Zbog te osobne prilagodbe, ali i zbog delikatnosti prakse, jedini način za svladavanje Integralne meditacije je osobni kontakt na tečaju, koji traje nekoliko dana. Evo osnovnih informacija koje je dobro znati o tome.

Načelo iza Integralne meditacije najbolje je opisano u spisu Joga sutre, koje se pripisuje mudracu imenom Patanđali. Na samom početku teksta Patanđali govori o “stanju joge” koje opisuje kao “svijest bez pobuđenja” – bez “vrtloga”, kako slikovito kaže. Dakle, za njega je joga pojam koji odgovara “čistoj svijesti” ili “svijesti po sebi”, kako smo je mi opisali.

Na pitanje kako doći do tog stanja, Patanđali odgovara: “prepuštanjem prirodnom stvaralačkom procesu” (1:23). Iako zvuči apstraktno, zapravo se radi o tome da ništa ne radimo sami, već pustimo da priroda radi za nas. Obratite pozornost da je “prepuštanje” u samoj osnovi dobre tehnike meditacije. Uvježbani meditant neće imati problema s prijenosom istih načela u svakodnevni život.

Da li “prepuštanje” znači da trebamo biti pasivni u meditaciji? Samo sjediti i ne raditi ništa? Na neki način, da. Međutim, one meditacije u kojima ne radite ništa već samo, primjerice, puštate duhu da luta kamo god želi, imaju svoje ozbiljne mane.

Prvo, ljudi imaju sklonost da se spontano priklone promatranju svojih misli. Na taj način rascijepe svoju pažnju i umjesto joge (uzgred, prijevod tog izraza je “povezivanje” ili “sprega”) dobiju razdvajanje i odvajanje. Promatranje vlastitih misli i unutrašnjih doživljaja prilično je šizofren postupak i ne bih ga preporučio. Barem ne što se tiče meditacije. U smislu introspekcije on možda i ima neki smisao (dakle zbog kontemplacije!), ali što se tiče meditacije, besmislen je – neće dovesti do smirivanja mentalnih procesa.

Drugo, naša je svijest vrlo moćan generator energije i stvaralaštva, posebice u svojoj dubini. Njezinu snagu Patanđali opisuje u trećoj knjizi Joga sutri, gdje ukazuje na sposobnosti koje se kriju u nama i način na koji ih možemo probuditi. Proces tog buđenja također je tehnički moguć (i zastupljen u nizu naprednih vježbi u programu Integralne meditacije). No, on se zapravo u nama odvija neprestano. On je odgovoran za naše kreativne ideje, nove zamisli i intuiciju. U svojoj biti nalik je na programiranje računala. Zavisno od softvera koji upotrijebite, računalo će izvršavati određene radnje. Ako znate što radite, odlično! Ali, ako ne znate, već to radite nasumično, kako vam dođe, vi ubacujete u svoje “računalo” niz nepoznatih naredbi. U najboljem slučaju neće se dogoditi ništa osim bijelog šuma. U najgorem, može se dogoditi bilo što.

Ljudi koji prakticiraju pasivno promatranje ili prepuštanje mislima, nesvjesno pokreću procese koji mogu biti vrlo snažni. Ni duh ni tijelo obično nisu spremni za njih. Stoga takav postupak nije preporučljiv.

Umjesto toga Patanđali preporučuje uporabu “titraja misli” ili pranave, kako to naziva u sutri 1:27. Prepuštanje prirodnom tijeku svijesti samo je jedan dio postupka. Drugi dio je pranava nekog određenog zvuka (riječi ili misli). Izraz pranava relativno je nepoznat na Zapadu. Obično se povezuje s riječju OM ili AUM, a zatim nekim neobičnim, ali očigledno općeprihvaćenim slijedom misli s izrazom mantra.

Većina ljudi već je čula da se u meditaciji ili u drugim mentalnim vježbama koristi mantra. Uglavnom se pretpostavlja da se radi o nekim nepoznatim riječima na sanskrtu, hindskim molitvama ili nekim drugim takvim mističnim bajalicama. Jedna od najvećih predrasuda o ispravnoj meditaciji jest ona koja kaže da je meditacija “mantranje”.

“Mantranje” bi bilo nešto kao beskrajno ponavljanje mantre (ili njezino ponavljanje određeni broj puta). Izgleda li vam to kao recept za smirivanje mentalne aktivnosti? Hoće li se mentalna aktivnost smiriti ako imate zadatak da mantru beskrajno ponavljate? Neće, to je bar jasno. Mentalna će aktivnost biti velika – i sastojat će se od mantre koju intenzivno ponavljate.

Znači, došli smo do još jednog sigurnog zaključka: mantranje nije meditacija!

Iz tog razloga, a i zbog činjenice da je izraz mantra prilično zlorabljen i da gotovo svatko ima svoje objašnjenje o tome što mantra predstavlja, što ona znači i čemu služi, u svom se pristupu držim izvornog izraza – pranava. Patanđali ga jasno definira i objašnjava kako i zašto se odvija proces meditacije.

Pranava u meditaciji ima važnu ulogu – pod uvjetom da je tehnika “prepuštanje prirodnom stvaralačkom impulsu” svladana kako valja. Kad učite ispravnu meditaciju, naučit ćete i svoju pranavu, prilagođenu vama. “Vibracija” svakog čovjeka je posebna, jedinstvena. Kao pranavu – oblik zvuka – u meditaciji je najbolje koristiti zvuk koji već postoji u nama pa je tako za nas prirodan.

Različite škole i tehnike meditacije – čak i ako slijede izvorni naputak o postizanju stanja smirene svjesnosti, to jest joge – koriste različita sredstva za meditaciju. Neka od njih su univerzalna, a neka, nažalost, imaju značenje (i time odstupaju od važnog Patanđalijevog naputka o “obliku bez sadržaja”) pa se može reći da koriste mantre, a ne pranavu. Tehnike koje, iako shvaćaju osnovno načelo kretanja duha prema unutra, ali koriste univerzalne mantre (recimo OM ili SO HAM), nisu u potpunosti prilagođene pojedincu. Neke suvremene varijante (poput Benstonove relaksacijske reakcije) omogućavaju uporabu bilo kojeg zvuka, dakle riječi po izboru, od izmišljenih slogova do riječi s nekim lijepim značenjem poput riječi “Ljubav” ili čak božjih imena, već prema pripadnosti nekoj religiji. Isto vrijedi i za tehnički ispravnu zapadnjačku metodu kršćanskog podrijetla imenom “Oblak nespoznatljivog”. Ona također posrće po pitanju uporabe sredstva za meditaciju, dopuštajući da ono ima neko značenje.

Neke škole i učitelji meditacije, posebice oni zasnovani na tradiciji, jednostavno iz nje uzmu “sveta imena”, obično nekih božanstava. Ponekad nas i uvjeravaju da to nije tako, a ipak naposljetku ispadne da jest. Zapadnjacima su te riječi nepoznate pa se time zadovoljava kriterij pranave (barem za Zapadnjake), ali je zanemareno pitanje individualne prilagodbe i otvoreno pitanje kulturološke ili čak religiozne manipulacije.

Dakle, što nam je činiti? O ispravnim sredstvima za meditaciju, dakle pranavama, ne znamo ništa, a očigledno postoje znatne razlike u naučavanjima. Čak ni Patanđali u svom spisu ne nudi podatke koji bi nam mogli pomoći, već samo iznosi opće načelo (uporaba oblika, odnosno energije riječi, a ne sadržaja koji prenosi).

Očigledno, našli smo se u nepoznatom području i nezavidnoj situaciji. Imamo nekoliko mogućih izlaza iz nje. Prvi je da jednostavno odmahnemo rukom i proglasimo cijelu priču o pranavama nepotrebnom. Drugi je da prihvatimo neko tradicionalno naučavanje kao ispravno, ali onda moramo na osnovi svog nepotpunog znanja odlučiti koje će to, između stotina njih, zapravo biti. Treći je da pokušamo znanstveno potvrditi ili oboriti zamisao o potrebi ispravne pranave u meditaciji. I četvrti je… pokušati otkriti znanje o pranavama vlastitim uvidom, odlaskom na mjesto s kojeg je ono prvobitno i nastalo.

Nije teško pogoditi kojim sam putem odlučio krenuti prije više od tri desetljeća. To, naravno, ne bih mogao da nije bilo prethodnog iskustva. Međutim, taj se pothvat pokazao lakšim nego što se na prvi pogled čini. Njegov rezultat je Integralna meditacija – moj osobni odabir “najboljeg” od svega ponuđenog. Uz sve uvažavanje mogućih drukčijih izbora, dozvolite mi da vam ukratko opišem osnovne zamisli iza izbora ispravne pranave, ali i samog postupka poučavanja.

U želji da našem analitičkom umu pružimo slobodne obavijesti i otvoren pristup svakome znanju, ponekad smo skloni zaboraviti zakone duha. Pitanje načina poučavanja meditacije može postati kamen spoticanja u znanstvenom razumijevanju toga postupka. Navikli smo na znanstvenu metodologiju u kojoj slobodno mijenjamo varijable i provjeravamo rezultate naših istraživanja. Ipak, svjesni smo da se takav postupak teško primjenjuje na društvene znanosti, a u psihologiji ili medicini mogao bi biti poguban. Čovjeka ne možemo ispitivati poput stroja niti mu smijemo tako pristupati.

Nadalje, u psihološkim pothvatima kao što je meditacija, u igri su razni činitelji, a ne samo mehanički proces primjene određene tehnike. U takvim slučajevima za uspjeh može biti presudan pristup osobe koja uči meditaciju, a još više pristup osobe koja je poučava.

Zbog svega toga, u pogledu znanstvenih istraživanja o meditaciji postoje određeni problemi. Jedan od njih je i taj što razne tehnike meditacije nisu usklađene u pristupu. Još je manje istraživanja koja bi utvrdila kakav učinak na uspjeh meditacije imaju različiti načini poučavanja. Jedan od rijetkih takvih pokušaja je istraživanje Patricie Carrington (1978.). Ta je psihologinja pokušala utvrditi standardizirani oblik kliničke prakse meditacije koji bi uklonio pogreške i redundanciju nastalu zbog različitih pristupa psihologa, odnosno instruktora. Primjerice, utvrdila je da na uspjeh meditacije mogu utjecati različiti činitelji poput očekivanja kandidata, utjecaja skupine koja s njim uči meditaciju, ritualizirani način poučavanja, karizmatični učitelj, pa čak i plaćanje ili neplaćanje školarine za pohađanje tečaja.

