Stope na putu…

…kojim nitko ne ide.

Audio osvrt na knjigu “Proboj” i pripadajuća NLF čitanja. napisala, pročitala i snimila: Amoreta.

***

STOPE NA PUTU KOJIM NITKO NE IDE ili kako sam te čitala

Silno volim knjige. Oduvijek.

Knjige su portali u tuđe zjenice, u gnijezda tuđih misli i osjećaja; mekoćom i punoznačjem riječi bestidno nude otiske tuđih snova. Uđeš kao nevidljivi voajer u svijet “onog drugog”, “onog pored”, “onog prekoputa” i znatiželjnim kucajima srca očitavaš kako pulsira aura piščeva bivanja. Uroniš tako u ne-moje i ne-ja, prepoznaješ slično, čudiš se drugačijem…

Ali “Proboj” nije takva knjiga. I Adrian nije takav pisac.

Uvod izdanja, naslovljen “Prvi putokaz”, recimo da je – uobičajen.

“Vidi, mila, taj grčki šlagvort”, kaže mi moj osobni Tumač, aludirajući na mjesto gdje je zapis nastao, te zagrli štivo i mene dugim crnim tumačećim rukicama, pa mi pojasni: “Znaš te duhovne knjige i priču koja ih odaje: ovo je jedinstveno na planetu, garant si prosvijetljen kad ovo čitaš, sad će i poruka anđela…”

I nastavak mu se svidio, mom Tumaču, mom vrijednom vrtlaru koji cijelo ovo postojanje, ma i duže od jednog postojanja – zna on kako proći tunelom karme i kroz sito smrti – dakle, moj vrtlar – Tumač sadi i uzgaja za mene gredice znanja i spoznaja, povezuje ih i klasificira. Neke jače zalijeva i na sunce nosi; neke čupa – korov su, kaže, ne čine dobro nasadima stvarnosti; neke, pak, u plašt nevidljivosti zamota- tako je, misli, za mene najsigurnije.

Zadovoljan je  moj Tumač prvim poglavljima “Proboja”. Prepoznaje dragu mu i voljenu formu udžbenika, navlači se na tekst kao na Nutellu. Poznaje me dobro: moj “ja” jako voli širiti horizonte, učiti, živjeti jako i imati dojam da ruši postojeće ograde.  Prepoznajemo gradivo, Tumač i ja.  Rečenica počne, mi znamo kraj. Iz Procesa, predavanja webinara, seminara… definicije, tablice … to je naš đir.

Je li riječ o profesionalnoj deformaciji – to doslovno pamćenje teksta, ili je u pitanju Adrianova precizna sposobnost da na precizan način ponavlja stvari i napravi neki utor, zarez, neku recku – uvijek istu –   na varljivom tijelu mog pamćenja?  Bilo kako bilo… Čak i kad je ono što je izrečeno stvarno zastrašujuće, stvarno šokantno i kad je stvarno najjasnije da nisi sasvim siguran u tu prhku stvarnost oko sebe, da sebi dokazati ne možeš da postoji sve ovo u čemu mirno leškariš čitajući; da je možda varka i sve što si složio na police s etiketom “prije” i sve s etiketama “poslije” i “okolo”,  i kad sumnjivo postane postojanje i knjige i pisca i čitatelja…. Ti si nekako bezbrižan. Jer, tvoj Tumač je tu, da te zaštiti, umiri i spasi. Tvoj osobni Zorro, mirna luka u kojoj brodovi imaju i pouzdane zemljovide i sidra, a svi kompasi pokazuju smjer dobro si  siguran si.

“Ok, draga”, kaže mi  Tumač, “neka tom Adrianu i Iluzije i Maye. Neka je. Nije li ti udobna? Grije i hrani, štiti i tješi, obećava, čuva i mijenja, donosi i bol ali donosi i ljubav. Reci, što joj zapravo fali? Pazi sad; i ako ima nečeg osim nje – a tko ti garantira da ima – tko zna kakvo je? Ne tražiš li nepostojeće vjetrenjače za besmislene bitke??” Filozof je moj tumač. Uvjerljiv i rječit.

Prvo NLF čitanje.

Adrian pita: ” Tko sam? Što radim ovdje? Kako da to znam?”

Adrianov mi glas donosi mirise Rogle. Svibanjsko jutro slijeva se s planine. Okus onih dana. Um polako prestaje biti točka, JA više nije nastamba mene u vremenu i prostoru. Jasni se oblici tope. Vidim zvukove. Čujem boje.

Tumač govori nešto. Tiho je i nejasno. Izdaleka.

