Ovim člankom završit ću ovogodišnju ljetnu seriju o dekonstrukciji iluzije. Zahvaljujem na pažnji i praćenju. Svaki od dosadašnjih šest članaka skupio je u prosjeku preko 4000 čitanja. Posebno zahvaljujem onima koji su se javljali i svojim komentarima i pitanjima omogućili izlaganje još nekih detalja prilično zbunjujuće teme o prosvjetljenju i apsolutnoj slobodi. Sve to ne zaustavlja se samo na riječima, već postoji i praktični dio – svladavanje viveke, razlučujuće snage uma. Proces putem kojeg se to postiže obuhvaća nekoliko mjeseci svakodnevnog rada.
Kad sam prije pet godina prvi put pokušao provesti tako nešto sa skupinom bližih suradnika i prijatelja, nisam bio siguran kako će stvar ispasti. Može li se to uopće? Može li se doista um izvježbati da prodre kroz iluziju i prenese stvarnost kakva jest?
Da ste mi tada postavili takva pitanja, slegnuo bih ramenima i rekao: “Znat ćemo kad probamo.” Ali, danas smo u drugačijoj poziciji. Probali smo. I u mnogim slučajevima uspjeli! Do sada sam proveo gotovo stotinu ljudi kroz proces dekonstrukcije iluzije. Tijekom tog vremena on se usavršavao, početne nespretnosti su uklonjene, a djelotvornost povećana do najveće moguće mjere. Dobro je znati da se put može prijeći – to daje malo više sigurnosti na inače skliskoj stazi dekonstrukcije.
Priprema za sudjelovanje u procesu obuhvaća: čitanje (bolje reći proučavanje) knjige Uklanjanje faktora karme, sudjelovanje na online seminaru Uvod u dekonstrukciju iluzije, te pohađanje jednodnevnog pripremnog seminara uživo pod nazivom “Viveka – razlučujuća snaga uma”. Taj ću seminar još najaviti, a najvjerojatniji datum je 15.10.2016. u Zagrebu. Nakon svega toga, za one koji osjećaju da je njihovo vrijeme došlo, proces otpočinje u jedanaestom mjesecu (a završava najvjerojatnije u četvrtom mjesecu 2017.)
Kako god završio proces, prolaskom kroz njega steći ćete neke dobrobiti. U ovom ću vam članku opisati neke od njih. Do sada sam vam objašnjavao kako je pozitivna motivacija za prosvjetljenje gotovo nemoguća, iako mi je iz vlastitog iskustva sasvim jasno da onoga čije je vrijeme došlo nitko i ništa u tome ne može zaustaviti. Sam proces, međutim, i ono što će se događati tijekom njega, zasigurno će vas promijeniti. Uz opise tih promjena ubacit ću i neka iskustva koja su dosadašnji polaznici ispisali nakon nekoliko mjeseci rada.
***
Viveka je razlučujuća snaga uma. U duhovnim krugovima um je često nepoželjan. Proglašavaju ga krivcem za mnogo toga. Međutim, krivac zapravo nije um sam po sebi, nego “pogreška uma”. Uklanjanje uma bilo bi poput uklanjanja srca, bubrega ili kostiju. Štoviše, negativna diskriminacija uma dovodi do bezumnosti, što se vidi u mnogim besmislicama koje u svijetu duhovnosti prolaze za mudrost. Pogrešna uporaba uma dovodi do zbunjenosti i sve dubljeg i dubljeg ropstva iluziji.
Za viveku um ne samo da nije krivac za probleme, već predstavlja jedino oruđe kojim možete prokazati iluziju. Naposljetku, ako ona nastaje zbog pogreške uma, onda se ta pogreška jedino tamo može i ispraviti.
Kako god završio proces dekonstrukcije iluzije, tijekom njega iskusit ćete oštrinu skalpela kojim možete razrezati čak i najgušće tkanje privida i tako zaviriti u područje istinske stvarnosti.
Dekonstruiralo me je sve to, djelić za djelićem, tijekom ovih mjeseci… zapravo sam sama sebe dekonstruirala i upravo zato me toliko boljelo. Sasvim je drugačije – potpuno drugačije – kad sam razumiješ odgovor, kad do njega sam dođeš, nego kad ga negdje pročitaš ili čuješ. Razlika se može usporediti s čitanjem priče za laku noć i silovitim udarcem palice u glavu. Da, glavobolje, vrtoglavice, slabost i drugi osjećaji koje ne znam opisati… kao da se raspadneš iznutra ili tako nešto.