Veliko je pitanje koliko je u znanstvenom smislu moguće izdvojiti one varijable koje su presudne. Kad bi se u tome i uspjelo, opet ne bismo dobili pravu sliku jer meditacija ipak nije poput tablete ili nekog drugog materijalnog činitelja. Promjene u duh/tijelo sustavu mogu biti obuhvatne i, uz uklanjanje stresa, postupno mijenjati sustav uvjerenja praktikanta. Vjerojatno je da će dugotrajnija praksa potaknuti i promjene u navikama te zdraviji način života. Znanstvenik bi se opravdano mogao zapitati koliko svi ti činitelji djeluju na početni uspjeh u meditaciji. Primjerice, hoće li meditacija biti uspješnija ako bi se poučavala unutar nekog sustava uvjerenja ili samo kao tehnika samopomoći? Je li bolje za osobu da ima podršku skupine i kako razdvojiti djelovanje te skupine od djelovanja same meditacije? Takva i slična pitanja još uvijek čekaju odgovore.

Carrington je došla je do određenih zaključaka, koje je pretopila u Priručnik za instruktore klinički standardizirane meditacije (1979.). Ovaj podatak spominjem zbog zanimljive činjenice da su predstavnici mnogih starih tradicija koje su poučavale meditaciju također inzistirale na standardnim i provjerljivim postupcima poučavanja. No, budući da u to vrijeme nije bilo znanstvene misli u smislu u kojem ona postoji danas, standardizirani postupci provodili su se u okviru strogih, pa čak i ortodoksnih tradicija. Zbog zaštite ispravnosti postupaka poučavanja, mnoge su škole znanje o meditaciji držale u tajnosti. Iako je to naizgled suprotno znanstvenom postupku, cilj i svrha tajnosti i strogosti u pridržavanju određenih standarda poučavanja potpuno odgovara zaključcima do kojih je došla P. Carrington! Naime, ukoliko se previše varijabli prepusti slučaju ili individualnoj vještini instruktora, djelotvornost same meditacije može se značajno smanjiti.

Bez obzira na to sviđa li nam se pomalo mistična tajanstvenost učitelja staroga  kova ili pak slijedimo najnovija istraživanja koja ukazuju na potrebu standardiziranog postupka u svrhu osiguranja uspješnosti prakse, zaključak je isti: postupak poučavanja jednako je tako važan kao i sam postupak meditacije!

U tom se zaključku krije odgovor na pitanje zašto meditaciju ne možemo naučiti iz knjige. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da postoje individualne razlike koje instruktor mora uvažiti. Jedna od takvih individualnih razlika, vrlo važna i kod Integralne meditacije, jest izbor “sredstva” za meditaciju, odnosno pranave.

Neki su istraživači, poput Benstona (1975., 1984.), pokušali dokazati kako je samo sredstvo za meditaciju (mantra u njegovoj terminologiji) nevažna, pa su svojim ispitanicima nudili meditaciju pomoću slučajno izabranih besmislenih slogova. Očigledno, čak je i tada bilo povoljnih učinaka meditacije. Međutim, uvijek se radilo o kratkoročnim učincima, jer ispitanici nisu nastavljali s takvom praksom nakon obavljenog istraživanja. Pitanje je bi li uporaba bilo kakve riječi ili zvuka dala povoljne učinke na dugi rok.

Znanje o zvukovima i njihovu djelovanju na ljude zapadnjačkoj je civilizaciji posve nepoznato. S druge strane, istočnjačke tradicije poput indijske posjedovale su – ili su barem tvrdile da posjeduju – obuhvatno i duboko znanje o zvukovima ljudskoga glasa te povezanosti značenja i oblika u riječima ljudskoga jezika. Budući da pitanje izbora pranave smatram značajnim, dozvolite mi da ukratko opišem osnovne zamisli koje stoje iza tog izbora.

Prva je zamisao vrlo općenita, ali važna, te je u potpunosti u skladu s našom glavnom temom o sinkronicitetu: svemir se odražava sam u sebi. Svaki – pa i najmanji – djelić svemira sadrži informaciju o svemu, poput holograma.

Druga zamisao glasi da postoji jedan izvor svega što postoji. To bi moglo zvučiti filozofski (ako taj izvor nazovemo bitak) ili religiozno (ako ga nazovemo Bog), ali je čak u skladu s težnjama suvremene znanosti (koja će taj izvor svega što postoji možda nazvati jedinstvenim poljem).

Brzo povezivanje prve i druge osnovne zamisli dovodi nas do zaključka da je taj izvor posvuda, dakle i u nama.

Ali, hajdemo dalje.

Treća zamisao glasi da su svi promjenjivi oblici dostupni u svemiru oko nas neka vrsta titraja tog jednog izvora – poput žice koja vibrira ili mora koje stvara valove. Pojavni oblici su titraji ili valovi, a ono što titra je izvor sveg postojanja. Znanstvenici će vam danas većinom potvrditi da je suvremena slika svemira vrlo bliska opisanoj – sve u svemiru je titraj osnovnog polja, kako god ga mi nazivali.

Subatomske “čestice” nisu čestice, već polja energije – titraji i frekvencije. Sami atomi također su titraji, kao i molekule koje nastaju njihovim spajanjem. Svi predmeti koje vidimo oko sebe, u svom su osnovnom obliku titraji. To se odnosi i na živi svijet, biljke i životinje. I, da, naravno – to se odnosi i na ljude! Kad se suočite sa svijetom koji nije svijet čvrstih predmeta nego svijet titraja, onda u tome možete vidjeti apstraktne matematičke oblike (što je sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje) ili glazbu punu harmonija i kontrapunkta (što je također sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje).

Dakle, vi i ja smo samo titraj u golemoj i nedokučivoj glazbi svemira! Samo mali skup brojki i simbola u neshvatljivoj jednadžbi koja se zove život!*

(Napomena: U poučavanju Integralne meditacije koristim iznimno velik broj različitih kombinacija zvukova, to jest pranava: 8,1 x10²³! Da, to je 8,1 s dvadeset tri nule! Danas na ovom planetu živi otprilike 7 x 10⁹ ljudi. Milijun milijuna i još više, ukupni je broj mogućih zvukova odnosno uporabnih pranava. Ističem to zbog općenitog uvida u dubinu znanja o osobnoj prilagodbi kod poučavanja Integralne meditacije.)

Prije nego što vas ta misao odvede predaleko, morat ću vas vratiti na našu temu, a to je meditacija. Sjećate se, definirali smo je kao “proces smirivanja mentalne aktivnosti”. Sada smo ustanovili da smo titraj. Smirivanje aktivnosti je smirivanje i prestanak titranja. Kojeg titranja? Vašeg, onog što vi jeste.

Dakle, za najbolji pristup ispravnoj meditaciji morate početi od titraja koji vas predstavlja. On je sredstvo za smirivanje. Sredstvo za smirivanje aktivnosti ne može biti ništa drugo osim toga. Ako se sada prisjetimo svega što je rečeno o pranavi, onda je zaključak jasan: pranava je zvuk, titraj, koji izražava nas – to što mi jesmo, i nju je najbolje koristiti za proces meditacije.

Zamislite to ovako: kad biste sve vaše zvukove, sve titraje svih atoma i svih električnih impulsa koji struje vašim duh/tijelo sustavom čuli kao jedan zvuk, čuli biste svoju pranavu – oblik, zvuk, riječ bez značenja koja je najpogodnija za ispravan proces meditacije! Ipak, osim u iznimnim okolnostima, većina ljudi nije sposobna čuti zvuk koji sami proizvode. Zbog toga je potreban netko tko to ili čuje ili zna kako nekim drugim metodama, možda matematičkim (jer to je drugi način na koji možemo gledati na činjenicu svemira koji titra), doći do tog zvuka. Sve u svemu, od čisto psiholoških i praktičnih razloga za postojanje “učitelja meditacije”, odnosno suvremenom svijetu prihvatljivijeg “instruktora” pa do činjenice da je izbor pranave tanahan i zahtjevan proces, sve ukazuje na potrebu ispravnog poučavanja, odnosno učenja na ispravan način.

Nadam se da će vam sve ovo pomoći u shvaćanju – ne samo procesa meditacije, već i razloga zašto morate biti pažljivi kad pristupate jednom tako moćnom i važnom postupku kao što je ispravna meditacija.

***

Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Meditacija – što je to?”

***

Više informacija o tečaju Integralne meditacije.

Ukratko, meditacija NIJE:

• koncentracija
• kontemplacija
• vizualizacija

Koncentracija je usmjeravanje pažnje na neki objekt ili aktivnost; kontemplacija je čin pažljivog razmišljanja; vizualizacija je oblikovanje mentalnih vizualnih slika; sugestija je utjecaj na tjelesno ili mentalno stanje mislima ili idejama.

Ako prakticirate ili ste prakticirali bilo što od toga, a zvali ste to meditacijom, to je bio samo naziv koji ste pogrešno upotrebljavali. Ispravna meditacija je drugačija i može se definirati kao: proces postupnog smirivanja, a zatim i prestanka mentalne aktivnosti, uz zadržavanje svijesti u svom čistom obliku. Do tog stanja, stanja čiste svijesti i oslobađajućeg iskustva bezvremenosti, ne možete doći upotrebljavajući koncentraciju, kontemplaciju, vizualizaciju ili sugestiju. Sve su to oblici aktivnosti, dok meditacija podrazumijeva prestanak aktivnosti.

Slijedi važan uvid u prirodu meditacije: ako aktivnost prestaje, pogrešno je pitati kako se to radi! Meditacija se ne radi. Meditacija je prestanak djelovanja!

Zvuči jednostavno i, u biti, prestanak djelovanja jest najjednostavnija stvar na svijetu. Nisu vam potrebne nikakve sposobnosti, nikakvo znanje, nikakve okolnosti – jednostavno prestanete s ovim što sad radite i to je to.

Doista, gotovo da ne bi trebalo ništa više reći od ovoga! Ako možete sjesti i postupno prestati raditi bilo što – a to uključuje i vašu mentalnu aktivnost – proces smirivanja djelatnosti, odnosno njezina prestanka, zvat će se meditacija. Ono što ostane kad je taj proces završen, može se zvati različito: od jastva do ne-jastva, od punine do praznine, od “stanja joge” do “božanske nazočnosti”. Zovite to kako hoćete, ionako ništa ne mijenja na stvari. Više nije važno, meditacija je ispunila svoj smisao.

U ovom trenutku uklonili smo barem jedan veo magle neznanja: utvrdili smo da je meditacija smirivanje mentalne aktivnosti.

I, sada biste vi mogli reći: Odlično! Znači samo sjednem i ne radim ništa i to će biti meditacija?

Probajte.

Hajde, probajte!

Sjednite, zatvorite oči i nemojte raditi ništa.

Možete li?

Ah, možete sjediti mirno, ali ne možete smiriti misli? Izgleda kao da luduju, kao da dolaze i odlaze po svojoj volji, kao da nikad neće prestati?

