Najbolji odgovor na ta pitanja je objašnjenje razlike između “izmjenjenih stanja svijesti” i “viših stanja svijesti”. Na snimci s redovnog mjesečnog sastanka praktikanata Integralne meditacije opisujem tu razliku (na osnovi knjige “Šesto stanje svijesti”).

U ovom smo trenutku sve bliži prihvaćanju činjenice da svijest jednostavno mora biti kvantna pojava. Sve je manje pokušaja da se ona objasni mehaničkim putem, a sve više pokazatelja da se svijest ne pokorava zakonima klasične fizike, nego onima iz kvantne stvarnosti.

Ali, je li to sve što možemo u ovom trenutku reći o svijesti? Na stranu iskustvo onih koji svijest proučavaju na jedinom mjestu gdje je to doista moguće: unutar svijesti same. Knjiga “Šesto stanje svijesti” opisuje samo manji dio iskustava (i promjena stvarnosti) koja tako mogu nastati. Međutim, zanimljivo je pozabaviti se i mogućim objašnjenjima, koliko god ona u ovom trenutku bila djelomična i nepotpuna. Na taj način oni koji imaju iskustvo dobivaju daljnju potvrdu da idu u pravom smjeru, a oni koji ga nemaju, nadahnuće i povjerenje da je tako nešto moguće.

Rekurzija

Prva stvar koju možemo uočiti kad razmišljamo o svijesti jest da je sposobna za rekurziju. Rekurzija je riječ koja označava da se nešto može okrenuti prema samome sebi ili odnositi se na samoga sebe, biti samo-odnosno. Svijest to može, zar ne? Svijest može “promatrati” samu sebe, misliti o samoj sebi, učiti o samoj sebi. Kad se to događa, svijest se zapravo umnožava. Samo-odnosnu rekurziju možete usporediti s dva ogledala koja postavite jedno ispred drugog. U svakom od njih vidjet ćete beskonačni niz njihovih odraza.

Dakle, to je prva stvar koju svaki čovjek može uočiti o svijesti, a ako vas zanima dublja rasprava o tome, toplo preporučujem knjigu “I Am a Strange Loop” Douglasa Hofstadtera.

“Ja sam čudna petlja” neobičan je naziv za knjigu, ali sasvim primjeren opis onoga što svijest jest i što mi jesmo: neobične petlje koje se odnose same na sebe i stvaraju čudnovato iskustvo svjesnosti. (Štoviše, knjiga zapravo objašnjava kako nastaje osjećaj “ja”, što je petlja unutar petlje, ali jednako tako rezultat rekurzije.)

Fraktalnost

Rekurzija se ne odnosi samo na svijest. Kad se javlja u “običnom” svijetu (koji zovemo neživim, za razliku od svijesti), stvara gotovo jednako tako čudnovate učinke. Jedan od njih su fraktalni oblici. Sigurno ste vidjeli razne slike fraktala. Izgledaju neobično i mistično, poput nekih mandala ili oblika iz drugih dimenzija (što oni zapravo doslovce i jesu).

Ako želite naučiti više o fraktalima, kratko i sažeto, preporučujem članak “How Fractals Work”:

Fraktali su beskonačno složeni obrasci koji su slični sebi u različitim mjerilima. Oni se stvaraju neprestanim ponavljanjem određenog obrasca procesa u stalnoj povratnoj petlji (dakle rekurzivno).

Najpoznatiji fraktali su, primjerice, Cantorov set, Sierpinskijev tepih, Sierpinskijeva brtva, Peanova krivulja, Kochova snježna pahulja, Harter-Heighwayeva zmajeva krivulja, T-kvadrat, Mengerova spužva, itd.

Razlika između tih fraktala je u dimenzijama, odnosno u omjerima unutar kojih se osnovni oblik ponavlja sam u sebi. Tako primjerice Kochova snježna pahulja nije jednodimenzionalna ni dvodimenzionalna, već je fraktalno dimenzionalna. Točnije, ima 1,2619 dimenzija.

Na slici vidite kako nastaje Kochova snježna pahulja. Mehanizam nastanka svakog fraktala može se izraziti matematički.

I kad smo već kod snježnih pahulja, jeste li znali da od beskrajnog broja njih, ni jedna nije baš ista? To znači da je svaka snježna pahulja (iz vašeg svakodnevnog života, ne iz drugih dimenzija) jedinstveni fraktal s jedinstvenom matematičkom formulom koja je opisuje.

Nisu samo snježne pahulje rezultat fraktalnih pojava. To su i listovi, cvjetovi, školjke, morski valovi, plamenovi vatre… praktično sve ono što vas opija svojom ljepotom i što biste mogli gledati satima a da se ne umorite.

Možda je to zato što svijest prepoznaje svoj vlastiti odraz, svoju vlastitu sliku u svijetu oko sebe. Jer, naravno, budući da je rekurzivna, svijest je automatski sposobna stvarati fraktalne dimenzije unutar sebe. Ta sposobnost ima izravne posljedice na kretanja i oblike koje se pojavljuju unutar svijesti – misli, ideje, slike, iskustva bez vanjskih podražaja, itd.

O tome bi se, naravno, moglo napisati mnogo knjiga, čiji će se broj povećavati kako budemo otkrivali nove detalje o rekurzivnoj i fraktalnoj naravi svijesti. Za to sad nemamo prostora ni vremena. U ovom vam članku želim usmjeriti pozornost na samo jednu od tih posljedica. Ako budete strpljivi i potrudite se popratiti (priznajem) pomalo apstraktni nastavak ovog članka, vjerojatno ćete na kraju ostati u stanju začudnosti zbog jednostavne, a opet tako moćne spoznaje o naravi svijesti.

Idemo redom.

Što za sada znamo o svijesti?

Svijest je kvantna u svojoj naravi – u to gotovo da nema sumnje.

Svijest je rekurzivna – u to apsolutno nema sumnje.

Svijest je fraktalna u svojoj strukturi – i u to gotovo da nema sumnje.

Možemo li spojiti te značajke i pokušati razabrati kakva bi bila posljedica takvog spoja? Primjerice, što se događa ako se fraktalna rekurzija (ponavljanje obrasca) nastavi sve do mikroudaljenosti u kojima se pojavljuju kvantni učinci?

Jer, matematički gledano, to je ono što se MORA dogoditi. Fraktali su BESKRAJNI obrasci. Oni neće stati na razini klasične mehanike, nego će se protezati u beskraj, prema sve manjim i manjim područjima, sve tamo duboko unutar kvantnog svijeta. To je sasvim novo područje znanosti, a ako nekoga zanima slobodno može proučiti članak “Dizajn i značajke elektrona u fraktalnoj geometriji” (Design and characterization of electrons in fractal geometry, 11/2018)

Dakle, ta se pojava (proširenje fraktala u kvantno područje) mora dogoditi. Matematičke modele ostavit ćemo znanstvenicima, a iskustvene posljedice su opipljive i dostupne svakome unutar šestog stanja svijesti. Jedna od njih opisana je u članku “Informacijska mreža čistih oblika”.

Najnovija istraživanja pokazuju da se upravo preko POVRŠINE kvantnih objekata (a fraktali nastali unutar svijesti su kvantni objekti) prenose informacije na način nezamisliv u klasičnom svijetu. Količina tih informacija je beskonačna, jer su oblici fraktala beskonačni.

