***

Jedna od tvrdnji iz knjige “59+” koja privlači najviše pažnje je ona o mogućnosti da određene sposobnosti sazrijevaju, pa čak i rastu, nakon šezdesete godine. Ta je tvrdnja iznenađujuća ako se promatra sa stajališta trenutačne paradigme i prevladavajućeg iskustva starosti. Jer, po onome što sada znamo i vidimo oko sebe, starost donosi opadanje svih funkcija, kako tjelesnih tako i mentalnih.

Međutim, “59+” tvrdi da postoje vidovi ljudskog života i iskustva koji nisu dostupni mlađima od šezdeset, slično kao što hodanje ili seksualna aktivnost nisu dostupni prije nego što se tijelo za to dovoljno razvije.

Tvrdnja da postoje određena iskustva i sposobnosti koje se razvijaju nakon šezdesete naizgled je suprotna svemu što znamo o našoj biologiji. Ali, upravo u tome i jest stvar: znamo li sve o našoj biologiji? Znamo li dovoljno o tome pa da možemo tvrditi kako se razvoj tijela završava u ranim godinama, u djetinjstvu, eventualno u mladosti?

Jedna od sposobnosti obrađena u knjizi “59+” je takozvana potpuna ili kvantna empatija, koja je uglavnom nedostupna prije šezdesete – barem za većinu ljudi. Nadalje, tu je i tvrdnja o tome kako se kognitivne sposobnosti zapravo povećavaju nakon šezdesete zbog mogućnosti izlaska iz nametnutih obrazaca razmišljanja. Ta je tvrdnja u oštroj suprotnosti s današnjim zamislima o tome kako jedino mladi ljudi (mlađi od trideset) mogu biti nositelji novih zamisli i promjena.

Zbog onoga što znamo ili mislimo da znamo, takve tvrdnje izgledaju poput lijepih ali neutemeljenih želja. No je li tome doista tako?

Prije nekoliko dana (deseti mjesec 2025.) u časopisu Intelligence objavljeno je istraživanje tima iz Australije koji je vodio profesor Gilles Gignac (University of Western Australia’s School of Psychological Science), a koje donosi neke iznenađujuće rezultate.

Na temelju standardizacije različitih kognitivnih i emocionalnih varijabli u dobnim skupinama izrađen je kompozitni indeks koji mjeri psihološko funkcioniranje čovjeka. Pokazalo se da, suprotno općem uvjerenju, mentalne sposobnosti rastu tijekom odrasle dobi i vrhunac dosežu između 55. i 60. godine, nakon čega slijedi postupno, a poslije 75. i izraženije opadanje.

Jedna od praktičnih posljedica koja slijedi iz tih podataka je činjenica da odrasli srednjih i kasnijih godina često nadmašuju mlađe kolege u donošenju odluka, vodstvu i emocionalnoj ravnoteži. Iako je mlađi um naizgled brži i dinamičniji, zrelije godine donose dublji razvoj određenih sposobnosti i veću psihološku stabilnost.

Vrijedi spomenuti i nekoliko konkretnih pokazatelja:

Savjesnost obično doseže vrhunac oko 65. godine.

Emocionalna stabilnost doseže svoj maksimum oko 75. godine.

Moralno rasuđivanje i sposobnost odupiranja kognitivnim pristranostima mogu se nastaviti poboljšavati i u 70-ima i 80-ima.

Ovi podaci podupiru zamisao da treći životni ciklus (sukladno objašnjenju iz drevne mudrosti jyotisha o Saturnovim prolascima), koji obuhvaća razdoblje od šezdesete do devedesete, može biti aktivno razdoblje u kojem se očekuje napredak, a ne propadanje.

Treba imati na umu da je ovo istraživanje napravljeno na trenutačno dostupnim podacima o ljudima koji žive po standardima prevladavajuće paradigme, a ipak se pokazuju razlike u odnosu na očekivanja te iste paradigme. Zamislite što bi bilo kad bi ljudi promijenili stav i očekivanja u odnosu na to životno razdoblje, a posljedično tome i svoje postupke, odnosno aktivnosti! U tom slučaju, uvjeren sam, pokazale bi se i druge značajke trećeg životnog razdoblja koje su nam sada nepoznate ili nezamislive.

S obzirom na to da u knjizi naglasak stavljam na takozvanu kvantnu ili potpunu empatiju, par riječi i o tome. Istraživanje je pokazalo da kognitivna empatija – to je sposobnost da intelektualno razumijemo stajalište druge osobe – blago pada s godinama, ali da afektivna empatija (sposobnost suosjećanja) i prosocijalna emocionalna osjetljivost (poticaj za djelovanjem na osnovi empatije) rastu s godinama. Dakle, intelektualni dio – potreba za obrazloženjem i razumijevanjem – nije više u prvom planu, dok onaj osjećajni, duboko ljudski, prevladava. S obzirom na činjenicu da je kvantna empatija nepoznat pojam današnjim istraživačima – a i većini ljudi – ne možemo očekivati podatke iz tog područja. Ali, ako na empatiju gledamo kao na sposobnost koja se razvija od jednostavnih oblika (kognitivna empatija) preko dubljih (osjećajna empatija) pa do najdubljih (kvantna ili potpuna empatija), onda možemo pretpostaviti da se najdublja područja razvijaju najkasnije, a to bi značilo barem negdje oko sedamdesete godine života.

U knjizi također dodirujem pitanje razvoja svijesti i iskustava viših stanja svijesti koja su povezana s promjenom u biološkom funkcioniranju, posebice onom žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, konkretno epifizom.

Podaci koje nam pruža znanost govore o opadanju tih funkcija nakon šezdesete. Primjerice, dolazi do kalcifikacije epifize i poravnanja krivulje lučenja melatonina tijekom dnevnih ritmova, što negativno utječe na spavanje. Međutim, istraživanja također ukazuju na činjenicu da se taj proces ne bi smio izravno povezivati s takozvanim prirodnim starenjem te da se može izbjeći.

Mogu se izbjeći i druge uočljive i naizgled standardne promjene u hormonalnoj ravnoteži. Primjerice, može se povećati razina paratireoidnog hormona pa se time kompenzira gubitak gustoće kostiju i proizvodnje vitamina D, koji je navodno povezan sa starenjem. Što se tiče nadbubrežne žlijezde, neka istraživanja upućuju na to da starije osobe mogu imati pojačanu reakciju na stres, uz povećano lučenje kortizola, što pridonosi učinkovitijem mehanizmu preživljavanja i primjerenoj reakciji na opasnost.

Kod starijih se ljudi može povećati prisutnost hormona rasta, koji luči hipofiza, ukoliko promijene životne navike – recimo uvedu vježbanje kao rutinu. Iako se razine hormona štitnjače smanjuju s godinama, ponekad se razina TSH hormona može povećati, što ukazuje na prilagodljivu narav cijelog sustava.

Sve to ukazuje na drugačije mogućnosti i potencijale od onog što danas uobičajeno vidimo kod starijih osoba. Promjene uvjerenja i životnih navika, kroz epigenetske mehanizme, mogle bi znatno promijeniti razdoblje života nakon šezdesete.

I sami znanstvenici priznaju da o ljudskom tijelu i njegovim mogućnostima znamo vrlo malo te da su potrebna daljnja istraživanja.

U međuvremenu, dok znanost pokušava dokazati ono što su drevni istraživači svijesti znali intuitivno, izravnom spoznajom, mi imamo šansu promijeniti svoje treće životno razdoblje, treći Saturnov ciklus, razdoblje između šezdesete i devedesete, te ga proživjeti sasvim drugačije od nametnutog očekivanja. Umjesto starosti, bolesti i nemoći, mogli bismo dobiti puninu, emocionalnu zrelost, mentalnu bistrinu i funkcionalno, aktivno, najbolje razdoblje svog života.