Ako tako osjećate, vaše iskustvo potvrđuje iskustvo milijuna onih koji su se pokušali dovesti u stanje ne-aktivnosti, ali im to iz nekih neobičnih razloga nije uspijevalo. A trebalo bi. Jer, prestanak aktivnosti trebao bi biti jednostavan. Što se tu ima raditi? Samo se prestane raditi. A opet, izgleda da ne ide.

Hajde da to kažemo ovako: meditacija je prirodan proces koji vaš um zna obaviti bez ikakvih problema. Ali, kao i u slučaju drugih prirodnih procesa, ona se mora na neki način kultivirati. Drugim riječima, i prirodne sposobnosti moraju se razviti, to jest naučiti. Hodanje je prirodna sposobnost, ali da ste odrasli sa životinjama i da nikad niste vidjeli odraslog čovjeka kako hoda i da vas nitko nije poticao na hodanje, vi ne biste hodali. Morali biste na rehabilitaciju, odnosno habilitaciju – osposobljavanje za nešto što je prirodno, ali niste to naučili onda kada je trebalo.

Većina nas odrastala je u obiteljima u kojima se ne zna što je meditacija i ona se nikad nije prakticirala. Nitko nam o tome nije govorio niti nam pokazao primjerom kako se to radi. S druge strane, poučavali su nas vrijednostima mentalne aktivnosti, razmišljanja i koncentracije. Punili su nam um mnogim informacijama i ukazivali na potrebu napornog učenja (dakle, mentalne aktivnosti). Sve, ama baš sve u našem djetinjstvu i kasnije u životu ukazuje na potrebu i vrijednost mentalne aktivnosti. O prestanku te aktivnosti ni slovca.

I sad se čudite što imate teškoća s burom misli u svome umu? Nemojte se čuditi. Drukčije ne može biti.

Ali, dobra je vijest da ste naišli na ovu knjigu i da sad znate što je meditacija (smirivanje mentalne aktivnosti). Možda to još niste iskusili, ali druga je dobra vijest da se to može ispraviti na relativno jednostavan način. Ta se vještina može naučiti.

***

Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Istok i zapad: podrijetlo tehnika meditacije”

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Integralna meditacija”

Mnogobrojni šamani i vračevi starih tradicija širom planeta sačuvali su jedan ili drugi oblik prakse koju bismo mogli nazvati meditacijom. Gotovo uvijek, ti su se postupci povezivali s religioznim ili ritualnim običajima tih naroda. Upravo je zbog toga pojam meditacije povezan s mističnim iskustvima i posebnim, egzotičnim svjetonazorom.

Međutim, tehnike meditacije nisu ograničene samo na istočnjačku kulturu i samo na stare narode i njihove tradicije. Meditacija je bila, pa čak i dandanas jest, raširena i u kršćanskom svijetu. Još je sv. Augustin napisao kako pomoću meditacije “nadilazi čak i onu snagu u sebi koju zovemo pamćenjem; prolazi pored nje, tako da može pristupiti… božanskom svjetlu”.

Poznati kršćanski mistici, poput sv. Franje Asiškog ili Hildegard von Bingen, toplo su preporučivali vjernicima da osim molitve prakticiraju i zaranjanje u sebe. Drugim riječima, preporučivali su meditaciju.

Jedna od najpoznatijih kršćanskih meditacijskih tehnika dolazi iz četrnaestog stoljeća. Radi se o spisu nepoznatog autora pod nazivom Oblak nespoznatljivog. Taj spis opisuje tehniku dolaska do “nespoznatljivog” stanja svijesti, koje autor poistovjećuje s neosobnim Bogom. Međutim, meditacija je bila preporučivana još ranije. Primjerice, “Pustinjski očevi”, jedan od najstarijih kršćanskih redova, upotrebljavali su je da bi postigli stanje odmora u kojem “nepostojanje i nemislenost pročišćava dušu”. U petom stoljeću kršćanski mislilac Hesychius preporučio je posebnu “molitvu srca” za koju je tvrdio da omogućava “pouzdano znanje o sveobuhvatnome Bogu”. U suvremenom kršćanskom svijetu, tu je meditaciju obnovio Basil Pennington pod nazivom “usredištena molitva” (1982.). Danas, mnoge kršćanske crkve uz molitvene organiziraju i meditacijske skupine.

Ako svemu tome dodamo opće povećanje zanimanja za meditaciju i druge prakse osobnog razvoja, dolazimo do situacije koja ne zaslužuje ostati na rubovima naše kulture. Meditacija je danas duboko ukorijenjena u život ljudi. Novost je samo to što se tijekom posljednjih nekoliko desetaka godina putem masovnih medija ponovno “otkriva”.

U ovome trenutku meditacija je gotovo sveprisutna. Istoga dana, možda čak i u istome gradu, meditaciji će pristupiti budistički svećenik ne bi li postigao unutarnji mir koji će mu omogućiti čistoću osjetilne i mentalne spoznaje. Jednako tako, na kraju svog napornog dana meditaciji će pristupiti i menadžer uspješne banke ne bi li pronašao unutarnji mir koji mu je toliko potreban nakon svih stresova koje je preživio. Meditirat će i njegova supruga, uspješna umjetnica, baš kao i njihov sin, student prve godine prava. Radi li se o istoj pojavi? O istoj praksi? Prakticira li budistički svećenik ili njegov kolega kršćanin istu meditaciju kao i poslovni čovjek ili njegov mladi sin? Možda. A možda i ne. Naime, čak i ako svi oni vježbaju iste postupke koje nazivaju meditacijom, njihovi su motivi sasvim različiti.

Ako postoji nešto po čemu se suvremeni pojam meditacije razlikuje od tradicionalnog, onda je to upravo motivacija za vježbanje. Očigledno je da su se tehnike meditacije razvile u duhovnom i religioznom okružju. Pomoću meditacije ljudi su isprva dolazili bliže k Bogu. To, naravno, čine i sada. Međutim, suvremeno društvo, a mora se priznati i znanstveni pogled na svijet, meditaciju su sagledali u jednom sasvim drukčijem svjetlu. Ako je rezultat meditacije smireni um, onda je to upravo ono što nam je potrebno! Zar naš život nije prepun stresa i napetosti, briga i problema? Zar unutarnji mir nije lijek za takvo stanje? Zasigurno jest. Ali, kako postići unutarnji mir? Odgovor bi mogao biti: meditacijom!

Od sredstva koje je nekada pripadalo isključivo religioznom vidu života, meditacija je postala suvremeno sredstvo za borbu protiv stresa. Ortodoksnim zastupnicima pojedinih tradicija tako nešto nije se svidjelo. Mnogi učitelji meditacije koji su došli s Istoka, imali su problema s predstavnicima svojih tradicija. Optuživali su ih da “prodaju” znanje koje je uzvišeno i čisto. Tako je, primjerice, vrlo loše prošao Osho Rajneesh, kojeg su se njegovi Indijci odrekli, dok su ga Zapadnjaci slavili. Slično se dogodilo i Mahesh Yogiju, koji je na Zapad donio vrlo poznatu transcendentalnu meditaciju. Iako je uspio stvoriti veliku organizaciju na Zapadu, tradicionalno usmjereni predstavnici njegove vlastite škole prihvaćaju ga s podozrenjem.

Na stranu pitanje koliko je djelovanje takvih učitelja doista bilo korumpirano financijskim razlozima, činjenica je da se njihov “grijeh” sastojao u tome što su iz cjelovite tradicije izvukli praktične metode koje su mogli ponuditi svima, a ne samo onima rođenim u njihovoj kulturi. Možda je to bio gubitak za tradiciju, ali je svakako bio dobitak za čovječanstvo u cjelini. Jer, činjenica je da su istočnjačke kulture, a mogli bismo reći i stari narodi općenito, mnogo više znali o ljudskome duhu nego što to mi znamo danas. Baš kao što je zapadnjačka civilizacija usmjerila svoju pažnju prema van, istočnjačka ju je uglavnom usmjerila prema unutra. Znanost je otkrila zakonitosti prirode i ponudila nam tehnologiju koju jednako uspješno upotrebljavaju vjernici i ateisti. Duhovne tradicije otkrile su zakonitosti ljudskog duha i svijesti, koje također jednako tako uspješno mogu upotrebljavati vjernici i ateisti.

Naposljetku, to nije bilo prvi put da se običaj jedne kulture prihvatio u drugoj, pod uvjetom da je bio koristan. U srednjem vijeku, dok je vladala kuga, neki su liječnici, poput Paracelsusa i Nostradamusa, preporučivali ljudima da održavaju osobnu higijenu. To je značilo da redovito peru ruke prije jela i da se barem jednom tjedno okupaju. U to vrijeme takav pristup higijeni bio je nezamisliv. Zapadnom svijetu čistoća je bila gotovo nepoznata. Međutim, to nije bio slučaj s istočnjačkim kulturama. Mnogi religiozni obredi Istoka obuhvaćali su i religiozno kupanje, odnosno pranje. Paracelsusu, Nostradamusu i drugima nije bilo ni nakraj pameti da mijenjaju kršćanske običaje i da “uvoze” istočnjačku religiju. Ali, upravo su za to optuženi! Crkva ih je proganjala zbog njihovih preporuka o higijeni tijela, proglasivši ih herezom.

Radilo se samo o pogrešnom zapažanju onoga što čini bit neke religije. Kupanje i pranje nisu religiozni postupci. A opet, oni se mogu koristiti unutar obreda. Danas nam je smiješan i nezamisliv stav odbacivanja tjelesne higijene samo zato što je njezino podrijetlo u istočnjačkim kulturama. Jasno nam je da ona nema veze s religijom i svjetonazorom.

Ipak, kad se dotaknemo meditacije, također uglavnom razvijene na Istoku, odnosno unutar nekog religioznog ili duhovnog okružja, zaziremo od nje jer smatramo da ćemo s njom odmah morati prihvatiti i svjetonazor.

Desetljeća koja su iza nas, pokazala su da to nije tako. Meditacija je postala univerzalno sredstvo opuštanja i oslobađanja od stresa i danas ima vrlo malo veze s religijom. Naravno, to ne znači da je vjernici i dalje ne mogu upotrebljavati u okviru svoje religiozne prakse. Ipak, čak i ako tako čine, vjerojatno su barem malo motivirani upravo činjenicom da i njima, baš kao i ateistima ili agnosticima, stres predstavlja veliku prijetnju.

***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Oslobađajuće iskustvo bezvremenosti”

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Meditacija – što je to?”

