Skalpel za iluziju

Ovim člankom završit ću ovogodišnju ljetnu seriju o dekonstrukciji iluzije. Zahvaljujem na pažnji i praćenju. Svaki od dosadašnjih šest članaka skupio je u prosjeku preko 4000 čitanja. Posebno zahvaljujem onima koji su se javljali i svojim komentarima i pitanjima omogućili izlaganje još nekih detalja prilično zbunjujuće teme o prosvjetljenju i apsolutnoj slobodi. Sve to ne zaustavlja se samo na riječima, već postoji i praktični dio – svladavanje viveke, razlučujuće snage uma. Proces putem kojeg se to postiže obuhvaća nekoliko mjeseci svakodnevnog rada.

Kad sam prije pet godina prvi put pokušao provesti tako nešto sa skupinom bližih suradnika i prijatelja, nisam bio siguran kako će stvar ispasti. Može li se to uopće? Može li se doista um izvježbati da prodre kroz iluziju i prenese stvarnost kakva jest?

Da ste mi tada postavili takva pitanja, slegnuo bih ramenima i rekao: “Znat ćemo kad probamo.” Ali, danas smo u drugačijoj poziciji. Probali smo. I u mnogim slučajevima uspjeli! Do sada sam proveo gotovo stotinu ljudi kroz proces dekonstrukcije iluzije. Tijekom tog vremena on se usavršavao, početne nespretnosti su uklonjene, a djelotvornost povećana do najveće moguće mjere. Dobro je znati da se put može prijeći – to daje malo više sigurnosti na inače skliskoj stazi dekonstrukcije.

Priprema za sudjelovanje u procesu obuhvaća: čitanje (bolje reći proučavanje) knjige Uklanjanje faktora karme, sudjelovanje na online seminaru Uvod u dekonstrukciju iluzije, te pohađanje jednodnevnog pripremnog seminara uživo pod nazivom “Viveka – razlučujuća snaga uma”. Taj ću seminar još najaviti, a najvjerojatniji datum je 15.10.2016. u Zagrebu. Nakon svega toga, za one koji osjećaju da je njihovo vrijeme došlo, proces otpočinje u jedanaestom mjesecu (a završava najvjerojatnije u četvrtom mjesecu 2017.)

Kako god završio proces, prolaskom kroz njega steći ćete neke dobrobiti. U ovom ću vam članku opisati neke od njih. Do sada sam vam objašnjavao kako je pozitivna motivacija za prosvjetljenje gotovo nemoguća, iako mi je iz vlastitog iskustva sasvim jasno da onoga čije je vrijeme došlo nitko i ništa u tome ne može zaustaviti. Sam proces, međutim, i ono što će se događati tijekom njega, zasigurno će vas promijeniti. Uz opise tih promjena ubacit ću i neka iskustva koja su dosadašnji polaznici ispisali nakon nekoliko mjeseci rada.

***

Viveka je razlučujuća snaga uma. U duhovnim krugovima um je često nepoželjan. Proglašavaju ga krivcem za mnogo toga. Međutim, krivac zapravo nije um sam po sebi, nego “pogreška uma”. Uklanjanje uma bilo bi poput uklanjanja srca, bubrega ili kostiju. Štoviše, negativna diskriminacija uma dovodi do bezumnosti, što se vidi u mnogim besmislicama koje u svijetu duhovnosti prolaze za mudrost. Pogrešna uporaba uma dovodi do zbunjenosti i sve dubljeg i dubljeg ropstva iluziji.

Za viveku um ne samo da nije krivac za probleme, već predstavlja jedino oruđe kojim možete prokazati iluziju. Naposljetku, ako ona nastaje zbog pogreške uma, onda se ta pogreška jedino tamo može i ispraviti.

Kako god završio proces dekonstrukcije iluzije, tijekom njega iskusit ćete oštrinu skalpela kojim možete razrezati čak i najgušće tkanje privida i tako zaviriti u područje istinske stvarnosti.

Dekonstruiralo me je sve to, djelić za djelićem, tijekom ovih mjeseci… zapravo sam sama sebe dekonstruirala i upravo zato me toliko boljelo. Sasvim je drugačije – potpuno drugačije – kad sam razumiješ odgovor, kad do njega sam dođeš, nego kad ga negdje pročitaš ili čuješ. Razlika se može usporediti s čitanjem priče za laku noć i silovitim udarcem palice u glavu. Da, glavobolje, vrtoglavice, slabost i drugi osjećaji koje ne znam opisati… kao da se raspadneš iznutra ili tako nešto.

Ponajprije, morat ćete steći povjerenje u snagu svoga uma. Morat ćete doći do SIGURNOG ZNANJA koje se nalazi u njemu. To vam znanje ne može dati nitko, pa ni Adrian. Ako vi ne vidite što je sigurno, a što nije, uzalud vam vjerovanje, uzalud vam ukazivanje, uzalud objašnjavanje. Stvarnost vam može plesati ispred nosa, a vi ćete i dalje začuđeno treptati u snu u kojem ste zapeli.

