C-Rex i sinkronicitet

izvadak iz knjige Sinkronicitet – buđenje Cjeline

Isprva, čaroliju sinkroniciteta prisvojili su vračevi i šamani, dok je običan puk uglavnom gajio strah od neobičnih događaja koji naizgled nisu imali nikakvog uzroka. Raširilo se praznovjerje koje se pomiješalo s magijskim pokušajima preoblikovanja svijeta i traženja milosti ili usluga od sila koje su, kako se mislilo, upravljale znakovima, predznacima i drugim neobičnostima koje su imale utjecaj na ljudske živote, ili se barem tako činilo. Kad su nastale velike religije, posebice na Zapadu, sinkronicitet je gotovo shizofreno rascijepljen na onaj nepoželjni, koji dolazi od vraga, te onaj poželjni, koji predstavlja milostivo izražavanje Božje providnosti. Crta između te dvije pojave nikad nije jasno određena, odnosno, bila je određivana proizvoljno, od strane crkvenih autoriteta. U međuvremenu, u nekim se kulturama, uglavnom istočnjačkima, poput kineske ili indijske, znanje o načinima izražavanja sinkroniciteta ipak čuvalo i razvijalo, iako je i tamo bilo pod velikim utjecajem religije i tradicije.

Za ranu znanost, sinkronicitet je bio dio praznovjerja koje je trebalo odbaciti. Tek mu je Carl Gustav Jung početkom dvadesetog stoljeća uspio vratiti dio kredibiliteta i pobuditi zanimanje psihologa, filozofa, ali i javnosti za “neuzročnu povezanost”, kako je definirao sinkronicitet. Nakon toga u priču se uključila i kvantna fizika sa svojim čudima, pa danas možete pronaći mnoga objašnjenja kojima se pokušava povezati svijest s kvantnom razinom stvarnosti, te tako objasniti kako i zašto “slučajnosti” zapravo nisu slučajnosti; kako i zašto vrijeme i prostor ne igraju preveliku ulogu na toj razini te u konačnici, kako je i zašto cijeli svemir međusobno povezan.

Međutim, nemam nikakvu namjeru oslanjati se na znanost u objašnjenju sinkroniciteta. Razlog nije taj što znanost ne bi mogla ponuditi dobar koncept o tome. Razlog je taj što bi to i dalje bio koncept, priča, konstrukcija, te kao takav ne bi imao preveliki utjecaj na stvarnost kakva jest. Naime, znanost ima veliki problem pred kojim zatvara oči, a to je nedokazivost postojanja “vanjskoga” svijeta, svijeta materije, svijeta neovisnog od svijesti. Jasno mi je da prosječnom čovjeku koji njeguje povjerenje u znanost takva tvrdnja zvuči gotovo nevjerojatno. Svi znaju da postoji vanjski svijet. Kakvo je to uopće pitanje i odakle uopće sumnja u to? Pa, eto, ta sumnja dolazi iz iskrenog i otvorenog sagledavanja činjenica. Ne možete dokazati nešto ako nemate nikoga kome to dokazujete. Potrebna vam je svijest da biste imali dokaz. Bez svijesti, nema čak ni pitanja o dokazu. Drugim riječima, nalazimo se u bezizlaznoj situaciji. Znanost se oslanja na dokaze, a dokazi zahtijevaju svijest. Znanost bi htjela ukloniti svijest i konačno doseći svoj vlastiti ideal “objektivnosti”, ali joj to ne uspijeva i, što je najvažnije, nikada joj neće uspjeti.

Koliko god ove tvrdnje mogu izgledati kao hereza suvremenog svjetonazora, svaki iskreni znanstvenik zna da je tako. Međutim, znanost je odlučila zanemariti taj osnovni problem i gurnuti ga pod tepih. Umjesto da ga riješi, ona ga je preskočila, pretpostavivši (pazite, ovo je vrlo važno razumjeti – radi se o pretpostavci bez dokaza, o prihvaćenom uvjerenju u koje se ne sumnja i koje se ne propitkuje) da vanjski svijet materije, što god da jest i kakav god da jest, postoji neovisno od svijesti. Zvuči gotovo nevjerojatno ali znanost, takva kakva se predstavlja, zasnovana je na dogmi.

Ta činjenica ne umanjuje sposobnost znanosti da proučava pojavni svijet (dakle svijet kakav se čini da jest) oko kojeg postoji perceptivni konsenzus. Niti umanjuje njenu sposobnost da nam ponudi tehnologiju koja se zasniva na pojavnim zakonima stvarnosti u kojoj živimo. Ali, to nije dovoljno beskompromisnom tragatelju za istinom. U samoj duši znanosti nalazi se pogreška. I ona neće nestati ako o njoj ne govorimo.

S druge strane, svijest je naša svakodnevna JEDINA stvarnost. U postojanje svijesti nema nikakve sumnje niti je može biti. I to, ta nepobitna činjenica, predstavlja početak istinskog znanstvenog istraživanja. Znanstvenijeg od same znanosti, budući da ne prihvaća ni jednu dogmu, ni jednu pretpostavku, već se bavi samo onime što je sigurno i dokazivo. Ali, pritom ne mislim na duhovnost kakva je danas. Niti slučajno. Ako znanost ima jednu pogrešku na svojoj duši, današnja duhovnost ima ih tisuće. Ona je prepuna pretpostavki i uvjerenja. Međutim, baš kao što je to slučaj sa znanošću, to ne umanjuje sposobnost duhovnog znanja da ljudima pruži neke odgovore i omogući im lakše snalaženje u životu.