Ponajprije, morat ćete steći povjerenje u snagu svoga uma. Morat ćete doći do SIGURNOG ZNANJA koje se nalazi u njemu. To vam znanje ne može dati nitko, pa ni Adrian. Ako vi ne vidite što je sigurno, a što nije, uzalud vam vjerovanje, uzalud vam ukazivanje, uzalud objašnjavanje. Stvarnost vam može plesati ispred nosa, a vi ćete i dalje začuđeno treptati u snu u kojem ste zapeli.
Proces razvoja viveke odvest će vas vrlo duboko, do samih početaka spoznaje. Razmišljat ćete kao što nikad niste; kao da ste sami na svijetu i nikada ništa niste naučili. Morat ćete postaviti upitnik na SVE što ste do sada smatrali ispravnim i preispitati SVE na što ste se do sada oslanjali. Onog trenutka kad počnete stvarati pretpostavke, kad skliznete u vjerovanje ili nesigurnost, netko će iz skupine podići glas protiv tog zastranjivanja (rad se odvija u manjim skupinama, od šest do deset osoba, svakodnevnim e-porukama). Ako se ne nađe nitko sa dovoljno oštrim skalpelom, onda će to učiniti Adrian. Često ćete ga mrziti zbog toga, ali na kraju ćete shvatiti da dekonstrukcija vodi samo u jednom smjeru i da drugog puta zapravo ni nema.
Tijekom procesa, bilo je svega miješano, na žaru. Velika zbunjenost, pa trenuci jasnoće kad su se pojavili uvidi. Na trenutke veliki strah, pa osjećaj da ništa ne znam. Bilo je i dosta ljutnje na sebe: kako sam uopće mogla do sada biti tako naivna i vjerovati slijepo u svašta što su mi o duhovnosti rekli? A ionako nikad nije bilo onoga što sam tražila. Adriana bih na trenutke najradije utopila u žlici vode! Mogao bi nam pomoći, mogao bi ukazati na odgovor, a umjesto toga… Ali sada shvaćam. Odgovor je morao biti moj – ja sam ga morala pronaći. To je bilo teško, ali jedino ispravno.
Mnogi će vam reći da nema sigurnog znanja, da je um sposoban samo za mišljenje o nečemu. I vi sami navikli ste na takav stav. Primjerice, često ćete reći: “Ako je ovako, to znači…” U viveki nema “ako je ovako”. Pretpostavka se ne prihvaća kao osnova ispravnog zaključka. Jedina osnova ispravnog zaključka je već stečeno sigurno znanje.
Također, navikli ste na borbu mišljenja u smislu stava ili uvjerenja. U toj borbi mišljenja mogući su svakakvi ishodi, te je nemoguće vidjeti tko je u pravu. Možda su svi u pravu, svaki na svoj način. Viveka ne tolerira taj relativizam. Ako se nađete u području u kojem ispravne mogu biti dvije stvari, našli ste se u području iluzije. Morat ćete se vratiti i početi iznova. Jednom, dva puta, deset puta, tisuću puta. Ponekad ćete imati osjećaj da će vam glava eksplodirati jer rješenja koja tražite nema. Ali to nije točno; rješenja postoje, i vi ćete ih na kraju pronaći.
Moj je posao osigurati da ne odustanete, kao što biste vjerojatno učinili da taj mukotrpan proces prolazite sami.
Prvo pitanje. Put koji smo prošli da dođemo do odgovora zaista je čaroban. Prepoznavanje i odbacivanje svih viškova, nejasnoća, nebuloza u svemu izrečenom da dođemo do odgovora. A odgovor je jedan jedini… Taj mi je korak skrenuo pozornost na to što sve izgovaramo s takvom lakoćom, kakve sve konstrukcije slažemo, i udaljavamo se od bitnoga.