***

Knjigu “59+” na hrvatskom jeziku možete nabaviti ovdje: https://www.highcastle.hr/59plus/

Ako ste izvan EU, a želite knjigu na hrvatskom jeziku, možete ju kupiti ovdje: https://books.by/adriankezele

Na slovenskom jeziku ovdje: https://www.zalozba-chiara.si/zdravje/2169-59-najboljse-sele-prihaja

Na engleskom jeziku, knjiga se može kupiti preko Amazona u tiskanom i elektroničkom izdanju: https://www.amazon.com/59-Get-ready-best-come/dp/9538370236/

Također, englesko izdanje dostupno je i ovdje: https://books.by/adriankezele

Trenutačno brojimo pedeset četiri člana, a dosadašnja iskustva ukazuju na vrijednost međusobne podrške i motivacije u održavanju redovnog “vježbanja za dušu”.  U ranijim člancima (Kako postati “sportaš za dušu”, prvi i drugi dio), možete pročitati više o prve dvije faze ovog vrlo specifičnog pristupa rekreaciji i održavanju tjelesne spremnosti. A detaljno objašnjenje zone ili protoka pogledajte i poslušajte u videu “Život u protoku”.

Bez obzira na razrađene detaljne naputke, primijetio sam da ljudi često postavljaju vrlo važno pitanje: “U čemu je ključna razlika standardnog treniranja usmjerenog prema rezultatima naspram ovakvog treninga za iskustvo ‘zone’ ili ‘protoka’?” U ovom članku pokušat ću vam dati što jednostavniji i izravniji odgovor.

Ponajprije, morate znate što i kako vaše srce radi kad vježbate. Konkretno, morate znati svoj HR ili “heart rate”, koji se mjeri u broju otkucaja u minuti. Kao objektivno mjerilo za to izvrsno služe sportski satovi koji svi odreda, čak i oni najjednostavniji i najjeftiniji, pokazuju koliko brzo ili sporo vaše srce tuče kad nešto radite. Zbog toga je posjedovanje sportskog sata preduvjet za ozbiljan pristup “vježbanju za dušu”. Neki ljudi pokazuju neopravdani otpor prema tome, tvrdeći da “znaju kako se osjećaju i bez sata”. Zaboravite to – subjektivni osjećaj  iznimno je zavaravajući, posebice kad tek krećete s treningom. A oslanjanje na pipanje pulsa i brojenje sekundi nepraktično je i nespretno. Moderna tehnologija može biti iznimno korisna – iskoristite to; danas su sportski i pametni satovi dostupni po prihvatljivim cijenama i svaki će od njih sasvim dobro izmjeriti vaš HR izravno na zapešću, bez potrebe za dodatnim senzorima.

U redu, dakle, oslanjamo se na HR, ali to nije ništa novo – svaki ozbiljan rekreativac, a posebice ozbiljan sportaš, radit će to isto. Naime, što ste u boljoj kondiciji, to će vaše srce biti sposobno dulje vremena kucati s većim brojem otkucaja (cilj standardnog treninga) odnosno bit će sposobno kucati sve sporije tijekom istih aktivnosti (cilj treninga za zonu).

Pročitajte prethodnu rečenicu još jednom, jer se u njoj nalazi odgovor na pitanje o ključnoj razlici u pristupu iz koje proizlaze i konkretni postupci.

Evo kako to izgleda na pojednostavljenim primjerima.

Standardni pristup vježbanju

Uskočite u svoju sportsku odjeću i krenete trčati. Lagano, ništa preintenzivno, a ni predugo. Recimo, 15-ak minuta. Za to vrijeme uspijete pretrčati malo manje od 2 kilometra, odnosno trčali ste tempom od 8 min/km. To je vaša početna pozicija s koje krećete sa standardnim programom vježbanja. Vaš je cilj da nakon nekog vremena ubrzate tempo i dođete do, recimo, 6 min/km. Ili, drugim riječima, da za tih 15-ak minuta pretrčite ne dva, nego dva i pol kilometra, a kasnije možda i tri. Uza sve to, srčani ritam ne zanima vas previše – odnosno zanima vas jedino u tom smislu što ste nakon prvog trčanja ostali bez daha, a jednako ste tako bez daha ostali i u kasnijim trčanjima, samo što ste sada trčali brže i pretrčali veću udaljenost nego prije. U biti, za rekreativne potrebe srčani ritam u standardnom pristupu vježbanju ne morate ni mjeriti – on će vjerojatno biti blizu maksimuma i na početku vježbanja i nakon šest mjeseci treninga (samo što ćete sada uz taj maksimalni srčani ritam pretrčati dulje i više nego prije).

Trening za “zonu” odnosno “protok”

Počinjete na isti način: pretrčite onoliko koliko možete, a radi usklađenosti neka to bude istih 15 minuta trčanja iz tempo od 8 min/km. U ovom slučaju, međutim, najvažniji parametar je – HR, srčani ritam. Mjerili ste ga i ispalo je da je tijekom tih 15 minuta vaše srce kucalo ritmom od 160 udaraca u minuti. To je početna pozicija s koje krećete sa programom “treninga za zonu” ili “vježbanja za dušu”.

Za razliku od standardnog treninga, vaš cilj nije da nakon nekoliko mjeseci vježbanja zabilježite povećanje tempa – dakle da trčite brže i dalje za tih 15 minuta. Vaš je cilj da trčite istih 15 minuta, istim tempom od 8 min/km, ali da pritom smanjite HR za barem 25 %, odnosno da vam srce pritom kuca 120 otkucaja u minuti.

Razlike, sličnosti i dodatna objašnjenja

Zapazite drastičnu razliku u usmjerenju. U standardnom treningu i vježbanju usmjereni ste na rezultate; povećavate razinu opterećenja, stalno ste pod pritiskom, radite teško i naporno i, naravno, očekujete od toga poboljšanje brzine i izdržljivosti.

U “vježbanju za dušu” usmjereni ste na unutarnje iskustvo koje nije samo subjektivno (opterećenje se s vremenom smanjuje pa je rezultat osjećaj lakoće), već je i objektivno potvrđeno sposobnošću vašeg srca i tijela da djeluje s manjim utroškom energije.

Naravno, u oba slučaja morate biti aktivni – ništa se neće dogoditi samo od sebe. Potrebno je vježbati, a vježbe su ponekad slične (recimo, raznolikost treninga i ritam opterećenja). Cilj je, međutim, vrlo različit. Naime, ako tijelo nauči kako biti aktivno s nižim brojem otkucaja, osjećaj lakoće s vremenom će prijeći u naviku, a s tog se mjesta gotovo automatski sklizne u nevjerojatno iskustvo zone u kojem se mijenja stvarnost onoga što tijelo može i um doživljava.

Drugim riječima, nemojte pomiješati “običan” standardni trening ili rekreaciju s vježbanjem za dušu! Iako standardni sportaš i sportaš za dušu naizgled rade isto, to su sasvim različiti pristupi koji daju različite rezultate.

Evo jednog važnog detalja koji ukazuje na tu razliku. Aktivni bi rekreativci i sportaši na zamisao o smanjenju broja otkucaja srca kao ključnom činitelju mogli dati sljedeću primjedbu: “Ako treningom naviknem tijelo da može trčati brže i dulje uz isti visoki broj otkucaja, kad usporim, moje će srce također kucati sporije, pa se zapravo radi o jednakom rezultatu.”

