Zamislite da proces decentralizacije tehnologije, društva, ekonomije i politike uspije, i to vrlo brzo. Koliko god nekima to zvučalo dobro (možda čak utopijski dobro, pa stoga nerealno), jasno je da će se mnogi vidovi našega života promijeniti.
Primjerice, ako nestanu države kakve su sada, kako ćete se osjećati? Kad bi vas netko sada, iz ovih cipela, stavio u situaciju u kojoj više ne postoji institucija za koju vjerujete kako vas kao građanina štiti, biste li bili sasvim mirni? Što će biti kad nestane novca kojim sada plaćate račune i vi se nađate usred potpuno razvijene tokenizirane ekonomije? Nema više ni posla kojeg ste sada radili, jednostavno je nepotreban; ekonomski odnosi postali su apstraktni, a AI (umjetna inteligencija) sposobna za vrlo složene prediktivne algoritme određuje količinu vašeg osobnog prihoda. Kako se osjećate na pomisao o tako nečem?
Možda vas to i privlači na nekoj razini, ali istodobno osjećate strepnju, zar ne? Kako će sve to izgledati? Navikli ste na ovaj svijet, a sad ste se odjednom našli u nekoj drugoj stvarnosti. Zakonitosti centralizacije na koje ste navikli i koje dobro poznajete više ne vrijede, a na snazi su neki drugi, decentralizirani zakoni koje nije nitko odredio ni izglasao već su jednostavno nastali, po prirodi stvari i života.
Ako osjećate da gubite kontrolu, u pravu ste. Nemate je. Nitko je nema. Možete samo vjerovati da će sve biti dobro (ili da neće), ali to je zapravo nebitno jer se stvari odvijaju na nekoj drugoj razini. Više niste u središtu događanja. Može vas tješiti činjenica da nitko nije, ali to vas jednako tako može i zaplašiti: nema nikog tko bi upravljao stvarima. U avionu nema pilota, a vi letite velikom brzinom u nepoznatom pravcu.
Kako se osjećate sa svim tim posljedicama eventualne tehnološke, ekonomske, političke i društvene decentralizacije?
Taj osjećaj pomnožite sa stotinu ili još bolje tisuću i otprilike ćete znati kakav je osjećaj kad nastupi ona unutarnja decentralizacija u procesu uklanjanja iluzije.
S jedne strane užasno je privlačno jer, pobogu, vrijeme je već, dosta je bilo te magle u umu i srcu, tog lutanja, zbunjenosti, pitanja i nesigurnosti. S druge strane… sve će se promijeniti i ništa više nikada neće biti isto.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
13 komentara
snjezana novakovic
danas sam setala marjanom sa svoka dva psa i pitala se o kome ja ovisim..o kome ja ovisim..sta da nestane vlast..banka..drzava..da kartice postanu komad plastike..nestane struje i pitke vode..nema interneta i dijeljenja podataka u sekundi…i umjesto straha osjetila beskrajnu slobodu..prezivjela bih..znam brati bilje..imam i polja na otoku..jela bih svoje voce i povrce..setala s psima..kupala se u morskoj vodi..meni sol na tijelu ne smeta…mozda sam luda…ali hrabro luda
Dubravka Ritz
Centralizacija je nešto što nužno postoji u ljudskom umu, budući je i čovjek, kao takav, centraliziran. Kada umremo nestaje centralizacije. Nestaje iluzije. Nestaju perspektive i granice. Nestaju misli i osjećaji. Preuzima nas psolutna decentralizacija. :))
Fazila Srna
Kad nestane srediste korijen iluzije je uklonjen ostaje samo svjest, divan osjecaj, nema niceg sve je svjest koja se reflektuje, igra i zabavlja kroz iluziju to mi je jasno.Divan je osjecaj sloboda sve brige otpadaju nema racuna nema zakona nema granica nema Trampa ni Putina , nista ti se nemoze desiti .Hvala ti za trud koji ulazes da nas izvuces iz iluzije.
Zarja Trkman
Nikoli več ne bo isto in tudi ni isto.
“Spiritual awakening,” I continue, “is about discovering what’s true. Anything that’s not about getting to the truth must be discarded. Truth isn’t about knowing things—you already know too much. It’s about un knowing. It’s not about becoming true, it’s about un becoming false so that all that’s left is truth. If you want to become a priest or a lama or a rabbi or a theologian, then there’s a lot to learn—tons and tons. But if you want to figure out what’s true, then it’s a whole different process and the last thing you need is more knowledge.”