Kad se osjećamo kao žrtva ili pokušavamo kontrolom svladati probleme, to radimo jer svijet doživljavamo kao prijetnju. Mi smo od njega odvojeni, osjećamo se usamljenima, malima i beznačajnima. Svaki zabrinut čovjek doživljava takvu podvojenost između sebe i svijeta. Primarni osjećaj je strah. “Ono drugo”, svijet koji je izvan nas, ne poznajemo. On prijeti, njegove su ćudi nepredvidljive, a njegovi zakoni tako raznoliki da se ponekad čine nelogičnima. Naša reakcija na takvu situaciju je bespomoćnost ili uzaludan pokušaj kontrole “onog drugog”. Zapažanje da smo od svijeta odvojeni i primarni osjećaj dualnosti uzrokom su nižih obrazaca ponašanja. No, je li naše zapažanje zaista ispravno? Prenosi li ono stvarnost takvu kakva ona jest?

Odavno je poznata izreka Tome Akvinskog: “Quidquid recipitur, ad modum recipientis recipitur.” U prijevodu: “Što se prima, prima se na primateljev način.” Svijet primamo našim zapažanjem. Ako on izgleda podijeljen između nas i onoga izvan nas, nije li, prema tome, ta podjela najprije nastala u nama samima? Primateljev način, bez obzira na stvarnost kakva jest, određuje stvarnost primatelja. Ista zamisao izražena je još ranije u vedskim spisima. Rg Veda (1:164:39) kaže: “Ričo akšare parame vjoman”, u slobodnom prijevodu “Znanje je različito u različitim stanjima svijesti.”

Ali, kakav je to “primateljev način” odnosno kakvo je to “stanje svijesti” koje nam prenosi poruku razdijeljenosti svijeta i nas, te stvara osjećaj straha i prijetnje?

Proces spoznavanja (primanja, doživljavanja svijeta) odvija se zbog postojanja tri zasebna činitelja. Prvo, mora postojati subjekt koji prima. Zatim, mora postojati objekt od kojeg se prima, a također mora postojati i neki proces kojim subjekt prima objekt. Ja (subjekt) zapažam (proces) svijet (objekt). Ova tri elementa mogu se ustanoviti u svakom procesu zapažanja odnosno doživljavanja.

Toma Akvinski nam, baš kao i drevne Vede, kaže da “primatelj prima na svoj način”. Kakvi su to načini na koje subjekt može doživjeti objekt?

Pitanje se ne odnosi na procese zapažanja, nego na ono što će subjekt od objekta doživjeti. Primjerice, subjekt (čovjek) može cvijet (objekt) promatrati (proces uključuje vidni podražaj), mirisati (njušni podražaj) ili dodirivati (taktilni podražaj). To su raznoliki procesi doživljavanja, i kao takvi stvaraju raznolike doživljaje u subjektu. Taj doživljaj stvoren u subjektu mogli bismo nazvati znanjem. Međutim, kada se kaže da primatelj prima na svoj način, ne misli se na raznolikost procesa kojima primatelj prima, već upravo na raznolikost znanja koja će nastati iz istog procesa!

U središtu pozornosti je dakle primatelj, subjekt. Ako dva različita čovjeka osjete miris ruže, stvorit će se dva različita doživljaja, dva različita znanja. Jedan će čovjek osjetiti ugodu, međutim, drugi bi mogao zaplakati jer ga miris podsjeća na nešto tužno. Upravo se tu, na razini primatelja, skriva razlog što neki ljudi doživljavaju svijet kao prijetnju i prema tom doživljaju oblikuju svoju reakciju.

Zašto, dakle, doživljavamo objekte našeg zapažanja kao prijetnju subjektu, kao prijetnju nama samima?

Odgovor na ovo pitanje neće uključivati samo površinske razlike nastale uvjetovanošću našeg doživljaja iskustvom. Sada nam nije važna razlika koja u poimanju svijeta nastaje zbog, primjerice, trauma u djetinjstvu, loših iskustava i slično, već nam je bitan proces koji se odigrava u samoj osnovi doživljavanja i na koji je imuno vrlo malo ljudi. Radi se o jednostavnoj činjenici da tijekom procesa doživljavanja objekt “prekriva” subjekt. On ga skriva ili se u njega “utiskuje”.

Ukoliko vam nije jasna ova tvrdnja, zapitajte se gdje ste i kada doživjeli subjekt sam po sebi? Na ovo će pitanje većina ljudi reagirati zbunjeno. Što znači “doživjeti subjekt sam po sebi”? To izgleda gotovo nemoguće. Ali nije! Upravo suprotno, doživjeti subjekt sam po sebi, ili svijest samu po sebi (jer subjekt jest svijest, ne može biti ništa drugo) vrlo je lagano. Ali nažalost, taj postupak, kao i samo iskustvo, i dalje je za većinu ljudi nepoznanica.

Ne bi trebalo biti tako. Posebice ne za Žrtve u odlasku i Kontrolore pred ostavkom. Stvaranje iskustva bezvremenosti nezamjenjiv je postupak i jednostavno ga ne smijete preskočiti. Svijest po sebi, čista i nezasjenjena, ostavlja doživljaj bezvremenosti jer nema ograničenja koja stvara objekt. Ako se svijest ispuni sadržajem, taj je sadržaj ograničava. On se odnosi na nešto, na neki predmet ili doživljaj koji je ograničen vremenom te posjeduje određene značajke. Svako uobičajeno iskustvo je takvo. Pogledajte oko sebe, i vaša će se svijest ispuniti sadržajem koji prenose osjetila. Počnite razmišljati o nečemu, i vaša će se svijest ponovno ispuniti sadržajem, ali ovaj put onim koji dolazi iz vašeg sjećanja ili ga u tom trenutku stvara um. Hoćete-nećete, takav sadržaj morate smjestiti u neke okvire vremena i prostora.

Sad zamislite da sadržaja nema, ali da ostane budnost svijesti. Samo postojanje, čista svijest. Možete li to zamisliti?

Teoretski vjerojatno možete, ali prava stvar jest – iskusiti takvo stanje. I to je ono što morate učiniti da biste dovršili pripremu za komunikaciju sa Cjelinom putem sinkroniciteta. Naravno, oslobađajuće iskustvo bezvremenosti dat će vam i mnoge druge dobrobiti. Najljepša od svega zapravo je lakoća kojom se to iskustvo postiže. A postiže se – ispravnom tehnikom tihe meditacije. Riječ “meditacija” danas je vrlo raširena, pa ćemo dužnu pažnju posvetiti razumijevanju tog pojma. Pritom ću opisati neke tanahne detalje samog procesa. Iako se ispravna meditacija uči u osobnom kontaktu (objasnit ću zašto je to tako) – bez razumijevanja samog procesa, a nakon toga i bez iskustva koje se njime postiže, doista nije moguće promijeniti doživljaj ugroze od strane neprijateljskog svemira. Možete promijeniti stav, pokušati promijeniti uvjerenje koje upravlja vašim životom, ali tek kad osjetite da ništa, ama baš ništa, ne ugrožava postojanje svijesti koja vas određuje, tek tada doista ćete se otvoriti i omogućiti sinkronicitetu da vas poveže sa Cjelinom.

***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Istok i Zapad: podrijetlo tehnika meditacije”

Iako je iskustvo preko dvadeset tisuća ljudi pokazalo da Integralna meditacija spada među najdjelotvornije takve tehnike, sada smo dobili i potvrdu njene djelotvronisti.

Čestitam Aleksandri Hampamer na stjecanju titule magistra poslovnih znanosti na DOBA fakultetu za primienjene poslovne i društvene studije, program Međunarodno poslovanje, Maribor, a kroz magistarski rad “Prevladavanje stresa na poslu uz mentalnu higijenu – tehnike tihe meditacije – za postizanje veće učinkovitosti”!

Cijeli rad možete preuzeti u pdf formatu OVDJE, a sažetak govori o sadržaju rada i rezultatima.

SAŽETAK

“U današnjem svijetu suočeni smo sa sve većim izazovima. Brzina života ubrzava, a mir i staloženost kao da su nestali iz svijeta u kojem živimo. Stres je postao sastavni dio života. Utjecaj stresa na privatni i poslovni život dokazan je mnogim znanstvenim istraživanjima. Posljedice vidimo svugdje – od fizičkog i psihičkog zdravlja, do ponašanja, u odnosima, radnoj učinkovitosti, a posljedično i na situaciju narušavanja mira u svijetu te sve češćih ratova. Stres utječe i razara naš mir, naše zdravlje, a samo mirni i zdravi pojedinci čine miran i zdrav svijet.

U suočavanju sa stresom zaboravljamo na potrebu prevencije, a ona je u odmoru. Odmor vraća naš tijelo/duh sustav u ravnotežu. Osim spavanja, odmor postižemo i različitim tehnikama opuštanja, poput meditacije.

Svrha ovog magistarskog rada je ukazati na važnost održavanja redovite mentalne higijene uz tehnike opuštanja za prevladavanje stresa te ukazati na važnost preventivnog pristupa upravljanju stresom na poslu putem tehnike tihe meditacije kako bi se povećala učinkovitost.

Empirijski dio istraživanja izradili smo na praktikantima Integralne meditacije. Testirali smo učinak Integralne meditacije na njihovo psihičko i fizičko zdravlje, smanjenje stresa, te posljedično na povećanje radne učinkovitosti kroz utjecaj na motiviranost, zadovoljstvo na poslu, manje pogrešaka u radu, bolju koncentraciju, brzinu rješavanja zadataka. Pokazali smo da postoji i želja praktikanata da se redovita praksa tihe meditacije uvede u radno vrijeme. Istraživanjem smo pokazali značajan utjecaj prakse Integralne meditacije na smanjenje stresa, fizičko i psihičko zdravlje te povećanje radne učinkovitosti.”

***

Ovom prilikom želim zahvaliti i svim sudionicima ispitivanja, praktikantima Integralne meditacije iz Hrvatske i Slovenije. Bez vas i redovite prakse IM-a ovaj rad ne bi bio moguć.

Tečajevi Integralne meditacije u posljednje vrijeme sve se više traže, a potvrda učinkovitosti tehnike pridonjeti će daljnjem povećanju broja praktikanata.

NEKI OD REZULTATA ISTRAŽIVANJA

94.5% ispitanika zadovoljno je rezultatima prakse IM, 87,3% primijetilo je poboljšanje tjelesnog zdravlja, 93,6% poboljšanje psihičkog zdravlja, 81,8% smanjenje stresa na poslu.

Nešto neodređeniji ali ipak odlični su rezultati što se tiče motiviranosti na poslu (47,3% povećanje motiviranosti + 40,9% “možda povećana motiviranost”), smanjenu pogrešaka u radu (47,2% smanje pogrešaka + 44,4% “možda smanjenje”) i poboljšanoj komunikaciji među suradnicima (45,5% veliko poboljšanje + 43,6% “manje poboljšanje”).