Ta je primjedba samo naizgled ispravna, jer praksa pokazuje da to nije tako. Naše je tijelo vrlo prilagodljivo, ali je jednako tako i rob navika. U ovom konkretnom slučaju, to znači da ako ste navikli tijelo da kuca 160 na minutu kad potrčite, ono će to napraviti svaki put kad vježbate. Moglo bi doći do malog smanjenja, ali standardni će sportaš to smanjenje obično iskoristiti za ubrzavanje ili produžavanje trčanja, što će ga opet dovesti u situaciju da je HR=160 (u našem primjeru), ali su rezultati bolji. Također, zbog navike da trošimo ogromnu količinu energije u vježbanju, rijetko će doći do osjećaja lakoće, a još rjeđe do spontanog skliznuća u stanje zone. Upravo zbog toga je to stanje rijetko čak i kod vrhunskih sportaša, iako oni najbolji ponekad ulaze u njega. Usmjerenost na rezultate i naporno treniranje daje upravo ono na što ste usmjereni – rezultate. Ako vam je SAMO to cilj, standardni trening je gotovo dovoljan.

Napisao sam “gotovo dovoljan” jer pristup vježbanja za dušu u teoriji omogućava da nakon ulaska u zonu, ako tako želite, krenete i prema rezultatima  koji će tada biti ne samo dobri nego i zapanjujući. Zapazite da obrnuto nije moguće: ako lovite rezultate, a ne zonu, više ne možete tako jednostavno reprogramirati tijelo za iskustvo protoka. Ukoliko to želite morat ćete pristupiti rekondicioniranju tijela, načina treninga, vježbama disanja i drugim postupcima koji će za neko vrijeme smanjiti vaše rezultate. Uzgred, to je razlog što John Douillard, autor knjige “Tijelo, duh i sport”, olimpijski triatlonac, nije imao previše uspjeha s vrhunskim sportašima iako je s nekima kao trener krenuo u tom smjeru (Martina Navratilova, recimo). Pretpostavljam da je većini sportaša nezamislivo da za šest do dvanaest mjeseci praktično zaustavi svoju sportsku karijeru poradi reprogramiranja tijela na novi način funkcioniranja.

Međutim, kod rekreativaca nailazimo na sasvim drugačiju situaciju. Nama se nikamo ne žuri, ne zanimaju nas rezultati, uglavnom se ne natječemo, a ako to činimo, radi se o prijateljskom natjecanju i podršci u kojoj i dalje živi olimpijski duh i slogan “važno je sudjelovati”. Zanima nas zdravlje, dobra spremnost tijela i iskustvo koje imamo kad vježbamo – to je pobjeda kojoj težimo. Zapravo, rekreativci su u mnogo boljem položaju za ulazak u protok nego aktivni, posebice profesionalni sportaši.

Ljudi misle da je iskustvo zone “neuhvatljivo” i dostupno samo vrhunskim sportašima, a istina je upravo obrnuta: mnogo ćete lakše ući u protok na tjelesnoj razini ako ste rekreativac, nego ako ste natjecatelj. Najbolje od svega je to što uopće nije bitna razina vaše tjelesne spremnosti i vaše sposobnosti. U ranijem primjeru naveo sam trčanje i HR=160. Ali, možete to znatno smanjiti i prilagoditi sebi. Ako, recimo, niste posebno sportski tip ali volite šetnje, vaša bi vježba mogla biti pola sata žustrog hoda tempom od 10 min/km. To je solidan tempo, ali opet ne prebrz – gotovo svatko to može. Ako izmjerite svoj HR u takvoj vježbi, on bi mogao biti negdje između 100 i 120. Krenete s tog mjesta i postavite cilj da nakon nekoliko mjeseci vaš HR padne na 80-90 otkucaja u minuti kod istog vježbanja (30 min žustrog hoda tempom od 10 min/km).

I to je to. Ako uspijete u tome, vrata zone ili protoka su vam otvorena! Postali ste sportaš za dušu!

Dakle, ne morate imate super rezultate, ne morate se mučiti i naprezati preko mjere. Ali, morate početi vježbati na određeni način. Postoji dosta detalja u tom vježbanju, od disanja do mentalnog usmjeravanja (iskustvo protoka događa se u vašoj svijesti, u umu, i ovisi o tome kamo je usmjerena vaša pažnja).

Vježbati na taj način jednostavno je, lagano i sigurno. Također je i vrlo zabavno te stvara osjećaj zadovoljstva – ne samo zato što ste poboljšali stanje svog tijela, već i zbog toga što ćete, neizbježno, prije ili kasnije skliznuti u nevjerojatno iskustvo protoka tijekom tjelesne aktivnosti.

Nabavite sportski sat, pridružite se End7ess SoulSport zajednici, naučite osnove vježbanja za dušu i – krenite. Vaše tijelo, um i duša će vam biti zahvalni na tome.

“Život u protoku” je moguć tek kad se centralizirani sustav osobnosti doslovno raspadne, a granice između nas i svijeta postaju nejasne te polako nestaju. Kako ćete znati krećete li se u tom smjeru i jeste li na pravom putu? Postoje tri područja života u kojima se pojavljuju simptomi protočnosti: okolina, um i tijelo. Saznat ćete kako funkcionira sinkroničnost (okolina), koji simptomi ukazuju na pojavu “protočnosti” u našem umu, te kako probuditi protočnost (stanje “zone”) u našemu tijelu.

Iako je iskustvo preko dvadeset tisuća ljudi pokazalo da Integralna meditacija spada među najdjelotvornije takve tehnike, sada smo dobili i potvrdu njene djelotvronisti.

Čestitam Aleksandri Hampamer na stjecanju titule magistra poslovnih znanosti na DOBA fakultetu za primienjene poslovne i društvene studije, program Međunarodno poslovanje, Maribor, a kroz magistarski rad “Prevladavanje stresa na poslu uz mentalnu higijenu – tehnike tihe meditacije – za postizanje veće učinkovitosti”!

Cijeli rad možete preuzeti u pdf formatu OVDJE, a sažetak govori o sadržaju rada i rezultatima.

SAŽETAK

“U današnjem svijetu suočeni smo sa sve većim izazovima. Brzina života ubrzava, a mir i staloženost kao da su nestali iz svijeta u kojem živimo. Stres je postao sastavni dio života. Utjecaj stresa na privatni i poslovni život dokazan je mnogim znanstvenim istraživanjima. Posljedice vidimo svugdje – od fizičkog i psihičkog zdravlja, do ponašanja, u odnosima, radnoj učinkovitosti, a posljedično i na situaciju narušavanja mira u svijetu te sve češćih ratova. Stres utječe i razara naš mir, naše zdravlje, a samo mirni i zdravi pojedinci čine miran i zdrav svijet.

U suočavanju sa stresom zaboravljamo na potrebu prevencije, a ona je u odmoru. Odmor vraća naš tijelo/duh sustav u ravnotežu. Osim spavanja, odmor postižemo i različitim tehnikama opuštanja, poput meditacije.

Svrha ovog magistarskog rada je ukazati na važnost održavanja redovite mentalne higijene uz tehnike opuštanja za prevladavanje stresa te ukazati na važnost preventivnog pristupa upravljanju stresom na poslu putem tehnike tihe meditacije kako bi se povećala učinkovitost.

Empirijski dio istraživanja izradili smo na praktikantima Integralne meditacije. Testirali smo učinak Integralne meditacije na njihovo psihičko i fizičko zdravlje, smanjenje stresa, te posljedično na povećanje radne učinkovitosti kroz utjecaj na motiviranost, zadovoljstvo na poslu, manje pogrešaka u radu, bolju koncentraciju, brzinu rješavanja zadataka. Pokazali smo da postoji i želja praktikanata da se redovita praksa tihe meditacije uvede u radno vrijeme. Istraživanjem smo pokazali značajan utjecaj prakse Integralne meditacije na smanjenje stresa, fizičko i psihičko zdravlje te povećanje radne učinkovitosti.”

