Ovih dana kad smo se s tugom u srcu opraštali od našeg oca i djeda Borisa, naišli smo na prijepis posljednjeg predavanja koje je održao svojim studentima. Bilo je to predavanje o ekonomiji, ali je on, kao i uvijek, pronašao načina da čak i u takvu, izrazito materijalnu i pomalo suhoparnu struku, ubaci riječi mudrosti i nadahnuća.
Život je najveći dar, rekao je tada svojim studentima, opraštajući se od karijere predavača i učitelja. Poručio im je da budu pažljivi s tim darom te da paze kako ga prenose svojoj djeci i svima onima koji ostaju iza njih. Tu pažljivost i ljudskost svojim je primjerom i životom prenio nama, svojim sinovima, unuku i unukama, kao i svim ljudima koji su ga upoznali.
Prije svega usmjerio nas je k znanju, istraživanju, čitanju, razmišljanju i osjećanju. Uvijek je bio znatiželjan i otvoren, spreman prihvatiti nove stvari i nove spoznaje izvan uobičajenih okvira. Tu je spremnost i želju za znanjem prenio i na nas.
Ali, jednako tako, možda i više od toga, poučio nas je prihvaćanju i toleranciji. Njegovo je srce bilo čak i veće od njegova uma. U trenucima kad su me moji vlastiti putevi odveli u smjeru koji on nije mogao pratiti, nikada nije rekao ni učinio ništa što bi me u tome sprečavalo. Upravo suprotno, uvijek je bio tiha podrška; uvijek sam znao da se na njega mogu osloniti.
I sada, nakon priličnog broja godina koje sam proveo na ovome svijetu, nakon što sam upoznao mnoge ljude, one dobre i one manje dobre, one pune vrlina i one pune slabosti, pa i one u kojima su te dvije stvari izmiješane u nekom neobičnom omjeru, mogu reći da sam rijetko, ako ikada, upoznao nekoga tko toliko zaslužuje nositi ime ČOVJEK, kako što je to zaslužio naš otac i djed Boris.
Svjetlo je živjelo u njemu, a on nam je otvorio oči za njega.
Ponosan sam što sam njegov sin i ponosan sam što mogu, koliko god je u mojoj moći, to svjetlo prenositi drugima.
Poštovani i dragi oče, želim se oprostiti s tobom u duhu pjesme mudrosti koja govori o životu i smrti.
Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj tugovati.
Ja nisam tamo; ne bih u njemu mogao spavati!Letim s tisuću i jednim vjetrom.
Ja sam poput dijamanta, blještav sjaj snijega.
Na zrelome žitu, sunčeva zraka;
ja sam nježna kiša jesenja.Kad se budiš u miru jutra,
ja sam uzlet ptice iz svoga gnijezda.
Tu sam! Pogledaj!
Na noćnome nebu, blaga zvijezda.Ne stoj pokraj mojega groba i nemoj plakati.
Ja nisam tamo; ja ne mogu umrijeti.
Ni ti, dragi tata i poštovani učitelju, ne možeš umrijeti. Živjet ćeš zauvijek, baš kao i svatko od nas. Ovo je možda trenutak našeg privremenog oproštaja, ali siguran sam, nije naš posljednji susret. Letjet ćemo ponovno zajedno, možda u nekim drugačijim ulogama, ali uvijek u svjetlu koje si tako nesebično usadio u nas. Hvala ti na svemu.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