Što se tiče ostalih parametara ispitivanja koji dolaze u razredima, rezultati su također vrlo dobri. Primjerice, smanjenje osjećaja “pregorenosti” zbog posla te povećanje koncentracije za više od 20% nastupilo je u 60% slučajeva.

83,2 % ispitanika bi rado meditiralo u radnom okruženju (na poslu) kad bi im poslodavac to omogućio, ali samo 22,6% smatra da je u realnom okruženju tako nešto moguće.

Zanimljivo je primijetiti i analizu rezultat u odnosu na duljinu prakticiranja IM te dob ispitanika koji pokazuju da dob ne igra presudnu ulogu, ali da se rezultati povećavaju s duljinom prakse IM.

(Navod iz rada): “Utjecaj prakse integralne meditacije na osjećaj povećane motivacije, broj pogrešaka u radu, brzinu izvršavanja radnih zadataka, koncentraciju i stres na poslu mjerili smo Pearsonovim koeficijentom korelacije između praktikanata koji prakticiraju integralnu meditaciju do godine dana u odnosu na višegodišnje praktikante integralne meditacije te smo utvrdili jaku pozitivnu vezu i rast osjećaja veće učinkovitosti pri dužem (više od godine dana) prakticiranju Integralne meditacije pri čemu nam je dob ispitanika pokazala srednje jaku pozitivnu vezu pa možemo zaključiti da dob ispitanika nije dominantna za osjećaj učinka prakse integralne meditacije na učinkovitost na poslu.

Opće zadovoljstvo na poslu povezano je s dužinom prakse integralne meditacije pri čemu praktikanti integralne meditacije koji vježbaju meditaciju duže od godine dana imaju 38% veći osjećaj zadovoljstva na poslu od praktikanata koji vježbaju meditaciju do godine dana dok je ukupan postotak osjećaja zadovoljstva na poslu čak 96,4% kod praktikanata koji meditiraju duže od godine dana.”

Povlačim se na četrnaest dana. Nekolicina njih također, ali zapravo smo podijeljeni u dvije grupe po sedam dana. Prvih sedam dana za napredne, a drugih sedam dana za još naprednije.

Međutim, svatko od njih prošao je temeljitu pripremu koja je u nekim slučajevima trajala i više od dvije godine. Vrijedilo je, jer prilike za ovako duboko istraživanje tajni svijesti nisu česte. Mada, ako me pitate, svake godine bi trebalo napraviti jedno “generalno spremanje”, odustajanje od buke i okretanje unutra, na mjesto savršenog mira, ravnoteže i unutarnje snage.

Snijeg je tokom tog razdoblja mira više nego dobrodošao. Naš svijet će utihnuti i ustuknuti pred sjajnom bjelinom, onom izvana ali još više onom iznutra.

Kako je s vama? Poznajte li vi takvu tišinu u kojoj nema ničega osim – svijesti? Znate li kako do nje doći? I što je još važnije, koliko dana u godini ste tamo i nigdje drugdje?

Možda se ponekad i javim iz te tišine, a možda i ne. Kasnije, ako bilo kada poželite doživjeti ovako nešto, znate gdje me možete pronaći.

Zatim sam, gotovo slučajno pročitala što Adrian piše o meditaciji i osjećaj je bio sasvim drugačiji. ‘Da, to je to’, rekao je unutarnji glas. ‘Konačno netko tko očito zna što je meditacija!’ Odmah je pala odluka o dolasku na osnovni tečaj Integralne meditacije.

Nisam računala na to da će IM imati tako snažno djelovanje. Nisam se uopće opterećivala s tim da li ću redovno meditirati ili neću. Međutim, postalo mi je tako ugodno da uskoro nisam željela preskočiti ni jednu meditaciju.
IM je postala dio mog života, kao svakodnevno tuširanje. Bez meditacije nešto bi nedostajalo; nešto bitno. Možda je to bilo zbog toga jer sam prethodno doživjela tako snažan stress; stress od one vrste koja te baci u krevet na više mjeseci i zbog čega osjećaš da ti se mozak doslovce trese. Vjerojatno sam upravo zbog toga tako duboko i snažno osjećala djelovanje meditacije. IM je djelovala blagotvorno, pročišćavajuće i smirujuće. Kasnije mi je pomogla prebroditi još jednu bolest s kojom sam se borila šest mjeseci.

U međuvremenu sam jednom namjerno prestala meditirati, čisto da vidim kako ću se osjećati. Hm, brzo sam se predomislila. Nije bilo dobro.

Želim naglasiti slijedeće: kako vrijeme prolazi, sve više postajem svjesna učinaka meditacije. Osjećam kako se mijenjam. Polako, gotovo nečujno, blago i bez napora unutar mene pomiču se planine. Doista. Iznutra prema van, a ne obratno. Na taj način se mijenja moj svemir. Lijepo je, prelijepo. Nema straha, osim ponekad od samih promjena. A one se, ipak, bez sumnje kreću u najboljem mogućem smjeru.

Napisala sam sve ovo jer ponekad vidim da ljudi koji završe tečaj IM neko vrijeme meditaraju, a zatim otplove u neke druge vode. Traže i traže, odlaze na nove tečajeve i tako cijelo vrijeme. Neka, ako im tako paše. Ja ću ostati kod onog što mi čini dobro. Tek s protokom vremena čovjek jasno vidi što sve to zapravo znači. O dobrim i zanimljivim ljudima koje sam upoznala na zajedničkim meditacijama ne treba niti govoriti!

Kako zbuniti početnika u meditaciji? Vrlo lako. Na jednom mjestu skupite sve moguće savjete o tome kako se meditira (ima ih na tisuće, a mnogi su kontradiktorni jedan drugom), začinite to s malo (ili mnogo) egzotičnih pojmova, dodajte zrnce fanatizma i predanosti guruu (taj dio nije obavezan, ali je čest) i sve skupa ukrasite rečenicama koje zvuče inspirativno, ali zapravo ne govore mnogo.

Riječ “meditacija” jedna je od onih koje najviše zbunjuju, pa su prosječnom neupućenom čovjeku potpuno nejasne. Na “meditaciju” se naizgled može nadodati bezbroj značenja, a da ona ostane ista. Mogu je upotrebljavati ljudi koji pod tim podrazumijevaju suprotne stvari (primjerice, netko vizualizaciju, a netko koncentraciju). I naravno, svatko od nje čini što mu god volja pa tako meditacija može postati i hodanje, pecanje, duboko razmišljanje, besposličarenje, slušanje gongova ili pak savijanje tijela u bhujapidasanu (ne pitajte što je to, nevažno je za daljnji tijek ove priče).

Odmah ću vam pokazati kako pojam meditacije nije uopće složen ni nejasan, niti je točno da se ne može definirati jasno i izravno. Evo najjednostavnijeg i najizravnijeg odgovora na pitanje što je to meditacija: SMIRIVANJE MENTALNE AKTIVNOSTI.

Zvuči jednostavno, zar ne? Tri riječi i… pojam meditacije je potpuno objašnjen. Meditacija je proces smirivanja uma; proces u kojem mentalna buka prestaje i nastaje mentalna tišina. Izvorni naziv za to iskustvo je (pazite sad, još jedan od zloupotrijebljenih i iskrivljenih pojmova koji su došli iz Indije!) – joga. Joga je stanje nepomične ili neuznemirene svijesti, a meditacija je proces kojim se do tog stanja dolazi.

Na drugim mjestima pisao sam opsežno o tome (primjerice članak “Treba li nam meditacija” ili knjiga “Daj, čovječe, idi meditiraj”), a u ovome ću članku poradi demonstracije zbunjujućih naputaka analizirati jedan takav pokušaj.

Pitanje koje sam dobio glasilo je ovako: “Željela bih da mi netko iskusan u meditaciji objasni je li ovaj pristup ispravan. Radi se o tečaju meditacije koji je osmislio Sri Chinmoy. Željela bih početi meditirati, a nemam pojma kako, niti se snalazim u svim tim meditacija/kontemplacija/koncentracija stvarima.”

Dakle, u nastavku članka možete pročitati detaljnu analizu spomenutog “tečaja meditacije”. Prije nego što se pristaše Sri Chinmoya osjete ugroženima i prozvanima (to će se gotovo neizbježno dogoditi), želio bih istaknuti da sam taj primjer uzeo iz mora sličnih primjera. Također bih želio istaknuti da ne kritiziram Sri Chinmoya u cjelini. Štoviše, cijenim njegovu poeziju, glazbu, sport i mirovne napore. Susreo sam se s njim još sedamdesetih godina (dok su neki od vas bili sasvim malecki ili možda još nisu ni bili ovdje) kroz glazbu i filozofiju Johna McLaughlina i Carlosa Santane. Za ovog drugog ste čuli, ali vjerojatno niste znali da je tada pod Chinmoyevim utjecajem nosio ime Devadip Carlos Santana. Onaj prvi, John McLaughlin, je jazz i jazz-rock gitarist (moj nekadašnji glazbeni i gitaristički uzor), njegovo je duhovno ime (koje mu je također dao Sri Chinmoy) bilo Mahavishnu, a njegov band Mahavishnu Orchestra doista me oduševljavao!

Međutim, što se tiče meditacije… Ah, ako imate jasnu predodžbu o tome što je ona, nećete pomiješati sve u istu kašu. Čak i ako je netko plemenit čovjek, ne znači da dobro poučava meditaciju niti da su njegovi sljedbenici shvatili o čemu se radi.

U redu dakle, imamo konkretan primjer promašenog pokušaja opisivanja meditacije. Poveznicu ću preskočiti, a ako vas baš zanima, siguran sam da ćete sami pronaći originalni tekst koji ću analizirati. Kroz tu analizu čitatelj će dobiti zorni prikaz postojećih zabuna koje su prisutne u svijetu “duhovnosti”.

Ukazat ću na bitne točke koje je potrebno razumjeti u vezi meditacije. Potrudio sam se pronaći i dobre strane u tom primjeru, no nejasnoće stvaraju dodatnu štetu u razumijevanju meditacije pa jednostavno nema druge nego jasno ukazati na pogreške.

Početna zbunjenost

Na samom se početku kaže: “Kroz jednostavne vježbe vizualizacije, koncentracije i meditacije te tekstove koji su izbori iz knjiga Sri Chinmoya dobit ćete uvid u to što je meditacija i kako ispravno meditirati.”

Već u samom startu miješa se koncentracija, kontemplacija i meditacija. Ne može se kroz vježbe koncentracije naučiti meditacija, niti išta o njoj. Ta osnovna zbunjenost nastavlja se i kroz preporuke za praksu.

