Jasamstvo i decentralizacija svijesti

Na koji se način pojam decentralizacije odnosi na nas, našu svijest, a posebice na pitanje uklanjanja iluzije?

Nakon što sam vam „otkrio“ tajnu koja glasi da je korijen svih iluzija osjećaj da svijest ima središte, u poglavlju „Iluzija“ pitao sam vas: „Gdje je središte svijesti? Kako doživljavate to središte svijesti i kako ga zovete?“ Nadam se da vam se odgovor odmah nametnuo i da ste ga, možda pomalo zbunjeno, ponudili sami sebi i rekli: „Ja? To središte zovemo ‘ja’, zar ne?“

Naravno. Osjećaj „ja jesam“ ili – kako ću ga ponekad zvati – jasamstvo (dakle ne jastvo, već s razlogom jasamstvo) nastaje kad nam se čini da svijest ima središte. U svakodnevnu govoru, jednostavno ćemo reći „Ja…“ a zatim nastaviti s glagolima da bismo objasnili tko je taj koji nešto radi ili kojemu se nešto događa. Sve što se događa, događa se nekome, zar ne? Točnije, događa se vama, jer ste vi u središtu svoga svijeta. Sve se vrti oko ja. Što je događaj (osjećaj, misao) bliži tom osjećaju ja, to je snažniji, ima veći utjecaj i posljedice.

Jasamstvo, osjećaj postojanja središta, središnji je autoritet vašega života; apsolutni monarh čija volja upravlja svim vašim postupcima. Sve dijelove svog života pretvorili ste u slojeve zaštite dragocjenog kralja, osobnu vladu i njene ministre (razum, intelekt, osjećaje), sudstvo (moć razlučivanja i prosudbe), policiju (mehanizme kontrole, obrasce ponašanja), špijune (osjetila) pa čak i vojsku (izražavanje govorom, karakterne osobine, a ako je potrebno i tijelo).

Sve što prosječan čovjek u ljudskom stanju doživljava, radi, osjeća i misli – a to podjednako vrijedi i za duhovno zrela čovjeka – strogo je centralizirano i vrti se oko jednog središta. Vrlo rijetko, gotovo nikad, takav će čovjek doživjeti nešto što bismo mogli zvati decentraliziranim iskustvom. Ako se tu i tamo javi, takvo će iskustvo biti vrlo zbunjujuće i vjerojatno će biti zanemareno. Ako se počne događati češće, zbunjenost će biti još veća, a iluzije koje se drže svog korijena (osjećaj da svijest ima središte) počet će se opasno tresti. I na kraju, kad pukotine u strukturi stvarnosti koja se oslanjala na centralizirani doživljaj svjesnosti postanu jako velike, možemo reći da je otpočeo proces dekonstrukcije iluzije. Moguće opasnosti tog procesa opisao sam u prethodnom poglavlju, ali i sami možete zamisliti, barem djelomično, o kakvoj se drastičnoj preobrazbi radi.

Osim dekonstrukcije iluzije, tu biste preobrazbu mogli nazvati i decentralizacijom svijesti. Taj naziv može označavati proces koji završava uklanjanjem svake iluzije, to jest prosvjetljenjem. Sama svijest… ona nikada zapravo nije centralizirana! Nama se čini da jest, iako to nije doista stvarno. Osjećaj da postoji središte i da smo to mi (ja), otprilike se može usporediti s osjećajem da se Zemlja ne miče i da je ravna. Radi se o lokalizaciji svijesti na jedno mjesto kroz zauzimanje točke gledišta. Ako se to dogodi, prividno dolazi do centralizacije, iako u stvarnosti toga zapravo nema. Svijest je oduvijek bila i ostat će decentralizirana.

Ipak, to ne znači da iluzorno stanje centraliziranosti ne postoji. Ono je stvarnost milijardi ljudskih stvorenja (ali i drugih) koja se mogu nazvati svjesnima.

Međutim, jednom kad iluzija nestane i kad pogledate unatrag… što se zapravo dogodilo? Središta nikada nije bilo. Radilo se samo o oblaku koji se privremeno oblikovao tako da je izgledalo kao da je to netko, a zapravo nije bilo nikoga.

Zbog te činjenice nastat će zbunjujući paradoksi o „putu bez puta“, o tome kako je „neprosvjetljenje iluzija“ (što bi značilo da smo svi prosvijetljeni, samo nam se čini da nismo) i druge slične izjave koje vam mogu um spetljati u čvor. Jednako tako, one vas mogu navesti na pomisao da ne treba ništa učiniti jer je sve već dobro i savršeno. A opet, mogle bi vas i potaknuti na anti-iluzornu monomaniju jer jako dobro shvaćate da, iako ste od nekoga naučili (i povjerovali u to) da je središte svijesti iluzija, vama se i dalje čini da postojite, da ste negdje unutra i dalje vi – vi. A ako vam se tako čini, to znači da korijen iluzije nije nestao, a to znači… da se ništa nije dogodilo i vi ste – unatoč riječima, shvaćanju i znanju – i dalje neprosvijetljeni (mada je to iluzija, ali ipak vam se tako čini, iako znate da to ne može biti, ali opet…).

Što onda da radite (ili ne radite), da biste kao svjesno, u osnovi decentralizirano stvorenje, izgubili osjećaj centraliziranosti koji zapravo predstavlja vaš ja (ah, ovo zvuči zastrašujuće) i na kraju se prosvijetlili i tako završili cijelu tu nesretnu priču o iluziji?

Nemojte pogriješiti i pomiješati ovu knjigu sa savjetima tipa „moraš raditi to i to“. Tako nešto moglo bi doći od središnjeg autoriteta. Sada već dovoljno znate o stvarnosti i shvaćate da sve zamisli o kojima ćete ovdje čitati dolaze iz decentraliziranog područja. To znači da mi ne pada na pamet govoriti vam što trebate činiti. Takva motivacija ne stoji iza ove knjige, niti je ona uopće zamisliva njezinu autoru. Već sam odavna izgubio sposobnost poimanja takve vrste odnosa. Stvarnost je drugačija: radim ono za što sam namijenjen, ili za što sam „postavljen“ na ovo mjesto. Kao što moji prsti trenutačno izvršavaju funkciju tipkanja i ne prave se da znaju zašto to rade, tako i ja koji privremeno nastaje da bi se uskladio s općim zapažanjem konsenzualne stvarnosti, i koji za sobom iz nepostojanja u postojanje povlači cijelu armadu osobnih značajki, jednostavno obavlja taj posao, ne praveći se da time upravlja, niti da zapravo zna odgovor na potpuno neshvatljivo pitanje zašto.

Ili, jednostavnijim riječima rečeno, nemam ni najmanju zamisao o tome što ćete vi s ovim učiniti, a još manje što biste trebali s tim učiniti. Ponuda je na stolu (u sljedećem poglavlju opisat ću moguće metode, a cijela knjiga zapravo predstavlja jednu od dvije metode koje su proizašle iz mog iskustva), a vaše je da iz toga izvučete što već možete.

Poglavlje sam otpočeo digresijskom usporedbom procesa decentralizacije izvana (politika, ekonomija, novac) i iznutra (dekonstrukcija iluzije, prosvjetljenje), pa ću ga i završiti u tom tonu.

Zamislite da proces decentralizacije tehnologije, društva, ekonomije i politike uspije, i to vrlo brzo. Koliko god nekima to zvučilo dobro (možda čak utopijski dobro, pa stoga nerealno), jasno je da će se mnogi vidovi našega života promijeniti. Primjerice, ako nestanu države kakve su sada, kako ćete se osjećati? Kad bi vas netko sada, iz ovih cipela, stavio u situaciju da više ne postoji institucija za koju vjerujete kako vas kao građanina štiti, biste li bili sasvim mirni? Što će biti kad nestane novca kojim sada plaćate račune i vi se nađete usred potpuno razvijene tokenizirane ekonomije? Nema više ni posla koji sada radite, jednostavno je nepotreban; ekonomski su odnosi postali apstraktni, a AI sposobna za vrlo složene prediktivne algoritme određuje količinu vašeg osobnog prihoda. Kako se osjećate na pomisao o tako nečemu?

Možda vas to i privlači na nekoj razini, ali istodobno osjećate strepnju; zar ne? Kako će sve to izgledati? Navikli ste na ovaj svijet, a sad ste se odjednom našli u nekoj drugoj stvarnosti. Zakonitosti centralizacije na koje ste navikli i koje dobro poznajete više ne vrijede, a na snazi su neki drugi, decentralizirani zakoni koje nitko nije odredio ni izglasao, već su jednostavno nastali, po prirodi stvari i života. Ako osjećate da gubite kontrolu, u pravu ste. Nemate je. Nitko je nema. Možete samo vjerovati da će sve biti dobro (ili da neće), ali to je zapravo nebitno jer se stvari odvijaju na nekoj drugoj razini. Više niste u središtu događanja. Može vas tješiti činjenica da nitko nije, ali to vas jednako tako može i zaplašiti: nema nikoga tko bi upravljao stvarima. U avionu nema pilota, a vi letite velikom brzinom u nepoznatu pravcu.

Kako se osjećate sa svim tim posljedicama eventualne tehnološke, ekonomske, političke i društvene decentralizacije?

Taj osjećaj pomnožite sa stotinu ili, još bolje – tisuću, i otprilike ćete znati kakav je osjećaj kad nastupi ona unutarnja decentralizacija u procesu uklanjanja iluzije. S jedne strane užasno je privlačno jer, pobogu, vrijeme je već, dosta je bilo te magle u umu i srcu, tog lutanja, zbunjenosti, pitanja i nesigurnosti. S druge strane… sve će se promijeniti i ništa više nikada neće biti isto.

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od stotinu osam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

Decentralizacija: od ekonomije do duhovnosti

Ako ste „preživjeli“ šokantni utisak prethodnog poglavlja (misli se na prvo poglavlje knjige “Proboj”) i još ste uvijek sa mnom, imam dobre vijesti za vas! Od sada nadalje stvari nisu tako uznemirujuće. Jednom kad prevladate prvi potres i suočite se s pitanjem vlastite motivacije – jeste li doista zainteresirani za uklanjanje iluzije? – te na njega odgovorite potvrdno, daljnji tijek priče nije tako strašan. Štoviše, unatoč činjenici da dekonstrukcija iluzije uvijek znači raspad onoga na što ste se u iluziji oslanjali, ova knjiga nudi neočekivani zaokret u pristupu tako nezgodnoj zadaći. Moglo bi se dogoditi da sve ispadne mnogo lakše i bezbolnije nego što su to prethodna poglavlja nagovještavala. Upoznat ćete inovativnu tehnologiju primjenjivu odmah, a koja u najmanju ruku može poslužiti kao iskustvena nadopuna vašem razumijevanju stvarnosti kakva jest, neka vrsta zaštitnog „padobrana“ u trenucima najvećih kriza, ili pak cjelovit i samostalan postupak koji vas izravno vodi do iskustava koja bi se u uobičajenom tijeku stvari pojavljivala nakon dugih (i vjerojatno teških) godina uklanjanja slojeva iluzije iz vašega života.

Naslov ovog poglavlja je pojam koji je izravno izveden iz razotkrivanja korijena iluzije (sjećate se: svijest nema središte). Zanimljivo je da je upravo taj pojam danas u žarištu pozornosti velikog broja ljudi. Ne zbog zanimanja za duhovne teme koje mogu ili ne moraju biti prisutne, nego zbog razmišljanja o mogućim rješenjima globalnih problema te, još aktualnije, zbog novih tehnologija koje neumitno ulaze u naš život.