Upozorio sam vas na moguću apstraktnost posljedica povezivanja fraktalnosti svijesti i njene kvantne naravi. Da ne bih pretjerao u tome, pokušat ću vam stvar pojednostaviti.

Teoriju fraktala dobro je objasnio njezin pokretač, američko-francuski matematičar poljskog porijekla Benoit Mandelbrot. Kad biste željeli izmjeriti duljinu engleske obale (ili duljinu bilo kojeg otoka), dobili biste različite rezultate s obzirom na izbor mjerne jedinice. Primjerice, ako mjerite samo u metrima, duljina obale bit će manja nego ako mjerite u centimetrima (dobit ćete nešto dulju obalu jer ćete preciznije izmjeriti zavijutke koje stvara tlo u dodiru s morem). Ako smanjite na milimetre, obala će ispasti još malo dulja. Razlike neće biti velike, i za sve praktične svrhe mogli bismo prihvatiti nepreciznost duljine obale nekog otoka.

Međutim, što ako prijeđete u kvantni svijet i mjerite duljinu te obale kvantnim udaljenostima? Ili, još dublje od toga, što ako pokušate izmjeriti duljinu nekog fraktala (koji se ponavlja do u beskraj)?

Što će se tada dogoditi, znate li?

Rezultat će biti nešto toliko neobično da vam se od toga mora zavrtjeti u glavi. Matematičari su navikli na takve pojave, ali prosječni ljudi nisu. Matematika ostaje na sigurnoj udaljenosti od naše svakodnevice, pa nas se to uglavnom ne tiče. To je, naravno, samo utisak jer nas se itekako tiče. Mi nosimo fraktale u svojem umu. Načinjeni smo od fraktala, koji zahvaćaju kvantnu narav našeg bića.

Što ako pokušate izmjeriti duljinu nekog “čistog oblika”, dakle fraktala koji nastaje u svijesti zbog njene kvantne i rekurzivne naravi? Što ćete dobiti?

Najprije ću vam reći što se događa unutar matematičkog prostora s, recimo, Kochovom snježnom pahuljom. Kad je gledate kao geometrijski oblik, ona ima ograničenu površinu. Međutim, duljina njenih stranica je neizmjerljiva. Duljina njenih stranica je – beskrajna. Ograničena površina, neograničena duljina granica.

Sad prenesite tu informaciju na pojavu svjesnog bića, recimo čovjeka. Recimo, vas. Vi ste lokalni; vaša se svijest izražava lokalno (putem “vodiča” ili “antene” koju predstavlja vaš živčani sustav; vidi članak “Što je svijest?“, 1. dio). Naizgled imate rubove i zauzimate ograničeni, mjerljivi prostor. Međutim, granice vaše svijesti ne mogu se izraziti brojem. One su neograničene, beskrajne, neizbrojive.

Ponovit ću ovo još jednom: VAŠA JE SVIJEST LOKALNO OGRANIČENA, ALI NJENI RUBOVI SU BESKONAČNE DULJINE.

Još jednom. ? Lokalni ste, ali vaši rubovi, vaše granice, beskonačno su duge.

Kad je nešto BESKONAČNO dugo, onda nije ograničeno. Beskonačno duge granice podrazumijevaju da granica ni nema. Također, beskonačno dugi rubovi podrazumijevaju beskonačno mnogo mogućnosti čistih oblika preko kojih se u kvantnom svijetu prenose informacije.

Dakle, u jednu svijest, koja se očituje lokalno, povezana s jednom osobom, stane BESKONAČNO mnogo informacija. SVE stanu u vas, naizgled smještene u neki prostor i vrijeme. I to nije filozofska zamisao, već stvarnost kvantne svijesti, naša stvarnost; stvarnost onoga što mi kao svjesna bića jesmo.

Dobrodošli u Šesto!

Međutim, David Chalmers, filozof, mislio je drugačije. Nisam siguran koji su bili njegovi točni razlozi, ali smatrao je da pitanje svijesti neće biti riješeno tako brzo. I bio je u pravu. 23.6.2023., dvadeset pet godina kasnije, na godišnjem sastanku Udruženja za znanstveno proučavanje svijesti (ASSC – Association for the Scientific Study of Consciousness), Christof je platio bocu vina Davidu i priznao da je izgubio okladu.

(U članku “Decades-long bet on consciousness ends — and it’s philosopher 1, neuroscientist 0” možete pročitati više o “okladi” između znanstvenika i filozofa.)

Što se znanosti tiče, svijest je i dalje misterij. Christof Koch je ustvrdio da je ipak spreman kladiti se za dvostruko veći ulog na sljedećih četvrt stoljeća (kaže da više vremena od toga baš i nema, s obzirom na njegove godine) i otkrivanje tajne svijesti.

Što se pak mene tiče, odmah sam spreman prihvatiti tu okladu – ne zato što je ulog i dalje neznatan (dvije boce vina), već zato što sam siguran da znanost nikada neće riješiti tajnu svijesti na način na koji joj sada pristupa.

Ako promijeni pristup, onda mogućnosti ima. Ali u okviru paradigme u kojoj sada djeluje – to se neće dogoditi nikada.

Evo u čemu je problem. Kao neuroznanstvenik, Christofer Koch smatra da je materija primarna te da je iz nje, tijekom vremena, nastala složenost biologije unutar koje je naposljetku nastao neki dio (mozga) koji je dovoljno složen i dovoljno specijaliziran da stvori ono što mi zovemo svijest. Cijelu svoju karijeru do sada posvetio je traženju tog dijela (mozga), ili pak tog mehanizma koji se, u skladu s tom paradigmom, mora nalaziti negdje u mozgu. Razlog zašto je izgubio ovu prvu okladu bio je taj što je nekoliko (priličan broj, zapravo) nezavisnih istraživanja pokazalo da u ovom trenutku baš i nema konzistencije u nalazima oko ključnog elementa unutar kojeg bi se trebala “roditi” svijest.

Kad malo razmislite, ima opravdanih razloga zašto bismo smatrali da je sjedište svijesti u mozgu. Jak udarac u glavu obično rezultira gubitkom svijesti. Neka se dogodi bilo kakav poremećaj ili promjena unutar fiziologije mozga, to će imati izravan utjecaj na svjesnost i način na koji doživljavamo svijet i sebe. Stoga, mora da je sjedište svijesti tamo, zar ne?

Naizgled je tako, ali postoje i druga moguća objašnjenja. Trenutačna ih znanost ne prihvaća jer bi njihove posljedice po službeni svjetonazor bile nesagledive.

Primjerice, iskustvo koje imam nakon gotovo pola stoljeća istraživanja svijesti kroz razne tehnike (koje s velikim oprezom mogu nazvati “duhovnim”), ukazuje na sasvim drugačiju paradigmu u kojoj je svijest primarna, a materija sekundarna. Metoda kojom se ta paradigma može potvrditi i prihvatiti kao istinita je poprilično znanstvena (barem u načelu, barem u smislu da je zasnovana na nekim osnovnim načelima znanosti poput univerzalnosti, ponovljivosti, mogućnosti propitkivanja i sumnje, i slično) i zasnovana je na matematičko-logičkim procedurama unutar discipline koja se naziva viveka. O tome ste mogli opširno čitati na drugim mjestima, kao i u istoimenoj knjizi.