Pod podnaslovom “Početak” skriva se dodatni miks nepotrebnih naputaka – ističe se važnost vanjskog izgleda (pranje tijela, čista bijela odjeća, mirisni štapići, cvijeće). Da se razumijemo, nemam ništa protiv čistoće i dobre atmosfere, a posebno protiv toga da se neki postupci smatraju ritualnima. Međutim, isticati to kao početak procesa meditacije naprosto je smiješno. To jest, bilo bi smiješno da upravo takvi napuci nisu prevukli sjenku preko očiju mnogih zapadnjaka koji jednostavno nisu mogli uočiti bit, jer je bila prekrivena šarenim pokrivačem (u ovom slučaju bijelim) koji se, paradoksalno, naziva – “meditacijom”.

Slično vrijedi i za naputke o brahma muhurti – najboljem vremenu za meditaciju. Ponovno, budući da poučavam i prakticiram jyotish, znam sve o muhurti, i ne poričem vrijednost pravog vremena za određene postupke. Ali ne i za meditaciju! Naime, ako je meditacija prestanak aktivnosti (postupaka) – kakve veze onda ima muhurta (najbolje vrijeme za neki POSTUPAK) s tim? To može izreći samo netko tko ili ne poznaje bit stvari ili pak namjerno želi istaknuti neki dio tradicije (u ovom slučaju indijske). Ne znam što je u ovom slučaju točno, ali – uglavnom, ništa od toga nije potrebno za dobru meditaciju.

Kontradikcije

Onda slijede, ah, pravi biseri! Kaže se: “Zatim, kad se sprema zalazak Sunca, možete gledati u zalazeće Sunce i pokušati meditirati deset minuta. Za to vrijeme nastojte osjetiti kako postajete jedno sa Suncem, s prirodom svemira.”

Ovo može zvučati kao naputak za meditaciju nekom neiskusnom i naivnom zapadnjaku željnom egzotičnih stvari ili bijega od svakodnevne grubosti. Međutim, to ni približno nije tako. Kako se to “nastoji osjetiti jedno sa Suncem”? I kako to “nastojanje” pomiriti s procesom SMANJENJA MENTALNE AKTIVNOSTI koji jest meditacija?

Nikako. To jedno s drugim nema veze. Međutim, autor tog teksta očito ne razumije da nema nikakvih nastojanja u meditaciji ili pak ne zna kako to na pravilan način izreći. A ako je tako, bolje bi bilo da ne govori ništa nego da pod meditaciju gura svu silu napora, nastojanja, pokušavanja i usmjeravanja.

Neupućenom i neiskusnom nije lako vidjeti te kontradikcije. Posebice stoga što smo navikli na naputke o postupcima, o djelatnostima. Meditacija je prestanak djelatnosti i ne može se prenijeti napucima koji savjetuju neku djelatnost, a tekst je ispunjen upravo time!

Evo još nekih primjera: “dok dišete POKUŠAJTE disati što sporije”; po mogućnosti NAPRAVITE malu stanku između udisaja i izdisaja; ZADRŽITE malo dah na par sekundi; svu pažnju USMJERITE na svoje disanje; mir koji ste osjetili POKUŠAJTE zadržati…; dok meditiramo ono što zapravo ČINIMO je da ulazimo dublje i dublje…; ZAMISLITE da ne udišete kroz usta i nos nego kroz srčani centar; ponavljajte ovo svjesno i KONCENTRIRANO nekoliko minuta”; itd.

Mogao bih ovako nastaviti gotovo unedogled. Većina navodnih naputaka za meditaciju napuci su za koncentraciju, napor, postizanje nečeg, kontrolu nad nečim… Riječju, ništa od meditacije.

Jedna od najvećih stranputica je rečenica: “Ako ste početnik, onda morate početi s čitanjem duhovnih knjiga i spisa.”

Naravno da ne morate! Čitanjem “duhovnih spisa” vam se samo želi nametnuti određeni svjetonazor koji nema nikakve veze s praktičnom i univerzalnom tehnikom ispravne meditacije.

Tu i tamo mogu se pronaći naznake blijedog razumijevanja procesa meditacije, poput rečenice: “…to nismo mi, to čini naš unutarnji Pilot, Svevišnji…”

Na stranu nametanje svjetonazora (spominjanje Boga u kontekstu meditacije potpuno je nepotrebno), da, točno je, meditaciju ne radimo mi. Meditaciju ne RADIMO. Meditacija je smirivanje, prestanak svakog rada i djelovanja. Kako bismo mi to mogli RADITI?

Ali, eto, ta mala točna izjava u oštroj je suprotnosti sa svim praktičnim savjetima o tome kako se meditira!

Kao što se dogodilo na mnogim mjestima, tako se vjerojatno dogodilo i ovdje: nekada davno u tom je učenju bilo nečega, ali su sada ostale samo slutnje ispravne meditacije skrivene iza naizgled inspirativnih riječi. Stvarne povezanosti s praksom, koliko vidim, nema.

Slijede daljnji napuci koji s meditacijom imaju veze k’o i bicikl sa zvijezdama. “Udišite radost, izdišite tugu… pokušajte osjetiti ovo, pokušajte osjetiti ono…” Nije potrebno više komentirati, nadam se.

Koncentracija

U drugom koraku, tekst čak i odustaje od bilo kakve “meditacije”, izrazivši tvrdnju da je koncentracija preduvjet za meditaciju (početnici bi trebali vježbati koncentraciju barem nekoliko mjeseci, kaže se). Ovakav je obrat tipičan za nerazumijevanje meditacije i uobičajen u mnogim indijskim praksama zasnovanim na pogrešnom razumijevanju joge.
Tvrdnja o koncentraciji kao preduvjetu za meditaciju besmislena je. Zašto bi netko trebao veliku sposobnost aktivnosti uma (koncentraciju) da bi smirio um (meditacija)? I najneobrazovaniji pastir koji nikad nije učio ni vježbao ama baš ništa, bez problema može odmarati. Njemu je to čak i lakše nego onome čija je glava ispunjena nepotrebnim pojmovima.

Sposobnost manje aktivnosti ne ovisi o sposobnosti veće, pa je takav put – kroz koncentraciju do meditacije – samo znak neznanja i nerazumijevanja prirode stvari. Nažalost, ovdje se radi i izravna šteta potencijalnom meditantu: jednom kad usvojite i uvježbate pravila koncentracije, zbog navike će vam biti mnogo teže otpustiti ta pravila i doista meditirati. Meditacija je mnogo prirodnija i lakša onome tko nikada nije vježbao koncentraciju.

Nakon toga nastavlja se miješanje koncentracije i meditacije u kašu koju je teško razmrsiti. Primjerice, nakon lijepe priče iz Upanišada o tome kako je meditacija “ono mjesto između misli”, ponovno, bez bilo kakvog uviđanja kontradikcije, preporučuje se “NASTOJANJE da se proširimo”. Naravno, “nastojanje” je misao sama po sebi. Ili, POKUŠAVANJE viđenja neba u svom srcu – to je misao i aktivnost, a ne “mjesto između misli”.

Zbunjenost sada već poprima tragične razmjere jer se navodno govori o “naprednim stadijima” meditacije.

Kontemplacija i brojanice

Slijedi priča o kontemplaciji koja, naravno, još više komplicira stvari uvodeći apstraktne pojmove Boga, Svevišnjeg, Apsolutnog itd. Ako početnik do sada nije bio zbunjen, sada sigurno jest. Međutim, budući da je početniku to nepoznato područje, mogli bi ga privući nepoznati izrazi, nadahnuće i lijepe misli – i na kraju, ako proba i ne uspije – uvijek ostaje pitanje vjere koje će se prije ili kasnije pojaviti, zajedno s odanošću guruu. Jer, ako nećete moći sve to činiti i ako u tome ne uspijevate, mora da vi nešto pogrešno radite! Naravno, guru je ušao u priču nešto kasnije u tekstu.

No, idemo dalje… pod podnaslovom “Mantra/japa” krije se još jedna pogrešna zamisao o meditaciji. Ponavljanje neke mantre (najbolje glasno, kaže se, a slika brojanice sugerira da brojite koliko puta ste je izgovorili) nudi se kao oblik meditacije. Ponovit ću još jednom: nikakvo ČINJENJE nije meditacija – a izgovaranje mantre i brojanje “japa male” najmanje!

Tek poradi informacije – i sam prakticiram i poučavam neke tehnike (primjerice Rasa tehnike), unutar kojih se koristi ova metoda kao preventivna tehnika (upaya) iz jyotisha. Međutim, ponovno, zbrda-zdola miješanje raznih tehnika i nazivanje toga meditacijom ili pripremom za nju ili pak dijelom meditacije neprihvatljivo je. Ne samo da zbunjuje i zavodi, nego onemogućava jasno razumijevanje bilo čega u razvoju svijesti.

Zatim slijedi pojednostavljena priča o mantri OM i tome što s njom raditi, pjevati je, kada, koliko puta… Opet – ništa od meditacije.

Ima još naizgled točnih, ali u cijelom kontekstu zbunjujućih naputaka. Primjerice, pod podnaslovom “Molitva i meditacija” kaže se: “U meditaciji ne govorimo ništa, ne mislimo ništa, ne želimo ništa…”. U redu, to je savršeno točno, ali sasvim suprotno svim onim prethodnim napucima o nekakvom činjenju (koncentracije, pjevanja, brojanja, zamišljanja, osjećanja…).

Zbog svega toga, a posebice miješanja naputaka, većina ljudi nekako stekne dojam da je sve to isto, sve to pripada istom postupku “meditacije”.

Još jednom, ponavljam definiciju ispravne meditacije: SMIRIVANJE MENTALNE AKTIVNOSTI. Jednostavno, čisto i jasno. Kad bi se barem cijeli taj tekst (i tisuće drugih, jednako zbunjujućih) držao toga. Ali, ne! Umjesto toga slijede vježbe u kojima (vježba broj devet, primjerice) moramo zamišljati lotos na kojem je na svakoj latici ispisana mantra OM!

Od meditacije ni traga…

Guru

Četvrti korak nastavlja istu priču o ne-meditaciji. Sada se izravno prelazi na vizualizaciju (vrt u našem srcu), glazbu (ništa protiv nje nemam, naravno), i na sport (ni protiv njega ništa nemam, štoviše, drag mi je srcu i tijelu). Sve u redu, ali kakve to veze ima s “tečajem meditacije”? Sve je to dobro za vaš duh i tijelo, ali NIJE meditacija.

Moram priznati da sam se na ovom mjestu već pomalo umorio od čitanja. Previše je toga otišlo ukrivo da bi se uopće isplatilo pohvatati sve te krivulje. Možete nastaviti sami, stvari se više-manje ponavljaju.