***

Ovom prilikom želim zahvaliti i svim sudionicima ispitivanja, praktikantima Integralne meditacije iz Hrvatske i Slovenije. Bez vas i redovite prakse IM-a ovaj rad ne bi bio moguć.

Tečajevi Integralne meditacije u posljednje vrijeme sve se više traže, a potvrda učinkovitosti tehnike pridonjeti će daljnjem povećanju broja praktikanata.

NEKI OD REZULTATA ISTRAŽIVANJA

94.5% ispitanika zadovoljno je rezultatima prakse IM, 87,3% primijetilo je poboljšanje tjelesnog zdravlja, 93,6% poboljšanje psihičkog zdravlja, 81,8% smanjenje stresa na poslu.

Nešto neodređeniji ali ipak odlični su rezultati što se tiče motiviranosti na poslu (47,3% povećanje motiviranosti + 40,9% “možda povećana motiviranost”), smanjenu pogrešaka u radu (47,2% smanje pogrešaka + 44,4% “možda smanjenje”) i poboljšanoj komunikaciji među suradnicima (45,5% veliko poboljšanje + 43,6% “manje poboljšanje”).

Što se tiče ostalih parametara ispitivanja koji dolaze u razredima, rezultati su također vrlo dobri. Primjerice, smanjenje osjećaja “pregorenosti” zbog posla te povećanje koncentracije za više od 20% nastupilo je u 60% slučajeva.

83,2 % ispitanika bi rado meditiralo u radnom okruženju (na poslu) kad bi im poslodavac to omogućio, ali samo 22,6% smatra da je u realnom okruženju tako nešto moguće.

Zanimljivo je primijetiti i analizu rezultat u odnosu na duljinu prakticiranja IM te dob ispitanika koji pokazuju da dob ne igra presudnu ulogu, ali da se rezultati povećavaju s duljinom prakse IM.

(Navod iz rada): “Utjecaj prakse integralne meditacije na osjećaj povećane motivacije, broj pogrešaka u radu, brzinu izvršavanja radnih zadataka, koncentraciju i stres na poslu mjerili smo Pearsonovim koeficijentom korelacije između praktikanata koji prakticiraju integralnu meditaciju do godine dana u odnosu na višegodišnje praktikante integralne meditacije te smo utvrdili jaku pozitivnu vezu i rast osjećaja veće učinkovitosti pri dužem (više od godine dana) prakticiranju Integralne meditacije pri čemu nam je dob ispitanika pokazala srednje jaku pozitivnu vezu pa možemo zaključiti da dob ispitanika nije dominantna za osjećaj učinka prakse integralne meditacije na učinkovitost na poslu.

Opće zadovoljstvo na poslu povezano je s dužinom prakse integralne meditacije pri čemu praktikanti integralne meditacije koji vježbaju meditaciju duže od godine dana imaju 38% veći osjećaj zadovoljstva na poslu od praktikanata koji vježbaju meditaciju do godine dana dok je ukupan postotak osjećaja zadovoljstva na poslu čak 96,4% kod praktikanata koji meditiraju duže od godine dana.”

Studija je objavljena u časopisu “Physics of Fluids”.

Pojednostavljeno rečeno, Van Gogh je vrlo precizno, potezima kista preciznošću dijelića milimetra u svojojoj slici prenio zakone turbulencije koji će znanstveno biti opisani tek pola stoljeća nakon njegove smrti (od strane ruskog znanstvenika Andreja Kolmogorova koji je prvi u jednadžbama opisao turbulenciju). Također, na njegovoj se slici pojavljuju i obrasci koje je još kasnije opisao australski matematičar George Batchelor. Ako vas zanimaju detalji, možete ih naći u članku objavljenom na portalu “Astronomy”.

Stvar je u tome da su mnogi umjetnici slikali – ili pokušavali slikati – prizore u kojima se javlja turbulencija, ali nitko ih nije prenio tako precizno ocrtavajući fizikalne zakone (što uključuje i skice vode Leonarda da Vincia ili sliku “Krik” Edvarda Muncha).

Teško je reći što je van Gogh imao, ili znao, a ostali nisu. Znamo da je bio poseban, a sliku “Zvjezdana noć” naslikao je u ustanovi koju bismo mi danas nazvali “ludnica”. Ironično, zbog nečeg ju je smatrao “promašajem” iako je ona kasnije postala jedna od njegovih najpoznatijih.

Cijeli taj naobični izvještaj o van Goghovoj slici zanimljiv mi je zbog objašnjenja odnosno nedostatka objašnjenja o tome kako je tako nešto moguće. Mogli bismo prizvati u pomoć intuiciju, ali time ništa ne dobivamo. Mogli bismo možda pomisliti da je van Gogh pomno proučavao turbulentne pojave oko sebe, pa ih je nalnadno mogao točno preslikati, kao što bi netko vješt točno preslikao nečije lice.

Ali, opet, kakva percepcija to mora biti da vidiš takve detalje s matematičkom točnošću koju će znanstvenici izraziti tek desetljećima i stoljećima kasnije? Svaka turbulencija, pa i ona koja uzrokuje “treperenje” zvijezda tako vjerno preneseno na slici, očigledna je svima. Svi je vidimo, divimo joj se, oduševljava nas, ali ne možemo je svi “prizvati” u sjećanje, a kamoli TOČNO izraziti. Očito, to nije mogao ni umjetnički gigant poput da Vincija.

Van Gogh je imao “mentanih problema”, i to je poznata stvar. “Vidio” je više od običnih ljudi, a oni koji vide više i dublje, obično se izdvoje kao neprilagođeni, posebice ako nema znanja o tome što im se događa.

U posljednje vrijeme sam dosta pisao o vezi između profinjene percepcije i viših stanja svijesti (recimo, knjiga “Šesto stanje svijesti”, ili pak “Kako svijest stvara materiju?”). Ne mogu biti siguran u vezi toga, ali činjenica da matematika i fizika potvrđuju dubinu van Goghove percepcije, ukazuju na mogućnost da umjetnik nije bio “lud” niti pak je patio od “izmjenjenih stanja svijesti”, već je, barem djelomično, barem ponekad, imao pristup višim stanjima svijesti u kojima je jednostavno vidio ono što drugi ne vide, a što je dio stvarnosti oko nas.

U ovom slučaju, znanost je potvrdila točnost njegovih “vizija”. Međutim, možete biti sigurni da u višim stanjima svijesti postoje uvidi i znanja do kojih znanost neće doći još stoljećima, ako ikada.

Također, ovakvi slučajevi potvrđuju da svijest zauzima temeljitije mjesto u stvarnosti od onog koje joj obično pripisujemo (proizvod ili popratna pojava složene aktivnosti neurona). Moguće je čak da je svijest temelj naše stvarnosti, jer jedino tako možemo objasniti kako je moguće doći do izravnih uvida u strukturu stvarnost bez bilo čega drugoga osim same svijesti.

Na subjektivnoj razini, gledajući van Goghove slike, uvijek sam imao dojam da gledam neku vrst kreativnih, rasplesanih mandala. Činilo mi se da to nisu samo slike već šifrirani zapisi života samog.

Van Gogh je platio visoku cijenu za svoje uvide prenesene u umjetnost. Nije bio shvaćen niti je zapravo shvaćao sam sebe.

Njegovu su posebnost zapazili mnogi, a u svojoj pjesmi “Vincent (Stary Stary Night)” Don McLean ju je savršeno izrazio:

Now I think I know
What you tried to say to me
And how you suffered for your sanity
And how you tried to set them free
They would not listen, they’re not listening still
Perhaps they never will

Ili, možda ipak… Sluša li netko?

