DAO – decentralizirana autonomna organizacija
Prvi dio: POKUŠAJI I IDEJE
Jedna od najvećih evolucijskih prednosti ljudi je sposobnost za suradnju. Zbog suradnje mnogobrojnih jedinki koje su djelovale kao jedno, preživjeli smo svoje biološko djetinjstvo. Zbog iste suradnje obranili smo se od prirodnih opasnosti, razvili kao društvena bića i stvorili kulturu i civilizaciju. Jesmo li pritom radili pogreške? Naravno. Suradnja može imati različite oblike, sve tamo od običnog dogovora unutar skupine ljudi, pa do složenog upravljanja državom. Na svakoj od tih razina neizbježno se javljaju zlouporabe. Čak i u najmanjoj zajednici netko uvijek želi biti “glavni”. Države nekako uvijek završe u otvorenom ili skrivenom obliku nametanja nečije volje drugima. Zbog svega toga nekim oblicima organiziranja ni ne pristaje naziv “suradnja”; bolje bi bilo nazvati to iskorištavanjem.
Ali, nema nam druge, zar ne? Bolje bi bilo surađivati nego “surađivati”, ali život zahtijeva svoje, bilo da se radi o organizaciji mjesne zajednice, poduzeća ili države. U nedostatku suradnje, prihvaćamo “suradnju”.
Ne bi smjelo biti potrebno previše objašnjavati zašto je važno na koji način surađujemo, na koji smo način organizirani. Međutim, većina ljudi ne razmišlja previše o tome. Ponajprije, svi oblici suradnje već su zadani društvenim pravilima odnosno zakonima. Ljudi žive u porodicama, rade u poduzećima, pripadaju nekoj religiji i naciji, odnosno državi. Ako smo nekoliko tisućljeća živjeli na taj način, možda uopće nije ni moguće međusobne odnose organizirati drugačije i bolje.
Nije da nismo pokušali. Samo u posljednjih nekoliko stotina godina prošli smo kroz desetke raznih političkih uređenja, od feudalnog, preko kapitalističkog do socijalizma i komunizma, a da ne govorimo o raznim varijantama svakog od njih. Ekonomski je bilo znatno manje “eksperimenata”, a i oni su se vezali uglavnom za političku pozadinu. Kolektivno upravljanje nije se baš iskazalo kao djelotvoran način stvaranja novih vrijednosti. Očito je bolje da odluke donosi jedna glava koja preuzima odgovornost za dobitke ili gubitke.
I na društvenoj razini prevladava centralističko razmišljanje. Demokracija (koja sve više pokazuje svoje mane, posebice u smislu da se njome može manipulirati) rijetko znači da narod donosi odluke i nečim upravlja. Uglavnom narod, svjestan ili nesvjestan posljedica svojih odluka, bira između jedne ili nekoliko opcija, a nakon toga izabrani preuzimaju vodstvo.
Gotovo svi oblici naše “suradnje” danas su izrazito CENTRALIZIRANI.
Mi zapravo ne poznajemo, pa čak ne možemo zamisliti DECENTRALIZIRANI oblik organizacije suradnje među ljudima.
Sve oko nas je centralizirano – od obiteljske dinamike i rekreativnih grupa, pa do ekonomske strukture i organizacije države. Ovo posljednje posebno je važno, jer centralizirana uprava omogućava autoritet kojim se održavaju društvena pravila. Taj autoritet uključuje održavanje reda, prava i zakona, a također i represivni aparat kojim se to postiže.
Kako bi drugačije moglo biti, jel’ tako? Da nema toga, kako bismo održavali sigurnost naših dogovora, ugovora, obaveza? Nastao bi kaos, zar ne?
Vjerojatno, odnosno gotovo sigurno – da.
Osim ako… ne bismo postavili neki drugi oblik suradnje i organizacije međusobnih odnosa. Ali, kakva bi to organizacija mogla biti? Ima li uopće mogućnosti za DECENTRALIZIRANI oblik upravljanja… bilo čime?
Povijest, a još više filozofija i književnost, bilježe mnoge pokušaje stvaranja utopističkog društva zasnovanog na ljudskosti, empatiji, razumijevanju, vrlinama, idealima ili zajedničkoj vjeri. Svi takvi pokušaji, ako su se i pretopili iz nečijeg uma ili stranica knjige u stvarni svijet, uglavnom su završili neuspješno. Stijene koje su potopile takve brodove pune ideala bile su nerazvijenost ili jednostavno različitost ljudskih bića koja su u tome sudjelovala (naravno, kad bi svi ljudi bili ovakvi ili onakvi, onda bismo mogli… itd.), a često i ekonomska i društvena realnost svijeta oko tako nastalih malih oaza idealizma. Oni projekti koji su uspjeli preživjeti, uglavnom su orijentirani prema prošlosti (da ne ispadne da su nazadni, napisat ću tradicionalni) ili pak zasnovani na fanatičnoj religioznosti, pa nisam siguran da se tako nešto uopće može ubrojiti u uspješnu promjenu društvene paradigme.