Decentralizacija

Razmišljate li o politici, naići ćete na problem upravljanja društvom iz jednog središta. Vlast, moć, autoritet, korupcija, prisila, nepravda, nejednakost, pohlepa, manipulacija… Nitko to ne želi. S druge strane, postoje očigledni razlozi za strah od posljedica popuštanja stege i smanjenja moći koje imaju državne institucije. Slučajno ili namjerno, institucije taj strah iskorištavaju za povećanje svojih ovlasti i smanjenje sloboda i prava koja pripadaju građanima. Strah izaziva snažnu centralizaciju koja naizgled jamči sigurnost. Slobodarske zamisli teže decentralizaciji, ali teško se nose s prijetnjama i opasnostima suvremenog globalnog stanja. Kakvi god bili razlozi za trenutačno stanje i kako god se ta situacija rasplela, ostaje činjenica da politička centralizacija znači smanjenje vaših sloboda i prava, a politička decentralizacija omogućava njihovo postojanje i unapređenje.

Ekonomija: kapitalizam je odlična stvar kad su pitanju osobni interesi koji pokreću ljude na snalaženje, nova rješenja, ulaganje energije u poslove i razvoj. Međutim, istodobno omogućava koncentraciju bogatstva u rukama najuspješnijih. Neizbježno, tržišna ekonomija stvara piramidu na čijem su vrhu malobrojni bogati, a na dnu mase siromašnih. Globalna tržišta i nove tehnologije omogućavaju ogromne zarade kompanijama, koje često postaju moćnije od država. FAGA (Facebook, Apple, Google, Amazon) u ovom trenutku drma svijetom i u svojim rukama drži moć kakvu nitko bez nadzora ne bi smio imati. Poslovanje naizgled daje bolje rezultate ako je snažno centralizirano. Postoje glasovi koji tvrde drugačije, ali ekonomska decentralizacija tek treba pokazati svoje prednosti. Odnosno, tek se treba pojaviti kao nešto na što je potrebno računati. Njeni su zameci prisutni u obliku GIG ekonomije (GIG je izraz koji opisuje situaciju u kojoj ljudi nisu uposlenici globalnih ekonomskih mastodonata nego rade na određenim projektima određeno vrijeme, nešto kao današnji freelanceri) ili ekonomije dijeljenja (shared economy – izraz koji opisuje situaciju u kojoj pojedinci dijele izvore i sredstva za obavljanje svoje poslovne djelatnosti besplatno ili za naknadu), ali takve stvari ostaju u dosegu budućih pothvata Gen Z-a (Generacija Z: rođeni nakon 1996. godine).

Ali, ako na ekonomsku stvarnost pogledate sa stajališta prosječna čovjeka koji mora osigurati svoju egzistenciju, centralizacija obično znači da on ima manje, a netko drugi više. Još i gore; to obično znači da on ne može dobiti više, barem ne iznad onoga što mu često nedovoljni zakoni određuju, dok oni blizu središta nemaju nikakvih ograničenja u smislu stjecanja daljnjeg bogatstva i moći, iako i njima i njihovim obiteljima to odavno više nije potrebno. Ekonomska decentralizacija mogla bi značiti ravnopravniju raspodjelu bogatstva, više prava i mogućnosti za svakoga, uz zadržavanje najvažnije značajke zdravog kapitalizma: osobne inicijative i interesa u stvaranju obilja.

Ne smijemo zaboraviti pitanje novca, koji predstavlja osnovu nepravednog financijskog sustava u kojem danas živimo. Donedavno je izgledalo kako centralizirani novac („fiat valuta“, fiktivni novac koji izdaje država a njime upravljaju banke) nema alternativu. Mogli ste pričati o utopijskim društvima (u kojima gotovo po pravilu postoji neka lokalna, interna valuta, jer novac je taj koji pokreće razmjenu energije među ljudima), ali ih niste mogli ostvariti. Na stranu pitanje spremnosti ljudi za korjenite društvene promjene, zid koji utopisti nisu mogli probiti napravljen je od dolara i eura (i ostalih fiat valuta). Morali biste otići na drugi planet ili nekako presjeći sve poveznice s postojećom civilizacijom, pa da vaša utopija počne funkcionirati onako kako je zamišljeno. Čak i tada, ona bi se vrlo vjerojatno pretvorila u malo drugačiju inačicu civilizacije iz koje ste pobjegli. Naime, i upravljači utopijom morali bi izdati centralni novac, štititi ga i njime upravljati baš kao što to svjetske institucije i autoriteti čine danas, jer bez toga njihova ekonomija ne bi mogla opstati.

Prije desetak godina pojavila se zamisao o decentraliziranom novcu koji ne bi ovisio o središnjem autoritetu (državi), već bi bio u rukama ljudi. Decentralizirani novac zasnovan je na računarskoj tehnologiji i metodama šifriranja. Do trenutka kada ovo pišem nije poznato tko se zapravo krije iza imena Satoshi Nakamoto, ali se zna da se radi o legendarnom osnivaču Bitcoina, kriptovalute koja je pokrenula revoluciju u poimanju načina na koji ljudi međusobno mogu razmjenjivati (i čuvati) vrijednosti, a da se ta razmjena ne zasniva na novcu kakvog danas poznajemo. Satoshi Nakamoto riješio je problem „dvostrukog trošenja“ koji se do tada javljao u svakom obliku digitalnog novca koristeći blockchain zapis i razvijene metode kriptografije te zamislio ingeniozni sustav „rudarenja“, koji za nagradu potiče ljude da decentralizirano održavaju sigurnost transakcija na Bitcoin mreži. Time je pokrenuta najveća tehnološka revolucija nakon pojave interneta, a s obzirom na to da se radi o drugačijoj vrsti novca, moglo bi se reći da kriptovalute predstavljaju jedan od najvećih izuma od kada je čovječanstvo počelo upotrebljavati svoj razum za stvaranje alata i tehnologije koja je omogućila razvoj civilizacije. Nećete pogriješiti ako to usporedite s izumom vatre ili kotača.

U kasnijim poglavljima knjige vratit ću se na pojam decentralizacije u znanosti, duhovnosti i religiji, ali osnovna će zamisao uvijek biti ista: decentralizacija, gdje god i kako god primijenjena, povećava slobodu; centralizacija je smanjuje. Povijesni trenutak u kojem živimo predstavlja prekretnicu u kojoj se određuje naša budućnost. Jasno je da postoje sile koje čovječanstvo guraju u smjeru stege, terora, straha, ograničenja, manipulacije i iskorištavanja. Te sile žele da se postojeći centralizirani ustroj života nastavi (ne samo politički, ekonomski i financijski, već i svjetonazorski i duhovno). Istodobno, javljaju se spoznaje, zamisli i tehnologije koje u svojoj srži nude decentralizaciju i, gotovo bez iznimke, nagovještavaju drugačije vrijeme za čovječanstvo; vrijeme koje bi doista moglo donijeti bitnu promjenu u smjeru pravednosti i blagostanje za cijeli planet.

Gotovo da bih mogao reći kako se trenutačno u svijetu odvija presudna bitka za budućnost čovječanstva. A crta bojišnice, crta koja razdvaja dvije suprotstavljene strane je CENTRALIZACIJA naspram DECENTRALIZACIJE.

Mogli biste sve ovo shvatiti kao digresiju nastalu zbog neobične podudarnosti između događaja u svijetu i teme o kojoj je riječ. Međutim, stvarnost u kojoj se živi kad iluzije nestane, razotkriva „slučaj“ kao iluzorni koncept. Naposljetku, postojanje vanjskoga svijeta jedna je od dogmi koju je prihvatila znanost, a zatim je nametnula ljudima. Ako maknemo tu dogmu, a to znači ako stavimo upitnik nad postojanje nečega „izvan“, više ne možemo govoriti o „podudarnostima“. Ono što vidimo je jedan te isti proces koji se odvija na različitim razinama svijesti. A na svakoj razini, onoj koju zapažamo kao „vanjsku“ ili onoj koju zapažamo kao „unutarnju“, značajke tog procesa su iste: centralizacija naspram decentralizacije.

Nastavak u članku “ Jasamstvo i decentralizacija svijesti”.

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od stotinu osam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru. Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

Kako zbuniti početnika u meditaciji? Vrlo lako. Na jednom mjestu skupite sve moguće savjete o tome kako se meditira (ima ih na tisuće, a mnogi su kontradiktorni jedan drugom), začinite to s malo (ili mnogo) egzotičnih pojmova, dodajte zrnce fanatizma i predanosti guruu (taj dio nije obavezan, ali je čest) i sve skupa ukrasite rečenicama koje zvuče inspirativno, ali zapravo ne govore mnogo.

Riječ “meditacija” jedna je od onih koje najviše zbunjuju, pa su prosječnom neupućenom čovjeku potpuno nejasne. Na “meditaciju” se naizgled može nadodati bezbroj značenja, a da ona ostane ista. Mogu je upotrebljavati ljudi koji pod tim podrazumijevaju suprotne stvari (primjerice, netko vizualizaciju, a netko koncentraciju). I naravno, svatko od nje čini što mu god volja pa tako meditacija može postati i hodanje, pecanje, duboko razmišljanje, besposličarenje, slušanje gongova ili pak savijanje tijela u bhujapidasanu (ne pitajte što je to, nevažno je za daljnji tijek ove priče).

Odmah ću vam pokazati kako pojam meditacije nije uopće složen ni nejasan, niti je točno da se ne može definirati jasno i izravno. Evo najjednostavnijeg i najizravnijeg odgovora na pitanje što je to meditacija: SMIRIVANJE MENTALNE AKTIVNOSTI.

Zvuči jednostavno, zar ne? Tri riječi i… pojam meditacije je potpuno objašnjen. Meditacija je proces smirivanja uma; proces u kojem mentalna buka prestaje i nastaje mentalna tišina. Izvorni naziv za to iskustvo je (pazite sad, još jedan od zloupotrijebljenih i iskrivljenih pojmova koji su došli iz Indije!) – joga. Joga je stanje nepomične ili neuznemirene svijesti, a meditacija je proces kojim se do tog stanja dolazi.

Na drugim mjestima pisao sam opsežno o tome (primjerice članak “Treba li nam meditacija” ili knjiga “Daj, čovječe, idi meditiraj”), a u ovome ću članku poradi demonstracije zbunjujućih naputaka analizirati jedan takav pokušaj.

Pitanje koje sam dobio glasilo je ovako: “Željela bih da mi netko iskusan u meditaciji objasni je li ovaj pristup ispravan. Radi se o tečaju meditacije koji je osmislio Sri Chinmoy. Željela bih početi meditirati, a nemam pojma kako, niti se snalazim u svim tim meditacija/kontemplacija/koncentracija stvarima.”

Dakle, u nastavku članka možete pročitati detaljnu analizu spomenutog “tečaja meditacije”. Prije nego što se pristaše Sri Chinmoya osjete ugroženima i prozvanima (to će se gotovo neizbježno dogoditi), želio bih istaknuti da sam taj primjer uzeo iz mora sličnih primjera. Također bih želio istaknuti da ne kritiziram Sri Chinmoya u cjelini. Štoviše, cijenim njegovu poeziju, glazbu, sport i mirovne napore. Susreo sam se s njim još sedamdesetih godina (dok su neki od vas bili sasvim malecki ili možda još nisu ni bili ovdje) kroz glazbu i filozofiju Johna McLaughlina i Carlosa Santane. Za ovog drugog ste čuli, ali vjerojatno niste znali da je tada pod Chinmoyevim utjecajem nosio ime Devadip Carlos Santana. Onaj prvi, John McLaughlin, je jazz i jazz-rock gitarist (moj nekadašnji glazbeni i gitaristički uzor), njegovo je duhovno ime (koje mu je također dao Sri Chinmoy) bilo Mahavishnu, a njegov band Mahavishnu Orchestra doista me oduševljavao!