Ma ne dam se. Odlučno skidam slušalice i okrećem novu stranicu knjige. Poglavlje – baš o Tumaču. Rado se on vraća, jasniji i glasniji. Ne voli te blenkove sinestezije u meni:  neka je i priča o njemu, samo da je priča. Zadovoljan je. “Lijepo sam opisan”, komentira, “vidiš, dobar sam ti, ja, tvoj Tumač. Krojim stvarnost po mjeri tebe, zlatna sam ribica, ispunjavam tisuće želja. Nove ću ti svemire na dlanovima ispisati, samo ne odustaj od  gladi za srećom, onakve kakvu ti znaš proizvesti- strasne i prejake.”

Ponovno skeniram oznaku. Zatvaram knjigu.

Drugo NLF čitanje

Lijepi Adrianov glas opet me vodi u ozračje Rogle. Začas ispadam iz jasnoće mekog osječkog proljeća začaranog suncem, rastačem  udobnost krevetića i mudrosti  knjige koja se u um upisuje.

“Pećina. Prolaz u podzemlje. Ako se okreneš prema ulazu, vidjet ćeš svijet obasjan svjetlom”, šapne Adrian nečemu u meni.

Ćutim bljesak, jak šum u cijelom tijelu. Tjeskoba. Tuga. Osjećaj ništavnosti, beskraj, dah kojeg nema, svijet kao prazna soba u kojoj nema nikog pa ni mene da vidim da nikog nema, olakšanje jer ništa više ne moram i nitko više ne trebam biti.

Spokoj. Dubok i beskrajan mir. Glazba neka, bhajane, moja omiljena Loreena, one orgulje iz katedrale, sve zajedno – tko zna?

Možda to tek ja šumim spokojnim, sjajnim, čudesnim beskrajem sebe?

Skidam slušalice. Otvaram oči. Te ruke i ta knjiga u njima malo su mi nepoznati, strani i kunem se, piše nešto u onim prazninama među redovima. I u većoj mjeri  nisam Ja, nego što Ja jesam.

Gdje si, Tumaču moj, da te navučem kao kostim na neku opipljivu sebe, da te zakopčam barem kao sigurnosni pojas; budi moj rukohvat u ovom svijetu sjena.

Uporno se vraćam se tekstu kao Sigurnoj kući. Kolažno je to gradivo nekako postalo, kao od slika, riječi i svega što u moje poimanje može ući. Duboka prisutnost, apsolutna prisutnost… Priča u glavi sve je kraća, jednostavnija, jasnija; sama od sebe iznenada pjeva se Gayatri mantra , kao brana mislima, kao kakva crna rupa guta sve…

NLF čitanja otvaraju nepostojeća vrata i sve gubi smisao i svrhu koju oduvijek znam.

“Progoni me misao o samoći”, reći će Adrian. “Jesam li sam  ovdje na mjestu gdje postoji samo svijest? Nema li, doista, ničeg drugog osim mene? Ne mogu znati, podsjećam se. Sve što znam nosi Ime Svijesti. U prvi tren zastrašujuća, ta spoznaja zapravo oslobađa. Nema ničeg čega bih se trebao bojati”

Stižem do dijela knjige na kojem se moj primjerak izdanja otvara sam.  Prvog sam ga pročitala, ma sto puta sam ga pročitala i lažem kad kažem da ne znam zašto.  Zato što mi je najbliži i najdraži. Moj omiljeni odlomak. I knjige i postojanja.

Iskustvo Preme.

Umotam se u Adrianov glas kao u topli ogrtač zimi. A on kaže: “Sad znam. Mi smo jedno i dijelimo sreću svakog trenutka. I dok se svijet vrti pod njim, vjetar se vrti oko njega. Ta je igra uvijek malčice drugačija, ali nikad ne prestaje”

Eh da. To je definitivno “zbogom pameti trenutak”. Zavladao je sasvim svemirom mene; iscurila sam iz sebe i rasula se u milijun zrnaca poput one žive kad se razbije stari toplomjer. Misli mi poispadaju kao nespretnom djetetu i znam sigurno da sam na onom tvom putu, Adriane. Zoveš ga “Put kojim nitko ne ide”. Jednostavno, nema puta kojim bi se išlo, nema putovanja  i nema nikog za putovati. Već je sve  i svugdje, start i cilj se pobrkali, pa kao puzzle posložili, pa stopili.

Duboko je. Neopisivio.