Oduvijek sam bio fasciniran zamislima, a posebice konkretnim projektima o promjeni načina života. Nije mi se sviđalo – niti mi se sviđa – kako ljudi žive. Nekako sam uvijek osjećao da se može bolje, pa sam tako nekoliko puta i pokušao s onim što sam mislio da je – bolje. Osamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovao sam u organizaciji nekoliko zajednica ljudi koje je povezivala zajednička duhovna ideja. Nije mi svidio rezultat: previše jednoumlja rezultira smanjenjem kreativnosti, a sama činjenica da su ljudi okupljeni oko zajedničkih uvjerenja čini zajednicu posebnom i eliminira je kao kandidata za opću primjenu.
Zatim sam, početkom novog tisućljeća, pokušao pokrenuti samoodrživu zajednicu pod nazivom “Neokultura”. Neokulturalne zajednice trebale su biti oblikovane prema primjeru načina organiziranja neolitskih zajednica Stare Europe (odnosno onome što je poznato o tome). Za razliku od suvremenih civilizacija, ta drevna kultura nije bila organizirana centralistički, autoritativno, pa čak ni vojno, a ipak je izdržala gotovo sedam tisuća godina prije nego što je pala pod naletom ratobornih sjevernih plemena (naših predaka).
Neokultura je bio zanimljiv pokušaj. Isprva je bilo na stotine zainteresiranih. No, kad je trebalo donijeti životne odluke (u smislu ulaganja sredstava, preseljenja i stvarne promjene), ostalo nas je samo nekoliko. S teoretske strane napravili smo mnogo (još uvijek čuvam obilje tekstualnog materijala, među kojim i neku vrstu “manifesta neokulture” u kojem je detaljno opisana struktura zajednice u obliku “plemena” od kojih svako ima svoju ulogu i dužnost u održavanju zajednice, te način na koji se donose odluke i izbjegava centralizirana manipulacija bilo koje vrste), ali u praksi nismo preživjeli. Nakon nekoliko godina zajednica se počela osipati i na kraju je (deset godina od početka) teška srca donesena odluka da završavamo s eksperimentom.
Gledajući unazad, napravili smo nekoliko bitnih pogrešaka, a neke od njih mogu pripisati samo sebi. Međutim, najveća prepreka uspjehu zapravo je bilo – pogrešno vrijeme. Sada jasno vidim da, čak i da smo napravili sve savršeno i kako valja, dakle bez greške, teško da bismo uspjeli. Nemoguće je izolirati takvu zajednicu od svijeta oko nje. Ekonomska izolacija vrlo je teško provediva, jer je samoodrživost moguća samo djelomično. A društvena izolacija – koja se neizbježno javlja jer mali broj ljudi živi u nekom vlastitom “oblaku” – prije ili kasnije uzima danak u vidu odustajanja i osipanja.
Nakon toga, nekoliko godina sam izbacio iz uma zamisao o promjeni društvene paradigme i načina na koji se odvija suradnja među ljudima. Nažalost, neokulturalni eksperiment je za sobom ostavio financijske repove (dugove) koje je trebalo razriješiti, a jednako tako i neku vrst mentalnog zamora i razočaranja.
Ali, s vremenom se unutarnja sklonost ponovno počela javljati, a iskustvo koje sam prošao pokazalo se vrlo dragocjenim. Na greškama se uči, naravno, pa sam tako sakupio nekoliko važnih pouka iz vlastita iskustva te iskustva drugih koji su pokušali, ili još uvijek pokušavaju “promijeniti svijet”.
Ovo što slijedi sažetak je tih pouka, zajedno s nekim mislima o tome što bi moralo biti sadržano u svakom sljedećem pokušaju promjene paradigme, a čega nikako ne bi smjelo biti. Iako iza tih rečenica stoji razmišljanje, čitanje, razgovori i praktični pokušaji dugi nekoliko desetljeća, ne smatram da je ovo konačna lista. Ali, gotovo sam siguran da će, jednom kada takva konačna lista bude ispisana, ovi elementi biti njezina osnova.
- Zajednicu (organizaciju) treba povezivati zajednički interes, a ne ideologija. Odnosno, rečeno drugačije, ideologija se ne može pojaviti kao zajednički interes.
- Upravljanje organizacijom ne smije biti centralizirano, a pravila upravljanja određuju se na početku rada te se bilo kada mogu izmijeniti (prema pravilu koje se također utvrđuje na početku rada).
- Ne smije doći do izolacije organizacije u odnosu na događaje u stvarnom svijetu. Upravo suprotno, organizacija kao takva mora u bitnim činiteljima biti uspješnija od postojećih organizacija, te služiti kao primjer uspješne alternative u suradnji.
- Iako može biti vezana za neki lokalitet, unutarnja struktura takve organizacije mora omogućiti globalno povezivanje. Drugim riječima, ne radi se nužno o zajedničkom životu na jednom mjestu.
- Članstvo u organizaciji mora biti prilagodljivo i protočno, ostvareno tako da odlasci i dolasci ne ometaju funkcioniranje organizacije, niti pak ugrožavaju njen opstanak.