Izravna dobrobit takvog postupka bit će POVJERENJE u svoj um. Bez tog povjerenja, uvijek ćete na riječi i misli gledati kao na nešto sklisko, nesigurno i nepouzdano. Da, točno je; riječi i misli mogu biti skliske i zbog njih ste završili u iluziji mnogo puta, ali to je bilo zato što niste razvili vještinu prepoznavanja. Kad je razvijete – a to će biti već u prva dva mjeseca procesa – vaše će povjerenje u razlučujuću snagu uma rasti. Shvatit ćete da vam zapravo ne treba nitko. Nitko vam ništa ne mora reći, ništa objašnjavati – sve se već nalazi u vašoj svijesti i dostupno je vašem umu. Taj trenutak, kad konačno steknete povjerenje u predivan i moćan alat koji posjedujete, označavat će prekretnicu u procesu. On će postati mnogo lakši, a početne zbunjenosti će nestati.
Kao popratna pojava razvoja viveke i stjecanja povjerenja u prirodnu snagu vlastitog uma, primijetit ćete da više ne možete nasjesti na izjave i tvrdnje koje ne stoje. Postat ćete poput lakmus-papira za iluziju. Neće biti više nikoga tko vas može impresionirati iz pogrešnih razloga. Jedino što se tada može dogoditi, a što će vas vjerojatno uzdrmati, jest shvaćanje da su oni čije ste riječi voljeli i koji su vam se do sada sviđali, zapravo “majstori iluzionisti”. Većina toga što ste čuli ne znači ništa i zasnovano je na pretpostavkama. Čvrsto je i trajno kao i kule u pijesku. Ta će spoznaja možda biti bolna, ali ćete nakon nje konačno biti slobodni okrenuti se prema istinskoj stvarnosti.
Cijeli proces bio mi je nevjerojatno zanimljiv, poput nekog Vortexa, bila sam skroz u njemu, zadnja stvar koju bih pogledala navečer i prva ujutro, nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom. Bilo je stvarno super WOW uvida kad grebeš i kopaš do dna i ono što naposljetku izađe van toliko te tresne da ti dva dana zuji u glavi. Ali bilo je uvida s kojima se i sad teško mirim i ne mogu reći da mi se sviđaju, ali što je – tu je. Cijena je SVE što imamo (rekao si). Neka bude tako, SVE što imam. Svako malo nađe se nešto od čega se stegnem i pomislim: pa zar je i ovo iluzija?
Ako prođete kroz proces, ne mogu vam jamčiti prosvjetljenje. Ono je neuzročno, poput udara groma. Međutim, proces dekonstrukcije ogolit će vas do srži. Izgubit ćete svaku zaštitu od stvarnosti; otpast će svaki, pa i najmanji trag iluzornih drama. Više jednostavno nećete biti zainteresirani za njih. Možda će vam neke od tih drama biti drage, kao što se sada s dragošću sjećate vremena kada ste kao dijete vjerovali u Djeda Mraza. Međutim, neće više biti nikakve mogućnosti – baš nikakve – da vas te drame uvuku u sebe.
Ako me pitate za brojke, u redu, nekih 20-30% od polaznika procesa dekonstrukcije prosvijetlilo se tijekom procesa, ili neposredno nakon njega. Ostali su ušli u razdoblje prilagodbe koje ponekad nazivam “mamurlukom”. S obzirom na to da sam do sada, tijekom četrdeset godina duhovnog istraživanja, u susretima s tisućama duhovnih tražitelja koji su prakticirali razne tehnike i slijedili razna učenja, naišao na ukupno dvoje-troje za koje bih, ovako gledajući unatrag, rekao da su došli do kraja, jasno je da je proces dekonstrukcije dao fantastične rezultate.
Rekla bih – da, promjene jesu velike, ali kao da to i nije bitno. Ništa više što je bilo, sad nije toliko bitno, pomalo gubi snagu, intenzitet, oblik, sve više se rasplinjuje to što mu daje neki oblik, dimenziju, izgled. A što je najbolje od svega, to se događa samo od sebe, i ja tu ne moram ništa raditi. Primjećujem da sve manje koristim epitete, pridjeve, opise, sve su šturije rečenice, sve je manje drame i kiča, ako nešto i zaustim, zaustavim se. Nema više potrebe. Teško mi je biti u društvu ljudi iluzionista (ma i prije, ali sad sve više.) Kao da gubim vrijeme. Kao da se osjećam malo krivom zato što ih tako nazivam i što su mi dosadni, ali kad to jest tako. No, kao što netko reče, sve sam manje zanimljiva i ja njima.
