Kao što sam napisao u članku, svaki “prekršaj” i svaka nepravda ima iza sebe počinitelja. U samom pitanju (oko incidenta kojemu ste, kažete, svjedočili) sadržan je jedan od zaraznih dijelova “virusa” o kojem govorim – sklonost poopćavanju. Čim kažete “mediji su željeli isprovocirati prosvjednike” odustali ste od zdravog, racionalnog razmišljanja. Provokacija može doći od jednog čovjeka, od nekoliko njih, ali ne i od SVIH. Također, nekakvo opće opravdanje da su “mediji odlučili neistinom opametiti druge” je prilično nategnuto. Ne postoji nikakva koordinacija takve vrste. Svatko je odgovoran za ono što čini, ali pripisivati neku zlu namjeru medijima kao takvim, a ne točno određenom novinaru ili točno određenom mediju, put je u potpuno nepovjerenje ne samo u medije nego i u ljude. Kad jednom počenmte tako razmišljati sasvim je jasno da ćete završiti u podijeljenom svijetu u kojem ONI rade o glavi NAMA. Također je jasno da više nikome nećete vjerovati, osim svojim istomišljenicima, a to opet otvara put dubokim a neprimjetnim manipulacijama. Ukupni rezultat: potpuno odvajanje od stvarnosti i zastrašujuća sposobnost da se i najgore očigledne stvari poput rata pokušavaju opravdati (jer mediji lažu o svemu, pa onda sigurno lažu i o tome).

Što se tiče odnosa s vašom prijateljicom, ako je tako kako pišete, sumnjam da ima pomoći sve dok se njoj osobno nešto ne dogodi tako da bude primorana suočiti se s barem nekim iluzijama u koje je upala. Tako dugo dok je to netko drugi, ne pomaže. Znam slučajeve kad su prijatelji optužili svog bivšeg istomišljenika koji je prošao kroz havariju nakon zaraze Covidom19 (bolnica, kisik, posljedice na plućima) da je “plaćenik” i da laže za novac jer, zna se, Covid je izmišljotina, bolnice su prazne i nitko od toga nije umro.

Čekajte. To je sve što možete učiniti. I držite otvorena vrata za povratak prijateljice.

Srce mi je slomljeno, fali mi do neba, znamo se od osnovne škole, sve smo skupa proživljavale, bile jedna drugoj kuma, ma nerazdvojne smo bile. Ja ne mogu prihvatiti da za nju nema nade, iako mi je to jasno iz vaših riječi, a i osjećam u svom srcu da je to tako, ali jednostavno to ne mogu prihvatiti, gubitak je pretežak, mislim da će se dio mene uvijek nadati da to nije istina i da će netko otkriti lijek za taj antispoznajni virus i vratiti mi moju jedinu neprežaljenu prijateljicu.

Ja sam ju prihvaćala i takvu, je i ona mene na početku, ali mi je stalno slala te čudne tekstove i linkove o kakvima i vi pričate, i sve više se ljutila i vrijeđala me jer ja nisam mogla povjerovati u takve budalaštine. Pokušavala sam izbjegavati takve teme, trudila se mijenjati temu, razgovarati o drugim stvarima, ali nju je to vrijeđalo i uporno me pokušavala odvući na krivi put. Ima jedna stvar koja mi je ubacila crv sumnje na neko vrijeme, tada je ona mislila da ću preći na njezinu stranu, ali nisam, ipak ne znam kako to objasniti čemu sam svjedočila, voljela bih čuti vaše mišljenje, vi ste toliko razborit čovjek koji tako jasno vidi stvari, ja sam daleko od te jasnoće iako tome naravno težim.

Bilo je to pretprošle godine, ta prijateljica me odvukla na jedan njihov skup gdje su se pričale svakakve budalaštine, ali onda je došlo do jednog incidenta kojem sam svjedočila, i kasnije su svi glavni mediji izvjestili o tome, ali priču koja nije bila istinita. Znam jer sam vidjela što se desilo, a mnogi su snimali i stavljali filmiće u komentare na člancima, ali novinari nisu ispravili tekstove. Zanima me, o čemu se tu radi i kako je zakazala samoregulacija novinarstva da su redom objavili istu, ali netočnu priču? Voljela bih ako možete podijeliti vaše mišljenje o tome. Ja to nisam nikome ispričala nego evo sad ovdje, jer ne želim dati izliku za teorije zavjere, ali vidjela sam to svojim očima i ne znam kako da si objasnim. Da li je moguće da su mediji pokušali izazvati prosvjednike i predstaviti ih u negativnom svjetlu, kako bi zaštitili populaciju od dezinformacija? Da li bi tako nešto bilo moralno, jer iako nije istina, čuva zdrav razum onima koji još nisu potpali pod utjecaj teorija zavjere? Mislim da ne može štetiti ako se takvim ljudima naruši ugled makar i lažima, jer im ionako nema spasa, ali možda ima spasa onima koji još nisu potpali pod njihov utjecaj, možda cilj opravdava sredstvo?