Međutim, što se tiče meditacije… Ah, ako imate jasnu predodžbu o tome što je ona, nećete pomiješati sve u istu kašu. Čak i ako je netko plemenit čovjek, ne znači da dobro poučava meditaciju niti da su njegovi sljedbenici shvatili o čemu se radi.

U redu dakle, imamo konkretan primjer promašenog pokušaja opisivanja meditacije. Poveznicu ću preskočiti, a ako vas baš zanima, siguran sam da ćete sami pronaći originalni tekst koji ću analizirati. Kroz tu analizu čitatelj će dobiti zorni prikaz postojećih zabuna koje su prisutne u svijetu “duhovnosti”.

Ukazat ću na bitne točke koje je potrebno razumjeti u vezi meditacije. Potrudio sam se pronaći i dobre strane u tom primjeru, no nejasnoće stvaraju dodatnu štetu u razumijevanju meditacije pa jednostavno nema druge nego jasno ukazati na pogreške.

Početna zbunjenost

Na samom se početku kaže: “Kroz jednostavne vježbe vizualizacije, koncentracije i meditacije te tekstove koji su izbori iz knjiga Sri Chinmoya dobit ćete uvid u to što je meditacija i kako ispravno meditirati.”

Već u samom startu miješa se koncentracija, kontemplacija i meditacija. Ne može se kroz vježbe koncentracije naučiti meditacija, niti išta o njoj. Ta osnovna zbunjenost nastavlja se i kroz preporuke za praksu.

Pod podnaslovom “Početak” skriva se dodatni miks nepotrebnih naputaka – ističe se važnost vanjskog izgleda (pranje tijela, čista bijela odjeća, mirisni štapići, cvijeće). Da se razumijemo, nemam ništa protiv čistoće i dobre atmosfere, a posebno protiv toga da se neki postupci smatraju ritualnima. Međutim, isticati to kao početak procesa meditacije naprosto je smiješno. To jest, bilo bi smiješno da upravo takvi napuci nisu prevukli sjenku preko očiju mnogih zapadnjaka koji jednostavno nisu mogli uočiti bit, jer je bila prekrivena šarenim pokrivačem (u ovom slučaju bijelim) koji se, paradoksalno, naziva – “meditacijom”.

Slično vrijedi i za naputke o brahma muhurti – najboljem vremenu za meditaciju. Ponovno, budući da poučavam i prakticiram jyotish, znam sve o muhurti, i ne poričem vrijednost pravog vremena za određene postupke. Ali ne i za meditaciju! Naime, ako je meditacija prestanak aktivnosti (postupaka) – kakve veze onda ima muhurta (najbolje vrijeme za neki POSTUPAK) s tim? To može izreći samo netko tko ili ne poznaje bit stvari ili pak namjerno želi istaknuti neki dio tradicije (u ovom slučaju indijske). Ne znam što je u ovom slučaju točno, ali – uglavnom, ništa od toga nije potrebno za dobru meditaciju.

Kontradikcije

Onda slijede, ah, pravi biseri! Kaže se: “Zatim, kad se sprema zalazak Sunca, možete gledati u zalazeće Sunce i pokušati meditirati deset minuta. Za to vrijeme nastojte osjetiti kako postajete jedno sa Suncem, s prirodom svemira.”

Ovo može zvučati kao naputak za meditaciju nekom neiskusnom i naivnom zapadnjaku željnom egzotičnih stvari ili bijega od svakodnevne grubosti. Međutim, to ni približno nije tako. Kako se to “nastoji osjetiti jedno sa Suncem”? I kako to “nastojanje” pomiriti s procesom SMANJENJA MENTALNE AKTIVNOSTI koji jest meditacija?

Nikako. To jedno s drugim nema veze. Međutim, autor tog teksta očito ne razumije da nema nikakvih nastojanja u meditaciji ili pak ne zna kako to na pravilan način izreći. A ako je tako, bolje bi bilo da ne govori ništa nego da pod meditaciju gura svu silu napora, nastojanja, pokušavanja i usmjeravanja.

Neupućenom i neiskusnom nije lako vidjeti te kontradikcije. Posebice stoga što smo navikli na naputke o postupcima, o djelatnostima. Meditacija je prestanak djelatnosti i ne može se prenijeti napucima koji savjetuju neku djelatnost, a tekst je ispunjen upravo time!

Evo još nekih primjera: “dok dišete POKUŠAJTE disati što sporije”; po mogućnosti NAPRAVITE malu stanku između udisaja i izdisaja; ZADRŽITE malo dah na par sekundi; svu pažnju USMJERITE na svoje disanje; mir koji ste osjetili POKUŠAJTE zadržati…; dok meditiramo ono što zapravo ČINIMO je da ulazimo dublje i dublje…; ZAMISLITE da ne udišete kroz usta i nos nego kroz srčani centar; ponavljajte ovo svjesno i KONCENTRIRANO nekoliko minuta”; itd.

Mogao bih ovako nastaviti gotovo unedogled. Većina navodnih naputaka za meditaciju napuci su za koncentraciju, napor, postizanje nečeg, kontrolu nad nečim… Riječju, ništa od meditacije.

Jedna od najvećih stranputica je rečenica: “Ako ste početnik, onda morate početi s čitanjem duhovnih knjiga i spisa.”

Naravno da ne morate! Čitanjem “duhovnih spisa” vam se samo želi nametnuti određeni svjetonazor koji nema nikakve veze s praktičnom i univerzalnom tehnikom ispravne meditacije.

Tu i tamo mogu se pronaći naznake blijedog razumijevanja procesa meditacije, poput rečenice: “…to nismo mi, to čini naš unutarnji Pilot, Svevišnji…”

Na stranu nametanje svjetonazora (spominjanje Boga u kontekstu meditacije potpuno je nepotrebno), da, točno je, meditaciju ne radimo mi. Meditaciju ne RADIMO. Meditacija je smirivanje, prestanak svakog rada i djelovanja. Kako bismo mi to mogli RADITI?

Ali, eto, ta mala točna izjava u oštroj je suprotnosti sa svim praktičnim savjetima o tome kako se meditira!

Kao što se dogodilo na mnogim mjestima, tako se vjerojatno dogodilo i ovdje: nekada davno u tom je učenju bilo nečega, ali su sada ostale samo slutnje ispravne meditacije skrivene iza naizgled inspirativnih riječi. Stvarne povezanosti s praksom, koliko vidim, nema.

Slijede daljnji napuci koji s meditacijom imaju veze k’o i bicikl sa zvijezdama. “Udišite radost, izdišite tugu… pokušajte osjetiti ovo, pokušajte osjetiti ono…” Nije potrebno više komentirati, nadam se.

Koncentracija

U drugom koraku, tekst čak i odustaje od bilo kakve “meditacije”, izrazivši tvrdnju da je koncentracija preduvjet za meditaciju (početnici bi trebali vježbati koncentraciju barem nekoliko mjeseci, kaže se). Ovakav je obrat tipičan za nerazumijevanje meditacije i uobičajen u mnogim indijskim praksama zasnovanim na pogrešnom razumijevanju joge.
Tvrdnja o koncentraciji kao preduvjetu za meditaciju besmislena je. Zašto bi netko trebao veliku sposobnost aktivnosti uma (koncentraciju) da bi smirio um (meditacija)? I najneobrazovaniji pastir koji nikad nije učio ni vježbao ama baš ništa, bez problema može odmarati. Njemu je to čak i lakše nego onome čija je glava ispunjena nepotrebnim pojmovima.

Sposobnost manje aktivnosti ne ovisi o sposobnosti veće, pa je takav put – kroz koncentraciju do meditacije – samo znak neznanja i nerazumijevanja prirode stvari. Nažalost, ovdje se radi i izravna šteta potencijalnom meditantu: jednom kad usvojite i uvježbate pravila koncentracije, zbog navike će vam biti mnogo teže otpustiti ta pravila i doista meditirati. Meditacija je mnogo prirodnija i lakša onome tko nikada nije vježbao koncentraciju.

Nakon toga nastavlja se miješanje koncentracije i meditacije u kašu koju je teško razmrsiti. Primjerice, nakon lijepe priče iz Upanišada o tome kako je meditacija “ono mjesto između misli”, ponovno, bez bilo kakvog uviđanja kontradikcije, preporučuje se “NASTOJANJE da se proširimo”. Naravno, “nastojanje” je misao sama po sebi. Ili, POKUŠAVANJE viđenja neba u svom srcu – to je misao i aktivnost, a ne “mjesto između misli”.

Zbunjenost sada već poprima tragične razmjere jer se navodno govori o “naprednim stadijima” meditacije.

Kontemplacija i brojanice

Slijedi priča o kontemplaciji koja, naravno, još više komplicira stvari uvodeći apstraktne pojmove Boga, Svevišnjeg, Apsolutnog itd. Ako početnik do sada nije bio zbunjen, sada sigurno jest. Međutim, budući da je početniku to nepoznato područje, mogli bi ga privući nepoznati izrazi, nadahnuće i lijepe misli – i na kraju, ako proba i ne uspije – uvijek ostaje pitanje vjere koje će se prije ili kasnije pojaviti, zajedno s odanošću guruu. Jer, ako nećete moći sve to činiti i ako u tome ne uspijevate, mora da vi nešto pogrešno radite! Naravno, guru je ušao u priču nešto kasnije u tekstu.

No, idemo dalje… pod podnaslovom “Mantra/japa” krije se još jedna pogrešna zamisao o meditaciji. Ponavljanje neke mantre (najbolje glasno, kaže se, a slika brojanice sugerira da brojite koliko puta ste je izgovorili) nudi se kao oblik meditacije. Ponovit ću još jednom: nikakvo ČINJENJE nije meditacija – a izgovaranje mantre i brojanje “japa male” najmanje!

Tek poradi informacije – i sam prakticiram i poučavam neke tehnike (primjerice Rasa tehnike), unutar kojih se koristi ova metoda kao preventivna tehnika (upaya) iz jyotisha. Međutim, ponovno, zbrda-zdola miješanje raznih tehnika i nazivanje toga meditacijom ili pripremom za nju ili pak dijelom meditacije neprihvatljivo je. Ne samo da zbunjuje i zavodi, nego onemogućava jasno razumijevanje bilo čega u razvoju svijesti.

Zatim slijedi pojednostavljena priča o mantri OM i tome što s njom raditi, pjevati je, kada, koliko puta… Opet – ništa od meditacije.

Ima još naizgled točnih, ali u cijelom kontekstu zbunjujućih naputaka. Primjerice, pod podnaslovom “Molitva i meditacija” kaže se: “U meditaciji ne govorimo ništa, ne mislimo ništa, ne želimo ništa…”. U redu, to je savršeno točno, ali sasvim suprotno svim onim prethodnim napucima o nekakvom činjenju (koncentracije, pjevanja, brojanja, zamišljanja, osjećanja…).

Zbog svega toga, a posebice miješanja naputaka, većina ljudi nekako stekne dojam da je sve to isto, sve to pripada istom postupku “meditacije”.

Još jednom, ponavljam definiciju ispravne meditacije: SMIRIVANJE MENTALNE AKTIVNOSTI. Jednostavno, čisto i jasno. Kad bi se barem cijeli taj tekst (i tisuće drugih, jednako zbunjujućih) držao toga. Ali, ne! Umjesto toga slijede vježbe u kojima (vježba broj devet, primjerice) moramo zamišljati lotos na kojem je na svakoj latici ispisana mantra OM!