S osobne strane, Adrianu nije bitno da li vi samo zavirite na drugu stranu ili tamo i ostanete. Međutim, mogu vam reći da se veselim svakome tko razvije viveku. Krećući se unutar svijeta duhovnosti, uglavnom sam nailazio na sanjače, fanatike, mood-makere, potrebite i tražitelje pomoći. Takvi još nisu ni počeli hodati u smjeru izlaza i to ne toliko svojom krivnjom, koliko zbog nedostatka prave informacije i pristupa. Kad prođete kroz proces dekonstrukcije i razvijete viveku, bit će više ljudi s kojima uopće mogu razgovarati bez da nakon par minuta ne naletim na minsko polje drama i konstrukcija. Vrlo je osvježavajuće znati da ima takvih ljudi te da postoji mogućnost da će ih biti još više.
Zbog toga, priznajem, koliko god vas upozoravao da je proces težak i da će se tijekom njega vaš svijet promijeniti, da ne kažem srušiti, nema mi druge nego vas poticati u tom smjeru. Kao što je napisala polaznica procesa, čije sam iskustvo maloprije prenio: dosadno je biti budan u svijetu sanjača.
Ako niste spremni, u redu, postoje druge metode, primjerice oslobađajuća iskustva, kojima je vrijedno posvetiti pozornost i koja će vam dati ono što želite a da vas istodobno ne uvuku dublje u iluziju. Zajedno ćemo i dalje raditi na tome. Međutim, ako me pitate, i ako hoćete iskreni odgovor – ništa drugo nije tako vrijedno ni tako moćno kao proces dekonstrukcije iluzije.
***
Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju
Omnes viae Romam non ducunt
Zašto apsolutna sloboda
Zbunjenost oko ega
Ubojstvo Budhe
Neti, neti






29 komentara
An Le
Ovaj posljednji članak mi je zaista naintrigantniji… možda i zbog ovih komentara polaznika tečaja…
Muče me određena pitanja: Hoću li izgubiti interes za svijet i život? Hoću li morati imati više strpljenja za ljude oko sebe? Hoću li izgubiti interes za svoj posao? Hoću li moći uživati u malim stvarima u životu ili će i oni izgubiti smisao? Ove nepoznanice me plaše… možda se zbog toga ovome i odupirem… iako je znatiželja velika… Jednom sam prošla kroz veliki mamurluk… i teško sam se vratila u “normalu” (ne znam kako opisati drugačije) Mamurluk zbog pitanja koja sam postavljala “do besvjesti”… ali očito su išla u krivom pravcu i trošila sam previše energije… glava je htjela eksplodirati od misli, informacija… Zato su mi zanimljiva iskustva drugih.. Iako znam da je vlastito iskustvo jedino uporište….
Adrian
Nije moguće odgovoriti na ta pitanja, An Le. Kad bi netko znao odgovore, onda bi ta stvar bila programirana, očekivana, neslobodna. A nije. Stoga nitko ne može predvidjeti kako će život izgledati nakon…
Međutim, na jedno pitanje ti moraš odgovoriti sama sebi: da li postoji nešto zbog čega bi ti bila draža iluzija? Da li ima stvari koje želiš da ostanu takve kakve jesu, pa makar bile iluzija? Ako je odgovor na to pitanje pozitivan, drži se podalje od ovoga. Tek kad bez sumnje, bez ostatka, kažeš sama sebi: “Što god da je, kako god da bude, samo da nije iluzorno”, spremna si.
An Le
Razumijem…želim istinu…ali se istine i bojim…očito…
Previše vezanosti za stvari, bića i pojave… Hoće li dekonstrukcija pomoći u otpetljavanju, tj. u odvezivanju, tj. nevezivanju za sve ostalo oko mene? Što ostane na kraju? Odgovor mi se nameće: sloboda… Želim li zaista biti potpuno slobodna? Hm…Što zapravo želim? Pravo pitanje… na koje još ne znam odgovor… Vuče me… ali još uvijek postoji onaj “ali”… veselim se za sada knjizi.