Jed Mc Kenna
Mirna Gačić
Davno, još prije 45 godina imala sam viziju o nestanku državnih granica i besmislici čistih nacija (i tako smo svi, onda već bili, izmiješani kroz sve veću mobilnost). Drago mi je da to sada dobiva svoj oblik i ime. Postaje realnost.
Irena B.
Volim vaše tekstove, nemam što ekstra komentirati, sve je ok baš kako je, čini mi se da svi sve znaju a ja ništa i to je baš dobro?
Milan Živković
Svi mi ovde smo Tvorčeva deca… svi smo na prvu loptu isti.. članovi istog skupa… međutim razlikuju nam se podskupovi… tu se pravi razlika… naši nivou iskustava i spoznaja nisu isti… samim tim i odluke u ovom dualnom svetu su nam različite… Zato ostvarenje želje za tkz.Apsolutnom slobodom nije moguća… jer bi svi to različito doživeli i bilo bi više konfuzije nesreće zbunjenosti nego lakoće sreće i jasnosti… Ovaj naš svet je škola za duše … uvek prvo treba raditi na sopstvenom spasenju…. mi nekako uvek imamo želju prvo da krojimo svet po svojoj meri …. a zaboravim da popravimo sami sebe … Tvorac je tu sve vreme … on je osmislio ovu igru… on nas posmatra i nadgleda …jedino on menja kolektivna pravila i daje novi ram slike života..
Sve .. ama baš sve… u ovoj našoj iluzija je kako treba da bude….
Adrian
Oh Milane, toliko grešaka u tekstu da ne znam od čega bih počeo! 🙂 “Grešaka” se odnosi na činjenicu da ste iznjeli svoja uvjerenja (o kojima nema smisla raspravljati – recimo, o uvodnoj rečenici vašeg komentara koju bismo morali prihvatiti kao vjeru ili dogmu). Međutim, odnosi se i na logičke greška, poput zadnje rečenice – “sve je iluzija”. Tako nešto bi bilo nemoguće. Iluzija se mora na nečemu zasnivati – ne može stajati sama, ni na čemu. Drugim riječima, iza iluzije uvijek je neka stvarnost.
Tako da… počeli ste i završili na sličan način. 🙂
A tvrdnja da je nešto nemoguće (zasnovana na uvjerenjima i logičnim pogreškama) služi tome da vas zadrži u zarobljeništvu. Apsolutna sloboda ne samo da je moguća već predstavlja sudbinu svakog od nas. Poanta mojeg teksta je da je tako nešto zastrašujuće i da ljudi, u biti, to zapravo ne žele.
Nadica
Dragi Milane, eto vidis.kako produ oni koji imaju svoja uvjerenja.Oprano!
Adrian to ne.podnosi,jer su njegova iskljucivo vjerodistojna.
Mi imamo vlastita uvjerenja ,a on ima “iskustva”.
Mi prodajemo.maglu a on prodaje sebe.
Kaze da.je.decentralizacija zastrasujuce iskustvo i ljudima koji nemaju iskustva.i uporista postavlja pitanja na koja.oni ne znaju odgovor, ali zato on zna.
Slusajuci njegova.intelektualna predavanja nema.se.sta dodati ,ali u praksi ajme.meni.
Zasto ima.potrebu nekoga poniziti samo on zna?
Analizirati neciji apsolutno korektan komentar ,na takav nacin, da vas omalovazi i predstavi kao samoobmanjivaca sve govori samo za sebe.
Ne trebaju uvjerenja.
Adrian
Nadica kaže:
“Dragi Milane, eto vidis.kako produ oni koji imaju svoja uvjerenja.Oprano!”
Da, tako će uvijek biti ako govorimo o uklanjanju iluzije. Svako uvjerenje će biti oprano. Nemojte od mene očekivati ništa manje. 🙂
“Adrian to ne.podnosi,jer su njegova iskljucivo vjerodistojna.”
Ne, Nadice. Adrian ih nema. 🙂 Ni jedna stvar koja je napisana s moje strane nije uvjerenje, niti od čitatelja zahtijeva uvjerenje. Upravo suprotno, svaka pokazuje na izlazak iz uvjerenja. Ako nađete neko, slobodno ga ispišite. 🙂 Ne vjerujem da ćete ga naći, ali ako se ipak provuklo, javno ću se ispričati.
“Mi imamo vlastita uvjerenja ,a on ima “iskustva”.”