To je optimalan zahtjev, ni prevelik ni premalen, te ga svatko može ispuniti – tim više što nema dodatnih zahtjeva za vrstom treninga niti pak posebnim rezultatima. Dakle, samo je potrebno zabilježiti neku vrst vježbanja – od razgibavanja i joga asana, preko hodanja pa do ozbiljnijih treninga kao što su trčanje, vožnja bicikla ili korištenje sprava za lošeg vremena.

Prva faza ulaska u poseban režim vježbanja za zonu time je ispunjena. Tijelo je naviknuto na tjednu rutinu i sad je vrijeme za male prilagodbe treninga. U drugoj fazi (koja također može trajati od tri do šest mjeseci) održavamo utvrđeni ritam vježbanja, ali uvodimo raznolike treninge.

Soulsportaš se sada više oslanja na svoj sportski sat i podešava vrstu treninga tako da unutar postojećih šest (ili više) vježbanja ima različita opterećenja tijela mjereno prema prosječnom srčanom ritmu tijekom vježbe. Jedan od problema kod vježbanja je taj da se ljudima sviđa određena vrsta tjelesne aktivnosti, pa su skloni posvetiti se samo njoj. To samo po sebi možda i nije najveći problem, jer je uživanje u vježbanju važan dio priče (nema smisla raditi nešto što vam se ne sviđa). Iako je svakako bolje tu i tamo ubaciti neku drugu vrstu vježbanja, veća “pogreška” su treninzi istog intenziteta.

Cilj druge faze uvježbavanja tijela za iskustvo zone je uvesti različite vrste treninga tjedno prema mjerilu prosječnih srčanih otkucaja.

Hajde da ponovimo osnove izračunavanja srčanih zona na jednom primjeru.

Najprije trebate utvrditi svoj maksimalni srčani ritam. Najjednostavnija prihvaćena metoda je od 220 oduzeti broj godina. Drugi, precizniji način je da, ukoliko imate statistiku svojih vježbanja, jednostavno pogledate koliki je bio najveći broj maksimalnog srčanog ritma. Tu negdje je vaš maksimum, a za svaku sigurnost možete ga smanjiti za par otkucaja i prema tom broju raditi izračune srčanih zona (naime, nikad nije dobro previše vremena provesti blizu maksimuma, pa nema štete ako ga malčice smanjite). Sportski satovi obično sami izračunavaju taj maksimum prema formuli 220-godine, ali vi to možete ručno izmijeniti u satu ili aplikaciji koju koristite. Također, satovi će sami i odrediti srčane zone od 1 do 5, ali dobro je da i vi razumijete o čemu se radi.

Dakle, dobili ste neki broj koji kaže koliko puta vaše srce može kucati u minuti pod velikim opterećenjem. Radi primjera, uzmimo da je to 180 (ili imate 40 godina, ili ste u takvoj kondiciji da je to ono što vaše srce može, bilo da ste stariji ili mlađi). Dakle vaš maksimum je 180.

Najprije podijelite to s dva i dobijete 90. Sve ispod 90 otkucaja ne smatra se treningom (iako se u našem slučaju može smatrati vježbanjem koje nosi naziv “oporavak” i dogodit će se tijekom vježbi poput joge ili razgibavanja).

Zatim gornji dio raspona podijelite na pet dijelova (u ovom slučaju to će biti rasponi od po 18 otkucaja). Na taj način dobili ste pet srčanih zona treninga. U ovom primjeru:

prva zona, od 91 do 108

druga zona, od 109 do 126

treća zona, od 127 do 144

četvrta zona, od 145 do 162

peta zona, od 163 do 180.

Svaki sportski sat, pa čak i onaj najjednostavniji, nakon vježbanja izračunava prosjek otkucaja srca. To je broj koji nas zanima i prema kojem sada podešavamo vrstu treninga. Pod “vrsta” ne mislim na vrstu vježbanja (iako je dobro da mijenjate aktivnosti, ako baš želite možete raditi samo jednu, recimo trčanje) nego na intenzitet vježbanja.

Evo kako izgleda naš plan za sljedećih tri do šest mjeseci. Krećemo od osnovnog tjednog ritma. Četiri sata i trideset minuta smo dobili tako da smo zbrojili vrijeme osnovnih treninga: jedan dulji trening tjedno od dva sata plus pet kraćih treninga minimalnog trajanja pola sata. Naravno, u praksi to oscilira i promjenjivo je, ali je korisno kao orijentir.

Dulji trening treba održavati u drugoj srčanoj zoni (manje je nedovoljno, više je nepotrebno).

Preostaje pet treninga kraćeg trajanja (od trideset do četrdeset pet minuta), a oni su raspoređeni ovako:

Jedan trening treba biti visoko aeroban, što znači u gornjim granicama četvrte zone, eventualno na početku pete. Takve će treninge satovi obično označiti kao VO2max treninge, i oni su vrlo intenzivni.

Jedan trening treba biti aeroban s prosjekom otkucaja u trećoj zoni. Idealna duljina također se kreće u rasponu od pola sata do četrdeset pet minuta.

Jedan trening treba biti nisko aeroban s prosjekom otkucaja u drugoj zoni.

Barem jedan trening treba biti trening oporavka s prosjekom otkucaja u prvoj zoni ili niže od toga. To se recimo postiže hodanjem ili joga vježbama. Treninge oporavka možete raditi i više od jednom tjedno, dapače, dobro ih je raditi više.

Jedan trening treba biti anaeroban. Radi se o vrsti treninga u kojem se izmjenjuju aktivnost i odmor (u razmacima od pola minute do tri-četiri minute). Anaerobni treninzi mogu biti vrlo različiti. Recimo, gimnastika i vježbanje bez utega i sprava koristeći samo težinu svog tijela (sklekovi, čučnjevi, situpovi, iskoraci raznih vrsta i slično) dat će vam anaerobni trening niskog intenziteta (srčani otkucaji će se penjati do druge ili treće zone, a zatim natrag u prvu ili niže). Takozvani HIIT trening (high intensity interval training) dat će vam anaerobni trening visokog intenziteta gdje će se srčani otkucaji penjati do pete zone ili čak do maksimuma, a zatim spuštati do druge ili prve. Naravno, svaki od tih treninga ima svoje dobrobiti, a vi ćete izabrati ono što vam odgovara odnosno što možete. Ali, kad smo kod anaerobnih treninga, čisto radi informacije, jedna od njihovih dobrobiti je SAGORIJEVANJE MASTI u tijelu. Aerobni treninzi ne sagorijevaju mast (dakle ne gubite na težini), nego kalorije (pa nekad možete i dobivati na težini ako SAMO tako vježbate, jer ste gladniji nego inače).

Ali, bez obzira na detalje (jer detalja ima), što se stvaranja iskustva zone tiče oni i nisu toliko presudni. Nakon što ste naviknuli tijelo na redovnu rutinu, sada je presudno naviknuti ga na razne intenzitete vježbanja.

Naravno, ako ste sportaš i trenirate radi postizanja određenih rezultata, vjerojatno ćete morati dodati neke posebne treninge. Međutim čak i u tom slučaju, održavanje ovakve osnovne rutine dat će vam izvrsne rezultate. Opisani režim u skladu je s prihvaćenim normama vježbanja i fitnessa, siguran je (posebice pazite da ne pretjerate s visoko aerobnim treningom i eventualno anaerobnim treningom visokog intenziteta), i s vremenom će vaše tijelo pretvoriti u izvor zdravlja i uživanja u kretanju.

Da ponovimo: od sada nadalje pokušavamo svojih osnovnih šest treninga tjedno rasporediti ovako:

1 dulji trening, 2. srčana zona (dva sata)

1 visoko aerobni, 4.-5. srčana zona (30-45 minuta)

1 aerobni, 3. srčana zona (30-45 minuta)

1 nisko aerobni, 2. srčana zona (30-45 minuta)

1 anaerobni, intervali s kretanjem srčanih otkucaja kroz 3 zone; primjerice od 1. do 3. Ili od 3. do 5. zone (30-45 minuta)

Barem 1 trening oporavka, 1. srčana zona ili niže (30-45 minuta).