Zarja
Pripravljena sem. Grem v Dekonstrukcijo iluzije, ker mi je dovolj, ker “mi je dolgčas biti budna med iluzionisti”, kot je rekla ena udeleženka. Ja, dolgčas mi je. Adrian, meniš tudi ti, da sem pripravljena in lahko vstopim? Hvala za tvoj odgovor, pa tudi vprašanje meni s tvoje strani. Z veseljem bom nanj odgovorila, tako ali drugače. Bom!!!
Adrian
Nije na meni da procjenjujem bilo čiju spremnost. To morate napraviti sami. Problem mi zadaju oni koji čitaju, a ne razumiju. Slušaju, a ne čuju. Reći “da, spreman sam” je lako, ali tko zna što se krije iza toga. Zbog toga priprema traje toliko dugo; zbog toga ću radije sto puta upozoriti: bježite od prosvjetljenja, ne treba vam, ne želite to. Želite da vam bude udobno i lijepo, da budete zdravi i sretni. Ako nakon sto upozorenja netko kaže “Ma da, sve je to dobro, ali što mi vrijedi ako spavam i sanjam?”, onda ok; onda možemo dalje s tim.
An Le
Definitivno trebam pročitati knjigu… :-))
Zarja
Ma, glej, jaz je še nisem prebrala do konca, sklenila sem, da jo preberem do začetka procesa Dekonstrukcije iluzije.
Zeljka
Hvala Adriane ja jedva cekam pa sta bude da bude. Vjezbati moc razlucivanja je bitno za istinu a to jedino zelim.
Zarja
Tudi jaz, Željka, komaj čakam, pa naj bo kar bo, kot si sama rekla.
Sandra
Knjiga pročitana, odnosno proučena, seminar o dekonstrukciji obavljen, traganje za istinom tj. slobodom traje već jako dugo, razne duhovne tehnike korištene pa odbačene (osim meditacije), koju ni ne doživljavam kao tehniku. Ostaje još samo seminar “Viveke” prema kojem postoji otpor, jer mi izgleda kao recept za prosvjetljenje (20-30% prosvjetljenih je jako puno). Ipak, monomanija je prisutna pa možda odradim i to, osim ako grom ne udari ranije.:-)
Adrian
Seminar o kojem je riječ je još jedna, posljednja, faza pripreme za višemjesečni proces. S jedne strane, prilika da još malo popričamo o svemu uživo; s druge, mogućnost da dobijete lagani, sasvim lagani okus onog što vas čeka.
Ronnie
Ne mogu ni zamisliti kakvo bi to ostavilo posljedice na društvo (pogotovo ovo naše Hrvatsko) koje bi činili ljudi koji razmišljaju svojom glavom.. apsolutno slobodno! Dekonstrukcija definitivno, dekonstrukcijom pojedinca, genijalno!!
Ronnie
Ali,da ne bude zabune,kao kod one prikaze o Adi Shankare…onog trenutka kada je A.Shankara napustio ideju o stvaranju svijeta na sliku bogova,nego svijeta po svojoj mjeri,po svojoj stvarnoj,istinskog naravi…
Dora
Samo da se osvrnem na komentar s prijašnjeg posta.Ma naravno da za živo ljudsko biće nije moguće da mu SVE misli UVIJEK budu u sadašnjosti, PONEKAD NEKE odu u budućnost, prošlost ili na neka druga gdje im možda u tom trenutku nije mjesto (nekad i je radi planiranja ili učenja iz prošlih grešaka isl.).Ali upravo je čovjek najefikasniji kada je koncentriran na sadašnji trenutak i ono što u tom trenutku radi,Tada je vjerujem najbliže svojoj pravoj naravi, Ako misli o prošlosti, budućnosti, drugim ljudima,greškama, što je trebao, nije trebao itd. onda gubi SADA, koje mu se više nikad neće vratiti a osim toga uništava svoju nutrinu smećem.Znam vrlo dobro iz svog iskustva.Ne velim da je bivanje u sada jednako prosvjetljenje ali je neki preduvjet ili?
Adrian
Ok, tako opisano “bivanje u sada” je značajka duhovne zrelosti. Dobra i korisna stvar, ali niti je preduvijet za prosvjetljenje, niti njegova očekivana posljedica. O tome sam detaljno pisao u knjizi “Uklanjanje faktora karme”.