- Zajednica (organizacija) mora biti usmjerena na budućnost, a to znači da treba koristiti nove tehnologije. Odbacivanje tehnologije i nazadni pogledi na život neizbježno završavaju u izolaciji.
- Organizacija mora pronaći svoj vlastiti unutarnji mehanizam osiguranja i provođenja zacrtanih ciljeva, posebice u smislu privređivanja, zajedničkih ulaganja i raspodjele vrijednosti.
Za svaku od tih točaka imam dobra iskustvena opravdanja i razloge, obično zato što se kršenje tih točaka pokazalo uništavajućim za ravnotežu a u nekim slučajevima i za opstojnost nove zajednice. Međutim, što sam više gledao u tu listu, to mi je postajalo jasnije da se nalazim pred zidom te da ne znam što je iza njega, ako uopće bilo čega ima. Naime, očigledno, ne radi se više o ideji ljudi koji žive na jednom mjestu, proizvode hranu i energiju ili pak ostvaruju svoje snove u nekom idiličnom selu u prirodi. To se može dogoditi nekima, ali se ne može dogoditi svima. A kad svijet krene nizbrdo, i to će selo krenuti nizbrdo zajedno sa svijetom. Ili će svijet krenuti nekamo dalje, a selo će ostati u prošlosti. Ni jedna od tih varijanti nema sretan kraj.
Radi se o nečem dubljem i temeljitijem; radi se o načinu organizacije koji bi trebao zamijeniti SVE dosadašnje načine organizacije, bez obzira na to o čemu se radi.
Ali, kako to provesti? Kako, primjerice, ostvariti sedmu točku? “Vlastiti mehanizam osiguranja provođenja zacrtanih ciljeva”? Ako ne razumijete o čemu se radi, evo objašnjenja. Ljudi zaborave što su rekli i obećali. Ili pak pogrešno shvate jedni druge. Kad dođu teškoće, eto problema. Neki čak ni ugovore ne žele potpisati, pod izgovorom da je njihova riječ dovoljna, i ako idemo u nešto novo, onda ćemo biti ljudi i vjerovati jedni drugima. O, da. Možeš misliti. Na prvi znak teškoća, ljudi mijenjaju stavove jer su… ljudi.
A opet, osigurati rad organizacije putem postojećeg pravnog sustava znači da smo poraženi i prije nego što smo počeli raditi.
Ili, točke dva i četiri. Ako organizacija nije centralizirana, a istovremeno je ne-lokalna i protočna, onda je ona u sukobu s postojećim granicama centraliziranog uređenja (primjerice, državnim granicama). Posljedica toga je – svijet bez državnih granica. Nemojte me odmah nazvati globalistom (iako mislim da je mnogo gore imati sto malih centraliziranih tvorevina, nego jednu veliku – u toj jednoj velikoj, decentralizacija je lakše provediva nego u malim zatvorenim centralističkim “carstvima”), jer svaka usporedba s trenutnim uređenjima nužno pada u vodu.
Sve u svemu, gledajući u svojih sedam pouka o stvaranju nove organizacijske paradigme, shvatio sam da u tom pogledu ne mogu ništa učiniti. Kako uopće objasniti ljudima o čemu se radi? Kako ih uvjeriti da je to bolje od ovoga što imamo sada? Kako početi? Čime ostvariti tako nešto? Jednostavno… ništa od toga. Nemoguća misija.
Proći će još barem dvije godine do trenutka kada će se moja perspektiva potpuno preokrenuti. Zbog jedne jedine stvari, sve napisano postalo je moguće. Svaka od mojih idealnih sedam točaka ipak se može primijeniti i to bez revolucije, krvi na ulicama i nove diktature u ime plemenitih ideala.
Što se dogodilo? U tom trenutku – ništa, osim što sam odjednom postao svjestan da se, do tada skrivena od mog pogleda, odvija najveća tehnološka revolucija od otkrića vatre i kotača – kriptorevolucija.
Pojavila se ideja drugačijeg novca, a novac je osnova svake organizacije, bez obzira na to je li ona financijski ili nefinancijski usmjerena. Kriptovalute su – neobično! – decentralizirani novac. Ta ideja donedavno nije ni postojala u našem mentalnom univerzalnom skladištu ideja, a kamoli da ju je netko ostvario. Budući da je nešto tako osnovno, kao što je novac, do sada poznato i primjenjivano jedino u centraliziranom obliku, odjednom postalo decentralizirano, otvorile su se i druge mogućnosti.
Konkretno, sve točke kojima sam opisao pouke nastale razmišljanjem i praktičnim pokušajima promjene načina na koji ljudi surađuju unutar bilo koje organizacije (od poduzeća do države), postale su provedive.
Ključni izraz i zamisao koja je to omogućila glasi:
DAO, decentralizirana autonomna organizacija.
Što je to DAO i kakve to ima veze s promjenom paradigme u organizaciji suradnje među ljudima – o tome u sljedećem nastavku pod naslovom DAO – primjeri i vizije.
Ilustracija na početku članka: Vanja Peršolja
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Komentiraj