Adrian govori ponovno, samo ne mogu sa sigurnošću reći odakle i je li glas moj ili njegov. “Kako vrijeme prolazi, tišina postaje sve snažnija… Tijelo više i ne osjećam.. Kao da me nema. Ostajem ono što jesam: iskra svijesti na pozadini tišine”

***

Jedva se vraćam u svoj JA – OBLIK, u svoj krevetić, jedva napipam svog Tumača koji je ostao tu negdje, na jastuku. Skidam sluške, pažljivo se lijepim u krhku mrežu svakodnevice.

I zahvalila bih ti, stvarno, Adriane,  što si “Proboj” napisao i odčitao; zahvalila bih ti što si našao način za pokazati smjer u kojem treba gledati. Milijun bih ti “hvala” izrekla što si na Putu kojim nitko ne ide svoje stope ostavio – ma neka su veličine četrdeset i ohoho, a moje tek broj 36  – samo da znam da dobro idem i sigurno hodam. Stvarno bih ti najljepšu zahvalnicu probranim riječima napisala, da nisam iz onog ne – Ja formata, iz posvuda – Ja svijeta donijela taj čudni osjećaj da s jekom razgovaram, s ehom  nekim nestašnim popričavam. a on se ne mareći ni za što i istodobno brinući o svakoj sitnici, igra svime što jest i svime što nije, kao kakvom velikom igračkom; prelijeva zaigrano postojanje ni iz čega u nešto i natrag, toči tišinu u zvukove, u shakeru pravi mjesto – vrijeme koktel; mućka smislove i besmisle, svrhe i poslanja, živote i smrti…

Parafrazirao si ovih dana, Adriane, onu moju najdražu izreku : “Ne mjeri se život brojem udisaja, već brojem trenutaka od kojih zastaje dah”. Baš takva je Igra. Takvo je Bivanje. Voli biti strasno i jako. Baš da ti zastane dah od čarolije svijeta u kojem je i disanje suvišno.

Takva je knjiga “Proboj” ako je to uopće knjiga. I takav si ti pisac, Adriane, ako si uopće pisac.

Na “Proboj”  bi trebalo staviti kakav znak upozorenja. Kad radoznali bezazleni čitatelj odluči zaviriti iza crnih  korica, nema slatkog provirivanja kroz tuđe prozore. Moraš biti spreman na silinu propadanja kroz sve ograde iluzije. Na ispadanje iz sigurnog zagrljaja Tumača. Na svijet bez svijeta i bez svog jedinog, voljenog, dragocjenog i nezamjenjivog SEBE koji se istopi kao pahuljica na dlanu. Ne moraš ponijeti ni hrabrost, ni mudrost, ni znanje, čak i ludost ne pomaže puno, ne treba ti ni vjera, ni nada… Tek najjače moguće znati biti “gol i bos u oluji”.

“Izašao sam iz sebe i predao se tebi”, zaključi Adrian ovo neobično iskustvo gledajući me duboko u oči, nasmiješen, s omota knjige.

“Stvarno?” pitam ga. “A kad je to uopće bilo da MI nismo bili JEDNO?”

I osjetim to pitanje silno, silno bezvremenim beskrajem sebe.

Osjećaj rastopi proljeće u najzelenijem listu; travanj prosipa sve dane u jednom jedinom trenutku, riječi knjige napune jasno srce Tišine.

I kako sam ti jednom napisala: i Sve si, i Ništa si; i Sve si, i Ništa si….

 

2

Komentara

  1. Avatar
    Goran Hodak  travanj 20, 2019

    Lijepo…ja sam izgleda “tvrd orah”. Ali se nadam da su knjiga Proboj i NLF čitanja dovoljno tvrd čekić da razbijem tu ljusku – hmm…još jedno uvjerenje ili tko zna već šta…

    reply
  2. Avatar
    Zarja Trkman  travanj 21, 2019

    Zdravo, ne vem komu in ne vem kam. Vsekakor avtorici tega zapisa. Ki je ženska, neznanka, ki je znanka.
    Zelo lep, občuten zapis. Zapis, v katerem se oglaša Tolmač. Oglasi se moj. Spomni me na lanski Preboj na Rogli, zato vem, o čem teče beseda avtorice tega zapisa.
    Ni pomemben spomin, rečem Tolmaču, pomemben je ta trenutek. Ki edini šteje, ker je naslednji trenutek zopet ta trenutek. Življenje je neskončno število trenutkov. Ni pomembno, kaj je bilo včeraj, to je preteklost, ni važno, kaj bo jutri, je skrivnost. Važen je trenutek, ta trenutek, ki je sedanjost.
    »Ne meri se življenje s številom vdihov, temveč s številom trenutkov, ko ti zastane dih.«
    In teh je v mojem življenju vedno več.

    »Bosa in gola v nevihti«

    reply

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.