Marija Dodič
Hvala Adrian za te povzetke iz tvoje knjige. Že dolgo časa nazaj me je zadelo kot strela iz jasnega, da je vse kar sem se naučila do sedaj samo iluzija. Bilo je res grozno spoznanje, ko se vidiš tako ujetega. Čedalje bolj zaupam svojemu umu, da je tisto kar je v meni edino pravo zame. Življenje postane popolnoma nepredvidljivo in ne vem več kam me bo odneslo. Živim in se začenjam čuditi vsemu temu.
Ronnie
Mislim da znam što Doru muči.U današnje vrijeme koje je preplavljeno morem kojekakvih knjiga i raznoraznim učenjima tkz. “duhovnih učitelja”i sve nam je to dostupno brzinom svjetlosti putem interneta,pa još više stvara dodatnu zbrku u već ionako kaotičnom sustavu(radi usporedbe volim reći u ovom našem Hrvatskom društvu koje je,ah znaš i sama,u samim temeljima,kršćansko)mi tražimo alternativna rješenja pa onda čitamo(istražujemo)učenja tkz.”duhovnih učitelja” što još dodatno stvara zbrku!
Ah,da,čitamo i Adriana,koji govori o prosvjetljenju, ali na sasvim neobičan način,zbunjenost,jel?
Mislim da je to bivanje “vječno sadašnjem trenutku”osnova učenja E.Tolla(i njemu sličnih)koji misle da nešto znaju(ili mi mislimo)da nešto znaju.
Ali,Adrian je na to savršeno odgovorio,bivanje,postojanje u sada upravo samo to i znači, ti jesi u sadašnjosti, sve doživljavaš u sadašnjosti… i to je to(ja se ne bih zamarala s tim mislima iz prošlosti /budućnosti) mnogo zamara to razmišljanje…
To je spin i netko je to izbacio kao nekakvu mudroliju(tako ti i Adrian odgovara)
Ali,svi smo mi pod utjecajem nekakvih spinova(engleski-vrtjeti),pa tako i ja!Vrti u tebi toliko da te zaboli glava..
Mislim da je Adrian ovim načinom pisanja,nama pomalo zbunjujuć,ustvari želio potaknuti čitatelje(pogotovo duhovne tematike)na promišljanje,razmišljanje,što je i uspio, ja ne prestajem…
Činjenica da se prsti pokazivača smjera razlikuju (deblji – tanji, kraći – duži, s manikurom – bez…) ne znači da pokazuju u različitom smjeru. Ali, neću se baviti prstima i dubiozama…
Preporučam da pustiš/pustite na miru i Eckharta Tollea i sve ostale. Prvo, zato što vam je Adrian napisao da iz pozicije neprosvjetljenog nije moguće znati i zato što na kraju morate ubiti Buddhu – kako god mu bilo ime.
Prošla sam Adrianovu školu i obično se ne uključujem u diskusiju (nemam pojma zašto sam to sada učinila) – obično me samo zabavlja koprcanje u akvariju 🙂
I za kraj, nadam se da ćete se ipak zabavljati i uživati u procesu iako vas čeka i sve što vam je Adrian obećao. U mom iskustvu to se nije međusobno isključivalo.
Dora
Pod ubiti Buddhu ti valjda smatraš ne se osloniti na ni jednog vanjskog učitelja, ni jedan autoritet ili vjerovanje nego isključivo na snagu vlastitog Uma?Al što ako nam Um nije baš nešto?Mene moj stalno obmane, ne pouzdam se baš nešto…
Dora
Drago mi je da si mi se obratila. Da, znam da Tolle posebno naglašava bivanje u sadašnjem trenutku, tu je i Mooji koji je malo proširio svu tu mudrost i on mi je malo vjerodostojniji od Tollea.I ima ih još stotine po internetu i svugdje. Sve su to moguća ljudska iskustva koja mogu biti znak, kao što je Adrian rekao, duhovne zrelosti al ne nužno i prosvjetljenja. Ako Tolle stvarno stalno živi u sadašnjem trenutku zašto onda prepričava svoj život i iskustva dok je bio mlad i trenutak kad je prvi put na neki način doživio prosvjetljenje? Što to nije njegovo prisjećanje? U tom trenutku dok to govori on nije u sada 🙂 Evo to mi je sada sinulo 🙂 Nadalje, da naravno da se vrti, pa pogledaj s koliko smo mi duhovnih pojmova bombardirani, svako ko se i malo zanima za duhovnost može to primjetiti! Ko je od svih njih u pravu? Svaki zasebno možda za sebe je, al rijetko tko govori o iskustvu prosvjetljenja. A o prosvjetljenju se zna tako malo ili se šire obmane baš možda zato jer je to iskustvo koje se ne može objasniti,na granici nespoznatljivog kak je rekao A,, dakle svaki opis je lažan pa ga ljudi zato i krivo protumače. Valjda.