Od meditacije ni traga…

Guru

Četvrti korak nastavlja istu priču o ne-meditaciji. Sada se izravno prelazi na vizualizaciju (vrt u našem srcu), glazbu (ništa protiv nje nemam, naravno), i na sport (ni protiv njega ništa nemam, štoviše, drag mi je srcu i tijelu). Sve u redu, ali kakve to veze ima s “tečajem meditacije”? Sve je to dobro za vaš duh i tijelo, ali NIJE meditacija.

Moram priznati da sam se na ovom mjestu već pomalo umorio od čitanja. Previše je toga otišlo ukrivo da bi se uopće isplatilo pohvatati sve te krivulje. Možete nastaviti sami, stvari se više-manje ponavljaju.

Ipak, posebno me “užasnula” zamisao o tehnici meditiranja nad slikama raznih gurua da biste odabrali svojega. Ajme…

Pametnome dosta.

Ponovit ću odlomak koji ste već pročitali na početku. Ne kritiziram Sri Chinmoya u cjelini. Štoviše, cijenim njegovu poeziju, glazbu, sport i mirovne napore. Međutim, što se tiče meditacije… Ah, ako imate jasnu predodžbu o tome što je ona, nećete pomiješati sve u istu kašu. Čak i ako je netko plemenit čovjek, ne znači da dobro poučava meditaciju niti da su njegovi sljedbenici shvatili o čemu se radi. Svaka čast Sri Chinmoyu, ali hrvatske web-stranice s “tečajem meditacije” čisti su promašaj. Štetan, još k tome.

Ne kvarite tišinu bukom

Osim one priče iz Upanišada (o prostoru između misli) i Chinmoyevih riječi da “u meditaciji ništa ne mislimo ni ne želimo”, s pozitivne strane vrijedi istaknuti jedan odlomak (nalazi se na samom početku teksta, pa sam se isprva ponadao da će i ostatak krenuti u tom smjeru, što se, nažalost, nije dogodilo).

“Kad govorimo o meditaciji, krećemo se u području gdje se, već po tradiciji, istina prenosi neposredno u tišini, pogledom, pokretom, dodirom. Jedan od najpoznatijih primjera učenja u tišini je Buddhina propovijed s cvijetom; kada je Buddha pred okupljenim mnoštvom, ne rekavši ni riječi, jednostavno držao cvijet u ruci! Kao što i Sri Chinmoy govori: ‘Svi pravi duhovni učitelji poučavaju meditaciju u tišini.’”

Ako je tako (a jest, jest!), zašto ste tišinu pokvarili s toliko buke? Zašto ne poučavate tišinom, izravno, tako kako valja, tako kako je jedino moguće, dopuštajući umu da sam odabere smjer kojim želi ići, smjer koji završava potpunom unutarnjom tišinom koju su stari mudraci zvali stanjem joge? Niti je taj postupak težak, niti je poučavanje problematično. Svatko to može i to, doslovce, u nekoliko minuta. Meditacija je najjednostavnija stvar na svijetu, dostupna svakome u svakom trenutku, na svakome mjestu. Sve ovo drugo – nije meditacija.

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od stotinu osam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

UG je bio anomalija.

Nije završio studij u Madrasu jer je zaključio da um ne postoji. Od tih ranih dana, njegova se filozofija nije mnogo promijenila već se kasnije razvila u neku vrst brutalnog, no-bullshit pristupa duhovnosti (ili bih trebao napisati „protiv duhovnosti“).

Tko bi znao što mu se zapravo dogodilo tijekom njegove „tragedije“? Radilo se o nečem tjelesnom, fiziološkom, to je sigurno. Tako je on sam to opisao, a prema tom opisu, njegovo se tijelo počelo mijenjati. Ako ste čitali o tome i zapitali se može li se tako nešto ponoviti i, primjerice, dogoditi i vama, odgovor je da za to gotovo nema šansi. UG je to jasno rekao i, očito, bio je u pravu. Radilo se o nekoj vrsti mutacije; nekoj vrsti anomalije.

Utjecaj tih tjelesnih promjena zajedno s već utvrđenim gađenjem prema duhovnosti stvorilo je od UG-a karakter koji svijet poznaje. Ono o čemu je govorio nije bio rezultat prosvjetljenja, već njegove životne povijesti. Govorio je o stvarima koje je već znao i prije nego što mu se dogodila „katastrofa“.

Ustrajao je na tvrdnji da ga „ljudi ne bi trebali slušati“. Ako maknete taj naputak, da, rekao bih da ništa što je rekao nije korisno niti pak na bilo koji način vrijedno slušanja. Ali, ako svemu tome prethodi rečenica „nemojte me slušati“, onda nastaje zbunjenost zbog zamke paradoksa. Možda je upravo to najzanimljiviji dio pojave kakvu je predstavljao UG. Naravno, ljudi su ga ipak slušali, i iz istog razloga danas čitaju njegove riječi u knjigama.

Činilo se da mrzi ljude, barem na riječima. Nije baš bio tolerantan prema ljudskim dramama; smatrao je ljude orijentiranima isključivo prema sebi i zbog toga nevrijednima pažnje.

S druge strane, tvrdio je da osjeća kretanje Mjeseca i druga „kozmička“ zbivanja. Očito, posjedovao je povišenu osjetljivost, iako ona nije obuhvaćala ljudske poslove. Taj dio njegove priče izgleda mi čudno. To jest, da budem precizan, izgleda mi čudno jer je suprotan mom osobnom iskustvu.

Mogu posvjedočiti povećanu osjetljivost tijela. Kada tijelo prepustite njegovoj vlastitoj pameti, to će se neizbježno dogoditi. Vozač (ego, jasamstvo) je taj koji guši impulse izvana te na njih lijepi svoje namjere. Rezultat je tupost.

Međutim, jednom kad toga više nema, SVE postaje važno. Ljudska drama i mnogobrojni poslovi koje ljudi obavljaju (u glavi, nevidljivo, ali i rukama, vidljivo) postaju vidljivi i opipljivi poput vrućeg ulja prolivenog po vašoj koži.

Zapravo, UG je jednom rekao da osjeća misli drugih ljudi „kao što drugi ljudi osjećaju vlagu u zraku“. To je nešto što mi je vrlo blisko. Dovoljno sam patio zbog toga i voljan sam platiti visoku cijenu da od toga pobjegnem.

Ne možete sa sigurnošću znati što ljudi misle i osjećaju do u detalje. Ali, općenito, tijelo prosvijetljenog može osjetiti smjer u kojem te misli idu, njihov oblik i okus. Tijelo prosvijetljenog može ih namirisati, baš kao što biste vi osjetili smrad truleži koji se širi iz hrpe smeća u dvorištu vašeg susjeda.

Upravo mi je zbog toga neobičan taj nedostatak „brige“ koji UG pokazuje za sudbinu čovječanstva. Bez problema bih se mogao složiti s njim da smo najgora živa vrsta koja se ikada pojavila (barem najgora od onih za koje znamo). Nitko nije tako loš, zao i opasan poput ljudi. Također, mogao bih se složiti s njim da smo „prokleti“ i da nema spasenja za monstrume poput nas.

Ako progovorim makar i jednu riječ ili učinim samo jedno djelo koje pokazuje u smjeru stvaranja boljeg svijeta ili nečeg takvog, to je samo zato što mi je muka od onog što ljudi rade. I, naglašavam, ne radi se samo o riječima; meni je doslovno muka od ljudske patnje! Imam snažne glavobolje kad neki propalitet spali selo puno žena i djece negdje na drugom kraju svijeta. Pobogu, osjećam stalnu neugodu jer ljudi muče životinje. Mogu namirisati truli sadržaj bilijuna njihovih namjera i (ne)djela.

Pokušavam zatvoriti svoje „prozore“. Pokušavam se odvojiti od svega toga. Bježim, živim na pustim mjestima, pokušavam pronaći nešto što će me zaštititi od ljudi. Ali, nema spasa od toga! Mogu smanjiti utjecaj koji do mene dolazi zbog same činjenice da na svijetu živi toliki broj ljudi, ali ne mogu izbjeći gotovo neprestani tjelesni bol zbog tolike patnje koju stvaraju sebi i drugima.

Vidite, to nije stvar moralnosti. To nije ni suosjećanje. Radi se o jednostavnom pokušaju življenja bez boli.

Ako UG to nije osjećao, bio je prokleto sretan! Osjećao je glad. Djelotvorno je zadovoljavao svoje svakodnevne potrebe. Drugima je govorio kako je prirodno slušati svoje želje, zadovoljiti ih i biti sretan. Nepoznanica mi je kako je uspio previdjeti opću osjetljivost prosvijetljenog tijela na postupke i život drugih ljudi.

Imajte na umu da u prosvjetljenju, bez obzira na to što čvrsta usmjerenost na sebe više nije prisutna (naravno, kad jasamstvo nestane, nema ničega na što biste se mogli usmjeriti; nema više čvrstog središta), tijelo je još uvijek ljudsko. Vi i ja, mi smo, baš kao i UG, rođeni kao ljudi. To nas čini osjetljivima na djelovanje naše vlastite vrste. Čudovišta smo, izopačeni, korumpirani, slomljeni i na mnogo načina vrijedni žaljenja. Ali, što se može učiniti glede toga? Smrt će okončati činjenicu pripadnosti ljudskoj vrsti (barem privremeno). Ali, ako ste zapravo otišli prije smrti tijela (što je poetska definicija prosvjetljenja), i tijelo je ostalo prepušteno samo sebi, što zapravo ono može učiniti? Ne može se pretvoriti u tijelo mrava ili u tijelo dupina! Dakle, hoće-neće, zapelo je među ljudima.

Radije bih zapeo negdje drugdje, ali ne mogu si pomoći. Neko vrijeme razmatrao sam rješenja poput promjene oblika (shapeshifting), ali ta sposobnost nije prirodni dio mene. Teško ju je postići (uspio sam samo djelomično); toliko teško, zapravo, da je u praksi lakše izdržati mučenje zbog „osjećanja“ ljudskog stanja oko mene, nego se izložiti toj vrsti bijega. Možda to jest rješenje za neke, ali – na moju žalost – ovo tijelo nije među takvima.

Umjesto toga, zbog razloga preživljavanja i, moram reći, sasvim dovoljno samo za to, ali ništa više od toga, razvio sam i neke tehnike za smanjenje štetnog utjecaja koji na ovo tijelo ima postojanje ljudi, takvih kakvi jesu, u svijetu oko mene. Zapravo sam naučio živjeti s tim.

***

Natrag na temu. UG se usprotivio bilo kakvom djelovanju koje bi išlo u smjeru „spašavanja“ ili „promjene“ društvenog statusa našega svijeta. U isto vrijeme, brinuo se za svoje svakodnevne potrebe i preporučivao je drugima da tako čine (da se ne odriču zadovoljstava i ne odbijaju ono što ih čini sretnima). Možda mu je njegova „tragedija“, neponovljiva anomalija ili genetska mutacija, što god da je to bilo, omogućila spasonosnu sljepoću – sposobnost da ne osjeća što drugi ljudi čine na globalnoj razini. Nikad nećemo znati zašto je tome bilo tako. Ali, sasvim je sigurno da će tijelo prosvijetljenog osjećati utjecaj svega što se događa u okolini (bližoj i daljnjoj, nebitno). Ono će razviti neke zaštitne mehanizme, ali neizbježno je da će u nekom trenutku, nakon što vi „odete“, to isto tijelo – i ostaci uma i svega ostalog – očajnički početi tražiti rješenje za žurnu potrebu: kako zaustaviti bolan i štetan utjecaj drugih ljudi?

Ponovno, ne radi se o nekom duhovno-ezoterično-jedno-sa-svim osjećaju, već o istom mehanizmu zbog kojeg ćete pobjeći od tigra koji vas vreba iz grmlja. Ili zbog kojeg ćete pucati u tigra ako se dogodi da sa sobom imate pušku.