Proces razvoja viveke odvest će vas vrlo duboko, do samih početaka spoznaje. Razmišljat ćete kao što nikad niste; kao da ste sami na svijetu i nikada ništa niste naučili. Morat ćete postaviti upitnik na SVE što ste do sada smatrali ispravnim i preispitati SVE na što ste se do sada oslanjali. Onog trenutka kad počnete stvarati pretpostavke, kad skliznete u vjerovanje ili nesigurnost, netko će iz skupine podići glas protiv tog zastranjivanja (rad se odvija u manjim skupinama, od šest do deset osoba, svakodnevnim e-porukama). Ako se ne nađe nitko sa dovoljno oštrim skalpelom, onda će to učiniti Adrian. Često ćete ga mrziti zbog toga, ali na kraju ćete shvatiti da dekonstrukcija vodi samo u jednom smjeru i da drugog puta zapravo ni nema.

Tijekom procesa, bilo je svega miješano, na žaru. Velika zbunjenost, pa trenuci jasnoće kad su se pojavili uvidi. Na trenutke veliki strah, pa osjećaj da ništa ne znam. Bilo je i dosta ljutnje na sebe: kako sam uopće mogla do sada biti tako naivna i vjerovati slijepo u svašta što su mi o duhovnosti rekli? A ionako nikad nije bilo onoga što sam tražila. Adriana bih na trenutke najradije utopila u žlici vode! Mogao bi nam pomoći, mogao bi ukazati na odgovor, a umjesto toga… Ali sada shvaćam. Odgovor je morao biti moj – ja sam ga morala pronaći. To je bilo teško, ali jedino ispravno.

Mnogi će vam reći da nema sigurnog znanja, da je um sposoban samo za mišljenje o nečemu. I vi sami navikli ste na takav stav. Primjerice, često ćete reći: “Ako je ovako, to znači…” U viveki nema “ako je ovako”. Pretpostavka se ne prihvaća kao osnova ispravnog zaključka. Jedina osnova ispravnog zaključka je već stečeno sigurno znanje.

Također, navikli ste na borbu mišljenja u smislu stava ili uvjerenja. U toj borbi mišljenja mogući su svakakvi ishodi, te je nemoguće vidjeti tko je u pravu. Možda su svi u pravu, svaki na svoj način. Viveka ne tolerira taj relativizam. Ako se nađete u području u kojem ispravne mogu biti dvije stvari, našli ste se u području iluzije. Morat ćete se vratiti i početi iznova. Jednom, dva puta, deset puta, tisuću puta. Ponekad ćete imati osjećaj da će vam glava eksplodirati jer rješenja koja tražite nema. Ali to nije točno; rješenja postoje, i vi ćete ih na kraju pronaći.

Moj je posao osigurati da ne odustanete, kao što biste vjerojatno učinili da taj mukotrpan proces prolazite sami.

Prvo pitanje. Put koji smo prošli da dođemo do odgovora zaista je čaroban. Prepoznavanje i odbacivanje svih viškova, nejasnoća, nebuloza u svemu izrečenom da dođemo do odgovora. A odgovor je jedan jedini… Taj mi je korak skrenuo pozornost na to što sve izgovaramo s takvom lakoćom, kakve sve konstrukcije slažemo, i udaljavamo se od bitnoga.

Izravna dobrobit takvog postupka bit će POVJERENJE u svoj um. Bez tog povjerenja, uvijek ćete na riječi i misli gledati kao na nešto sklisko, nesigurno i nepouzdano. Da, točno je; riječi i misli mogu biti skliske i zbog njih ste završili u iluziji mnogo puta, ali to je bilo zato što niste razvili vještinu prepoznavanja. Kad je razvijete – a to će biti već u prva dva mjeseca procesa – vaše će povjerenje u razlučujuću snagu uma rasti. Shvatit ćete da vam zapravo ne treba nitko. Nitko vam ništa ne mora reći, ništa objašnjavati – sve se već nalazi u vašoj svijesti i dostupno je vašem umu. Taj trenutak, kad konačno steknete povjerenje u predivan i moćan alat koji posjedujete, označavat će prekretnicu u procesu. On će postati mnogo lakši, a početne zbunjenosti će nestati.

Kao popratna pojava razvoja viveke i stjecanja povjerenja u prirodnu snagu vlastitog uma, primijetit ćete da više ne možete nasjesti na izjave i tvrdnje koje ne stoje. Postat ćete poput lakmus-papira za iluziju. Neće biti više nikoga tko vas može impresionirati iz pogrešnih razloga. Jedino što se tada može dogoditi, a što će vas vjerojatno uzdrmati, jest shvaćanje da su oni čije ste riječi voljeli i koji su vam se do sada sviđali, zapravo “majstori iluzionisti”. Većina toga što ste čuli ne znači ništa i zasnovano je na pretpostavkama. Čvrsto je i trajno kao i kule u pijesku. Ta će spoznaja možda biti bolna, ali ćete nakon nje konačno biti slobodni okrenuti se prema istinskoj stvarnosti.