Nažalost, nemamo statistiku na Stravi kojom bismo to mogli pratiti zajedno, pa su praćenje i provedba prepušteni svakom od vas. Ali, zato možemo komentirati i razgovarati, a ako imate pitanja, na raspolaganju sam.

Sretno!

Radi se o stanju u kojem vaše tijelo radi savršeno; prisutna je intenzivna aktivnost (poput trčanja, vožnje bicikla ili nečeg zahtjevnijeg, primjerice rada s jedrom u uvjetima snažnog vjetra ili valova, ili pak igre s loptom u timskom sportu). Usprkos tome, vi ne osjećate napor. Štoviše, osjećate neobičnu unutarnju ugodu. Izgleda vam kao da biste mogli održati takvo stanje zauvijek. Ako pokušate i, recimo, nastavite trčati nakon što se ušli u stanje toka, primijećujete da možete. Produžavate aktivnost pola sata, sat, više sati. I dalje možete, sve dok održavate i to unutarnje stanje. Kad ono nestane, vaše tijelo se vraća natrag u stanje u kojem osjećate umor.

Primjećujete također da u stanju toka ne upravljate tijelom. Ne morate misliti o tome što ćete napraviti. Tijelo obavlja sve što je potrebno bez vašeg sudjelovanja. Rezultati, ako se bavite aktivnošću gdje se rezultati broje, su vrhunski. Djelujete bez greške, a zapravo uopće ne djelujete. Nalazite se u nekom zaštićenom prostoru iz kojeg promatrate svoje tijelo i ono što radi. Ne trudite se, ne naprežete se, štoviše zapravo ste smireni (što pokazuju i određeni tjelesni znakovi) i svjedočite onom što se događa.

Poveznice za daljnje istraživanje:

Opis i video za vježbu “Pozdrav Suncu”: https://www.end7ess.eu/sun-salute/

Opis i video ujjayi disanja: https://www.end7ess.eu/darth-vader-ujjayi-breathing/

End7ess SoulSports web stranice: https://www.end7ess.eu

End7ess SoulSport Facebook: https://www.facebook.com/soulwindsurf

End7ess SoulSports Strava Club: https://www.strava.com/clubs/end7ess

Naš Klub nije usmjeren na klasične rezultate, barem ne u onom smislu kako ljudi inače pristupaju sportu. U potrazi smo za iskustvom “zone” ili “toka” tijekom kretanja i vježbanja.

Da bi se postigao taj cilj, uobičajeni principi dobrog vježbanja, zdravog života i kondicije mogu se primijeniti samo djelomično i do određene razine. S vremenom ćemo ukazati na razlike, ali početak je u skladu s onim što je očito: vježbati se mora!

U ovoj seriji članaka namjeravam pratiti napredak End7ess SoulSport Cluba s nekim uputama i postavljanjem ciljeva za cijelu grupu.

Počnimo sa statistikom koju Strava pruža u obliku tjedne ploče s najboljim rezultatima. Ovdje su prva tri mjesta za drugi tjedan (20 članova u ovom trenutku).

Čestitam najboljima, ali hajde da nešto naučimo iz statistike i postavimo cilj za sve članove skupine.

Statistika udaljenosti nije od posebne vrijednosti jer će biciklisti imati mnogo veće brojke u tom smislu, dok oni koji statično vježbaju ne prelaze nikakvu udaljenost. Bilo bi dobro kad bismo imali drugačiju statistiku, na primjer, koliko ste minuta tjedno proveli u četvrtoj srčanoj zoni. Ili, još bolje, primijenjene snage vježbanja dok ste u drugoj srčanoj zoni. Ali, za sada ćemo morati prihvatiti ono što nam je dano. Dakle, prijateljsko natjecanje što se tiče prijeđenih udaljenosti samo je za zabavu.

Međutim, vrijeme provedeno u vježbanju i broj aktivnosti vrlo su važni za našu svrhu. Hajde da odredimo cilj koji vrijedi za sve članove skupine.

Minimalno vrijeme provedeno u vježbanju dnevno je 30 minuta. Nemojte težiti nekom “ozbiljnom” sportu i čekati “pravo vrijeme” za to. Vježbajte svaki dan, kad god možete. Žustro hodanje je u redu, joga je dobra, a gimnastika (calisthenics) je još bolja jer je možete raditi bilo gdje, bez posebne opreme i uvjeta. Dakle, to je naš prvi cilj: svaki dan zabilježiti barem jednu aktivnost od 30 minuta. Možemo preskočiti jedan dan i to nam ostavlja šest (6) snimljenih aktivnosti tjedno.

Drugi važan cilj je vrijeme provedeno u vježbanju. Jednom tjedno potrebno je duže vježbati, minimalno dva sata. To može biti vožnja biciklom, planinarenje po lokalnom brdu ili nešto drugo što odgovara vašim sklonostima. Dakle, pet puta po 30 minuta, jedan dan odmora i jedan dan tjedno 120 minuta kao naš prvi cilj. Sveukupno je to 4 sata 30 minuta tjedno provedenog u vježbanju.

I evo nas, imamo jasan cilj za svakog člana Kluba: najmanje 4h30min aktivnosti tjedno, raspoređenih na najmanje šest snimljenih vježbi (ne kraćih od 30 minuta).

Pa, učinimo to!

Sljedećih nekoliko tjedana slavit ćemo uspjeh onih koji postignu taj cilj! To nam mora postati standard prije nego što prijeđemo na daljnje postupke u našoj potrazi za iskustvom toka!

U nastavku donosim prijevod na hrvatski nekih svojihodgovora. (Cjeloviti prijevod članka pokušat ću objaviti krajem ljeta.)

***

Adriane, u knjizi stoji da su iskustva i doživljaji iz Šestog kod vas prisutni već tri desetljeća. Koliko godina imaju najstariji polaznici vaših transformativnih učenja i radionica?

Ima polaznika s preko sedamdeset. Na zadnjem tečaju imali smo jednu lijepu proslavu takvih zrelih godina. Biološka je dob potpuno nebitna – zapravo, morali bismo promijeniti svoj stav o tome što znače godine. U jyotishu, životna razdoblja mjere se prema ciklusima Saturna (29,5 godina). Prvi je ciklus djetinjstvo, drugi (dakle tamo negdje od tridesete do nešto prije šezdesete) je mladost. Tek u šezdesetima počinje zrelo doba, koje traje do devedesete. I tek nakon toga možete se zvati seniorom.

Što je s početkom? Koliko godina imaju najmlađi polaznici tečaja Integralne meditacije? Kad je smisleno početi?

Teoretski, već nakon četvrte ili pete godine, zavisno od zrelosti djeteta. Međutim djecu ne treba tjerati na to, već im roditelji trebaju dati dobar primjer vlastitom praksom.

U knjizi je lijep naputak za nadobudne roditelje, da ne potiču »čarobna« iskustva Šestog u svoje djece. Šesto je knjiga za odrasle, i mjesto za odrasle, kako kažete. Znači, djecu ne smijemo stavljati na pijedestal ako im se pojavljuju »viđenja« drugačije stvarnosti koja su za njihovu dob prirodna?