Činjenica da nemam „pušku“ odgovarajućih sposobnosti predstavlja veliku sreću za čovječanstvo. Znam kako to zvuči, ali ipak ću napisati: kad ste pod takvim pritiskom zbog gluposti drugih ljudi (u jednom razdoblju života nadao sam se da ćemo pronaći put do drugih planeta, ali do sada se to nije dogodilo i nije vjerojatno da će se dogoditi tijekom životnog vijeka ovoga tijela), sasvim je prirodno da počnete razmišljati kako ih se riješiti! Napravio bih to, da mogu. Iskreno. Ne bih previše razmišljao. Uopće ne bih.

Srećom po čovječanstvo, nisam u položaju provoditi takve radnje. Djelovanje u tom smjeru zahtijevalo bi od ovog tijela mnogo više trpljenja nego izdržavanje situacije u kojoj je sada. Dakle, i ovdje se radi o sličnoj frustraciji kao i s idejom „promjene oblika“.

Znači, barem što se mene tiče, čovječanstvo je sigurno iz ekonomskih razloga: jeftinije je trpjeti ga.

Želio bih razjasniti da ako na drugim mjestima govorim o boljem svijetu, promjenama, uklanjanju patnje i sličnim stvarima, radim to jer moram. Moram izbjeći patnju i bol koje osjećam na tjelesnoj razini. Prirodno je da tako činim, jer to je jedino što mi je preostalo dok čekam da ovo tijelo prestane postojati (dok u isto vrijeme svi mi čekamo neku vrstu zajedničkog uništenja).

Moja je pozicija u skladu sa svim humanitarnim, suosjećajnim, ljubaznim i dragim pojedincima koji očajnički pokušavaju promijeniti svijet nabolje. Nisam nikad očekivao da ću biti u toj poziciji, ali evo, tu sam. Ili se barem čini da jesam.

UG je stalno naglašavao da nije u sukobu s društvom. Tako nešto bilo je moguće samo i jedino ako se osjećao ugodno u tijelu. Očigledno, tako je i bilo. Vjerojatno nikada nećemo otkriti zašto je bio neosjetljiv na gužvu koju su drugi ljudi radili (koju i dalje rade) oko njega. Međutim, kao što sam napisao, on je bio anomalija. Sretna anomalija, čini se.

Što se tiče ostalih, ako ta nemoguća stvar koju zovemo prosvjetljenje ikada svane u tijelu, stvari će vjerojatno biti sasvim drugačije. Ne mogu znati što će neko jedinstveno tijelo osjećati ili učiniti. Sve je moguće. Netko će podići teške obrambene štitove i sretno živjeti iza njih. Netko drugi bi mogao otpočeti destruktivnu kampanju za „kraj svijeta“ i aktivno se boriti protiv svega što je čovječanstvo ikada učinilo. A netko treći će pokrenuti unutarnju revoluciju i objaviti nježnu duhovno-ljubavnu poruku koja bi mogla sve nas, jednom zauvijek, promijeniti nabolje.

Ali, što god prosvijetljeno tijelo (i um) učinilo, to neće biti zbog apstraktnih ideja „dobrote“, a posebice ne zbog potpuno besmislene zamisli o nekoj posebnoj vrlini koja obitava unutar ljudi i daje im poseban položaj u svijetu. Bit će to zato što je, za to tijelo u tom trenutku, upravo ta djelatnost indicirana u situaciji, uključena u nju, poput vodikovih atoma u molekulu vode. Takva djelatnost je neizbježna i jedina moguća.

***

Ima još misli o UG-u koje neizbježno dolaze kad se čita o onome što je radio, kakav je bio i što je govorio. Nakon svoje „tragedije“ – da, ako niste do sada shvatili, UG je prosvjetljenje nazivao tragedijom – UG je naizgled nastavio svoj prethodni život (nema druge, tako je to u većini slučajeva, osim ako niste još veća anomalija od UG-a). U tom je životu bilo ljudi, a oni su ga, budalasti kakvi jesu, pitali o prosvjetljenju.

Kako se to događa? Kako se to može dogoditi i nama?

Ah. Kakvog li nesporazuma!

Neće se to dogoditi vama. Odnosno, dogodit će se vama, jedino ako svoj kraj pripisujete sebi. Život će se nastaviti, naravno, ali ne vaš život, nego Život.

UG je ispravno shvatio da nitko to ne želi. Ljudi nemaju pojma o čemu pričaju kad pričaju o prosvjetljenju. Bave se duhovnošću, a i dalje pjevaju istu pjesmu o sebi; kako će oni postići ovo ili ono. Smrdi to, UG, znam, smrdi do neba, ali što se tu može?

UG je pokušao otjerati ljude od sebe. Nije mu uspjelo.

Rekao im je, primjerice: „Tkogod da je izabran, njemu će se dogoditi.“ Čista sreća, dakle. Idite kući, ljudi, i čekajte. Ako imate (ne)sreće, dogodit će vam se prosvjetljenje. Tako je govorio UG.

Ali, bilo je nečega u njemu, nečeg zbog čega su ljudi i dalje dolazili. Imali su potrebu, a UG ih je privlačio. Inače, kad se tako nešto događa, obično ljudi u prevari vide pravu stvar; glumca ili bar nenamjernog neznalicu zamijene za prosvijetljenog. U UG-ovom slučaju, bilo je obrnuto: ljudi su u prosvijetljenom tražili neznalicu! Imali su potrebe i mislili su da će ih, nekako, UG zadovoljiti. Nije ni čudo da ih je tjerao sa sastanaka i predavanja. Bolje bi im bilo da su ostali doma na kauču i gledali televiziju.

Teško je reći koliko je UG zapravo imao problema s ljudima, koliko su mu išli na živce, a koliko se samo s njima zabavljao. Naizgled ih je mrzio, ali izgled vara, a UG nikad nije – prema svojem vlastitom priznanju – govorio istinu. Nitko to ne može (govoriti istinu), tek toliko da znate.

Ali, činjenica je da iluzija (Maya) ima kraj. Također je činjenica da u svemu postoji procjep, rascjep, pukotina kroz koju prodire svjetlo u zatamnjenu komoru neprosvijetljenog ljudskog uma. Drugim riječima, unatoč izrazitoj orijentaciji prema sebi i svome, u ljudima ima tragova „više inteligencije“. Stvarnost. Istina. Kolikogod nevjerojatno zvučalo, kolikogod to oni ne vidjeli i činili sve da ne progledaju, toga ipak ima i u ljudima.

A to znači da će ljudi dolaziti. Očajnički će se pokušavati iskopati iz privida, čak i onda kad su im motivi sasvim pogrešni. Udarit će glavom o istinu, ponekad tako jako da će je razbiti (glavu, ne istinu). Ali, onda će potražiti pomoć, zacijeliti rane i zaboraviti što se dogodilo. Ljudi će poricati, odbacivati, izmišljati, zamišljati, ponovno poricati, graditi kule u zraku, rušiti ih, patiti, smijati se, ponovno poricati i vrtjeti se u začaranim krugovima mnogo godina i života. Ali, privid ne traje zauvijek. Maya ima kraj. Točka.

Prosvjetljenje će se dogoditi svima, a ne samo (ne)sretnima. Preostaje jedino pitanje trenutka.

I tu se otvara prostor nekakvog „činjenja“. To je poput trika. Ne može se do prosvjetljenja željenjem, dragovoljno. Tako stvari ne funkcioniraju, jer nitko tko iole razumije o čemu se radi, a pri zdravom je razumu, ne može to željeti. Ali, postoji nešto u svakom svjesnom stvorenju, nešto skriveno što gura u tom smjeru. Neki ljudi toga nisu svjesni (ne još), a u nekih se javlja potreba koja se ne može objasniti, ali joj se ne može ni odoljeti.

Ne možeš poslati ljude doma, UG! Nitko to ne može. Neće slušati. Dolazit će ponovno i ponovno. Zapeli smo među ljudima.

Ti si se izvukao, doduše, a mi ostali još ćemo neko vrijeme biti ovdje. I dok smo ovdje, zašto ih ne bismo, barem malčice, gurnuli u tom smjeru? Pomaže kod nekih, a ako samo jedan prođe, to je jedan trn manje u vrlo bolnoj peti. Ako ih prođe nekoliko, ili bože-sačuvaj-kakve-li-sreće, više njih – tko zna, možda ću uskoro moći trčati gotovo bez bolova.

Zar to ne bi bilo divno?
 

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od dvadesetsedam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

 
Da li se svi nakon prosvjetljenja povlače iz svijeta, sjede nepomično u nekoj pećini, ne brinu za tjelesne potrebe i usmjeravaju se samo na unutarnju stvarnost, kao što je to učinio Ramana Maharishi?

Ne nužno. Naposljetku, pitanje uvijek možete svesti na to da i prosvijetljeni ljudi uglavnom jedu, piju i spavaju. Možete ga svesti i na higijenu, odlazak na toalet ili osnovne zdravstvene potrebe. Prosvijetljeni možda nije uvijek raspoložen za tako nešto. Taj dio sasvim razumijem. Ponekad, sjajna iluzija koju zovemo svijetom jednostavno je prenaporna. Neposredno nakon tog zadnjeg čina skidanja maski prevladava osjećaj umora i zasićenosti. Bilo bi sasvim u redu jednostavno se zaustaviti i milostivo umrijeti. Mnogi su i umrli na taj način, ne dočekavši stabilizaciju stanja i preobrazbu malog osobnog života u… nešto drugo. Neke od takvih, zbunjenih i preplavljenih prosvjetljenjem, odlučnih da nestanu i tjelesno, ipak su „spasili“ – drugi ljudi. Njegovani od njih, jednako tako zbunjenih onim što se događa, „spašeni“ su postali „veliki sveci“.

Na neki način, prosvijetljeni je tako gurnut naprijed od Života samog. Nije to njegova želja. Tako se jednostavno dogodi.

Međutim, nije mudro misliti da se uvijek mora dogoditi taj spasili-me-drugi scenario. Budući da u prosvjetljenju nema razlike između ovog tijela i tijela nekog drugog, nema ni razlike između ovog uma i nekog drugog uma. Želja da se bude „spašen“ i tjelesno sačuvan za ovaj svijet – barem dok tijelo za to ima snage – može također doći i iz „ovog“ uma.

Glede odustajanja od života, potrebno je razlikovati dvije različite situacije. Jedna je da bilo tko neprosvijetljen može pasti u zamku želje za smrću. Instinkt za preživljavanjem može se poništiti zbog bolesti, očaja, straha ili čak i ljubavi. Sama želja za smrću ili ravnodušnost prema životu ni na koji način nije znak prosvjetljenja. Drugim riječima, ne možete suditi o prosvjetljenju na osnovi toga.

Druga situacija događa se u samom prosvjetljenju. Čini se da tada postoji sklonost testiranja volje Života nekom vrstom potpunog predanja. To ide nekako ovako: „U redu, ništa mi drugo ne pada na um. Nemam što raditi. Možda je vrijeme da odustanem? Ako nije, onda će se nešto dogoditi.“

I nešto se dogodi. Ili se ne dogodi.

U prvom slučaju živite. U drugom, umirete.

Dobro je razumjeti da su prosvijetljeni ljudi negdje rođeni. Dio su kulture, vremena i prostora. Zapravo, rođeni su kao neprosvijetljeni, a zatim, kao udarcem munje, postaju prosvijetljeni. Nakon toga, i dalje su dio onoga što ih okružuje.

Ramana Maharishi rođen je kao Venkataramana Ayyar. Indijac. Bilo je to godine 1879. Od nekog takvog ne možete očekivati da se ponaša poput čovjeka rođenog u Europi dvjesto godina ranije, ili u Americi sto godina kasnije.