Ipak, posebno me “užasnula” zamisao o tehnici meditiranja nad slikama raznih gurua da biste odabrali svojega. Ajme…

Pametnome dosta.

Ponovit ću odlomak koji ste već pročitali na početku. Ne kritiziram Sri Chinmoya u cjelini. Štoviše, cijenim njegovu poeziju, glazbu, sport i mirovne napore. Međutim, što se tiče meditacije… Ah, ako imate jasnu predodžbu o tome što je ona, nećete pomiješati sve u istu kašu. Čak i ako je netko plemenit čovjek, ne znači da dobro poučava meditaciju niti da su njegovi sljedbenici shvatili o čemu se radi. Svaka čast Sri Chinmoyu, ali hrvatske web-stranice s “tečajem meditacije” čisti su promašaj. Štetan, još k tome.

Ne kvarite tišinu bukom

Osim one priče iz Upanišada (o prostoru između misli) i Chinmoyevih riječi da “u meditaciji ništa ne mislimo ni ne želimo”, s pozitivne strane vrijedi istaknuti jedan odlomak (nalazi se na samom početku teksta, pa sam se isprva ponadao da će i ostatak krenuti u tom smjeru, što se, nažalost, nije dogodilo).

“Kad govorimo o meditaciji, krećemo se u području gdje se, već po tradiciji, istina prenosi neposredno u tišini, pogledom, pokretom, dodirom. Jedan od najpoznatijih primjera učenja u tišini je Buddhina propovijed s cvijetom; kada je Buddha pred okupljenim mnoštvom, ne rekavši ni riječi, jednostavno držao cvijet u ruci! Kao što i Sri Chinmoy govori: ‘Svi pravi duhovni učitelji poučavaju meditaciju u tišini.’”

Ako je tako (a jest, jest!), zašto ste tišinu pokvarili s toliko buke? Zašto ne poučavate tišinom, izravno, tako kako valja, tako kako je jedino moguće, dopuštajući umu da sam odabere smjer kojim želi ići, smjer koji završava potpunom unutarnjom tišinom koju su stari mudraci zvali stanjem joge? Niti je taj postupak težak, niti je poučavanje problematično. Svatko to može i to, doslovce, u nekoliko minuta. Meditacija je najjednostavnija stvar na svijetu, dostupna svakome u svakom trenutku, na svakome mjestu. Sve ovo drugo – nije meditacija.

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od stotinu osam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

Neki odmahuju rukom – što će to nama? Neki jedva čekaju neki trenutak mira u kojem će se posvetiti sebi – za to im je kažu, dovoljna meditacija. Tek rijetki – još uvijek u manjini – shvaćaju da im je život nametnuo tempo i pritisak koji jednostavno zahtijevaju vještinu opuštanja.

Da, točno je, mnogi ljudi se ne znaju opustiti. Ili su nekada znali, ali sada im, nekako, ne ide. S druge strane, sve više ljudi traži sebe. Često osjećaju besmisao i traže dublju svrhu i smisao svog života. Ili barem pravo da ga prožive u punini. Zbog očigledne potražnje, pojavila se i ponuda: mnogobrojne tehnike i metode koje obećavaju isto: oslobađanje od stresa i duhovni napredak. Većina njih u svom nazivu ima i riječ “meditacija”.

Pretpostavimo da ste zaključili da vam je učenje neke tehnike meditacije potrebno. Kako se snaći u postojećoj ponudi? Budući da sam prakticiram i podučavam vlastitu tehniku Integralne meditacije, jasno je da ću i vama to isto preporučiti. Međutim, nadam se da ću vam usput također objasniti i osnovna načela meditiranja. Ne zato da bih vas podučio meditaciji (najbolji način učenje je uvijek u osobnom kontaktu), već zato da vas informiram o nekim univerzalnim načelima po kojima možete razlikovati meditaciju od… nečeg drugog.

Za početak, ukazat ću vam na neke izraze koje NISU meditacija: koncentracija, vizualizacija, sugestija, hipnoza, vjera, filozofija, kontemplacija (razmišljanje), uviđanje, usklađivanje energije, buđenje energije, iscjeljivanje, bioenergija, mantranje ili vrtnja čakri.

Ali, reći ćete, zar se riječ “meditacija” ne pojavljuje uvijek uz te i neke druge slične pojmove? Ne uvijek, ali istina je – pojavljuje se često. Međutim, ta povezanost nije ništa veća ili manja od povezanosti meditacije i sporta, zdravlja, trčanja, ljubavi ili vašeg posla. Meditacija vam u svemu tome može pomoći, ako vas ta područja života zanimaju. Ali, nemojte pogriješiti i zamijeniti ju s nekim od tih postupaka. Upravo to, međutim, ljudi najčešće čine!

Dakle, kad vam netko kaže meditacija, nije poželjno sve prihvatiti kao jednako. Pitajte, barem općenito, o čemu se radi? Ako odgovor ukazuje da se radi o zamišljanju bilo čega, od svjetlosti do energije u vašem tijelu, preko simbola, slika ili bilo kakvog sadržaja, znat ćete da se radi o vizualizaciji, kontemplaciji ili sugestiji. Pitajte da li je tehnika lagana? Ako nije, vjerojatno se radi o nekoj vrsti koncentracije. Pitajte nadalje da li ju možete raditi sami? Ako vam je za nju potrebno bilo kakvo vanjsko sredstvo, poput CD-a, neke opreme ili nekog čovjeka, ne radi se o meditaciji (iako će ju neki ponosno nazvati “vođenom meditacijom”) već o vrsti kontrolirane sugestije (u najboljem slučaju) ili manipulaciji odnosno neželjenom energetskom utjecaju (u najgorem slučaju). Usprkos tome, razne druge tehnike mogu imati pozitivne učinke. Očito ih, na svom području, i imaju, inače ne bi opstale. Ali, zapravo je pogrešno nazivati ih meditacijom. Što je onda meditacija?

Istina o meditaciji

Na nesreću, pravi naziv za proces meditacije je zlouporabljen do te mjere da ne vjerujem da se ta opća percepcija može promijeniti. Ipak, ako doista želite razumjeti o čemu se radi, onda morate i to znati. Dakle radi se o jogi.

Aha, reći ćete, joga! Znam za to! Ispričavam se, ali sumnjam da znate. Ono što ste pomislili ili vidjeli u svom umu najvjerojatnije su bile asane – niz vježbi tijela koje su na zapadu uzurpirale naziv joga. Iako su one dio joge (jedan mali, sasvim mali i gotovo nevažni dio), prava joga je nešto drugo. Otac joge, pisac poznatih “Joga sutri” zvao se Patanđali. Iza tog neobičnog naziva i imena krije se važno i univerzalno znanje.

Na samom početku svog spisa, Patanđali definira jogu kao “stanje svijesti bez pokreta”. Ili, “nepomična svijest”. Uz napomenu da se NE radi o koncentriranoj ni na bilo koji način aktivnoj svijesti, možemo reći da je stanje joge mirno ili smireno stanje svijesti. Dakle, joga je stranje u kojem je naš duh miran i ne kreće se, ali postoji budnost te, posljedično tome, velika ugoda. Zgodno, zar ne? Stanje joge je upravo ono što nam je danas potrebno kao ravnoteža stalnom nemiru, iscrpljenosti i mentalnoj buci kojoj smo izloženi.

Joga međutim, nije samo imenica, već je i glagol. Ako zanemarimo uobičajenu predrasudu o jogi kao tjelesnom vježbanju, jogu kao proces mogli bismo definirati na slijedeći način: postupno smirivanje mentalne aktivnosti sve dok se ne dosegne stanje svijesti bez pokreta. I time smo ujedno definirali ispravan proces meditacije!

Meditacija je dakle proces smirivanja mentalne aktivnosti. Ukoliko vas netko vodi, ili sami zamišljate, recimo, svjetlo koje izlazi iz vaše glave i povezuje vas s udaljenim zvijezdama, vi ne meditirate, jer se vaša mentalna aktivnost ne smiruje. Štoviše ona se povećava i usmjerava u određenom smjeru procesom koji se ispravno naziva vizualizacija, a ne meditacija. Ako uporno zurite u svjetlo svijeće, neko božanstvo ili u beskraj ponavljate neku mantru, ni tada ne smirujete svoju aktivnost, nego ju povećavate usmjeravajući um na taj određeni sadržaj procesom koji se ispravno naziva koncentracija, a ne meditacija. Ako koristite afirmacije ili uvjeravate sami sebe da ste opušteni i mirni, ni tada ne meditirate već koristite (auto)sugestiju. Ako analizirate svoje mentalne obrasce, podsvjesne motive ili traume, bavite se psihološkim radom na sebi – ne prakticirate meditaciju. Molitva je također usmjeravanje uma na neki (religiozni) sadržaj i ne može se zvati meditacijom, niti se meditacija može nazvati “oblikom molitve”, kako to neki neopravdano čine.

Većina tehnika na koje danas možete naići, a koje neopravdano nose ime meditacija, zapravo ne predstavljaju meditaciju, barem ne u onom izvornom smislu Patanđalijeve joge kao procesa smirivanja mentalne aktivnosti. A kako se onda meditacija prakticira? Kako smiriti svjesnost i dostići stanje joge?

Kako se meditira?

Vjerovali ili ne, ispravna meditacija je prirodna poput hodanja i laka poput disanja! Ona je dio našeg duh/tijelo sustava a sposobnost za nju nam je urođena. Međutim, baš kao što i hodanje ne bismo naučili da smo rano djetinjstvo proživjeli među životinjama ili ljudima koji ne hodaju, tako ni taj proces nismo usvojili jer nam NITKO o tome nije NIŠTA rekao. Odrasli smo, ni ne znajući da možemo hodati. To jest – meditirati. Pa, došlo je vrijeme i za to. Iako je naša sposobnost uspavana i pomalo zahrđala, na tečaju Integralne meditacije neće mi trebati više od par sati da ju, uz vašu suradnju, probudimo. Za sada, međutim, kratko objašnjenje.

Ponovo s izvora. Patanđali kaže da se joga postiže “prepuštanjem prirodnom stvaralačkom procesu” (1:23). Iako zvuči, apstraktno, zapravo se radi o tome da ništa ne radimo sami, već pustimo da priroda radi za nas. Da li to znači da trebamo biti pasivni u meditaciji’ Na neki način da. Međutim, one meditacije u kojima ne radite ništa već samo, primjerice, puštate duhu da luta kud god želi, imaju svoje ozbiljne mane. Prvo, ljudi imaju sklonost da se spontano priklone promatranju svojih misli. Na taj način rascijepe svoju pozornost i umijesto joge (da, uzgred, prijevod tog izraza je “povezivanje” ili “sprega”) dobiju razdvajanje i odvajanje. Ako mene pitate, promatranje vlastitih misli i unutrašnjih doživljaja je prilično šizofren postupak i ne bih ga preporučio.