U ranom djetinjstvu djeca su blaženo nesvjesna karmičkog tereta koji nose. Također su otvorenija i osjetljivija na stvarnost nego odrasli koji su se ukalupili u obrasce. Kad se kod djece jave određena iskustva koja izlaze iz tih obrazaca i okvira, uglavnom se javljaju dvije vrste reakcija. Prva je reakcija prosječnog roditelja koji ne zna ništa o tanahnim razinama stvarnosti, štoviše, ponekad se toga i plaši. Takav roditelj (većina njih) će djetetu pokušati objasniti da se radi samo o mašti, da mu se to učinilo, da se radi o snu ili nešto slično tome. Dakle, učinit će sve da okrene djetetovu pažnju na drugu stranu, na »važnije«, »konkretne« i »materijalne« stvari. Rezultat toga je da dijete s vremenom zanemari drugačija iskustva stvarnosti i ukalupi se u društveno prihvatljive okvire percepcije, razmišljanja i ponašanja.

Druga vrsta reakcija, koja se u posljednje vrijeme javlja kod roditelja izloženih »duhovnosti«, je oduševljenje, divljenje i isticanje djetetovih iskustava kao nečeg vrlo posebnog (»moje« dijete je posebno, »moje« dijete ima duhovna iskustva). Rezultat toga je zbunjenost djeteta (jer roditelj nije jedini s kojim se dijete susreće, a iskustva koja ima i koje nadobudni roditelj forsira nisu uobičajena) i, kasnije, osjećaj izdvojenosti iz društva.

Iako u vezi toga ima još puno detalja, najbolji savjet u ponašanju s djecom koja imaju neobična iskustva (viđenja, kontakte s nevidljivim »prijateljima«, osjećaje koji nadilaze okvire vremena i prostora, sjećanja koja nisu njihova, itd.), je ponašati se prema tome kao da je uobičajeno: bez odbacivanja i uvjeravanja da tome nije tako (i bez straha naravno, jer takve stvari pripadaju nevinom dječjem dobu), ali apsolutno i bez isticanja, naglašavanja i ideja da imate dijete koje je »posebno«. Neki su roditelji skloni tome, ali radi se samo o roditeljskom egu koji će u konačnici naškoditi i njima i djetetu.

Što je s ljudima koji osjećaju kao da su s »drugog planeta« i rado bi se tamo vratili? Što im preporučujete?

Preporučujem im prizemljenje. Dosta sporta, kontakta s prirodom, rad na tijelu i izbjegavanje pretjeranog razmišljanja o gomili duhovnih knjiga koje su pročitali.

Jesu li stanja svijesti jednaka dimenzijama koje spominju neki dhovni autori?

Stanja svijesti nisu dimenzije. Dimenzija postojanja ima bezbroj: onih prostornih, onih vremenskih, ali i onih za koje nemamo pojmova u našem jeziku. Dimenzije postojanja mogu biti materijalne, ali mogu biti i energetske, idejne ili samo formativne. Postoji stari izraz »loka« (od kojeg dolazi naša riječ »lokalitet« odnosno nešto što se odnosi na ovdje, a ne na tamo). Postoji bezbroj loka, i sve su dostupne u Šestom stanju svijesti. A samih stanja svijesti ima ograničen broj, točno sedam, i ne može ih biti više. Razlog zašto je tako objašnjen je u knjizi.

Slijedi li Sedmo? Ili nešto drugo?

 Knjiga o Sedmom bila bi vrlo jednostavna. Za razliku od Šestog, koje je beskonačno, Sedmo se može izraziti samo jednom riječju: Jedno. Ako nađem nekog izdavača koji će objaviti knjigu sa samo jednom riječju, napravit ćemo to, sa zadovoljstvom. ?

Trenutačno se usmjeravam na objavljivanje još jednog online tečaja pod nazivom »Karmičke petlje« unutar kojeg će biti preko 5 sati novog, do sada neobjavljenog NLF čitanja. Također, u jedanaestom mjesecu planiram na Rogli provesti iznimno zanimljivu radionicu povezanu s knjigom »Šesto« pod nazivom »Kvantna empatija«. Za tu radionicu nema uvjeta u smislu prethodnog iskustva, tako da su svi dobrodošli.

Ovo je prijevod izvornog teksta intervjua (moguće su manje razlike u odnosu na objavljeni tekst). Ilustracije u tekstu: Adrian Kezele (nisu dio članka u reviji “Obrazi”)

***

Kada ste si vi prvi put postavili pitanje TKO SAM? I kakav je odgovor danas?

Negdje tamo u ranoj mladosti, prije trinaeste. ?

Odgovor je danas isti kao i onda: svijest jest, a »ja« baš i nisam. ?

Između ostalog istražujete svijest. Što je svijest?

Nema odgovora na to pitanje. Ne možete izići izvan svijesti da biste definirali svijest nečim drugim.

S druge strane, svi znaju odgovor na to pitanje: svijest je ono što ste vi. Svijest jest i ona JEDINO jest. Sve što doživljavate samo je i jedino svijest. Ako vam se čini da ima nečeg drugog, to je najvjerojatnije iluzija.

Što je iluzija? Kako se osloboditi iluzija i doživjeti viša stanja svijesti?

Iluzija je suprotnost istini ili stvarnosti. Kad nešto izgleda na jedan način, a zapravo je drugačije, to je iluzija. Većina onoga što ljudi danas vide i doživljavaju je iluzija. Nije onakvo kakvo izgleda da jest.

Ali, maločas sam vam rekao da je sve što doživljavate svijest, a to znači da je i iluzija dio svijesti. U toj se činjenici nalazi ključ za dekonstrukciju iluzije. Ne treba vam ništa osim svijesti da biste to učinili.

»Viša stanja svijesti« samo su učeni naziv za doživljaj stvarnosti kakva jest.

Na pitanje »kako« to napraviti, odgovorio sam u više od pedeset napisanih knjiga ? tako da ću teško nešto tome dodati u kratkom razgovoru. Tehnike koje poučavam rezultat su cjeloživotnog proučavanja svijesti i iskustva koje je iz toga proizašlo.

Što je istinska SLOBODA?

Istinsku slobodu prosječni ljudi zapravo ne žele, jer volimo svoju sigurnost i predvidljivost. Kad bismo se kojim slučajem našli u situaciji istinske slobode, vjerojatno bismo se uplašili svojih vlastitih misli i postupaka. Bili bi nepredvidljivi, iznenađujući i sasvim izvan okvira.

Ipak, istinska sloboda je sudbina svakog čovjeka. Negdje iznutra, koliko god da je se trenutno bojimo, težimo upravo tome. Sloboda je osnovna značajka svijesti, a mi smo svjesna bića.

»Viša stanja svijesti«, osim što nam daju uvid u stvarnost kakva jest, uvijek su praćena i nastupom povećane, a ponekad i apsolutne slobode.

Osnovali ste Duhovnu akademiju, u sklopu koje zajedno sa suradnicima poučavate Integralnu meditaciju. Kakva je to meditacija?

Jednostavna, prirodna, laka i djelotvorna. Na vikend-tečaju možete naučiti praksu koju zatim provodite samostalno cijeli život. Izravni rezultat je uklanjanje stresa i smirenost duha, međutim dugoročni su učinci mnogo veći i širi. Integralna meditacija je od samog početka potpuno individualizirana i strukturirana tako da redovne praktikante vodi do viših stanja svijesti.

Većina ljudi očito ne zna što je ljubav, jer inače ne bi bilo toliko rastava, ljubomore, posesivnosti, ovisnosti… Ljubav očito izjednačavamo sa zadovoljavanjem svojih potreba. Vi kažete da to nije ljubav. Zašto?

Potreba traži, ljubav daje. Potreba je sebična, ljubav je empatična. Potreba je materijalna i ograničena, ljubav je kvantna i slobodna.

Moram priznati da ni meni nije ponekad jasno kako su ljudi uspjeli zamijeniti te dvije stvari koje se nalaze na drugom kraju spektra. Vjerojatni razlog je taj što smo toliko usmjereni na sebe. Suvremena duhovnost u tome ne pomaže. Upravo suprotno, većinom produbljuje osjećaj centraliziranosti i stvara uvjerenje da smo mi u središtu svemira. A nikad nitko nije u središtu svemira. Oni koji tako misle, samo su zavedeni dubokim, često skrivenim i prikrivenim egoizmom.