I tako je, sasvim razumljivo za svoje kulturno okruženje, Ramana odlučio postati sanyasi. Sanyasi ne brine previše za svoje tijelo, a Ramana je tu nebrigu doveo do savršenstva. Njegovo tijelo mogli su sasvim lijepo pojesti mravi – dok je on još uvijek živ, zdrav i budan. Ne bi učinio ništa da to spriječi. A što se tiče njegove vlastite hrane… pa, sasvim sigurno nije činio ništa da bi je pribavio. Umrijeti od gladi za njega je bila sasvim prihvatljiva mogućnost.

Poštovali su ga zbog toga. I danas bi zbog tako nečega bio zapažen, a u tadašnjem kolektivnom indijskom umu postajalo je slaganje da se s vremena na vrijeme takve stvari događaju; ponekad, božansko silazi u ljude. S takvom tradicijskom pozadinom, što je Venkataramana Ayyar mogao učiniti? Tijek njegova života nakon prosvjetljenja bio je logičan, implicitan i neizbježan.

Ali, to ne znači da i vi morate tako postupati (ne morate ništa, naravno), ili da je nebriga prema tijelu i ravnodušnost prema životu znak pravog prosvjetljenja.

Mogli biste izdržati ubode komaraca i mrava i mogli biste im dozvoliti da vas žive pojedu. Vjerojatno bi to bilo užasno iskustvo, kričali biste, plakali i patili. Ali, mogli biste se i dovesti u stanje neosjećanja bola i zanemarivanja užasa zbog takve sudbine. Čak i kad biste postigli takav sumnjivi duhovni uspjeh, sve to ne bi značilo ništa i ni na koji način ne bi bilo povezano s prosvjetljenjem.

To je samo pozornica.

Sanjaju li neprosvijetljeni duhovne ovce?

Kažu da su mnogi ljudi, predani uspomeni i učenju Ramane Maharishija blagoslovljeni vizijama u kojima ga vide i razgovaraju s njim.

Da, ako dovoljno dugo zurite u nečiju fotografiju i začinite zurenje s dovoljno vjere, i vi ćete imati vizije.

Ako ste uronjeni u kolektivno uvjerenje da je netko bhagavan, božanska inkarnacija, ako sudjelujete na hodočašćima, darshanima, posjetama, sastancima, molitvama… sve to usmjereno prema nekome, i vi ćete imati vizije, naravno.

I meni su ljudi govorili kako im ponekad dolazim u snove ili čak imaju iskustva koja bi se mogla nazvati vizijama. A nisam ni blizu toj vrsti drame koja je stvorena oko Ramane Maharishija! Bio sam samo čovjek koji zna nešto, predavač, pisac; zapadnjak s aurom nečeg različitog. Duhovnom aurom, da budem točan. Ljudi su čitali što sam napisao, vidjeli me kako govorim, sudjelovali na tečajevima. I neki od njih – dosta njih, ali ne svi – rekli su da ih posjećujem u snovima. Ili su me vidjeli na mjestima gdje nisam mogao biti, ili sam u to vrijeme bio negdje drugdje.

Ne sjećam se astralnih putovanja u tuđe snove, niti da sam u nekom trenutku bio na više od jednog mjesta istodobno. Uvijek kažem takvim sanjačima da se radi o njihovu snu, njihovoj viziji, i da to nema nikakve veze sa mnom. Neki shvate poantu, ali neki ne. Zadržavaju svoja uvjerenja jer im to odgovara. Odličan je osjećaj poznavati nekog posebnog, nekog s tajnim moćima, sposobnog da čini čuda! Činjenica da taj netko poriče i obeshrabruje takvu pažnju nekima uopće nije važna.

Koliko mogu saznati iz knjiga, Ramana Maharishi također je obeshrabrivao vjerničku gužvu oko sebe. Znao je da to nije stvarnost; da se radi o proizvodu iskrivljenoga uma. Um je sklon stvaranju iluzija ne bi li zadovoljio svoje vlastite želje. Stvarat će ih kad god mu se za to pruži prilika.

Ako biste, primjerice, bili voljni iskoristiti tu sklonost, mogli biste se igrati bezbrojnim trikovima. Ljudi će povjerovati u bilo što. Neke „duhovne“ figure, „proroci“, gurui i njima slični, poznati su baš po tome. Još uvijek ih milijuni poštuju i obožavaju kao svece i bhagavane.

Smeće. Nije vrijedno vremena ni spominjanja.

O Bože, daj mi normalan život!

Od ranih dana, u kojima je dopuštao da mu tijelo jedu crvi i života koji ni u kom pogledu ne biste mogli nazvati urednim i normalnim, Ramana se razvio u primjer „normalnosti“ svojim sljedbenicima.

U knjizi „The Mind of Ramana Maharishi“ (Jaico Books, 2012-07-09, Kindle Edition, Locations 1155-1158) Arthur Osborne piše:

„Ipak, vrijedno je razmisliti o činjenici da puna normalnost i sudjelovanje u dnevnoj rutini života, čiji je Sri Bhagavan bio savršen primjer u svojim poznim godinama i koju je prenosio svojim sljedbenicima, njemu nije bila moguća odmah nakon Probuđenja u kući njegova ujaka u Maduri. Srećom, ono što je postalo moguće za Sri Bhagavana, on je svojom milošću omogućio onima koji ga slijede.“

No, dakle, mladi Ramana, netom probuđen, zapravo je bio zbunjen. Za njega je to bilo vrijeme suočavanja s istinom. A istina je bila vrlo „okrutna“ prema svemu što je do tada naučio. Stvar je bila vrlo jednostavna: to što je naučio, moralo je nestati. Ili barem izblijedjeti do neprepoznatljivosti i zaborava. Ponovno, zbog tradicije u kojoj je rođen, izabrao je šutjeti. I ne brinuti za tijelo. I ne živjeti „normalno“.

Zastrašujuće je kada običan čovjek sa Zapada, ili s Istoka, čuje tako nešto. To je neka vrst prijetnje. Nije to nešto što bi običan čovjek želio.

Želja „običnog“ čovjeka i nije važna, ali kad pogledate što je Ramana radio tijekom kasnijih godina, jasno vidite da se slika promijenila. Njegov se život više uskladio s onim „što ljudi žele“. Govorio je o nenasilju. Bio je pobožan i preporučivao je duhovnu praksu. Govorio je o duhovnim spisima, o kojima je mnogo znao. Izgleda da je imao eidetsko pamćenje, a to znači da je mogao prizvati u sjećanje sve što je ikada čuo, pročitao ili doživio, zbog čega je bio izvrstan govornik. Na strani srca, bio je nalik Kristu, što se posebno vidi iz njegova odnosa s majkom.

Sve u svemu, Ramana je preobrazio sam sebe u mnogo prihvatljivijeg sveca, odbacivši ekstreme svoje mladosti.

Mogu samo pretpostaviti da je odlučio dati ono što je drugima bilo moguće primiti. Dakle, lagao je i išao niz dlaku uobičajene duhovne priče.

Ili je bilo tako, ili uopće nije bio prosvijetljen, već samo jako duhovno razvijen.

Odabirem scenario prosvjetljenja, ali ne zbog njegovih moći, života, priča i statusa, već zbog onoga što je u mnogim situacijama neprestance ponavljao. Poruku je izražavao različitim riječima, ali ona je uvijek glasila da prosvjetljenje uopće nije osobno iskustvo!

Nekako, uz svesrdnu pomoć boginje Maye, ljudi uspijevaju ne čuti ono bitno. Razmišljaju o sebi i onome što će postići kad dođu na mjesto prema kojem im je pokazivao Ramana. Uglavnom ga uopće nisu čuli.

Ako prosvijetljeni poživi (i preživi fazu zanemarivanja života koja dolazi nakon prosvjetljenja), on ili ona jasno vide da ljudi nisu sposobni čuti istinu. A kad bi bili sposobni, ne bi bilo potrebe da je se izgovara.

I tako, umjesto istine, oni govore nešto drugo.

Ne zvuči vam dobro? Zapravo je još gore od toga! Ne samo da govore nešto drugo, već i žive nešto drugo!

To je prokletstvo koje sa sobom donosi prosvjetljenje. Laž. Laž u koju više ne možete vjerovati, ali koju ste prisiljeni živjeti.

Znači, kad slušate o životu Ramane Maharishija, znate što čujete: laži.

Ipak, tu i tamo, iza fraza skrojenih za duhovno indoktriniranu publiku, možete osjetiti prst koji pokazuje prema izlazu. Ali, u tom smjeru malobrojni žele gledati.

Guru biznis

Razmislite o pitanju gurua. Indijci obožavaju zamisao o vlastitom predanju živoj osobi koja je, pretpostavljamo, postigla prosvjetljenje. Duhovni tražitelji sa Zapada također su prihvatili tu zamisao. Ima neke čarolije u tome.

Suočen s prevladavajućim očekivanjem, Maharishi Ramana napravio je ono što je jedino bilo moguće: pustio se toku i ustvrdio da je guru nužan.

Ali on sam ga nije imao! Prosvjetljenje mu se jednostavno dogodilo u mladosti. „Ah“, rekao bi on sasvim u stilu prosvijetljenog lažljivca koji gladi dlaku neprosvijetljenih, „nije nužno da guru dođe u ljudskom obliku.“ O, super, dragi Ramana! Sad su svi sretni. Naravno da je Guru više od ljudskog – to može biti duhovno stvorenje ili čak prirodni zakon, element; sam Svemir može biti guru!

Je li Ramana guru? Ne, on nema učenike. Tako je barem odgovorio na prvu. A zatim, nakon što se među predanicima raširila panika, malčice se ispravio, ne izravno, ali tu i tamo izgovarajući neke rečenice koje su najugroženiji mogli slobodno protumačiti kao: „Ne brini. Ja sam tvoj Guru. Siguran si, brinem se za tebe.“

Pritisnut uza zid doktrinom utisnutom u um robova kulture oko sebe, upotrijebio je ono što je bilo moguće upotrijebiti kako bi načinio što manje štete svojim riječima.

Tako ćete čuti od njega da u stvarnosti Bog nema ni svrhu ni značaj. ‘Tko obožava Boga?’, pitao bi. ‘Tko je obožavani Bog?’. To isto pitanje pojavljuje se u njegovoj vichari („pažljivom razmišljanju“): „Tko sam ja?“. A opet, u nekim drugim prilikama, Bog je sve, jedino što postoji, Jedan – istoznačnica s Jastvom, Bitkom ili Stvarnošću. Zavisi o tome tko je slušao i kome se obraćao.

Ponekad, ta je igra bila vrlo zabavna i imala je mnogo slojeva. Primjerice, priča o milosti. Kad pitaju o tome, ljudi misle na nešto što im je dato, a ne na ono što su nekako zaslužili.

Unatoč tome što je ustrajao na meditaciji, koncentraciji i drugim duhovnim praksama, Ramana je doista jasno rekao da je Guruova milost jedino što čovjeku može dati prosvjetljenje.

Ta je izjava tako indijska, tako vedska i tradicionalna da nitko s tog mjesta ne može reći ništa protiv nje. Ali, da su ljudi slušali što im je Ramana govorio u drugim prilikama, čuli bi istinu – jedinu istinu koja je bila u skladu s njegovim vlastitim putem.

Napor, trud, djelatnost – sve to stvara posljedice; nagrade ako ih tako želite nazvati. Prosvjetljenje nije rezultat napora, duhovnog ni bilo kakvog drugog. Zbog toga je „milost“ ispravan naziv. Prosvjetljenje se jednostavno dogodi, poput udara munje.