Drugo, naša svijest je vrlo moćan generator energije i stvaralaštva, posebice u svojoj dubini. Njenu snagu Patanđali opisuje u trećoj knjizi Joga sutri, gdje ukazuje na sposobnosti koje se kriju u nama i to kako ih možemo probuditi. Proces tog buđenja je također tehnički moguć (i zastupljen u nizu naprednih vježbi u programu Integralne meditacije). No, on se zapravo u nama odvija neprestano. On je odgovoran za naše kreativne ideje, nove zamisli i intuiciju. U svojoj biti nalik je na programiranje računala. Zavisno od softwera kojeg upotrijebite, računalo će izvršavati određene radnje. Ako znate što radite, odlično! Ali, ako ne znate, već to radite nasumično, kako vam dođe, vi ubacujete u svoje “računalo” niz nepoznatih naredbi! U najboljem slučaju neće se dogoditi ništa osim bijelog šuma. U najgorem, može se dogoditi bilo što.

Ljudi koji prakticiraju pasivno promatranje ili prepuštanje mislima, nesvjesno pokreću procese koji mogu biti vrlo snažni. Ni duh ni tijelo obično nisu spremni za njih. Stoga takav postupak nije preporučljiv. Umijesto toga, Patanđali preporučuje uporabu “titraja misli” ili pranave, kako to naziva u sutri 1:27.

Prepuštanje prirodnom toku svijesti je samo jedan dio postupka. Drugi dio je pranava nekog određenog zvuka (riječi ili misli). U praksi, radi se o tome da se smirivanje mentalne aktivnosti u meditaciji, odnosno tijekom procesa joge, odvija na pranavi – zvuku koji je samo oblik, samo vibracija, te nije niti smije biti nositelj nekog lingvističkog sadržaja.

“Čekajte!” možda ćete uzviknuti, “zar nije ranije rečeno da meditacija nije mantranje?” Da, rečeno je. Pod “mantranjem” se mislilo na beskrajno ponavljanje mantre (ili njeno ponavljanje određeni broj puta). Ipak, tijekom procesa smirivanja misli upotrebljava se zvuk (koji se naziva pranava, zato jer je to izvorni i ispravni naziv za tako nešto). Pranava ima važnu ulogu u svemu tome – pod uvjetom da je tehnika “prepuštanje prirodom stvaralačkom impulsu” svladana kako valja.

Pranava

Integralnu meditaciju možete naučiti samo u osobnom kontaktu. Jedan od razloga je sam postupak kojeg je besmisleno opisivati, baš kao što je proces disanja ili hodanja besmisleno opisivati. Ti su postupci jednostavni, ali je najbolje, pa čak i jedino moguće, da se dogode sami od sebe. Znači, postupak uporabe pranave je, iako jednostavan, najbolje naučiti uživo, tijekom osobne instrukcije.

Još malo o pranavi, tom svima vrlo zanimljivom vidu prakse ispravne meditacije. Suvremena fizika dijeli mišljenje drevnih naučavanja da su ljudi, baš kao i svemir, načinjeni od “zvuka”. Fizika bi, gotovo na isti način, govorila o energiji i njenim oblicima, to jest vibracijama. Vibracija svakog čovjeka je posebna, jedinstvena. Kao pranavu – oblik zvuka – u meditaciji je najbolje koristiti zvuk koji već postoji u nama, pa je tako za nas prirodan. Različite škole i tehnike meditacije – čak i ako slijede izvorni naputak o postizanju stanja smirene svjesnosti, to jest joge – koriste različite – mantre. Neke od njih su univerzalne, a neke na žalost, imaju značenje (i time odstupaju od važnog Patanđalijevog naputka o “obliku bez sadržaja”).

Tehnike koje, iako shvaćaju osnovno načelo kretanja duha prema unutra, ali koriste univerzalne mantre (recimo OM ili SO HAM), nisu u potpunosti prilagođene pojedincu. Neke suvremene varijante (poput Benstonova relaksacijska reakcija) omogućavaju uporabu bilo kojeg zvuka, dakle mantre po izboru, od izmišljenih slogova do riječi sa nekim lijepim značenjem poput riječi “Ljubav” ili čak božjih imena, već prema pripadnosti nekoj religiji. Isto vrijedi i za tehnički ispravnu zapadnjačku metodu kršćanskog podrijela imenom “Oblak nespoznatljivog”. Ona također posrće po pitanju uporabe sredstva za meditaciju, dakle mantre, dopuštajući da ono ima neko značenje.

Neke škole i učitelji meditacije (posebice oni zasnovani na tradiciji) jednostavno iz svoje tradicije uzmu “sveta imena”, obično nekih božanstava. Ponekad nas i uvjeravaju da to nije tako, a ipak na posljetku ispadne da jest. Zapadnjacima su te riječi nepoznate, pa se time zadovoljava kriterij pranave (barem za zapadnjake), ali je zanemareno pitanje individualne prilagodbe i otvoreno pitanje kulturološke ili čak religiozne manipulacije.

Sve to je u Integralnoj meditaciji riješeno vrlo elegantno i, što je najvažnije, na ispravan i djelotvoran način uporabom – pranave. Međutim, znanje o pranavama teško da može biti objektivizirano. Ono je uvijek bilo subjektivno i na razini uvida, spoznaje. Integralna meditacija, nastala na osnovi mog iskustva za kojeg nemam druge riječi nego “izravni uvid”, nudi potpunu individualizaciju pranava. Zvukovi koje koristimo su povezani sa drevnim znajem o jyotishu. Izračunava se slika neba u trenutku nečijeg rođenja te se pretvara u niz matematičkih formula. Svaka od njih, izražena ljudskim glasom, predstavlja određeni zvuk.

Ne znam koliko kombinacija mogućih međusobnih odnosa postoji između nebeskih tijela iznad nas, ali znam koliko kombinacija različitih zvukova koristimo u Integralnoj meditaciji: 8,1 x10 na 23! Da, to je 8,1 s dvadeset tri nule! Danas na ovom planetu živi otprilike 7 x 10 na 9 ljudi. Milijun milijuna i još više je ukupni broj mogućih zvukova kojima raspolažemo u Integralnoj meditaciji. Ističem to zbog barem površnog uvida u dubinu znanja o zvukovima koje koristimo. Polaznik tečaja Integralne meditacije uči osnovnu tehniku, koja je prirodna i jednostavna poput disanja ili hodanja, ali i svoj individualizirani zvuk s kojim provodi tu tehniku. Kasnije, nakon određenog vremena, kroz tehnike harmoničnog ubrzanja (HAT – Harmonic Acceleration Techniques), polaznici dalje profinjavaju i podešavaju svoju pranavu – potpuno individualizirani oblik zvuka kojime dolaze do stanja “svijesti bez vrtoga” ili stanja joge kako ju naziva Patanđali.  

Put

Mnogi ljudi počnu meditirati sa željom da se oslobode stresa i malo smire, ali vrlo brzo shvaćaju da otkrivanje istine o sebi – legendarno prosvjetljenje – dolazi gotovo samo po sebi. Kao i osnovna tehnika, teorija iz Integralne meditacije i njenog cjelokupnog programa zasnovana je na spisu o jogi, Patanđalijevim “Joga sutrama”. Kroz razumijevanje joge nam je na raspolaganju potpuno znanje o duši, svijesti, njenom razvoju, stvarnosti i smislu života.

Nakon osnovnog tečaja, praktikant može krenuti dalje na tečajeve Ubrzanja na kojima se utvrđuje iskustvo tišine u trenucima kad smo odvojeni od svakodnevne aktivnosti. HAT – harmonične tehnike ubrzanja moguće su svakih 12 mjeseci, a kao što je opisano, služe za fino podešavanje osobnog zvuka za meditaciju i njegovu potpunu individualizaciju.

Tu su i tehnike aktivacije – korištenje znanja iz Patanđalijevih Joga sutri za stvaranje vlastite stvarnosti: upotraba dharmanupatija kao formula za pokretanje stvaralačkog procesa. I na posljetku tu je Aktivacija plus – dva sedmodnevna tečaja na kojima se proučavaju svi dharmanupatiji iz treće knjige Patanđalijevih joga sutri uz uporabu tehnika aktivacije.

Napredne tečajeve je pomalo teško opisati budući da su zasnovani na prethodnom iskustvu. Zbog toga se oni i odvijaju redom – početni tečajevi su uvijet za pohađanje naprednijih. Sve u svemu, program Integralne meditacije je cjelovit, potpun i siguran. Zasnovan je na univerzalnom znanju o ljudskoj svijesti. Dostupan vam je u vašem okruženju, odvojen od suvišnog tereta tradicije koja uglavnom zbunjuje tražitelje, a ponekad ih i u potpunosti zavarava. Umjesto takvog, već mnogo puta viđenog scenarija poticanja odvojenosti (učitelj i predani učenik koji nečemu stremi), a koji sprečava istinski napredak, u Integralnoj meditaciji nudi vam se živa i autentična poduka zasnovana na osobnom iskustvu – prije svega vašem! Istodobno, bit ćete upoznati s najdubljim istinama o razvoju svijesti i naravi stvarnosti. I sve to kroz jednostavnu i laganu tehniku – dobro objašnjenu i kvalitetno podučenu istinsku meditaciju!

Zbog svega toga, u četvrtom mjesecu neću održati uobičajeni besplatni webinar u sklopu projekta “Večer s Adrianom”. Međutim, već sada mogu najaviti da ću početkom petog mjeseca održati webinar o programu ljetne upaje – preventivne mjere iz područja jyotisha. U anketama koje su mnogi od vas ispunjavali prilikom prijave za webinare često se mogao vidjeti prijedlog teme iz tog područja. Bit će mi drago ispričati vam nešto više i detaljnije o tome kako djeluju upaje (preventivne mjere) i kako ih možete na jednostavan način upotrebljavati u svakodnevnom životu. Odlična vijest je da će svi koji to žele krajem sedmog mjeseca moći naučiti posebne “meditativne” tehnike upaje, koje već godinama podučavam pod nazivim “Rasa tehike”. Učenje tih tehnika bit će organizirano u sklopu projekta sa zanimljivim nazivom “kripto-upaja”, a povodom ljetnog kriznog razdoblja kojeg sam opisao u jyotish analizi 2018. godina. U želji da u tome sudeluje što više ljudi, troškovi će biti doista minimalni. O svemu tome bit će riječi na webinaru u petom mjesecu, ali i u najavama i člancima koji slijede.

Do tada, iskoristite sve što vam život nudi, budite spremni na promjenu i, prije svega, neka ljubav bude glavna vodilja svih vaših misli i djela.

Adrian