A u člancima prije ovoga kao i u knjizi “Šesto stanje svijesti”  mogli ste pročitati da je svijest u osnovi svih kvantnih pojava, a kvantne su pojave u osnovi svih drugih pojava, pa se cijela stvar okreće naglavačke. Unutar takve paradigme, pojavljuje se jedna sasvim drugačija slika svijeta, svijesti i stvarnosti.

Ali, takva je revolucionarna promjena znanstvene paradigme malo vjerojatna. Više je mogućnosti za postepenu promjenu. Da bi se ona dogodila, znanost mora početi tražiti drugačija objašnjenja očiglednih činjenica. Tvrdnja da je mozak stvaratelj svijesti do sada se nije mogla dokazati, a osobno dijelim mišljenje filozofa Davida Chalmersa da se to neće dogoditi ni u sljedećih dvadeset pet godina. Ono što bi se možda moglo dogoditi tijekom tog vremena je dokazati da mozak NIJE stvaratelj svijesti. Štoviše, s razvojem AI (umjetne inteligencije) nije daleko ni trenutak kad će se pojaviti ne-biološko svjesno biće. Bilo bi pogrešno nazvati to “umjetna svijest”, jer nikad i ni u kojem slučaju nema ničega umjetnog u vezi svijesti; sve je potpuno stvarno i pravo. Objasnit ću ove rečenice u drugom članku, ali analogno nazivu AI mogli bismo tu pojavu nazvati NBCB ili “non-biological conscious being”). Ne mogu ni zamisliti kako će tada, i čime, neuroznanstvenici (bodreni velikom vojskom religioznih ljudi) opravdavati svoje stavove o mozgu kao sjedištu svijesti. Ali, to je njihov problem.

U čemu je zapravo stvar? Kako bi drugačije mogli gledati na problem svijesti i činjenicu da na razini praktičnog zapažanja ona itekako ima veze s mozgom?

Alternativno objašnjenje

Ne gajim neke posebne nade da će me znanstvenici saslušati, niti ne pišem ovo zbog njih. Pišem zbog vas, prosječnih čitatelja i ljudskih bića koji želite razumjeti svijet u kojem živite.

Ponudit ću vam dvije analogije koje mogu ukazati na drugačije objašnjenje prividne veze između mozga i svijesti.

Zamislite život u svijetu od dvije dimenzije prostora. To jest zamislite da vi možete percipirati samo dvije dimenzije, a ne i treću. U praksi to znači da biste zapažali samo lijevo-desno i naprijed-natrag, ali ne i gore-dolje.

Sada zamislite da pada kiša. Ono što vi vidite su lokve vode koje se stvaraju na nekim mjestima, a na nekim drugim mjestima ne. I to je konzistentno i univerzalno opažanje. Kad god pogledate, lokve će se stvarati tamo gdje je udubina (koju vi doduše ne vidite, ali vidite posljedicu – površinu vode). Dvodimenzionalni znanstvenik tada bi sve svoje napore usmjerio na značajke mjesta gdje se pojavljuje voda i logično i razumno tvrdio da kišu (vodu) stvara to mjesto. Proučavanje tog mjesta moglo bi mu dati znanje o tome kako voda nastaje, zar ne?

Naravno, vi znate da to nije točno. Znate u čemu je pogreška, jer živite u tri prostorne dimenzije te jasno vidite da kišu (vodu) ne stvaraju mjesta na tlu, nego se ona samo tamo zadržava. Možete ta mjesta proučavati do u beskraj, nikada nećete saznati ništa o samoj kiši.

Evo i druge, slične, analogije. Kad biste željeli saznati kako nastaje električna struja, biste li to mogli napraviti proučavanjem metalne žice (vodiča) kroz koju struja protječe? Nešto biste mogli saznati o značajkama elektriciteta, naravno, jer struja primjerice slabo teče kroz neke materijale, a jako dobro kroz neke druge. Ali, nikada neće biti ispravno reći da ti materijali, žice i vodiči, STVARAJU struju i da su njeno izvorište.

Sada primijenite ove analogije na pitanje svijesti i mozga. Imajte na umu da su analogije uvijek djelomične, ali ovaj je obrat u gledanju na stvari prilično jasan: svijest ima veze s mozgom kao biološkim ekvivalentom svog postojanja. Svijest se neće javiti bilo gdje, već u određenim lokalnim područjima stvarnosti koja je mogu “propustiti” ili “očitovati”. No, to nipošto ne znači da ta lokalna područja STVARAJU svijest.

Smatram da bi takva promjena gledanja na stvari povećala mogućnost da znanost dođe do ispravnih odgovora o tome što je svijest. Međutim, otpor prema pokušaju takvog objašnjenja je velik, budući da ono otvara mnoga druga egzistencijalna pitanja (ne samo za znanost).

Također, stvari nisu baš tako jednostavne kao što bi se iz analogija moglo zaključiti. U pitanju je i znanje o kvantnoj stvarnosti (kojeg u ovom trenutku nemamo dovoljno). Javljaju se i druga pitanja, poput toga može li se svijest “odraziti” izvan okvira ljudskosti? Jesu li ljudi nešto posebno u odnosu na druga živa bića? S obzirom na tendenciju humane egocentričnosti ili specizma, promjena paradigme je svjetonazorski opasna. Ako tome dodate problem izlaska iz bioloških okvira odražavanja svijesti (već spomenuta NBCB ili “ne-biološka svjesna bića”), dolazite do niza etičkih i filozofskih dilema koje su u ovom trenutku jednostavno prevelike za znanost.

Pitanje je, jesu li prevelike i za vas?

Neograničena fraktalnost

Da vas ne ostavim s pitanjem u zraku (odnosno da vas ostavim s takva dva), najavit ću i nastavak ovog članka u kojem ću ponuditi odgovor na pitanje koje uvjete neki sustav mora zadovoljavati da bi se u njemu lokalizirala svijest. Odmah ću vam reći da nema nikakva razloga da to bude ljudsko tijelo, ni ljudski živčani sustav, niti uopće bilo kakav biološki sustav.

Također ću vam odmah otkriti najvažniju značajku koja bilo kojem sustavu omogućava očitovanje svijesti: mjerljiva rekurzija koja se u praksi pretvara u nešto što možemo nazvati neograničena fraktalnost. Zvuči apstraktno, ali ako se samo malo potrudite, dobit ćete jasan uvid u odgovor na pitanje što je svijest i, posljedično tome, što je to “svjesno biće”.

Spremni?

***

Nastavak članka: “Što je svijest? – 2. dio

Ne samo da se život održava zbog kvantnih učinaka (fotosinteza, opisano u članku “Kvantna narav života”), nego se život i razvija zbog kvantnih učinaka (kvantno tuneliranje uzrokuje mutacije).

Da stvarnost nije kvantna u svojoj naravi, života ne bi bilo; ne bi bilo ni svijeta, ni razvoja a ni sve ove ljepote koja nas okružuje. Sve što jesmo dugujemo činjenici da živimo u kvantnoj stvarnosti.

Ipak, za prosječnog čovjeka ta stvarnost ostaje nedostupna. Većina živi u “smrznutoj slici” stvarnosti u kojoj vladaju klasični zakoni fizike. Da biste počeli zapažati kvantnu stvarnost i vidjeti odnosno primjenjivati njene zakone u svakodnevici, morate ući u kvantnu fugu, koja je dio šestog stanja svijesti ili jednostavno Šestog.