Kako ti doživljavaš tu vrtnju u glavi? Da li misliš da prosvjetljenje ipak na kraju krajeva kad se sve zbroji i oduzme je “lijepo” iskustvo. Lijepo sam stavila pod navodnike jer pretpostavljam da je to iskustva onkraj uporabe epiteta i doživljaja osjećaja pozitivnog, negativnog, tj.onog čemu mi dajemo dajemo pridjeve u svakodnevnom životu.Da li osjećaš monomaniju po tom pitanju i kako ti se ona očitava? (Ovo pitam isključivo Ronnie ne Adriana, ako Adrian to dopušta).
P.S.Samo da još dodam, ta neka nespoznatljivost lako se može pojaviti u umu, pokušaj samo zamisliti bilo što, pokušaj zamisliti svemir i njegovu beskonačnost.Sama riječ beskonačan što znači? Zamisli ju.Ne možeš.Nespoznatljiva je,Zamisli i jedan duhovan zakon koji znaš i u koji vjeruješ, pa ga onda usporedi s bilo kojim koji je njemu naoko sasvim suprotan a opet oba dva nekako stoje. Nespoznatljivo. I tako u nedogled.A opet ni jedno od navedenih nije iskustvo prosvjetljenja (pretpostavljam).
Ronnie
Dora,ako ti sada odgovorim,bit će to kao razgovor dvije Maje☺
Dora
Imas prav 🙂
Ronnie
Dora,ipak,kud puklo da puklo,odgovor na.. suprotno od duhovno je fizičko,materijalno(sada sam ovime priznala duhovno…)nasuprot metafizici-fizika,davno sam još bila rekla da su ateisti i teisti, iste vrste vjernici(ovi su uvjereni da bog postoji,a ovi da ne postoji,ali to nitko ne može znati,ne,djeluju na osnovu uvjerenja,ali niti jedan to zapravo ne zna,hm…
Ronnie
Ha,ha…nevidljivi prsti to vode!!!
Ronnie
Pa,dobro, sada ću reći…ja sam ateista,pa što onda tu radim,kada nije nije ovo potraga za Bogom,kojeg negiram,a to je onaj kršćanski,kojega se svi bojimo,koji nam govori da ne valjamo,jer sam taj nauk nekako ide protiv ljudske prirode,a to obećanje raja i pakla nakon ovog života, dok ubija život sam…te silni gurui,indijska mitologija,isto tako širolika svojta s druge strane…podivljala duhovnost sa jedne strane,koja negira tijelo,muči ga,te sa druge strane,materijalne,ona koja to sve ubija-negira i vodi u zadovoljenju svih potreba,koje vodi u totalnu propast?Eto stavljeno pod upitnik!
Adrian
🙂 Ronnie, kad si se već raspisala… dobro si počela u prethodnom komentaru (“i jedni i drugi djeluju iz uvjerenja, a ne znaju”).
An Le
Počela sam čitati knjigu i došla sam negdje do četvrtine… U jednom trenutku mi je zabljesnula, u svoj svojoj jasnoći, poznata izreka: “Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko” 🙂 Često sam se pitala što znače te riječi, nikako ih nisam mogla “provariti” … čini mi se da ova knjiga to podrobno objašnjava…
Dora
Postoji ipak stanovito umrtvljenje ne ega nego psiholoskog uma, kojeg ljudi mozda krivo mijenjaju za ego. Čist um i nepostojanje ega nisu istoznacica. A moj ego cak je malo i porastao.
Adrian
“Čist um” i “umrtvljeni um” također nisu istoznačnice.
“Čist um” bi mogao biti istoznačnica za jasan um i povećanu razlučujuću sposobnost, što jest viveka.
“Umrtvljeni um” je istoznačnica za… hm, bolje reći, umrtvljeni um je posljedica lijenosti, uspavanosti, opijata, indoktrinacije i/ili svih takvih sličnih utjecaja.