„Guru“ može biti bilo što ili nitko, ali uvijek predstavlja Istinu – ono što je stvarno. Stvarnost vas udari i razdere svijet iluzije. Tako se to događa. Ne zbog toga što ćete vi nešto učiniti ili zbog toga što ćete živjeti s nekim, služiti ili obožavati nekoga; ne zbog toga što ćete meditirati, misliti, pomagati druge, kažnjavati sebe ili piti gee. Dogodit će se milošću.

Možete se pripremiti, ali time nećete ubrzati prosvjetljenje niti je to razlog što ćete ga primiti. Milost je poput dobitka na lutriji. I baš kao i tamo, i ovdje možete dobiti nešto jedino ako igrate. Što se prosvjetljenja tiče, to je jedina svrha duhovnosti.

Krava imenom Lakshmi

Ramana Maharishi je imao kravu. Njeno ime bilo je Lakshmi. Kad je ostarjela i bila na izdisaju, proveo je njene zadnje sate uz nju. Prislanjao bi svoj obraz na njenu glavu, tješio je i šaptao nešto što je samo ona mogla čuti. Kažu da je Ramanina krava umrla mirno.

Natjerao je svoje sljedbenike da spale njeno tijelo i postave drveni kip nalik njoj na njezin grob. Sam je napisao epitaf i u njemu ustvrdio da je krava imenom Lakshmi postigla mokshu, oslobođenje ili prosvjetljenje.

Nemojte me pogrešno shvatiti; njegov čin prema voljenoj kravi nije znak prosvjetljenja, ali jest znak slobodnog duha; onog tko se ne boji pogledati preko ljudskosti i vidjeti istu Istinu u svemu.

Tražite Gurua? Živu osobu koja će vas prosvijetliti? To ćete prije naći u kravi, ili psu, nego u čovjeku.

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od dvadesetsedam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!

Netko mi je dao besplatnu knjigu „Leptiri su slobodni letjeti: Novi radikalni pristup duhovnoj evoluciji“, koju je napisao Stephen Davis. Isprva je nisam želio pročitati. Podnaslov je bio previše sličan suvremenim new-age-self-help besmislicama. Ali, čovjek je ustrajao jer me čuo govoriti o prosvjetljenju, a mislio je da Stephen pjeva istu pjesmu.

U redu, dat ću mu priliku, pristao sam na kraju. I dao sam mu je, tijekom jedne od mojih dugih šetnji nakon ručka.

Stephen me gotovo izgubio na početku, tvrdeći da su njegova postignuća vrijedna svakog truda i napora. „Došao sam do visoke razine na kojoj su prihvaćanje, radost, mir i staloženost postojanja mnogo veći nego što sam očekivao“, ustvrdio je Stephen i tako potvrdio činjenicu da nije došao nikamo. Zapravo, i sam kaže da još nije „tamo“, što njemu znači „na vrhu“, i to je, mora se priznati, pošteno od njega.

Ako čovjek jest „tamo“, ne na vrhu, nego tamo, gdje god to bilo, i čita Stephenovu knjigu, onda ne može ne primijetiti da, unatoč naučenim riječima i izrazima, postoje znakovi „htijenja“ ili barem davanja prednosti jednom nad drugim. (Jedna od takvih malenkosti je što Stephen ne želi da itko dobije bilo kakav novac u ime njegove knjige. A zapravo, zašto ne, Stephen? Da bi sve izgledalo plemenito i uzvišeno? Knjige s cijenom mnogo puta dosegnu više ljudi nego one besplatne, ako je to cilj koji želiš postići.)

Međutim, Stephen me zainteresirao svojim iskustvom. Vidio je i doživio mnogo toga. Pokušavao je i učio. Tijekom svoje mladosti privukli du ga duhovni pokreti koji su zagovarali promjenu u svijetu poput „Moral Re-Armament“ skupine ili Scijentologije. Iako s navedenima osobno nisam imao nikakve veze, ipak mi je takva privlačnost bila bliska. Moji su „duhovi“ bili obučeni u drugačiju odjeću, ali opsjedali su me na isti način.

Također, moram priznati, drugo poglavlje pod naslovom „Udruživanje“ vrlo je dobro napisano, zanimljivo je i prenosi važnu poruku. Govori o cijeloj duhovnoj sceni, koristeći terminologiju Jeda McKenne o „zreloj ljudskosti“ (Human Adulthood). Ako pročitate to poglavlje, vjerojatno ćete bolje razumjeti tu zamisao nego ako samo pročitate Jedove knjige. Uzgred, to su iste zamisli o kojima sam i sam pisao u člancima poput „Jaje Maye“, ili pak knjigama poput „Uklanjanje faktora karme“ gdje govorim o „duhovnoj zrelosti“.

Dakle, Stephen, nakon početne sumnjičavosti, za sada stvari idu u dobrom smjeru. Da vidimo kamo ćeš dalje krenuti sa svojom knjigom!

Fizika. Hmmmmm…

Uključivanje fizike u priču o duhovnosti ne samo da je popularno, nego izgleda da se podrazumijeva. U redu, nema štete u tome. Sve je dozvoljeno… ako funkcionira. I ako je točno, barem na razini analogije.

Možda sam sitničav, ali Davisova je fizika nedorečena, iako je jako voli i mnogo truda posvetio je tome i nakon knjige u posebnoj videoradionici.) http://www.holographicuniverseworkshops.com/

Dijelovi knjige koji govore o fizici dobro su napisani, čak vrlo zanimljivo, s obzirom na to da je većina činjenica o kvantnoj fizici već prisutna u previše duhovnih knjiga. Svakodnevna ideja holograma ispravno je objašnjena, što mi se sviđa, jer na drugim mjestima možete pronaći pokušaje analogija koji završavaju razočaranjem zbog toga što autor zapravo ne poznaje ono o čemu pokušava pisati. Nije, međutim, jasan onaj dio koji govori o vezi između kvantne fizike i holograma.

Uporaba izraza „hologramsko načelo“ zbunjuje. Stephen pokušava reći da je naša „stvarnost“ hologram, i to naziva „hologramskim načelom“. Iako ustraje na tome, ne ukazuje na vidljivu vezu između suvremene fizike (kvantne ili neke druge) i zamisli da je naš svemir hologram.

Postoji, međutim, stvarno hologramsko načelo u suvremenoj fizici! Ali, to načelo nema nikakve veze s onim što Stephen piše. Ono je rezultat rada jednog drugog Stephena, a odnosi se na crne rupe i njihovu entropiju. Naravno, to bi bio Stephen Hawking.

Pravo hologramsko načelo kaže (jednostavno i ukratko) da je fizika unutarnjeg n-dimenzionalnog prostora jednaka fizici n-1 dimenzionalne površine tog prostora.

Nemojte previše pitati što to zapravo znači. U ovom trenutku to vjerojatno nitko ne zna, ali moguće objašnjenje izgledalo bi nekako ovako:

Budući da je naš svemir naizgled trodimenzionalan (zapravo je jedanaestodimenzionalan, kako tvrdi teorija struna, ali samo su tri prostorne dimenzije „izdužene“, dok su ostale nekako „skvrčene“), njegova površina mora biti n-1 dimenzionalna, a to u ovom slučaju znači dvodimenzionalna (3-1=2). U takvom dvodimenzionalnom svemiru kvantni učinci bili bi mogući na makroskali, a ne samo u mikrosvijetu kao unutar našeg svemira. Razlog je taj što u dvodimenzionalnom svemiru ne bi bilo gravitacije koja djeluje na kvantne događaje. Takva „čarobna“ fizika površine našeg svemira savršeno bi točno opisivala sve što se događa unutar tog svemira!

Kao posljedica svega toga, nameće se zaključak da je naš „stvarni“ svijet zapravo dvodimenzionalan, a da mi samo sanjamo da smo trodimenzionalna stvorenja (ili koje god već brojeve želite upotrijebiti). Međutim, moglo bi biti i obrnuto. Također, moglo bi biti da su obje vrste fizika jednako stvarne ili nestvarne. I naposljetku, postoji pitanje poveznice između „površinske“ fizike i „unutarnje“ fizike.

Postoji mnogo pitanja, zapravo. Fizičari još nisu spremni za odgovore na njih.

Nažalost, Stephen Davis je ta pitanja sasvim propustio. Pogrešno upotrebljava frazu „hologramsko načelo“ da bi objasnio uobičajeni hologram i prenio to objašnjenje na dobro poznatu, ali ne baš korisnu čaroliju kvantne fizike.

Zbog toga su mu fizikalne analogije nedorečene i vjerojatno pogrešne.

Ali, doista sam sitničav, zar ne?

U redu, hajdemo dalje.

Prije nego što dođem do doista razočaravajućih dijelova knjige koji, nažalost, potvrđuju moj prvi utisak, moram priznati da sedmo poglavlje usmjerava pozornost čitatelja na vrlo zanimljiva istraživanja iz neuroznanosti.

Ta istraživanja govore o neobičnim pojavama povezanima s procesom donošenja svjesnih odluka. Primjerice, ako odlučujete o tome koju tipku ćete pritisnuti, plavu ili crvenu, vaš mozak unaprijed pokazuje – prije nego što vi toga postanete svjesni – koju ćete odluku donijeti. Stephen objašnjava: „…mozak jasno pokazuje, i do šest sekundi unaprijed, koju će tipku ispitanik pritisnuti. Radi se o šest sekundi prije nego što se ‘svjesna odluka’ pojavi u umu. Moždana aktivnost tako je jasna i precizna, da su tehničari 100% pouzdani u predviđanju izbora samo prema gledanju snimke moždane aktivnosti.“

Wow! Dobrom starom U.G. Krishnamurtiju ovo bi se jako sviđalo. Mozak kao prijamnik! Nema misli u njemu, samo antena za nešto drugo. I jasan, ali i jasno pogrešan osjećaj da „ja odlučujem“ oko nečega.

Volio bih da je Stephen Davis imao na umu ta istraživanja kad je pisao ostatak knjige.

***

A ostatak knjige razlog je zašto mrzim sve te pisanije o prosvjetljenju! Sve su to besmislice. Beskorisne stvari. Poluistine i laži, zbunjujuće i ometajuće. Tišina je mnogo bolja. Potpuna mi je nepoznanica odakle dolazi impuls za „izražavanjem istine“. Naravno, sada govorim i o sebi i svojim vlastitim člancima i knjigama.

Što se tiče Stephena Davisa, prema njegovu pisanju zapravo i nisam tako kritičan, jer on pripada sasvim drugačijoj skupini. On doista vjeruje u ono što piše. Vjeruje da je ispravno prenio ono što je naučio. Ne mogu se natjecati s takvim uvjerenjem. U usporedbi s njegovom vjerom u put na kojem se nalazi, ja sam samo sjenka koja izgovara sjenovite riječi svojim nepostojećim jezikom.

Znam da puta nema, pa stoga nikad nisam ni bio na njemu. U Stephenovoj slici svijeta mene je nemoguće pronaći, iako nisam ni izvan nje.

Prosvijetljen sam.

On nije.

I, zapravo – ovo bi mogao biti najluđi dio priče – i vi možete razumjeti zašto je to tako. Morate samo slijediti očigledno; ne odustati i slijediti taj trag do neizbježnog kraja. Nemojte okrenuti leđa zaključku kad na kocku dođe vaš vrat kao što je učinio Stephen Davis pišući svoju knjigu.

U početku koristi ispravne riječi. Posudio je Platonovsko-McKenninu analogiju pećine koja je zapravo kinodvorana. Tvrdi da ono što doživljavamo nije stvarni svijet, te da riječi ne mogu opisati kako taj stvarni svijet doista izgleda. Naš um nije opremljen za takvu spoznaju. Također, Stephen spominje da vi (ja) morate umrijeti te da će tako pogrešna stvarnost – iluzija – također umrijeti.