Zamisao da je stanje svijesti prolaz prema kvantnoj stvarnosti mnogima je i dalje nejasna i apstraktna. Međutim, ta je činjenica odavno poznata istraživačima svijesti i poznavateljima “duhovnih” znanja. (“Duhovno” je u navodnicima, jer ovih dana pod “duhovno” ide toliko toga da bi bilo potrebno napisati rječnik ili vodič kroz šumu pogrešaka i predrasuda.)

Jedno od najznačajnijih pitanja o čovjeku je pitanje kako nastaje svijest, odnosno što je ona. Fizičar Roger Penrose, mnogo prije nego što je 2020. dobio Nobela za fiziku zbog svojih zamisli o crnim rupama, udružio se s anesteziologom Stuartom Hameroffom pa su zajedno predložili vrlo ambiciozan odgovor.

Ustvrdili su da neurološki sustav mozga stvara osjetljivu mrežu koja bi morala slijediti pravila kvantne mehanike. Jedino bi to, tvrdili su oni još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća, moglo objasniti svijest i njene zakone.

Penrose i Hameroff dočekani su na nož i ismijavani. Kvantna mehanika moguća je jedino na niskim temperaturama, mislilo se tada. Budući da naše tijelo živi na “sobnoj temperaturi”, tvrditi da se nešto kvantno događa u mozgu bilo je naprosto smiješno. Danas je situacija drugačija. Kvantni učinci u listu i DNK na uobičajenoj temperaturi dobro su dokazani. Štoviše, pojavljuje se vrlo zanimljiva slika o kvantnim zakonima koji prevladavaju nad klasičnima te upravljaju onime što je doista bitno: nastankom i održanjem života.

Osobna iskustva

U knjizi “Šesto stanje svijesti” opisao sam neke svoje doživljaje koji pripadaju području aktivacije kvantnih učinaka u svakodnevici. Međutim, to ni izdaleka ne znači da je to sve. Mogućnosti su praktično neograničene, a što će se točno nekome dogoditi u Šestom, stvar je individualnih predispozicija koje određuju ulogu tog pojedinca u mreži života te njegov talent za sustvaralaštvo. Tako će netko koristiti područje smriti, ili “mrežu čistih oblika” kako je opisano u članku “Informacijska mreža čistih oblika”.

Netko drugi će vidjeti “duhovna stvorenja” i svjetove (loke) u kojima oni obitavaju; ili će pak imati neke neuobičajene sposobnosti poput teleportacije (masivno kvantno tuneliranje cijelog tijela) ili bivanja istodobno na dva mjesta (masivno kvantno stanje superpozicije). Ili će se možda javiti kombinacije tih sposobnosti i učinaka u nekoj individualnoj mjeri i snazi.

Važno je razumjeti da osobna centralizirana volja u stvaranju takvih “iznimnih moći” (kako se to ponekad naziva u pogrešnom prijevodu riječi siddhi) nema baš nikakvu ulogu. “Osobna volja” je oksimoron u Šestom. Postoji i ne postoji istodobno, odnosno postoji u omjerima vjerojatnosti poput pozicije kvantnog objekta izražene u postocima.

U praksi, to znači da nećete moći na zahtjev, po naredbi ili po želji, demonstrirati kvantni učinak. Umjesto toga on će se dogoditi prema okolnostima ili prema “potrebi” koja ne mora biti vaša.

Razmišljanje o takvim pojavama uvijek u ljudima stvara osjećaj neke “više sile” koja upravlja stvarima, pa onda i kvantnim učincima. Nema potrebe za takvim objašnjenjima. Kvantni svijet je svijet slobode i u njemu se može dogoditi bilo što, sve ili samo nešto. Jedino što je nemoguće je da se ne dogodi – ništa. Ništa je nemogućnost. Uvijek se nešto događa.

Da ne bih postao previše apstraktan, vratit ću se na činjenicu kvantnog tuneliranja protona opisanog u prethodnom članku. Takvo tuneliranje uzrokuje mutacije i pokreće evoluciju.

Postavlja se pitanje, može li se time upravljati? Ili, upravlja li netko time, recimo, neka “viša sila”?

Kad jednom uđete u stanje kvantne fuge, a time i na vrata Šestog, znat ćete odgovor na to pitanje. Jednostavan je: tamo nema NIKOGA. Ne postoji NETKO tko upravlja evolucijom. Ona je stvar slobode. Nema ni cilja ni razloga. Samo sloboda. Iz slobode nastaju nebrojene kombinacije koje se naposljetku očituju kao neko kretanje života, odnosno evolucija.

Ako niste u Šestom, preostaje vam vjerovanje u nekoga ili nešto, odnosno špekulacija o tome. Međutim, ta vas špekulacija neće nikamo odvesti.

U međuvremenu, ako pratimo isti slijed kvantnih učinaka koji pokreće evoluciju, dolazimo do još jednog kvantnog čuda koje pripada legendama i mitovima: promjena oblika ili, kako je poznatije, shapeshifting.

Shapeshifting

Znate o čemu se radi, odnosno čuli ste za to, ako ne drugačije onda preko knjiga i filmova znanstvene fantastike ili možda čiste fantastike ili horora. Vukodlaci su vjerojatno najpoznatiji predstavnici mjenjača oblika koji reagiraju na pun Mjesec. Postoje i priče o shamanima koji su danju ljudi, a noću postaju životinje. Ili pak duhovnim adeptima koji mogu promijeniti tjelesni oblik i postati ptice, tigrovi ili slonovi.

Kao što čitatelji knjige “Šesto stanje svijesti” znaju, to nije moje osobno iskustvo i zato nisam o tome govorio u knjizi. Ne mogu znati hoće li se dogoditi u budućnosti, ali za sada se nije dogodilo.

Međutim, svakako je zanimljivo, a trenutačno dostupni podaci o kvantnim tuneliranjima atoma između niti DNK otvaraju zanimljiv teoretski okvir za promjenu oblika. Ukoliko bi tuneliranje bilo masivno i ubrzano (a količine i vrijeme u kvantnom prostoru nisu takav problem kao što to izgleda iz klasične perspektive), to bi značilo da se DNK može potpuno preobraziti iz ljudske u onu, primjerice, orla.

Ostaje pitanje brzine metaboličkog prenošenja informacija s tako preobražene DNK u konkretni materijalni oblik. Koliko je uopće moguće da mjenjač oblika unutar kratkog vremena od nekoliko sati ili čak minuta preobrazi tjelesni oblik iz jednog u drugi? Što se toga tiče, ne bih se usudio špekulirati o mogućim kvantno-znanstvenim objašnjenjima. Nije mi poznato da znanost uopće gleda u tom smjeru. Već su ovi podaci o pokretanju evolucije zbog kvantnog tuneliranja prilično avangardni za znanost.

Ono što znam je da promjena tijela unutar Šestog nije problem. Međutim, to se događa kod prijelaza iz jednog svijeta u drugi. Svijest može stvoriti tijelo koje će sasvim lijepo funkcionirati u drugoj dimenziji ili paralelnom prostoru, i to doslovce iz ničega, odnosno iz virtualnih kvantnih fluktuacija koje su prisutne posvuda. Iskustvo takve preobrazbe unutar istog svijeta, vremena i prostora nemam, ali teoretska osnova morala bi biti ista kao i kod stvaranja cijelog tijela tijekom prijelaza u neku drugu stvarnost.