Cijeli proces bio mi je nevjerojatno zanimljiv, poput nekog Vortexa, bila sam skroz u njemu, zadnja stvar koju bih pogledala navečer i prva ujutro, nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom. Bilo je stvarno super WOW uvida kad grebeš i kopaš do dna i ono što naposljetku izađe van toliko te tresne da ti dva dana zuji u glavi. Ali bilo je uvida s kojima se i sad teško mirim i ne mogu reći da mi se sviđaju, ali što je – tu je. Cijena je SVE što imamo (rekao si). Neka bude tako, SVE što imam. Svako malo nađe se nešto od čega se stegnem i pomislim: pa zar je i ovo iluzija?

Ako prođete kroz proces, ne mogu vam jamčiti prosvjetljenje. Ono je neuzročno, poput udara groma. Međutim, proces dekonstrukcije ogolit će vas do srži. Izgubit ćete svaku zaštitu od stvarnosti; otpast će svaki, pa i najmanji trag iluzornih drama. Više jednostavno nećete biti zainteresirani za njih. Možda će vam neke od tih drama biti drage, kao što se sada s dragošću sjećate vremena kada ste kao dijete vjerovali u Djeda Mraza. Međutim, neće više biti nikakve mogućnosti – baš nikakve – da vas te drame uvuku u sebe.

Ako me pitate za brojke, u redu, nekih 20-30% od polaznika procesa dekonstrukcije prosvijetlilo se tijekom procesa, ili neposredno nakon njega. Ostali su ušli u razdoblje prilagodbe koje ponekad nazivam “mamurlukom”. S obzirom na to da sam do sada, tijekom četrdeset godina duhovnog istraživanja, u susretima s tisućama duhovnih tražitelja koji su prakticirali razne tehnike i slijedili razna učenja, naišao na ukupno dvoje-troje za koje bih, ovako gledajući unatrag, rekao da su došli do kraja, jasno je da je proces dekonstrukcije dao fantastične rezultate.

Rekla bih – da, promjene jesu velike, ali kao da to i nije bitno. Ništa više što je bilo, sad nije toliko bitno, pomalo gubi snagu, intenzitet, oblik, sve više se rasplinjuje to što mu daje neki oblik, dimenziju, izgled. A što je najbolje od svega, to se događa samo od sebe, i ja tu ne moram ništa raditi. Primjećujem da sve manje koristim epitete, pridjeve, opise, sve su šturije rečenice, sve je manje drame i kiča, ako nešto i zaustim, zaustavim se. Nema više potrebe. Teško mi je biti u društvu ljudi iluzionista (ma i prije, ali sad sve više.) Kao da gubim vrijeme. Kao da se osjećam malo krivom zato što ih tako nazivam i što su mi dosadni, ali kad to jest tako. No, kao što netko reče, sve sam manje zanimljiva i ja njima.

S osobne strane, Adrianu nije bitno da li vi samo zavirite na drugu stranu ili tamo i ostanete. Međutim, mogu vam reći da se veselim svakome tko razvije viveku. Krećući se unutar svijeta duhovnosti, uglavnom sam nailazio na sanjače, fanatike, mood-makere, potrebite i tražitelje pomoći. Takvi još nisu ni počeli hodati u smjeru izlaza i to ne toliko svojom krivnjom, koliko zbog nedostatka prave informacije i pristupa. Kad prođete kroz proces dekonstrukcije i razvijete viveku, bit će više ljudi s kojima uopće mogu razgovarati bez da nakon par minuta ne naletim na minsko polje drama i konstrukcija. Vrlo je osvježavajuće znati da ima takvih ljudi te da postoji mogućnost da će ih biti još više.

Zbog toga, priznajem, koliko god vas upozoravao da je proces težak i da će se tijekom njega vaš svijet promijeniti, da ne kažem srušiti, nema mi druge nego vas poticati u tom smjeru. Kao što je napisala polaznica procesa, čije sam iskustvo maloprije prenio: dosadno je biti budan u svijetu sanjača.

Ako niste spremni, u redu, postoje druge metode, primjerice oslobađajuća iskustva, kojima je vrijedno posvetiti pozornost i koja će vam dati ono što želite a da vas istodobno ne uvuku dublje u iluziju. Zajedno ćemo i dalje raditi na tome. Međutim, ako me pitate, i ako hoćete iskreni odgovor – ništa drugo nije tako vrijedno ni tako moćno kao proces dekonstrukcije iluzije.

***

Prethodni članci (ljetna serija 2016):
Mit o beskraju
Omnes viae Romam non ducunt
Zašto apsolutna sloboda
Zbunjenost oko ega
Ubojstvo Budhe
Neti, neti