Ali, na neki način uvijek uspijeva izbjeći konačnost tog zaključka. Uporno pokušava izbjeći smrtonosni zagrljaj konačnog znanja.

Tako će primjerice reći: „Nitko ljudski zreo neće pronaći stalnu i istinitu radost, obilje, moć i ljubav tako dugo dok sjedi u stolcima kinodvorane. To tako ne funkcionira.“

Ta rečenica izgleda poput nečega što bi McKenna napisao, ali nije. „Tako dugo dok sjedite u stolcima kinodvorane“ znači da ćete, ako se pomaknete s tog mjesta, PRONAĆI „stalnu i istinsku radost, obilje, moć i ljubav“.

Da, Stephen! Želim to! Kaži mi – kako da se pokrenem? Kamo da idem? Učinit ću to jer to želim. To je sve što sam ikada želio!

Vidite li pogrešku?

Ako je ne vidite, pokušajte s ovim: „I ti moraš umrijeti – to znači, ‘ti’ onakav kakav misliš da si ‘ti’, moraš umrijeti. Jedino kroz takvu smrt možeš otkriti tko si zapravo.“

Ah, kakvo olakšanje! Zapravo samo lažni ja mora umrijeti. Nije da ću ja, pravi ja, nestati, zar ne? Umrijet će samo ono što ja mislim da jesam, a nešto drugo – PRAVI JA – pojavit će se umjesto toga!

Odlično! Dajte mi to! Uvijek sam želio pronaći svoju pravu vrijednost i svoje pravo ja. Cijelo vrijeme znam da mora biti nečeg višeg u životu i želim to pronaći. Želim znati tko sam ja zapravo!

O Bože!

Nije li netko spomenuo umiranje? Na koliko načina i koliko jako čovjek može iskriviti svoje vlastite riječi? Umiranje znači umiranje. Smrt. Nema više. To ne znači da ćeš preživjeti i pronaći neki bolji budući život. Umiranje je konačno baš kao što i zvuči.

Ljudi to ne žele. Stephen Davis također to ne želi. To je razlog zbog kojeg je počeo s naizgled „prosvijetljenim stavom“ odbacivanja starih zamisli o svrsi, naporu, posebnom mjestu u Božjim očima, promjeni svijeta i samoga sebe, itd. Ali, umjesto da doista razdere tu glupost na komadiće, naposljetku je stvorio fantastičnu priču o tome što vas očekuje tamo naprijed.

Primjerice, reći će vam da ne morate raditi ništa kako biste dovršili svoju „vožnju“ (koju je zamislio „Beskonačni JA“), a zatim će vas obasuti buketom poglavlja s instrukcijama što trebate učiniti da biste tu vožnju ipak dovršili. (U tom je smislu poglavlje „PROTIV prosudbe“ posebice smiješno.)

Reći će vam da ništa što ste naučili tijekom svog prethodnog duhovnog puta nije važno u „čahuri“ (tako naziva pred-prosvijetljeno stanje), a zatim će vas obasuti poukama o tome kako se nositi sa svojim osjećajima, što oni znače i što moramo naučiti iz njih – što je upravo ono što ste cijelo vrijeme radili na dosadašnjem duhovnom putu. Bez obzira na tu očiglednu istost, Stephen će tvrditi da je to različito od bilo čega što ste radili ranije.

Citati iz McKenninih knjiga posebno neobično zvuče u tom kontekstu. Toliko su promašeni da mi se zavrtjelo u glavi kad sam ih čitao usred sveg tog miš-maša. Radi se o bolnom primjeru činjenice da zapravo ne možeš reći nikome ništa, koliko god to dobro izrekao. (Što me, neizbježno, navodi na pitanje zašto zapravo ovo pišem?)

McKennin citat kaže da je nevezanost popratna pojava oslobođenja. Davis ga navodi, a zatim nastavlja POUČAVAJUĆI kako biti nevezan za ispunjenje želja. Hej, Stephen, zar ne znaš što znači „popratna pojava“? Znači da će se dogoditi samo po sebi, nakon oslobođenja, a ne znači da na tome trebaš raditi. Kao što si i sam napisao (a nisi shvatio) – ne trebaš ništa raditi.

McKennin citat objašnjava da autoliza (poseban postupak ‘probavljanja samoga sebe’) nije samo pisanje dnevnika i suočavanje s osjećajima. Davis ga navodi, a zatim poučava kako raditi upravo to (pisati dnevnik i suočavati se s osjećajima).

McKenna govori o tome kako će vas autoliza svesti na ništa. Davis se sretno slaže s tim i uvjereno nastavlja: „ništa… osim radosti i prihvaćanja smirenog postojanja.“

Jasno je zašto to Davis čini. On nije otišao nikamo. Još je uvijek ovdje, točno tamo gdje je i bio, gdje je počeo. Ono što nije jasno jest zašto bi bilo tko PROPUSTIO vidjeti da je tome tako? Jer, siguran sam, mnogi će biti zavedeni i pomisliti da su McKennine riječi, i neke druge riječi koje doista govore o prosvjetljenju, jednake riječima koje ispisuje Stephen Davis.

Nisu. Točka.

***

Što se tiče metafora, analogija i priča koje su u knjizi, one mi se sviđaju. Međutim, jednako mi se tako sviđa i znanstvena fantastika, fantasy, ili pak duhovne i religiozne priče. Sve je to zapanjujuće! Ponekad se pitam na koji način ljudi sve to smisle – radi se o pravom čudu!

Stephen Davis ispričao je priču u kojoj je prosvjetljenje put od duhovnog Mount Everesta. Ako to želite doživjeti, morali biste raditi sljedeće:

1. Probuditi se iz hipnotičkog kino sna svakodnevne stvarnosti. (Duhovni ljudi to su već učinili, jer inače ne biste ovo čitali.)
2. Shvatiti da duhovni pravci koji žele promijeniti čovjeka ili svijet ne funkcioniraju. (Taj dio duhovni ljudi teže prihvaćaju, jer to je upravo ono što oni žele učiniti. Ali, u redu, pokušajmo pratiti tijek misli iz knjige.)
3. Shvatiti da mi nismo oni koji imaju kontrolu. (U redu, to nije teško. Mnogi duhovni ljudi to razumiju. Nije teško uvidjeti da nemamo kontrolu – svijet nije onakav kakav bismo mi željeli da bude.)
   Opustiti se i uživati u ‘vožnji’ koju je Beskonačni JA stvorio za vas. (I ovo mnogi duhovni ljudi rade, posebice kad prihvaćaju volju Božju, predaju se Svemiru i slično. Hm, da li mi to radimo istu stvar ponovno i ponovno? Što se dogodilo s „novim, radikalnim pristupom duhovnoj evoluciji“?)
4. Ako sve to učinite, ući ćete u „duhovnu čahuru“, u kojoj ćete provesti nekoliko godina doista prihvaćajući gore spomenuto. (Ovaj dio sličan je „mračnoj noći duše“, koju proživljavaju mnogi duhovni tražitelji. Neki od njih više puta.)
5. Raditi naporno na svom egu, nevezanosti, neprosuđivanju, itd. upotrebljavajući stare, prokušane New Age metode emocionalnog pročišćavanja (uključujući i pogrešno shvaćenu McKenninu autolizu, te uz to pronalaziti sve moguće izgovore da ne uvidite kako je sve što radite suprotno napucima iz točke 2. i 4.)
6. I na kraju, Beskonačni JA će vas osloboditi čahure. I tada ćete biti ono što doista jeste – leptir oslobođen za let. (Pa, svi duhovni ljudi vjeruju da ih nakon svih nevolja očekuje neka vrsta ‘neba’. Inače, zašto bi radili to što rade?).
7. Kao što vidite, ništa novog pod Suncem. Pogotovo nema ni traga prosvjetljenju! Samo stari, gotovo nepodnošljivi smrad velikog ega koji ne želi otpustiti svoje jadno postojanje.

Što god da se događa poslije prosvjetljenja, to ne doživljava ego. Cijela je Davisova priča još jedan ujed Maye. Umjesto umiranja, ego smišlja novu, bolju stvarnost za samoga sebe. U ovom slučaju, on je dragocjeni igrač kojeg je stvorilo Beskonačno JA s namjerom iskušavanja ograničenja. Nakon svih mogućih nevolja kojima je izložen (zbog hira Beskonačnog JA), ego će biti oslobođen i na neki način prenesen u pravu stvarnost samo ako razumije svoju ulogu i ne suprotstavlja joj se.

Ne, on neće umrijeti. On će se preobraziti u nešto bolje. Kroz čahuru će postati leptir.

Da, Stephen, vrlo je vjerojatno da će izmišljeni lik iz videoigre konačno, voljom svog stvoritelja, izaći iz igraće konzole i postati stvaran. Lara Croft je to učinila. Doista. Najprije je bila u videoigri. Zatim u filmu. Zašto se ne bi mogla uzdići do naše, mnogo više, materijalne razine postojanja? A ako je to moguće, onda je moguće i da mi budemo oslobođeni i preneseni u pravu stvarnost.

Najbolji dio ove priče koji predstavlja životni sok Maye, glavnog uma iza iluzije, glasi ovako: kada Stephen Davis konačno iziđe iz svoje čahure (to se još nije dogodilo, po njegovim vlastitim riječima), znate li što će se dogoditi s njim?

Bit će točno tako kako je opisao; točno kako je zamislio. Postat će leptir i bit će slobodan letjeti.

Dakle, njegova knjiga govori o tome, a uopće ne govori o prosvjetljenju.

***

Nadam se da nisam bio preoštar prema Stephenu Davisu. Njegova knjiga i misli u njoj su iskreni i na mnogim mjestima korisni (nemojte, molim vas, slušati njegov savjet – navodno zasnovan na nepostojanju straha – o tome kako ne treba stavljati pojas u automobilu niti nositi kacigu kad vozite motor). Recimo, pronaći ćete korisne savjete o tome kako biti sretan, miran i vjerovati životu. Ali, unatoč njegovim stalnim tvrdnjama da to nije jednako razmišljanjima „unutar kinodvorane“, upravo je tako: savršeno je jednako.

Ako knjigu prihvatite na toj razini, odlično.

Ali, ako pokušate pronaći makar i „p“ od prosvjetljenja, možete odmah odustati; tamo toga jednostavno nema.

***

Ovaj esej napisan je kao primjer. Stephen Davis relativno je nepoznati pisac i naizgled bi se moglo činiti da sam se „okomio“ na njega upravo zbog toga. Međutim, radi se o događaju iz života, a ne o namjeri. Dogodilo se da me nitko nije pokušao tako uporno uvjeriti da neki drugi pisci i učitelji govore o prosvjetljenju kad govore o „prosvjetljenju“, pa je iskreni Stephen „nastradao“. Vjerojatno bih bio mnogo oštriji prema mnogo poznatijim duhovnim učiteljima koji govore besmislice o nečemu o čemu ne znaju ništa. Većina njih govori o svojoj vjeri, o svemiru utjehe i nade koji su stvorili za sebe i pokušavaju ga proširiti na druge. Naravno, na to imaju pravo, ali to s prosvjetljenjem nema baš nikakve veze.
 

Ovaj članak je tokeniziran i trajno upisan u kriptomrežu Optimism preko platforme Mirror.xyz. Ako želite postati vlasnik jednog od dvadesetsedam NFT-ova povezanih s ovim člankom (više informacija o tome pročitajte na stranici SPISATELJSKI NFT-OVI), to možete učiniti klikom na adresu članka na Mirroru.  Jednom kad ste ulogirani na Mirror preko svog kriptonovčanika u desnom kutu gore kliknite na “Collect”. Hvala na podršci i čestitke vlasnicima rijetkih NFT-ova!