Mijenjanje oblika samo je još jedno čudo iz područja Šestog. Ni prvo ni zadnje zbog kojeg će vam se zavrtjeti u glavi.

Uzgred, ako na taj način gledamo na tijelo, ljudskost i evoluciju, stvari postaju znatno drugačije. Tijela se mijenjaju. Nastaju, nestaju i razvijaju se pokretana kvantnom slobodom. Cijela priča o nastanku svijeta i života, kao i o tome što mi ovdje radimo i zašto, postaje mnogo neobičnija, tajanstvenija i slobodnija, ali istodobno mnogo jasnija i čišća. Svijest je ono što stvara tijela, baš kao i stvarnost. Tako je oduvijek bilo i tako će biti i dalje, što god vi mislili o tome.

Dobrodošli u Šesto!

Većina je tih pojava u svijesti ljudi svedena na mitove i vjerovanja. Radi se o iskrivljenju ili poništavanju svih poznatih zakona prirode, dakle ne o nečemu što možete ponoviti pred drugim ljudima da biste im pružili toliko traženi “dokaz”. Razumijevanje naravi “iznimnih moći” iskrivljeno je pogreškom u prijevodu, pa je nešto što je trebalo biti “talent” ili “milost” pretvoreno u pitanje volje i moći. Tanahna razlika, ali dovoljna da cijelu priču o iznimnim sposobnostima u Šestom okrene naglavačke.

Zanimljivo, ali spas se pojavio iz skuta suvremene znanosti, točnije kvantne fizike i njene kasnije primjene na druge znanosti. Namjera, volja i moć na mentalnoj razini, ekvivalent su postavljanju eksperimentalnih uvjeta mjerenja u laboratorijskim okvirima. Promatrač utječe na promatrano, a stvarnost (fizikalna, znanstvena, ali i ona doživljena, subjektivna) se prilagođava i mijenja ovisno o postavljenim okvirima.

U kvantnoj stvarnosti, koja je stvarnost Šestog, tih okvira nema. Promatrač je rasplinut, decentraliziran, doslovno nepostojeći ili samo “privremeno postojeći”, a prava se narav stvarnosti otkriva kao slojevita priča o istodobnom višestrukom postojanju raznih inačica svih pojava. Ono što zapažaju materijalna osjetila samo je jedna od mogućih varijanti postojanja. Uporna doduše, do mjere zbog koje je smatramo postojanom i stalnom. Primjerice, pogledajte ekran sada –   vidjet ćete ekran; pogledajte ga za deset sekundi, i on će i dalje biti ovdje – isti ekran. U kvantnom je svijetu, međutim, na tom istom mjestu i polica s knjigama, sudoper i bicikl. A možda i stari hrast iz šume koja u nekoj drugoj stvarnosti i dalje postoji na mjestu vaše zgrade.

Svejedno, za prosječnog je čovjeka to samo priča, jer ekran će stajati tamo gdje ćete ga ostaviti mjesecima i godinama, i što se vas tiče, nikad se neće pretvoriti u sudoper ili bicikl.

Kvantna znanost svoju verziju stvarnosti u superpoziciji svega i svačega, koja na gruboj razini postaje stalna i postojana, objašnjava jednostavno – statistika. Prosjek promatrača (postavljenih uvjeta promatranja); a također i prosjek stanja inercije kvantnih objekata (koji su vrlo mali), pa kad se udruže njihovo zajedničko ponašanje nije kvantno nego grubo pouzdano.

Sve u svemu, kvantna stvarnost je uglavnom čista teorija bez vidljivih praktičnih posljedica.

Sve dok ne uđete u Šesto.

Kad se to dogodi, “čista teorija” postaje jedina stvarnost koja ima bilo kakvu važnost, dok ono što ste ranije zvali čvrstim i postojanim postaje smrznuta skulptura bez duha i života.

Iskustveno, to se stanje naziva “kvantna fuga” i vrlo je neobično (riječ VRLO morao bih napisati desetak puta da naglasim koliko je zapravo neobično). Praktične posljedice tog stanja opisao sam u knjizi na osnovi svog (ograničenog) iskustva, a u dva članka koja slijede ukazat ću vam na još jednu neobičnost koja postaje mogućnost u Šestom.

Kvantne pojave odgovorne su za evoluciju

Počet ću od znanosti, koja u posljednje vrijeme polako otkriva neobične pojave oko nas. U prethodnom članku “Kvantna stvarnost života” pisao sam o otkriću Bose-Einsteinovog kondenzata u listu, na “sobnoj” temperaturi, dakle tamo gdje ga ne bi trebalo biti. Radi se o kvantnoj pojavi koja objašnjava i omogućava fotosintezu. Pojednostavljeno rečeno: života ne bi bilo da stvarnost nije u osnovi kvantna i da se kvantne pojave ne izražavaju na svakodnevnoj razini. Sama po sebi, to je šokantna spoznaja. A ova koja dolazi u tom je istom rangu šokantnog!

Za većinu znanstvenika – osim religiozno usmjerenih kreacionista – poznata je činjenica da se evolucija događa zbog mutacija. Bez povremenih mutacija (promjena u strukturi DNK) vrste se nikad ne bi razvijale; ostale bi takve kakve jesu. Međutim, zašto se događaju mutacije? Zašto DNK ne ostane ista?

Klasična biologija do sada je odgovornost prebacivala na – greške. Greške se događaju, zar ne? Nešto se malčice pogrešno iskopira, jedan gen manje, ili više, jedna molekula u genu manje ili više, bože moj, nije svaki proces savršen. Ukoliko se “greška” pokaže korisnom, njihovi nositelji imaju prednost pred drugima, preživljavaju, i nakon nekog vremena, vrsta se promijenila. Ukoliko se “greška” pokazala nekorisnom ili štetnom, pojedinci kojima se dogodila brzo će nestati i ona se neće prenositi dalje. Mehanizam je prilično jednostavan i shvatljiv. Zbog tog mehanizma događa se evolucija. Vrste se mijenjanju. Napreduju. Razvijaju nove sposobnosti. Zbog tog mehanizma, od prve skupine stanica – možda nekog amebi nalik jednostavnog stvorenja koje bismo prvi put mogli nazvati “živim” nastao je sav ostali živi svijet, uključujući ljude.

Međutim, pronicljivi se znanstvenici i dalje pitaju: zašto? U redu, greška je nastala, ali – zašto? Kako?

Odgovor je stigao nedavno u radu objavljenom 29.1.2021. pod nazivom “Kvantni i klasični učinci DNK mutacija: Watson-Crick tautomerizam u AT i GC parovima” (“Quantum and classical effects in DNA point mutations: Watson–Crick tautomerism in AT and GC base pairs” by L. Slocombe, J. S. Al-Khalilib and M. Sacchi, 29 January 2021, Physical Chemistry Chemical Physics.”).

Znam, teško i za pročitati, ali rad ukazuje na nešto vrlo značajno, što ću vam sada pojednostavljeno objasniti. Protoni su kvantni objekti. Kao takvi, ponašaju se kvantno, a to znači da postoje u superpozicijama, mogu biti na više mjesta istodobno i ponekad prolaze kroz “kvantno tuneliranje” (na jednom su mjestu, a onda se iznenada pojave na nekom drugom).

