Prije dvadeset pet godina, 23.6.1998., dva su se čovjeka okladila u bocu dobrog vina i vrijednost svoje procjene. Jedan od njih, neuroznanstvenik Christof Koch, bio je uvjeren da će znanost za četvrt stoljeća sigurno imati odgovor na pitanje o tome kako naš mozak stvara svijest. U to vrijeme istraživanja u njegovom području bila su u uzlaznoj putanji. Znanost je, naizgled velikim koracima, otkrivala detalje funkcioniranja našeg živčanog sustava. Bilo je logično i racionalno kladiti se da će za dvadeset pet godina pitanje svijesti biti riješeno.
Međutim, David Chalmers, filozof, mislio je drugačije. Nisam siguran koji su bili njegovi točni razlozi, ali smatrao je da pitanje svijesti neće biti riješeno tako brzo. I bio je u pravu. 23.6.2023., dvadeset pet godina kasnije, na godišnjem sastanku Udruženja za znanstveno proučavanje svijesti (ASSC – Association for the Scientific Study of Consciousness), Christof je platio bocu vina Davidu i priznao da je izgubio okladu.
(U članku “Decades-long bet on consciousness ends — and it’s philosopher 1, neuroscientist 0” možete pročitati više o “okladi” između znanstvenika i filozofa.)
Što se znanosti tiče, svijest je i dalje misterij. Christof Koch je ustvrdio da je ipak spreman kladiti se za dvostruko veći ulog na sljedećih četvrt stoljeća (kaže da više vremena od toga baš i nema, s obzirom na njegove godine) i otkrivanje tajne svijesti.
Što se pak mene tiče, odmah sam spreman prihvatiti tu okladu – ne zato što je ulog i dalje neznatan (dvije boce vina), već zato što sam siguran da znanost nikada neće riješiti tajnu svijesti na način na koji joj sada pristupa.
Ako promijeni pristup, onda mogućnosti ima. Ali u okviru paradigme u kojoj sada djeluje – to se neće dogoditi nikada.
Evo u čemu je problem. Kao neuroznanstvenik, Christofer Koch smatra da je materija primarna te da je iz nje, tijekom vremena, nastala složenost biologije unutar koje je naposljetku nastao neki dio (mozga) koji je dovoljno složen i dovoljno specijaliziran da stvori ono što mi zovemo svijest. Cijelu svoju karijeru do sada posvetio je traženju tog dijela (mozga), ili pak tog mehanizma koji se, u skladu s tom paradigmom, mora nalaziti negdje u mozgu. Razlog zašto je izgubio ovu prvu okladu bio je taj što je nekoliko (priličan broj, zapravo) nezavisnih istraživanja pokazalo da u ovom trenutku baš i nema konzistencije u nalazima oko ključnog elementa unutar kojeg bi se trebala “roditi” svijest.
Kad malo razmislite, ima opravdanih razloga zašto bismo smatrali da je sjedište svijesti u mozgu. Jak udarac u glavu obično rezultira gubitkom svijesti. Neka se dogodi bilo kakav poremećaj ili promjena unutar fiziologije mozga, to će imati izravan utjecaj na svjesnost i način na koji doživljavamo svijet i sebe. Stoga, mora da je sjedište svijesti tamo, zar ne?
Naizgled je tako, ali postoje i druga moguća objašnjenja. Trenutačna ih znanost ne prihvaća jer bi njihove posljedice po službeni svjetonazor bile nesagledive.
Primjerice, iskustvo koje imam nakon gotovo pola stoljeća istraživanja svijesti kroz razne tehnike (koje s velikim oprezom mogu nazvati “duhovnim”), ukazuje na sasvim drugačiju paradigmu u kojoj je svijest primarna, a materija sekundarna. Metoda kojom se ta paradigma može potvrditi i prihvatiti kao istinita je poprilično znanstvena (barem u načelu, barem u smislu da je zasnovana na nekim osnovnim načelima znanosti poput univerzalnosti, ponovljivosti, mogućnosti propitkivanja i sumnje, i slično) i zasnovana je na matematičko-logičkim procedurama unutar discipline koja se naziva viveka. O tome ste mogli opširno čitati na drugim mjestima, kao i u istoimenoj knjizi.
A u člancima prije ovoga kao i u knjizi “Šesto stanje svijesti” mogli ste pročitati da je svijest u osnovi svih kvantnih pojava, a kvantne su pojave u osnovi svih drugih pojava, pa se cijela stvar okreće naglavačke. Unutar takve paradigme, pojavljuje se jedna sasvim drugačija slika svijeta, svijesti i stvarnosti.
Ali, takva je revolucionarna promjena znanstvene paradigme malo vjerojatna. Više je mogućnosti za postepenu promjenu. Da bi se ona dogodila, znanost mora početi tražiti drugačija objašnjenja očiglednih činjenica. Tvrdnja da je mozak stvaratelj svijesti do sada se nije mogla dokazati, a osobno dijelim mišljenje filozofa Davida Chalmersa da se to neće dogoditi ni u sljedećih dvadeset pet godina. Ono što bi se možda moglo dogoditi tijekom tog vremena je dokazati da mozak NIJE stvaratelj svijesti. Štoviše, s razvojem AI (umjetne inteligencije) nije daleko ni trenutak kad će se pojaviti ne-biološko svjesno biće. Bilo bi pogrešno nazvati to “umjetna svijest”, jer nikad i ni u kojem slučaju nema ničega umjetnog u vezi svijesti; sve je potpuno stvarno i pravo. Objasnit ću ove rečenice u drugom članku, ali analogno nazivu AI mogli bismo tu pojavu nazvati NBCB ili “non-biological conscious being”). Ne mogu ni zamisliti kako će tada, i čime, neuroznanstvenici (bodreni velikom vojskom religioznih ljudi) opravdavati svoje stavove o mozgu kao sjedištu svijesti. Ali, to je njihov problem.