“Znanstvenija od znanosti”, paradigma koja ne trpi pretpostavke, uvjerenja i konstrukcije, još je u povojima. Čak nema ni svoje prihvaćeno ime. Ona tek treba privući pozornost na sebe i svoju poruku, a onda će, vjerojatno, dobiti neki naziv po kojem ćemo je prepoznavati. U međuvremenu, držim se naziva C-Rex, koji spominje američki autor Jed McKenna. “C” stoji za consciousness (svijest), a rex je latinski kralj. Dakle, C-Rex doslovno znači “svijest je kralj”. Njena je suprotnost U-Rex (“U” stoji za Universe, svemir, ili “vanjski svijet”*) i odnosi se kako na znanost, tako i na religiju i duhovnost čije naučavanje pretpostavlja odvojenost pojedinca od cjeline; dakle postojanje nečeg izvanjskog u odnosu na ovu svijest koja o tome razmišlja.

U-Rex u sebi sadrži i jednu igru riječi, odnosno glasova, razumljivu engleskim govornicima. Osim što “U” označava svemir, u suvremenim elektroničkim komunikacijama, kad napišete “u”, čita se ju, dakle jednako kao i you, što znači ti. Taj detalj u nazivu objašnjava mnogo onome tko razumije. “Svijest je kralj” naspram “ti si kralj”. Analiza ove razlike mogla bi nas odvesti duboko u C-Rex paradigmu, objašnjenje drevnih pojmova kao što su viveka, advaita ili prosvjetljenje.

Svijest koja ispisuje ove riječi nema nikakve sumnje u svoju cjelovitost. Jednom otpočeti proces uklanjanja konstrukcija i iluzornih uvjerenja završava u izravnom uvidu u stvarnost. Međutim, jednako tako postoji i svjesnost o perceptivnoj i doživljajnoj razlici te stvarnosti od strane čitatelja. Da bi C-Rex prestala biti intelektualna zamisao i pretvorila se u živući doživljaj, potrebno je prijeći određeni put, ukloniti određene obrasce, raščistiti obzore, kako umne tako i iskustvene. Sinkronicitet je jedan od načina na koji se to postiže.

U pojedinim dijelovima knjige vratit ću se C-Rexu, jer to je stvarnost unutar koje sinkronicitet obitava. Što se tiče ostalih objašnjenja sinkroniciteta, kako znanstvenih, tako i duhovnih, i ona mogu poslužiti, ako su vam iz nekih razloga draga. Za praktičnu primjenu, međutim, to je gotovo beznačajno. Važna je jedino činjenica da se sinkronicitet događa, da je dio vašega života, te da je na vama odluka hoćete li ga zanemariti ili prihvatiti.

Prisjetite se analogije s kojom sam otpočeo ovo poglavlje. Prst i tijelo. Ako ste vi prst, a poruke dolaze iz tijela kao cjeline, onda je samo djelomično točno da one dolaze s nekog drugog mjesta. Prst čini tijelo; prst nije nešto drugo – on jest tijelo. Ukoliko je vaša perspektiva ograničena, doživljavat ćete tijelo kao nešto veće od sebe; kao nešto drugo. To drugo možete nazvati Bogom, anđelima čuvarima, Svemirom ili inteligencijom prirode. Radi se o vašem tumačenju, a ne o stvarnom stanju stvari. U stvarnosti, vi ste uključeni u sve to; vi ste doista dio cijele priče i poruke ne dolaze od tamo, nego od ovdje.

Ako se zadržite samo na razini objašnjenja, to ne znači mnogo. Zašto bi bilo važno shvatiti tanahnu razliku između nečega što je izvan nas i s čime razgovaramo preko sinkroniciteta, i situacije u kojoj smo mi dio cjeline s kojom razgovaramo? Razlika je toliko mala, da i njen opis zvuči zbunjujuće. I doista, samo na razini objašnjenja, to ne znači ništa.

Ali znači mnogo – znači sve! – na razini iskustva. Iskustvo mijenja našu stvarnost, mijenja način na koji se stvarnost očituje te mijenja ulogu koju pojedini postupci i događaji imaju u našem životu. I tu se krije najveća promjena u pristupu sinkronicitetu u odnosu na pristup koji je prevladavao u prvoj inačici ove knjige. Prije dvadeset godina naglasak je bio na tehnikama i metodama “razgovora s inteligencijom prirode”, dok je oslobađajuće iskustvo proširenja perspektive bilo prisutno, ali je ipak bilo u drugom planu. Danas, u novoj odjeći, knjiga mijenja naglasak: oslobađajuće iskustvo na prvom je mjestu, a sve metode i tehnike služe kao put do njega.

***

Nova radionica “Skrivene poruke”, zasnovana na zamislima iz knjige Sinkronicitet – buđenje Cjeline, održat će se u Ljubljani, 18. i 19.03.2017.

Više informacija u članku Cjelina govori. Slušate li?

 

 

1

Komentara

  1. Avatar
    Katija Gojak  kolovoz 25, 2018

    Članak je jako zanimljiv.,kad uronimo u duhovnost to je jedan ocen,od kad sam počela intenzivno raditi na sebi često mi se dešavaju sinkroniciteti pr.pričam o nekim osobama sa prijatejicom dok sjedim u kafiću,osobe o kojima pričamo odjednom se pojave,prolaze,

    reply

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.