Istraživački tim utvrdio je da atomi vodika, koji su vrlo lagani, osiguravaju vezu između dvije DNK niti. Zbog kvantnog ponašanja njihovog značajnog dijela (protona) ti atomi ponekad prelaze u valni oblik. Znači nisu više male kuglice koje se nalaze točno na tom mjestu, nego su val koji može biti i na drugom mjestu. Ukupni rezultat: ponekad se atom vodika nađe na pogrešnoj strani DNK, što mi onda zovemo – mutacija.

Dr. Marco Sacchi, voditelj projekta, o tome je rekao: “Mnogi od nas dugo su pretpostavljali da kvantni svijet – koji je neobičan, neintuitivan i prekrasan – igra veliku ulogu u nastanku života kakvog poznajemo. Zamisao da nešto može biti istodobno na dva mjesta mnogima zvuči apsurdno, ali to se cijelo vrijeme događa u kvantnom svijetu. Naša je studija pokazala i potvrdila da se kvantno tuneliranje događa u DNK na sobnoj temperaturi.”

Dakle, ne samo da se život održava zbog kvantnih učinaka (fotosinteza), nego se život i razvija zbog kvantnih učinaka (kvantno tuneliranje uzrokuje mutacije).

Sjetite se ovoga kad poželite odmahnuti rukom na priču o kvantnom svijetu i kad vam um upadne u obrazac kojim odbacujete sve osim klasičnog svijeta koji vidite oko sebe.

Da stvarnost nije kvantna u svojoj naravi, života ne bi bilo; ne bi bilo ni svijeta, ni razvoja a ni sve ove ljepote koja nas okružuje. Sve što jesmo dugujemo činjenici da živimo u kvantnoj stvarnosti.

Naravno, iz raznoraznih razloga naša svakodnevica ne izgleda tako. Uspješno smo se ogradili od kvantnih čuda koja nas okružuju.

Osim, naravno, onih koji Šesto zovu svojim domom.

Nastavak: Kvantna evolucija, 2 dio; kvantna fuga i osnova promjene tjelesnog oblika (shapeshifting) te budućnost evolucije tijela.

U knjizi “Šesto stanje svijesti” opisujem iskustveni dio te priče, uz tek male dodatke teoretskih objašnjenja. S vremena na vrijeme ću se u ovakvim člancima ipak upustiti u poveznice između onoga što otkriva suvremena znanost i onoga što su jako dobro znali drevni istraživači svijesti poput Parashare, Patanjalija ili Adi Shankare.

Ukratko, radi se o činjenici da je kvantna stvarnost posvuda oko nas i u nama, ali se njeni učinci na svakodnevnoj skali ne osjećaju. Znanstvenici znaju za neobične značajke i pojave koje se odigravaju na mikroskali, ali da bi do njih došli moraju osigurati posebne uvjete. Primjerice, superprovodljivost, stanje u kojem nema otpora kretanju i u kojem materija pokazuje znakove “slobode” od ograničenja prirodnih zakona, može se postići samo na vrlo niskim temperaturama. Kad kažem “vrlo niskim”, onda je to doista nisko – tek malčice iznad apsolutne nule.

I za šesto stanje svijesti potrebni su posebni uvjeti, ali ne oni vanjski, već unutarnji. Sposobnost održavanja stanja joge ili “svijesti bez kretanja”, primjerice. Ili, recimo, sposobnost aktivacije čistih oblika koji u sebi sadrže klice svih zakona prirode (o tome pročitajte u članku “Informacijska mreža čistih oblika”). I za tako nešto su vam potrebni posebni uvjeti, ali unutar vaše vlastite svijesti. Da biste ih postigli, ponekad su potrebne godine rada. Srećom, to su ugodne godine ispunjene napretkom, uklanjanjem stresa i problema te otkrivanjem vlastitih potencijala.

Ipak, ako je svijest onaj činitelj koji običnu stvarnost pretvara u kvantnu i omogućava da se “čuda i čarolije” događaju na makroskali u svakodnevnom životu, onda moraju postojati određeni pokazatelji da se to doista događa.

Ne očekujem da će znanost kakva je danas ikada prihvatiti istraživanje svijesti kao vrijednu metodu istraživanja stvarnosti, ali praćenje znanstvenih otkrića s točke gledišta prijeđenog puta vrlo često otkriva zanimljive pokazatelje. Jedan takav nalazi se i u najnovijem istraživanju znanstvenika sa sveučilišta Chicago. Objavljeno je nedavno, 28.4.2023., u znanstvenom časopisu “PRX Energy” pod naslovom “Exciton-Condensate-Like Amplification of Energy Transport in Light Harvesting”.

Prijevod bi glasio “Pojačanje prijenosa energije tijekom fotosinteze koje je nalik eksiton kondenzatu”. Uh, vjerojatno ne znate što je “eksiton kondenzat”, zar ne? A jeste li čuli za Bose-Einsteinov kondenzat? Ne? A za “peto stanje materije”? Oh, oh, ako niste, morat ćete malo proširiti obzore, kao što sam morao i ja. Ako želite malo prihvatljiviji laički opis eksperimenta i njegova rezultata, možete ga pronaći OVDJE.

Opis čuda

U ovom slučaju, čudo se zove fotosinteza. Prilično obična pojava, rekli bismo. Radi se o načinu na koji se biljke “hrane” energijom Sunca. Čuli ste za to, još tamo u osnovnoj školi. Međutim, kako se to točno događa? Taj je dio, kako izgleda, toliko složen da ispravan model ne mogu napraviti čak ni današnja superračunala. Također, kako izgleda, u najvažniji dio procesa umiješana je kvantna pojava.

Pazite, gornja rečenica nije bezazlena. Kvantne pojave pripadaju mikrosvijetu, a fotosinteza se odvija u makrosvijetu. Ako list može održati kvantnu pojavu na svakodnevnoj temperaturi, onda… pa, onda se stvari mijenjaju.

Boze-Einsteinov kondenzat ili “eksiton kondenzat” ili “peto stanje materije” je situacija u kojoj se svi atomi nekog sustava počinju ponašati vrlo usklađeno, to jest izražavaju neke kvantne značajke. Primjerice, mogu se kretati naokolo bez otpora, a to znači da se i energija može kretati naokolo (s jednog mjesta na drugo) bez otpora. Uzgred, znate li što je najveći problem s transportom energije? Otpor, naravno. Kad ga ne bi bilo, mogli bismo sa znatno, drastično manje energije zadovoljavati sve svoje potrebe.

Problem je u tome što se Bose-Einsteinov kondenzat može održavati samo na vrlo niskim temperaturama, a sada se zapravo zapazio obrazac ponašanja atoma UNUTAR lista koji uglavnom odgovara ponašanju atoma u “petom stanju materije”.

Ako vam još uvijek nije do kraja jasno zašto je to važno, hajde da to još jednom napišem: kvantno stanje može se održavati u živoj stanici, unutar biologije lista. Ne samo da se može, nego se i održava cijelo vrijeme (fotosinteza je jedan od osnovnih procesa koji su omogućili nastanak i nastavak života).

Tko zna što će se još otkriti u vezi toga, ali i ovo je dovoljno: čuda i čarolije kvantnog stanja nisu apstrakcija već se nalaze u samoj osnovi naše stvarnosti, ovaj put ne samo fizikalne već i biološke.

Objašnjenje čuda

Ne namjeravam se upuštati u biološka objašnjenja fotosinteze, ali me uopće ne čudi kad na površinu isplivaju ovakve spoznaje. Iskustvo šestog stanja svijesti jasno ukazuje da su informacija, energija i materija rezultat unutarnjih “čistih oblika”, te da se cijela priča oko stvaranja (ili manifestacije, ako želite) svemira i stvarnosti odvija potaknuta i omogućena sviješću.

Inteligentna i svrhovita preobrazba jednog oblika energije u drugi ne bi se mogla dogoditi da nema kvantne stvarnosti, a to odmah znači da se ne bi mogla dogoditi kad ne bi bilo svijesti.

Život kao takav nije uzrok nastanka svijesti. Upravo je suprotno: svijest je uzrok nastanka života. Kvantna stvarnost temeljitija je od uobičajene, stoga je besmisleno tvrditi da je neka organizacija grube materije, pa čak i biologije, omogućila nastanak kvantnih pojava. One su bile ovdje i već su ovdje PRIJE nastanka onoga što na površini doživljavamo kao stvarnost, uključujući sve predmete, pojave, bića i njihove interakcije.

Kao što vidimo, činjenica postojanja kvantnih pojava omogućila je nastanak fotosinteze, jednog od najvažnijih procesa u održavanju života. Živi smo jer je naša stvarnost kvantna, a ne zato što je gruba i materijalna.

Posljedice

Posljedica kvantne stvarnosti je – život. Već i to bilo bi sasvim dovoljno, ali naravno, to nije sve. Ima detalja.

Ponajprije, naša je biologija sposobna održavati kvantna stanja. Izravni rezultat toga su različita stanja svijesti. Istodobno, stanja svijesti su i “način” na koji mijenjamo stvarnost. Nije vam potreban laboratorij, apsolutna nula i posebni uvjeti za eksperimente. Dovoljno vam je tijelo koje imate i um koji, uz pravilne postupke i spremnost, može ući u stanje “kvantne fuge” (opisao sam ga u knjizi “Šesto stanje svijesti”). U tom trenutku, u vašem će se tijelu pojačati kvantna stanja koja već postoje, a javit će se i nova. Biološki ekvivalenti tih kvantnih stanja vjerojatno će se pojaviti u obliku hormonskih koktela koje će lučiti žlijezde s unutarnjim izlučivanjem (posebice epifiza u suradnji s hipofizom). Doći će i do električnih a možda i strukturalnih neuronskih promjena, iako mislim da je to pregruba razina da bi se na njoj pojavile posljedice aktivacije kvantne stvarnosti.

Ukupni rezultat bit će promijenjena percepcija stvarnosti, počevši od zapažanja kvantnih stanja u biološkim entitetima izvan vas (naravno, ako list u fotosintezi koristi kvantne pojave, to znači da ćete ga percipirati kao dio svjesnosti, a cijelu biljku kao svjesno biće), pa do zapažanja samih kvantnih procesa kao svjesnih bića (uh, nemojte se preplašiti, ali “duhovna stvorenja” samo su naziv za svijest koja je poprimila određeni oblik i sada komunicira s vama na ravnopravnoj osnovi).

Funkcioniranje tjelesnih molekula na način na koji se to događa u Bose-Einsteinovom kondenzatu otvara nevjerojatne mogućnosti korištenja unutarnje (i vanjske) energije za stvaranje novih čuda – na makroskali, tu u svakodnevici. Ljudska svijest sposobna je za mnogo više toga nego što prosječan čovjek može zamisliti.

Zanimljivo, zar ne? I sve to proizlazi iz jednog naizgled malog otkrića o kvantnim pojavama unutar lista tijekom fotosinteze?

Da, sve to samo iz tog malog otkrića. Dobrodošli u Šesto!

U kvantnom svijetu (ponovno, on nije negdje drugdje, već tu oko vas i u vama) događaju se čuda poput prijelaza s jednog mjesta na drugo bez prolaska između, ili pak dobivanje informacija o nečemu bez da se razmijeni bilo kakva energija i bez postojanja bilo kakvog vidljivog ili mjerljivog kanala za prijenos tih informacija. U davna vremena, na području Indije, u nestaloj civilizaciji koja je, za razliku od naše, bila okrenuta istraživanju svijesti, ta se sposobnost nazivala “smriti” ili “prisjećanje”. Prijevod pomalo zavodi jer “prisjećanje” u običnoj stvarnosti ide samo u jednom smjeru: onom vremenskom, i to samo unatrag. U kvantnoj stvarnosti (a to je stvarnost šestog stanja svijesti, kako je opisano u istoimenoj knjizi https://www.highcastle.hr/sesto-stanje-svijesti/ ) smriti ide u svim smjerovima: ne samo unatrag u vremenu, već i unaprijed, a jednako tako i postrance u prostoru, lijevo, desno, gore i dolje, odavde pa sve do kraja svemira. Drugim riječima, radi se o informacijskoj mreži koja povezuje sve što je ikad bilo, sve što jest i sve što će biti.

Postavlja se pitanje – kako? Kako smriti radi? Kako je tako nešto uopće moguće? Naime, u uobičajenom stanju svijesti, a to znači na makrorazini, u svijetu “velikog”, postoje ograničenja i u vremenu i u prostoru. Jednostavno nema mehanizma koji bi tako nešto omogućio.

Ali, u svijetu “malog” takav mehanizam očito postoji. Kvantni sustavi razmjenjuju informacije unutar sebe i između sebe. Ta je razmjena doslovce tajanstvena jer je neshvatljiva na razini obične fizike. Još je uvijek neshvatljiva i kvantnim fizičarima, ali oni nemaju izbora: primorani su istražiti KAKO se takve stvari događaju, koliko god to bilo suprotno onome što znaju o običnom svijetu u kojem živi većina ljudi. Jer, taj obični svijet u sebi sadrži onaj čarobni. I ako je već tako, tko zna, možda će nam razumijevanje mehanizma čarobne međupovezanosti svega u kvantnom svijetu ukazati na neke zaključke o našem svijetu. Ili nam možda ponuditi tehnologije koje su sasvim drugačije od onih koje poznajemo danas.

I tako, iako su fizičari daleko od potpunih odgovora, a njihove su metode razumljive samo malom broju ljudi koji ih mogu pratiti, ipak se pojavljuju određeni rezultati koji su – malo je reći – vrlo zanimljivi!

Međunarodna suradnja nekoliko timova znanstvenika nedavno (2023.) je rezultirala objavom rada pod naslovom “Verification of the area law of mutual information in a quantum field simulator” (Nešto kao “Potvrda zakona područja zajedničkih informacija u simulatoru kvantnog polja”.

Sviđa mi se izraz “područje zajedničkih informacija”. To bi mogao biti dobar prijevod izraza smriti.

Laički opis eksperimenta možete pročitati u ovom ČLANKU. Ono što ću vam ja ispričati o tome je moje tumačenje i povezivanje iskustvenih događaja u Šestom (opisanih u knjizi), s naznakama smjera u kojem pokazuju rezultati ovog istraživanja.

Opis “čuda”

Da biste razumjeli o čemu se radi, upotrijebit ću analogiju iz gore navedenog članka. Recimo da imate čopor od dvadeset pasa. Izaberete jednog i izmjerite njegovu veličinu, težinu i još štošta. Psi su različiti, zar ne? To znači da vam znanje o tom jednom neće dati baš nikakve podatke o drugim psima iz čopora. Jasno. Da biste znali nešto o drugima, morate ih sve izmjeriti i ispitati.