Kad se riješite uvjerenja, doći će i iskustva.
“Kaze da.je.decentralizacija zastrasujuce iskustvo…”
Objasnio sam i zašto je to tako – na primjeru i paraleli s tehnološkom ili ekonomskom decentralizacijom koja je također mnogima zastrašujuća.
“Slusajuci njegova.intelektualna predavanja nema.se.sta dodati ,ali u praksi ajme.meni.”
Praksa je na javnoj ponudi, svakome tko je dovoljno hrabar da ju proba.
“Zasto ima.potrebu nekoga poniziti samo on zna?”
Poniziti? Ukazati na greške u iznošenju uvjerenja je poniženje? Ako je netko zbog toga ponižen, doista, ne mora biti ovdje. Ovo mjesto je mjesto edukacije. Ako je netko ne želi, svijet je i dalje dovoljno velik za svakoga.
“Analizirati neciji apsolutno korektan komentar ,na takav nacin, da vas omalovazi i predstavi kao samoobmanjivaca sve govori samo za sebe.”
Govori o prirodi ovoga mjesta. Evo, mogu i detaljnije o uvjerenjima koja bi trebala biti prihvaćena da bi se došlo do zaključka koji predlaže Milan:
“Svi mi ovde smo Tvorčeva deca…
Ovaj naš svet je škola za duše …
…uvek prvo treba raditi na sopstvenom spasenju….
Tvorac je tu sve vreme …
…on je osmislio ovu igru…
…on nas posmatra i nadgleda
…jedino on menja kolektivna pravila i daje novi ram slike života..”
…Sve .. ama baš sve… u ovoj našoj iluzija je kako treba da bude….”
Dakle niz od desetak rečenica koja iznose religiozna i duhovna uvjerenja, a koja su preduvijet zaključku da je “apsolutna sloboda nemoguća”. Kao što sam napisao u svom komentaru, o tome nema smisla raspravljati. Milan ih može iznositi kao svoje mišljenje (čak i ovdje, kao što je vidljivo), ali moje je da ukažem na razliku između vjere i programa po kojem netko funkcionira (što je rezultat centralizacije) i zastrašujućeg stanja u kojem programa nema.
To je poanta članka ispod kojeg je komentar.
Uzgred, ako se netko osjeća ponižen, žao mi je, ništa osobno – reagiram na sadržaj, ne na imena.
Milan Živković
Čudno jedno .. ama baš svi koji krenu ka Istini i Spoznaji .. dobiju iste siptome dečijih bolesti …. Moj stav, Moje mišljenje,Moja analiza i na kraju Moj sud…
Sve nekako dobije lični pečat a izgube se univerzalne vrednote… mnogo racia mnogo sujete mnogo ega a malo srca, dela i ljubavi. No dobro svako ima svoju slobodu …svako tabana i krči svoj put … i ovako smo mi ovde samo prolazna kategorija zato Svako Dobro u radu i daljem životu
Adrian
Na “dječje bolesti” u vašem pisanju Milane, ukazao sam vrlo jasno.
“Moj” i “moje” vidljivo je u vašim izjavama koje prihvaćate zdravo za gotovo (gore sam ih ispisao), ni ne shvaćajući da su samo i isključivo vaše, a nikako univerzalne. (I u tome nema ničeg osobnog, ne poznajemo se, reagiram na sadržaj, i to bi bilo isto da taj sadržaj iznese bilo tko).
S druge strane, članak koji govori o decentralizaciji i slobodi pokazuje tamo gdje toga nema (mojeg, osobnog, središta). Ali, ako želite pogledati u tom smjeru, onda ćete najprije morati shvatiti da ste povjerovali kako je “vaše” nešto univerzalno.
Jasno je da je to zastrašujuće i teško (jer će srušiti sve što ste pomno izgradili za sebe do sada). Također je jasno da ćete zbog svojih čvrstih stavova propustiti zamijetiti mjesto gdje stavova nema.
Bez obzira na to, putokaz će uvijek ostati putokaz, vidio ga netko ili ne.
Sanja
Ali, mi jesmo samoobmanjivači, nema potrebe da nas Adrian prikazuje tako. I on je jedan od nas (bio). Čovjek ima kredibilitet (ako ništa drugo, na temelju načina svog života) da nam ukazuje na naša Uvjerenja. Jer sve što mi doživljavamo i jesu samo naša Uvjerenja koja je na ovaj ili onaj način netko ugradio u nas…