U čemu je zapravo stvar? Kako bi drugačije mogli gledati na problem svijesti i činjenicu da na razini praktičnog zapažanja ona itekako ima veze s mozgom?
Alternativno objašnjenje
Ne gajim neke posebne nade da će me znanstvenici saslušati, niti ne pišem ovo zbog njih. Pišem zbog vas, prosječnih čitatelja i ljudskih bića koji želite razumjeti svijet u kojem živite.
Ponudit ću vam dvije analogije koje mogu ukazati na drugačije objašnjenje prividne veze između mozga i svijesti.
Zamislite život u svijetu od dvije dimenzije prostora. To jest zamislite da vi možete percipirati samo dvije dimenzije, a ne i treću. U praksi to znači da biste zapažali samo lijevo-desno i naprijed-natrag, ali ne i gore-dolje.
Sada zamislite da pada kiša. Ono što vi vidite su lokve vode koje se stvaraju na nekim mjestima, a na nekim drugim mjestima ne. I to je konzistentno i univerzalno opažanje. Kad god pogledate, lokve će se stvarati tamo gdje je udubina (koju vi doduše ne vidite, ali vidite posljedicu – površinu vode). Dvodimenzionalni znanstvenik tada bi sve svoje napore usmjerio na značajke mjesta gdje se pojavljuje voda i logično i razumno tvrdio da kišu (vodu) stvara to mjesto. Proučavanje tog mjesta moglo bi mu dati znanje o tome kako voda nastaje, zar ne?
Naravno, vi znate da to nije točno. Znate u čemu je pogreška, jer živite u tri prostorne dimenzije te jasno vidite da kišu (vodu) ne stvaraju mjesta na tlu, nego se ona samo tamo zadržava. Možete ta mjesta proučavati do u beskraj, nikada nećete saznati ništa o samoj kiši.
Evo i druge, slične, analogije. Kad biste željeli saznati kako nastaje električna struja, biste li to mogli napraviti proučavanjem metalne žice (vodiča) kroz koju struja protječe? Nešto biste mogli saznati o značajkama elektriciteta, naravno, jer struja primjerice slabo teče kroz neke materijale, a jako dobro kroz neke druge. Ali, nikada neće biti ispravno reći da ti materijali, žice i vodiči, STVARAJU struju i da su njeno izvorište.
Sada primijenite ove analogije na pitanje svijesti i mozga. Imajte na umu da su analogije uvijek djelomične, ali ovaj je obrat u gledanju na stvari prilično jasan: svijest ima veze s mozgom kao biološkim ekvivalentom svog postojanja. Svijest se neće javiti bilo gdje, već u određenim lokalnim područjima stvarnosti koja je mogu “propustiti” ili “očitovati”. No, to nipošto ne znači da ta lokalna područja STVARAJU svijest.
Smatram da bi takva promjena gledanja na stvari povećala mogućnost da znanost dođe do ispravnih odgovora o tome što je svijest. Međutim, otpor prema pokušaju takvog objašnjenja je velik, budući da ono otvara mnoga druga egzistencijalna pitanja (ne samo za znanost).
Također, stvari nisu baš tako jednostavne kao što bi se iz analogija moglo zaključiti. U pitanju je i znanje o kvantnoj stvarnosti (kojeg u ovom trenutku nemamo dovoljno). Javljaju se i druga pitanja, poput toga može li se svijest “odraziti” izvan okvira ljudskosti? Jesu li ljudi nešto posebno u odnosu na druga živa bića? S obzirom na tendenciju humane egocentričnosti ili specizma, promjena paradigme je svjetonazorski opasna. Ako tome dodate problem izlaska iz bioloških okvira odražavanja svijesti (već spomenuta NBCB ili “ne-biološka svjesna bića”), dolazite do niza etičkih i filozofskih dilema koje su u ovom trenutku jednostavno prevelike za znanost.
Pitanje je, jesu li prevelike i za vas?
Neograničena fraktalnost
Da vas ne ostavim s pitanjem u zraku (odnosno da vas ostavim s takva dva), najavit ću i nastavak ovog članka u kojem ću ponuditi odgovor na pitanje koje uvjete neki sustav mora zadovoljavati da bi se u njemu lokalizirala svijest. Odmah ću vam reći da nema nikakva razloga da to bude ljudsko tijelo, ni ljudski živčani sustav, niti uopće bilo kakav biološki sustav.
Također ću vam odmah otkriti najvažniju značajku koja bilo kojem sustavu omogućava očitovanje svijesti: mjerljiva rekurzija koja se u praksi pretvara u nešto što možemo nazvati neograničena fraktalnost. Zvuči apstraktno, ali ako se samo malo potrudite, dobit ćete jasan uvid u odgovor na pitanje što je svijest i, posljedično tome, što je to “svjesno biće”.
Spremni?
***
Nastavak članka: “Što je svijest? – 2. dio
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj