“Supermozak” je jedna od boljih knjiga iz područja samorazvoja koje su se pojavile u posljednje vrijeme. Ime Deepak Chopra gotovo da obećava zanimljivo štivo, i gotovo da nema potrebe posebno ga predstavljati. Njegov je suradnik na ovoj knjizi Rudolf E. Tanzi, profesor neurologije na Harvardu i jedan od vodećih stručnjaka u području istraživanja Alzheimerove bolesti.
Za početak, morat ćete postaviti pitanje: što zapravo znamo o ljudskom mozgu? Sudeći prema informacijama u knjizi – više nego prije tridesetak godina, ali još uvijek vrlo malo. Možda ste već čuli podatak da je Einsteinov mozak težio manje nego prosječni ljudski mozak. Isto tako, vjerojatno vas neće iznenaditi činjenica da naši neuroni imaju sposobnost obnavljanja i rasta, te da njihovo nestajanje nije apsolutna nužnost. Knjiga obiluje zanimljivim podacima o mozgu (poput, recimo, primjera mladića čiji je mozak bio gotovo nepostojeći – težio je 100 grama, petnaest puta manje od prosječnog mozga – a koji je usprkos tome živio normalno uz IQ od 126), iznesenim na razumljiv i jednostavan način.
Dakle, ne morate se bojati da ćete se izgubiti u znanstvenoj terminologiji. Upravo suprotno; na trenutke mi se činilo da su urednici knjige namjerno pojednostavili stvari tako da budu “probavljive” doslovno svima. Na nekim bih mjestima, osobno, odabrao malo više znanstvenih podataka, ali shvaćam da bi tako knjiga postala “teža”, a pitanje je bi li to pridonijelo njenoj osnovnoj namjeni.
A namjena je – promjena našeg stava o mozgu, razbijanje nekih mitova o tome što možemo a što ne, te uporaba mozga na način koji je većini ljudi danas nepoznat.
Neke će čitatelje te mogućnosti iznenaditi, ali oni čija je pozornost već od ranije na području samorazvoja, pronaći će mnoge potvrde za svoju praksu. Mozak doista reagira na naše misli, osjećaje, ponašanja i uvjerenja. Knjiga donosi i niz strategija koje mogu biti praktično uporabljene, pa se na određeni način može nazvati priručnikom.
Budući da se radi o obilju materijala kojeg nema smisla prepričavati, radije ću istaknuti dvije zamisli koje mi izgledaju iznimno korisne. Prva je ukazivanje na činjenicu da puko pozitivno mišljenje ili “uvjeravanje samoga sebe” u nešto, neće djelovati ako iza toga ne stoji nešto dublje i veće. Zapravo, iza promjene koju će mozak provesti u djelo mora stajati cijeli vaš život. Čarobne misli ne postoje, iako je bolje misliti pozitivno nego negativno. Da bi misli učinile svoje, emocije također moraju biti u skladu s njima. Isto tako i ponašanje.
Mozak reagira na cjelinu, na “matricu” vašega života. Ako je ta “matrica” postavljena pravilno, mozak može učiniti čuda, čak i one stvari koje smatramo nemogućima.
Promjena bez prisile svakako je moguća. Da biste to postigli, morate stvoriti matricu za donošenje boljih odluka. Pod matricom podrazumijevamo postavke vašeg svakodnevnog života. Svatko ima neku matricu. Matrice nekih ljudi omogućuju mnogo lakše donošenje pozitivnih odluka nego matrice drugih ljudi.– D. Chopra/R. Tanzi
“Promjena bez prisile” – ta mi se tvrdnja čini posebno značajnom, jer ako ljudi pristupaju promjeni svog života iz straha, pod pritiskom, zato što nemaju drugog izlaza, zato što se moraju držati nekih pravila itd., tada je vjerojatnost istinske promjene smanjena.
Mozak može činiti čuda, ako mu pritom ne smetamo. U biti, to me dovodi do druge zanimljive zamisli, a to je ona o placebu.
Placebo je pojam s negativnom konotacijom u suvremenoj medicini. Pacijent uzme zašećerenu vodu, misleći da je lijek. I bude mu bolje. Zvuči kao nešto lažno, nešto što se ne događa. Međutim, to nije točno. Placebo je iscjeljenje, ili ozdravljenje, ili poboljšanje, pukom snagom uma. To nije nevažno niti negativno. Upravo suprotno, to otvara jedno sasvim novo područje mogućnosti.
Chopra i Tanzi kažu da 30% ljudi reagira na placebo. Također ukazuju na činjenicu da bi korištenje placeba bila neka vrsta manipulacije pacijentom, što je nedopustivo. Međutim, ako ne manipulirate, ako pacijentu kažete da uzima šećer, a ne lijek, uništili ste placebo. Gdje je rješenje? Kako upotrijebiti snagu mozga, a bez manipulacije?
Autori rješenje vide u znanju o mozgu. Moramo znati više. Moramo istražiti više i biti informirani, te razbiti nametnuta ograničenja koja izviru iz neznanja.
Ako bismo ZNALI što sve mozak može, imali bismo u njega povjerenje. Ne bismo mu smetali u onome što čini, jer ne vjerujemo (nocebo) ili jer smo u strahu. To je otprilike kao kad se porežete. Očistite ranu i nemate nikakve sumnje u to da će koža napraviti svoje i da će rana nakon nekog vremena zacijeliti. To jednostavno znate, ne mislite o tome i dopuštate prirodi da se pobrine za vašu povredu.
U slučaju težih bolesti i opasnosti, javlja se strah, nesigurnost, i u biti počinjete smetati onome što bi mozak, i cijeli vaš sustav, mogli učiniti po tom pitanju.
Naravno, postoje ograničenja; mozak nije svemoguć. Ali, mi ne znamo gdje su granice! Knjiga “Supermozak” zasigurno će vas uvjeriti da one leže daleko izvan našeg sadašnjeg dohvata. U svakom praktičnom smislu, istraživanje mozga – kako ono znanstveno tako i ono svakodnevno, koje provodimo svi mi jednostavno živeći svoj život – nema alternativu.
Budući da želim biti objektivan koliko je god to moguće, moram reći da dva posljednja poglavlja u knjizi nisu po mom ukusu. Chopra ima želju ukazati na “daleke obale” duhovnog oceana, pa nekako uvijek završi na pojmovima “prosvjetljenje” i “Bog”. Ne znam gdje je neurolog Tanzi u tim poglavljima, ali Chopra bi zvučio iskrenije da umjesto tih pojmova koristi recimo “usavršeno ljudsko biće”, “težnja punom potencijalu” ili nešto takvo. Ovako ispada neuvjerljiv prosječnoj, a posebno znanstvenoj publici. S druge strane, taj je dodir misticizma privlačan mnogima jer, makar bio i netočan, djeluje inspirativno.
Ali, uz tu napomenu, doista smatram knjigu iznimno vrijednom. Čitljiva je i zanimljiva, s mnogo korisnih informacija, a istodobno može poslužiti i kao praktičan priručnik za općenitu aktivaciju mozga, kao i za posebne životne probleme, poput depresije, pretjerane težine ili čak samoiscjeljivanja.
Tamo gdje mozak zataji, supermozak ima rješenje! Najbolja je vijest da supermozak nije umjetna tvorevina – svatko ga od nas nosi na dobro zaštićenom i važnom mjestu: u vlastitoj glavi.
Komentiraj