemo sad barem neko vrijeme, recimo par stotina godina, davati prednost ženskom dijelu. Nakon toga se možemo vratiti u ravnotežu!
U praksi, ono što najviše razvija taj “ženski” dio duhovnosti jest ples. U DA postoji program neodancea koji je strukturiran na osnovi mog iskustva tijekom istraživanja materijala za knjige koje ste spomenuli (Povratak Boginje, Duša stare Europe). Putovao sam po Europi, tražeći stara neolitska nalazišta – dakle mjesta na kojima je još uvijek bilo “ostataka” drugačijih kultura od naše. Kad kažem “ostataka” ne mislim na materijalne artefakte, već na “utiske” u polje svijesti. S vremenom, nakon toliko godina istraživanja tog područja, razvio sam osjetljivost na vrlo tanhane pomake, nakupine određenih iskustava, ozračje pojedinog mjesta… Ta su mi putovanja (od Mađarske, Bigarske, pa preko Krete sve do središnje Turske) bila vrlo značajna. A i u Hrvatskoj, u mjestu Danilo, imao sam vrlo snažne doživljaje koje sma kasnije opisao u “Povratku Boginje”.
Tijekom tih “istraživanja” sam i počeo plesati neodance. A glazba – što je isto tako dio tog pristupa duhovnosti – je oduvijek bila sa mnom. Trenutno uživam u sviranju digiridua, starog instrumenta australskih aboriđina… Nevjerojtano moćan instrument!
Ima još nešto, a to je – ljubav i pitanje odnosa. To područje ljudskoga živta danas je potpuno bolesno, ponajviše zbog ideologije ograničavanja seksualnosti, potiskivanja užitka, posebice kod žena, ograničavanja slobode u ljubavi i ljudima sasvim neprimjerenom uređenju međusobnih odnosa. O tome će govoriti moja sljedće knjiga, projekt pod nazivom “Ljubav – jednina i množina”.
Ako je ljubav stanje, ne možete ga postići. Ima mnogo toga što se može “postići”, ali ne i ljubav! Ljubav se može samo primiti kao dar.-Adrian P. Kezele
Osim svjesnog okretanja Boginji, odnosno tom stvarateljsko-njegujućem principu u čovjeku, izgleda da taj proces prirodno, jače nego ikada podržava i Majka Zemlja: svijet ustrojen na agresivnom osvajačkom principu se ruši i sve bjelodanije postaje kako se stvari trebaju korijenski izmijeniti – najavljuje li to povratak Boginje, odnosno dolazak Novog Svijeta s novim Sustavima ponašanja? Što, prema vašem mišljenju, ljudi trebaju učiniti da što lakše prođu kroz intenzivne transformacije koje će iskušavati na svim nivoima i kako to učiniti najbezbolnije? Kakve veze, iz perspektive jyotisha i vaših analiza o nadolazećem vremenu, taj prijelaz ima s 2012. (prema nekim autorima 2010. s ozbirom da se mayanski kalendar ne poklapa s kršćanskim)?
Promjena paradigme je najvažnija. Taj je proces, srećom, već otpočeo i sada je pred vrhuncem. Ukoliko dovoljno ljudi shvati u čemu smo pogriješili, to će stvoriti spontanu silu kojoj se nitko neće moći oduprijeti. Svijet će se promijeniti, ne s jednog mjesta, ne pod utjecajem jedne osobe, nekog proroka ili mesijie, jedne škole ili religije. Doći će do spontanog vala promjena. Po mojem mišljenju, on je već otpočeo. Može ga se vidjeti, ako znate što gledati. Rastuća ekološka svijest, rastuće ogorčenje zbog načina života, povećani interes za promjenu, stvaranje samoodrživih zajednica… sve su to znakovi promjena. Ima i onih manjih, ali znakovitih. Recimo, film “Avatar” ne bi bio moguć prije petnaestak godina. Danas ljudi izlaze iz kino dvorana zahvaćeni čežnjom za nečim što smo imali, a izgubili. Da se razumijemo, Avatar je proizvod suvremene tehnologije i marketinga, ali njegova priča je za mene jedan od znakova promjene.
Jyotish ne govori izravno o nekom posebno kriznom trenutku 2012. Poravnanje zimskog soslticija s galaktičkim središtem je činjenica, ali to vrijedi za mnogo godina prije i poslije 2012, budući da je taj određeni kozmički ritam vrlo spor (26000 godina). Ne vjerujem u nešto naglo, na razini dana, mjeseca, pa čak ni godine. Ali, kozmički ritmovi nagovještavaju promjenu na globalnoj skali. Ona se već događa.
Svi napori koje čine mnogobrojni ljudi šireći istinsko znanje o svijesti pomogli su i dalje će pomagati. Promjena u načinu života je bitna i svatko od nas mora učiniti sve što može, bez mnogo oklijevanja.
Pitanje je da li je prekasno i da li možda nismo već prešli preko točke s koje nema povratka? Nadam se da nismo, ali ima jedna stvar koju moramo učiniti ako ju ne želimo prijeći. Naime, gledajući globalno, populacija ljudi se i dalje povećava. Mislim da nema tog načina života ili organizacije gospodarstva koji bi na samoodrživ način mogao izdržavati deset miljardi ljudi na ovoj planeti, a kamoli recimo petnaest ili više. Jasno je da je to bolna točka većini ljudi ali, ako želimo preživjeti, morat ćemo se suočiti s tim: potrebno je zaustaviti rast ljudske biomase, barem dok ne riješimo bitne probleme u području energije, prehrane i raspodjele bogatstva. Vrlo je vjerojatno da su ljudi, kao vrsta, već odavno prerasli okvire koji omogućavaju uravnoreženi život na ovom planetu.
O problemu energije i društvenim problemima se mnogo govori, ali ntiko se još ne usuđuje jasno i glasno ukazati na ovaj, možda najbitniji i najosnovniji od svih.
Ukoliko tijekom sljedeće dvije, tri godine počnete slušati o problemu prevelikog borja ljudi na planeti kao što sada slušate o globalnom zatopljenju i promjeni klime, ukoliko on postane dio “mema” (idejnog gena) velikog broja ljudi, onda ima nade u mirni prijelaz u novo razdoblje. Ukoliko se to ne dogodi, ukoliko svi budu, kao što to čine sada, prešućivali taj problem, vjerojatnost globalnih sukoba, a i prirodnih kataklizmi koje će u konačnici rezultirati drastičnim smanjenjem broja ljudi (na broj koji je primjeren ovom planetu i zajednici života na njemu) povećava se do sigurnosti.
U svom radu, kao i knjizi „Umjetnost davanja“ te istoimenoj udruzi koju ste osnovali, potičete kulturu dijeljenja i davanja kao nužnu za iscjeljenje i duhovni rast: tako donirate novac za životinje, djecu, ratne veterane, bolesne ili napuštene… sa stavom da je davanje činitelj stvaranja obilja na način „daj ono što želiš primiti“. Što vi najradije primate, koji su vam najdraži darove koje ste dobili i zbog čega?
Povjerenje i ljubav. Uvijek me najviše dirne iskrena ljubav bilo koje vrste. Zbog toga to najviše nastojim i dati!
Naglašavate kako „duhovnjaci čine veliku pogrešku kada na račun duha zapuste tijelo“. Jednako tako griješe i kada odvajaju duhovno od materijalnog – svijet je Jedan i Cjelokupan, a njegov duhovni i materijalni nivo predstavljaju samo krajnji izraz Jednog. Kako ste vi povezali te dvije krajnosti, što je pritom bilo najteže i kako ste se s tim „obračunali“, na koje prepreke ste nailazili te što savjetujete ljudima koji žele znati kako najjednostavnije ostvariti tu integraciju?
Najveći problem je taj strašni rascjep kojeg je stvorila naša civilizacija: rascjep između duha i tijela. Njega, naravno, nema, ali smo mi povjerovali da je tu. Kao posljedica tog lažnog uvjerenja materijalisti misle da čine nešto loše, a ipak to čine jer im je ugodno. “Duhovnjaci” pokušavaju odbaciti materijalno, boreći se sa svojim vlastitim željama, nikad ne uspjevajući u onom što misle da je ispravno. Situacija je vrlo zabrinjavajuća jer se taj rascjep širi i na novu duhovnost. Ima jako mnogo onih koji pričaju o uzvišenosti duha nad materijom, dok istodobno – paradoksalno! – nude tečajeve “vječne mladosti” ili “iscjeljenja tijela”, što se danas najviše traži.
Da je tome doista tako, kad bi duh bio uzvišeniji od materije, onda bi u interesu svake duhovnosti bila što skoriji nestanak tijela. U tom smislu je bolest vrlo djelotvorno sredstvo za postizanje takvog cilja! Ljudi obično dobiju ono što žele, pa tako većina onih koji se bave iscjeljenjem tijela u ime “uzvišene duhovnosti”, dobije brzo odrešenje od tjelesnih tereta! Naravno, to nije ono što su STVARNO očekivali, pa su o bično razočarani takvim rezultatom i ponovo ulaze u krug patnje, žudnje, želja, pogrešnog razumijevanja, nade, krivih postupaka… i tako dalje.
Tek prihvaćanje jednosti duha i tijela, njihove neodvojivosti u duh/tijelo sustavu može rezultirati ispravnim postupcima i istinskom ravnotežom.
– Adrian P. Kezele
Snažna duhovna iskustva zahtjevaju snažno tijelo. Naravno, u okvirima onog što nam je dato. Moja iskustva opisana u knjigama samo su dio onog što doživljavam. Neke stvari, vjerujte mi, jednostavno ne mogu ni spominjati jer su previše neobične. A niti ne treba – mistična iskustva, takozvana čuda – sve to privlači ljude, ali na površan način. Ionako ima previše “duhovnih turista” koji samo trče od jedne neobičnosti do druge.
Ono što je važno jest briga za zdravlje i tjelesnu spremnost tijela, te posebice kontakt s prirodnim elementima. Osobno provodim sate i sate na moru, na dasci za jedrenje. Uživam u tome, vježbam, pripremam se – vrlo ozbiljno pristupam tom svom, nazovimo ga hobiju. Mešutim, on je i više od toga – on je nezaobilazni komadić ravnoteže kojim stabiliziram unutarnja iskustva.
Kako ostvariti integraciju duha i tijela? Meditacija za duh, tjelesno vježbanje za tijelo. Vrlo jednostavno. Ne možete preskočiti ni jedno ni drugo.
I promijenite u umu jednu od najstrašnijih prevara naše civilizacije: ideju da je duh uzvišeniji i čišći od materije.
Koje vas tri riječi najbolje opisuju?
Mnogostrukost. Tišina. Sloboda.
Što vas može razljutiti?
Pa, dosta toga! Licemjerje, ljenost, nepravda, gubljenje vremena… Vjerujem da će mnoge iznenaditi ovakav odgovor. Ljutnja nije problem. Neke životne situacije zahtijevaju žustre reakcije. Problem je u tome da li taj osjećaj koji se javi ostaje s vama predugo – kako on na vas djeluje. Kod većine ljudi, zbog stresa, ljutnja je stalna i dugotrajna, djeluje negativno na onog koji se ljuti.
“Duhovnjaci” (navodnici namjerni jer se radi o onima koji ne razumiju istinsku duhovnost) uporno tvrde kako je potrebno njegovati pozitivne misli i stavove, te se boriti protiv ljutnje i negativnih osjećaja. Međutim, to je samo privremeno rješenje. Ponekad čak i pogrešno jer se radi o potiskivanju nečeg što je prirodno.
Naravno, ugodnije je ako imate pozitivne osjećaje nego negativne. Međutim, sa stajališta prave ravnoteže to je nevažno. Ono što se događa nakon nekog vremena meditacije, a to znači oživljavanja iskustva tišine, je da se osjećaji javljaju prema potrebi. Točno znate zašto se neki osjećaj javio i ostajete nedirnuti njime. Recimo, netko učini nešto štetno za vas ili nekog drugog i možete točno osjetiti kako u vama nastaje reakcija ljutnje. Promatrate ju kako raste poput vala na moru i udara u stjenu. Istodobno, tišina u vama je nepomična iako ste možda povisili glas ili čak, ako je potrebno, udarili šakom po stolu. Neposredno nakon toga, osjećaj se povlači, ostavljajući iza sebe istu tišinu iz koje je nastao.
To je toliko različito iskustvo od onog koje svakodnevno doživljavaju milijuni ljudi koje muče negativni osjećaji! Kad gledate sa strane, stvar je ista – reakcija je reakcija. Ali utisak u svijesti je sasvim drugačiji. I to je, a ne forsirana pozitivnost i neprimjerena blagost, znak istinskog razvoja svijesti; istinskog, ako smijem tako reći, prosvjetljenja.
Međutim, to iskustvo se ne postiže uvjeravanjem ili promjenom stava. Nema vajde od prisiljavanja sebe na takvu reakciju. Svako prisiljavanje ili mijenjanje reakcija predstavlja miješanje u spontanost i neće dati trajne rezultate. Jedino redovita meditacija – redovito iskustvo tišine u vama – može stvoriti takvu sposobnost. Uz nju ide i iskustvoi stalne unutarnje blaženosti – pa čak i onda kad su ljudi oko vas uvjereni da se strašno ljutite!
I ljutite se, naravno. Ali vi NISTE ljutnja… i u tome je razlika.
Da se razumijemo, to isto vrijedi i za ugodu, zadovoljstvo… sve druge osjećaje. Oni su val na moru, kretanje po površini. Vi ste u dubini.
To je fantastično iskustvo – najdragocjenije iskustvo kojeg znam. Ponekad mi se čini da živim u bajci, ali je to teško objasniti onima čiji je život ispunjen problemima. Trudim se već, eto, trideset godina. Valjda nije bilo uzalud…
Najveća čovjekova slabost je, u stvari, njegova snaga – što je to kod vas?
Hm… Ako tako to postavimo, mislim da je to moj stalni optimizam i sklonost da nekako budem nerealno pozitivan. Imam previše povjerenja u ljude i njihove sposobnosti, pa to nekada ispadne naivno i kao da vidim ono čega nema, ono što nitko ne vidi… Međutim, upravo tome dugujem viziju koju imam i volju za djelovanjem.
Koji je vaš životni motto?
Stvaranje sreće. To je smisao i svrha cjeloukupnog života i postojanja. Ne bih mogao ni svom životu dati ništa manje od toga.
Komentiraj