Ili bi se ipak trebalo boriti samo istinom, pa makar se tako možda dospije do manjeg broja ljudi? Također ako imate savjete kako se nositi s gubitkom voljenih ljudi koji su podlegli antispoznajnom virusu, jako mi je teško prihvatiti da za njih nema nade, želim vjerovati da dobro i istina uvijek može pobijediti, a izgleda da ovdje ne može, da je za njih prekasno, kako nastaviti dalje, kako preboljeti živu osobu, kako više ikada nekome ponovno vjerovati nakon što te najbliža osoba na svijetu odbaci jer su joj draže laži stranaca od iskrene prijateljice koja bi učinila sve za nju?

“Meni se ne svidjaju ni ovi ni oni ?
Ima delica istine svuda. Zaista su neke “teorije zavere” tacne, dok su pak druge sulude..
Tako da, nisam sklona zauzimanju strana…
Ne verujem ni ovima, ni onima…
Tako da..sredina je moja pozicija.
Niti sa samom sobom se ne slazem u potpunosti, a kamoli sa nekim drugim.”

Čekao sam par dana da vidimo hoće li netko reagirati na ovo, ali nitko nije, osim što je tridesetak ljudi klikom izjavilo da im se komentar sviđa. U redu, imam poruku za Natali (i za druge koji misle jednako ili, bolje reći, misle da misle jednako 🙂 ).

Zadnja rečenica izražava nesigurnost i nejasnoću viđenja stvarnosti. To nije problem sam za sebe, ali može postati ukoliko se pretvori u pravilo. Prvo trebate shvatiti da “slaganje s nekim” nije stvar uma (nego emocionalnog stanja koje itekako može iskrivljavati doživljaj stvarnosti) te da nema nikakve veze sa spoznajnim procesima. Taj “netko” s kim se vi (ne)želite složiti ne smije igrati nikakvu ulogu u epistemološkim kanalima. Ako ipak igra tu ulogu, radi se o također o jednom obliku antispoznajnog virusa koji vas je dobrano počeo zahvaćati. Primjer takve spoznajne bolesti je izjava “Vjerujem njemu, a ne onom drugom”. Čim ste ušli u područje vjerovanja nekome, zastranili ste.

Ljudski duh je opremljen jednostavnim i izravnim alatima za procjenu istinitosti onogo što do njega dolazi. Vjerovanje nije taj alat, a također nije ni “sredina” na koju se pozivate. Vaš um to zna jako dobro, ali vi ste unutar sebe uspjeli složiti koncept sredine s kojim ste naizgled mirni, iako vas to vodi izravno u iskrivljavanje stvarnosti. Osvjestite, molim, da “sredina” između dvije strane ovisi o tim stranama. Ukoliko jedna od njih ode u pravcu “suludog” (vaš vlastiti izraz) i još dalje od toga, kud će se pomaknuti vaša “sredina”? Koliko će vremana proći dok netko tko se drži sredine i sam ne dođe u područje suludog (jer strana koja je već tamo ide sve dalje i dalje)? Nadam se da razumijete što vam govorim.

“Sredina” nije spoznajni mehanizam. Zaboravite to. Traženje sredine u pitanjima spoznaje je put koji vodi izravno u iluziju (a također omogućava namjernu manipulaciju pomicanjem granica).

“Djelića istine ima svuda” kažete, što zapravo… nije točno! Primjerice, mogao bih vam lako napisati potpunu laž bez ijedne trunke istine u njoj. 🙂 Ako se držite netočnog načela da istine ima posvuda, u baš svemu što netko kaže ili tvrdi, vrlo brzo ćete se uzgubiti i naći se na točno onom mjestu zbunjenosti i nemogućnosti procjene na kojem se i sada nalazite (ne samo vi, nego i jako mnogo drugih ljudi koji slušaju razne priče i više ne znaju što da misle).

Ako ste time mislili da i u NEKIM teorijama zavjere ima NEKIH djelića istine, kao što sam napisao u članku, svaki od tih “djelića istine” (vi ste svjesni da poluistine i “djelići” jako dobro služe manipulatorima, zar ne?) ima svoje ime i prezime, svoje mjesto u prostoru i vremenu, i ne smije se poopćavati ni pripisivati nedefiniranim ljudima ili skupinama (“njima”). Da biste jasno ukazali na to što je točno, a što nije u nekoj “teoriji zavjere” također ne možete koristiti “sredinu”, već alate zdravog razuma i jasnog viđenja.