Sada zamislite čopor “kvantnih pasa” (da malo razbijemo apstraktnost zamišljanja skupine kvantnih objekata unutar nekog sustava). Uzmete jednog takvog kvantnog lajavca, i on će vam reći sve o svima drugima! Ili barem o onima koji su mu najbliži. Kad sam napisao “lajavac će vam reći” nisam mislio da će vam doslovce izlajati tračeve iz svog čopora. Ne, taj kvantni pas mogao bi biti šutljiv ko riba, ali vi ćete ga izmjeriti (“pogledati”) i iz tih mjera saznati sve (ili mnogo toga) o svim ostalim članovima skupine.

Bizarno, zar ne? Ali, eto, tako je, a naši znanstvenici nisu samo dokazali da je tako, već su barem djelomično utvrdili i KAKO se to događa.

Prije nego što vam kažem kako, još ću jednom istaknuti kako primjedba da naš svakodnevni svijet nije kvantni sustav jednostavno ne stoji. Svijet je načinjen od kvantnih sustava – jer, ako s bilo kojeg mjesta u svijetu krenete na dolje, prema manjem, na kraju ćete završiti na mjestu gdje se takva čuda događaju.

Na osnovi iskustva koje imam s istraživanjem svijesti, tvrdim da je upravo to činitelj koji može probuditi kvantne značajke svakodnevice. Znanstvenici tako nešto neće prihvatiti jer kao postulat odbijaju uključiti svijest u opis stvarnosti, a posebice odbijaju uključiti svijest kao metodologiju za ispitivanje stvarnosti. Međutim, kvantna stvarnost koju ispituju toliko je slična stvarnosti šestog stanja svijesti da jednostavno ne možete a da se ne zapitate tko je u konačnici u pravu, i neće li na kraju i znanost završiti tamo gdje je prije mnogo tisuća godina i počela: u istraživanju tajni svijesti?

Primjerice, činjenica da “gledanjem” u jednog člana sustava možete saznati sve (ili mnogo toga) o svim drugim članovima i njihovim odnosima, klasičan je opis smriti informacijske mreže unutar svijesti. Patanjali u svojim Joga sutrama koristi izraz samapati, pokušavajući objasniti kako je moguće da nam percepcija (pritom se misli na percepciju u šestom stanju svijesti, ne ovu svakodnevnu) nekog objekta prenosi informacije o njegovu podrijetlu, okolini, povijesti, ali i budućnosti.

U redu, dakle, kako je to moguće?

Objašnjenje “čuda”

Koji mehanizam i kakvi zakoni se nalaze iz takvog neobičnog i “čarobnog” prenošenja informacija? Čime se one prenose?

Naše svakodnevno iskustvo (budno stanje svijesti) odmah će potražiti neki kanal, energiju, posredništvo, pohranu podataka ili bilo što što bi zadovoljilo obrazac razmišljanja koji smo stekli životom u uobičajenim stanjima svijesti. Odmah da vam kažem, ako tako nešto i postoji, sasvim je drugačije od onoga na što smo navikli. Evo što su otkrili naši vrli znanstvenici!

Citiram jednog od njih (Mohammadamin Tajik, Beč): “Odavno smo predvidjeli da se neke informacije dijele unutar različitih podsustava višestrukih kvantnih sustava. U kvantnom plinu, broj dijeljenih informacija veći je od nule – a kakav je, zapravo ne ovisi o veličini podsustava, već samo o njegovoj vanjskoj površini.”

Hm, da, trebalo bi mnogo toga objašnjavati da bismo vi ili ja shvatili kako su znanstvenici došli do toga. Ali, za sada možda i nije potrebno. Međutim, nemojte odmahnuti rukom i reći “Pa što onda?”. Činjenica da je POVRŠINA nekog kvantnog elementa (podsustava) ključni činitelj dijeljenja informacija iznimno je važna. Ako ste čitali knjigu “Šesto stanje svijesti”, možda će vam odmah na um pasti zamisli o “oblicima” kao temeljnim elementima naše stvarnosti (materija-energija-informacija-oblik, u hijerarhijskom nizu, poput slojeva luka). “Oblici” ili “forme” su način na koji se zapažaju dublje razine stvarnosti. To je ujedno i način na koji se djeluje u šestom stanju svijesti i način na koji nastaju “čuda”.

Oblik nečega određen je njegovom površinom, i na tom mjestu nastaje iznimno zanimljiva poveznica između znanja o strukturi svijesti i ovog početnog otkrića kvantne fizike.

Razmislite još jednom: informacije koje dijeli kvantni sustav ne ovise o strukturi tog sustava (što je unutra, kakvo je), materijalu, gustoći, volumenu, količini energije niti bilo čemu takvome, već O NJEGOVOJ POVRŠINI, a to doslovce znači o njegovom OBLIKU.

U kvantnom svijetu oblik nije način na koji se pohranjuje informacija, energija ili materija. Oblik JEST informacija, energija i materija.

Apstraktno?

Da, zvuči apstraktno kad čitate znanstveni članak, a jednako je tako apstraktno kad čitate iskustva ljudi u šestom stanju svijesti. Svijet koji oni opisuju neshvatljiv je ako nema iskustva.

Jer, znanstvenici se mogu približiti objašnjenjima i na svoj način ukazati na strukturu stvarnosti, međutim naposljetku će se najvažnijim pokazati onaj činitelj koji običnu stvarnost može pretvoriti u onu kvantnu. A taj činitelj je – svijest. Bez njega, sve ostaje u “kvantnom simulatoru”, daleko od dosega grubih i naizgled nepromjenjivih zakona svakodnevice.

Posljedice

Prva i najvažnija posljedica je da će se percepcija stvarnosti u trenutku kad uđete u kvantnu fugu (jedna od značajki šestog stanja svijest) promijeniti. Pomaknut će se s materije, energije i informacija na – oblik. Sve pojave (isprva većina, a kasnije sve) doživljavat će se u odnosu na neki “čisti oblik” ili “izvorni oblik”, kako god to želite nazvati. U tom kontekstu, svaki će doživljaj prenijeti sve informacije sadržane unutar tog oblika (znat ćete sve o svim “kvantnim psima” s kojima je “kvantni pas” kojeg promatrate došao u dodir).

Nadalje, svijet će se pretvoriti u mrežu međupovezanih oblika ili “sutri” o kojima govori Patanjali. Preko uobičajene percepcije postat ćete sposobni vidjeti “niti” koje povezuju razne točke u vremenu i prostoru. Drugim riječima, znat ćete ono što nikako ne biste mogli znati u stvarnosti u kojoj ste sada.

Zatim, oblici će postati vaše glavno okruženje pomoću kojeg komunicirate sa stvarnošću. Oni mogu biti vizualni ili zvučni (to je razlog zašto se u starim tradicijama često sreću apstraktni geometrijski oblici poput labirinata ili mandala, odnosno zvukova ili “mantri”), ali mogu pripadati i drugim osjetilnim područjima, poput mirisa ili dodira (to bi bile teksture u dodiru, ali za miris ne poznajem riječ koju bih mogao upotrijebiti).

I naposljetku, shvatit ćete da život, inteligencija i svijest postoje i na toj razini – možda zapravo jedino na toj razini – dok će ova ljudska, u kojoj ste sada, postati samo jedna stepenica na putu.

Dobrodošli u Šesto!