Ljubav nije nešto što nam pripada, već mi pripadamo ljubavi. Nastali smo iz nje, u njoj živimo, bez nje umiremo (iako se može činiti da smo i dalje živi).

Tvrdite da su ljubomora i posesivnost naučeni. Kako to objašnjavate?

Ne tvrdim da su posesivnost i ljubomora naučeni. Oni su rezultat prirodnog instinkta nesvjesnog i nerazvijenog stvorenja. UČENJE je ono što nam omogućava savladavanje tih »nižih« poriva. To se inače naziva socijalizacija. Da nismo naučili da je dijeliti s drugima bolje nego držati za sebe, nikad se ne bismo razvili kao ljudska bića. Ako na individualnoj razini netko ne nauči kako je bolje dijeliti i surađivati nego biti posesivan i ljubomoran, kao odraslog ćemo ga smatrati sociopatom ili čak psihopatom.

Problem je u tome što se socijalizacija prihvaća i odvija na svim razinama osim u području romantične ljubavi, odnosno partnerskih odnosa. Na svim drugim mjestima UČIMO kako je bolje dijeliti nego držati za sebe, jedino u tom području idemo u suprotnom smjeru pa se posesivnost i ljubomora njeguju i čuvaju kao da su posebno vrijedni. A zapravo su atavizam – ostatak primitivnih nagona koje smo trebali ostaviti u prošlosti.

Rekli ste »Ako nekoga volite, a ne znate zašto, to je prava ljubav. Što je zapravo čista LJUBAV? Kakvo je iskustvo čiste ljubavi?

Takvo kakvo ste opisali. ? Ljubav ne traži razloge i opravdanja. Ljubav ne traži ništa. Ona samo daje. Ne pitate što tu ima za vas, već što možete dati da bi onaj koga volite bio sretan. Njegova ili njena sreća je i vaša sreća.

Da se vratimo malo na početak razgovora – tako nešto nije moguće bez barem djelomičnog iskustva kvantne empatije. Čista ljubav istodobno je i čista kvantna empatija.

U svojoj knjizi »Ljubav – više nije previše« između ostalog pišete da trebamo otvoreno razgovarati o nečemu što je odavno dio naših života, ali to odbijamo i zanemarujemo: višeljublje. Što je odgovorno višeljublje?

Većina ljudi po prirodi je višeljubna. Većina ljudi to nikad neće priznati jer, kad bi to učinili, njihov partner bi bio povrijeđen i odnos bi došao u pitanje. Zbog toga većina ljudi vara svoje partnere. Neki to čine tjelesno, seksualno, a neki samo emocionalno (što je za neke ljude gora prevara od tjelesne prevare). Takvo ponašanje je neodgovorno i proizlazi iz prirodne višeljubnosti koja je suočena s društvenim normama i pravilima, te začinjena osobnom nezrelošću.

Odgovorno višeljublje je priznavanje vlastite sposobnosti da imamo odnose s više ljudi istodobno. Ponajprije to moramo znati mi sami, a onda i svi naši partneri. U takvoj situaciji nema prevara, sve je dogovor i stvar svjesnog pristanka.

Odgovorno višeljublje nije alternativa jednoljublju. Jednoljublje, ako je netko doista takav, je način na koji se gradi odnos. Odgovorno višeljublje je alternativa prevarama, ljubomori, obiteljskim tragedijama, pretjeranim ljubavnim dramama, razvodima i svim onim popratnim pojavama kojima svjedočimo u ljudskim odnosima.

Također, jednoljublje i višeljublje nisu izbor – slično kao što ni homoseksualna ili heteroseksualna orijentacija nisu izbor. Radi se našoj naravi – takvi smo kakvi smo i to se ne može promijeniti. Ako ste višeljubni (većina jest), nikakva vas pravila neće natjerati da postanete jednoljubni. Ako ste jednoljubni (mali broj ljudi jest), nikakvi eksperimenti i iskustva neće vas okrenuti na drugu stranu.

Možete birati jedino između odgovornog i neodgovornog ponašanja, to je sve.

Zašto se još ne usudimo priznati višeljublje i javno ga živjeti?

Pravila i društvene norme određuju naš život. Probajte hodati suprotno od struje i ponašati se drugačije od većine. Na sebe ćete privući bijes mnogih ljudi, društvenih i moralnih dušebrižnika, malih i velikih psiholoških diktatora i navodnih autoriteta.

Za tako što treba vremena. Tek smo na početku naše društvene evolucije.

Međutim, svatko od nas je ipak gospodar svog privatnog života. U tom smislu, već sada možemo živjeti slobodno i istinito.

Seksualnost je dio života, ali o njoj nam je neugodno pričati, a kamoli da bi se o tome educirali. Zašto je važno iskreno govoriti o seksualnosti i učiti o njoj?

To je još jedno područje života koje je stavljeno u neobičnu situaciju frustracije: s jedne strane je istaknuto i sveprisutno, s druge strane je zabranjeno i tabuizirano.

Seksualnost je najdublji način komunikacije među ljudima. Koliko je to važno, govori činjenica da se kvantna empatija često javlja i razvija upravo u tom području. Kad se povežete s nekim na razini snažnog tjelesnog užitka, prijenos svijesti iz jednog tijela u drugo mnogo je lakši. Ukoliko se ne zbližimo sa svojom seksualnošću i ne oslobodimo se u tom pogledu, neće biti ništa od kvantne empatije.

Smrt je tema koja kod mnogih stvara strah. Smrt izjednačavamo s patnjom. Kažete da je potrebno pogledati smrti u oči i tako shvatiti značenje života. Što je dakle smrt?

Što se mene tiče, ništa posebno. ? Jedna stepenica na putu. Jedna preobrazba od mnogo njih. Smrt tijela je mnogo manje značajna od drugih, unutarnjih preobrazbi koje uključuju duh, osjećaje, stavove i svijest u cjelini. U tom smislu, svatko od nas umire stotinama puta prije nego što umre tijelo.

I rađa se jednako tako stotinama puta.

Što se događa s našom svijesti prije nego što umremo?

Što se događa s vašom sviješću prije nego što zaspite? Što se događa sa sviješću prije nego što se probudite?

Odgovor je jednostavan – ništa. Ništa se posebno ne događa. Svijest je svijest.

A opet, smrt je iskustvo u kojem će nestati sve na što se većina ljudi sada oslanja. Zato se ljudi toga boje – jer nisu na vrijeme izgubili svoju vezanost za površne i nevažne stvari.

Jednom kad to izgubite za života, kad ostane samo ono što je bitno, više se ne bojite smrti.

Kažemo da svijet ostaje na mladima. Pratite li ih? Njihov način razmišljanja i djelovanja? Jesu li osvješteniji, opušteniji, iskreniji?

Ah. Biološka mladost me ne impresionira. Mladost duha je ono što je bitno.

Često mi se dogodi da mi netko kaže kako je prestar za, primjerice, razumijevanje nekih tehnoloških novotarija, a onda se ispostavi da je ta osoba biološki mlađa od mene!

No, što se tiče novih generacija, one će se zasigurno suočavati s većim izazovima nego mi, jer svijet ulazi u fazu drastične polarizacije. Također, trebat će im snage da pronađu prave vrijednosti u šumi površinskih zabava i osjetilne i mentalne buke.

Ne zavidim im na tome, ali to je njihov život. Morat će ga proživjeti najbolje što znaju. Volio bih da mogu pomoći u tome. Valjda će nešto ostati u knjigama i za njih.