Svijet nakon koronavirusa

Društvena zbivanja nisu moje područje. Radije pričam o svijesti, istini i slobodi. No, na neki su način te stvari povezane pa sam, unatoč svojoj nevoljkosti da se uplićem u “svjetovna” pitanja, ponekad na to prisiljen. Ako ništa drugo, onda zbog pitanja koja dobivam u vezi “prave” pozadine cijele ove situacije; tko je to izazvao, što se zapravo time postiže, je li u pitanju svjetska zavjera i kakva?

Kao što sam napisao, najradije ne bih o tome, i zapravo neću. Umjesto toga prenijet ću vam najvažnije dijelove članka čovjeka čije mišljenje cijenim i koje u ovom trenutku u potpunosti potpisujem. Radi se o članku “Svijet nakon koronavirusa” Yuvala Noaha Hararia objavljenog u Financial Timesu. Članak u originalu, na engleskom, možete pročitati OVDJE.

Prije nego što krenem na Hararijeva mišljenja o svjetskoj situaciji, napisat ću nešto što se odnosi na svakog pojedinca. Radi se o unutarnjim reakcijama na vanjske događaje (a to jest moje područje).

Jedno je situacija u kojoj se nalazite.

Drugo je način na koji tumačite tu situaciju.

Vaše je tumačenje zapravo vaša stvarnost.

Sama situacija u kojoj ste se našli je neutrala. Morate ostati doma. Nema druge. U većini zemalja na snazi je ograničenje kretanja. To znači da ste dobili priliku kakvu niste očekivali. Dobili ste vrijeme koje je potrebno dobro iskoristiti. Samo o vama ovisi kako ćete to učiniti.

Nije toliko bitno kako smo se našli u svemu ovome, koliko je važno kako ćemo iz toga izići. Svijet koji nas očekuje nakon ovoga trebat će smirene ljude koji znaju što žele i koji su spremni provesti potrebne promjene sto puta, tisuću puta, milijun puta odlučnije nego što je to bilo ranije.

Planirajte. Pripremajte se. Planirajte što ćete napraviti nakon svega. Dobili smo priliku za reset vrijednosti, doslovce za novi početak.

Vaše tumačenje je vaša stvarnost. Vaš um stalno tumači stvarnost na osnovi onog što dolazi do njega. Nažalost, informacijski prostor prepun je vijesti koje siju strah. S jedne strane, službeni mediji strah usmjeravaju prema virusu iako ima mnoštvo toga što ne znamo o njemu. Na ograničenja biste mogli gledati kao na prevenciju i priliku da svi skupa odahnemo, i ljudi i priroda.

S drugih, alternativnih strana, stižu drugačije informacije koje, nažalost, također šire strah. Ne od virusa nego od nečeg mnogo goreg – od prijetnji koje neće proći poput slijepog virusića koji u suštini samo održava sam sebe i nema zle namjere, već su te sile stalno tu, namjerno zloćudne, inteligentne i moćne. Protiv takvih nema spasa.

Jedan od izazova koji je postavljen pred svakog od nas jest odabir onoga u što ćemo imati povjerenje i smjer kretanja koji ćemo odabrati.

Kriterij je jednostavan: priupitajte se da li ono što čujete u vama izaziva optimizam, nadu, kreativni odaziv i poziv na konkretnu akciju, ili stvara osjećaj nemoći, straha i panike? Nažalost, većina vijesti u službenim medijima, a i onim alternativnima, radi ovo drugo. Izaziva strah. Iz različitih razloga i strah od različitih stvari. Ali svejedno, ista stvar.

U ovom trenutku, morate držati svoj bullshit detektor uključen i na maksimumu. Jedna od dobrih stvari koje će se sigurno dogoditi nakon i tijekom ove krize jest ta, da će svi pokazati barem dio svoje prave naravi. Kaže stara poslovica, „Ne pada snijeg da pokrije svijet, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag.“

To se upravo sada događa u našim životima, pojedinačno i kolektivno. A to znači da imamo priliku života i priliku generacije. Promjene bi se mogle dogoditi brzo, mnogo brže nego što bi se to ikada dogodilo bez epidemije koronavirusa.

Što se tiče svjetskih društvenih kretanja, preporučujem poslušati što Harari ima za reći. Najprije sam članak mislio prevesti u cijelosti, ali FT je prilično osjetljiv na copyright, pa ću ga umjesto toga prepričati uz Hararijeve citate. Ako netko želi cjelovit članak – evo još jednom poveznica je OVDJE.

Y.N. Harari i svijet nakon koronavirusa

Čovječanstvo je suočeno s globalnom krizom. Vjerojatno najvećom krizom našega doba. Odluke koje ćemo donijeti tijekom sljedećih nekoliko tjedana, građani i vlade podjednako, vjerojatno će oblikovati svijet u kojem ćemo živjeti od sada nadalje.

Harari navodi kako se nalazimo usred masovnog društvenog eksperimenta. Naravno, ne u smislu neke namjerne zavjere, nego u smislu reakcije na krizu. Što se događa sa zdravstvenim sustavom, sada i nakon krize (jer ovo će proći, većina ljudi će preživjeti)? Kakav utjecaj na svijet ima masovan rad od kuće? Ili online školovanje? Ni poslodavci ni obrazovni sustavi ne bi bili voljni napraviti ovakav “eksperiment” u “normalna” vremena. Ali, ovo su sve samo ne normalna vremena.

Odgovore na ta pitanja uskoro ćemo dobiti, ali Harari ističe dvije važne odluke koje su pred nama:

Prva je odluka između totalitarnog nadzora i građanske snage.

Druga je odluka između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

Trebamo li pratiti ljude chipovima da bismo vidjeli slijede li zdravstvene preporuke u trenutku epidemije? Nitko normalan na to ne bi pristao, ali kad se u Zagrebu već po peti ili šesti put događa da korona-pozitivne osobe išetaju iz kuće, uđu na benzinsku postaju, trgovinu ili čak bolnicu, i nakon toga lakonski kažu da su zaraženi i da bi bilo dobro dezinficirati prostoriju, onda čovjek počinje misliti da to i ne bi bilo tako loše.

Harari piše: “Mogli biste reći da nema ničeg novog u nadzoru. I vlade i korporacije već koriste visoku tehnologiju za praćenje ljudi. Ipak, ako nećemo biti pažljivi, epidemija bi mogla označiti prekretnicu u povijesti nadzora. Ne samo zbog toga što bi se masovno praćenje pretvorilo u nešto “normalno”, već zato što predstavlja dramatični prijelaz s “praćenja nad kožom” prema “praćenju pod kožom”.

Naravno, ideja da vlada trenutno zna podatke o temperaturi tijela i drugim fiziološkim pokazateljima, te da jednako tako trenutno može zaustaviti epidemiju, zvuči odlično. Ali, to ima svoju cijenu. Jesmo li je spremni platiti?

Harari kaže: “Mogli biste, naravno, zagovarati biometrijski nadzor kao privremenu mjeru tijekom izvanrednog stanja. To će se ukinuti nakon što prijetnje nestane. Ali, privremene mjere imaju lošu naviku nadživljavanja prijetnji, posebice ako se na obzoru pojavljuje mogućnost nove prijetnje.”

Harari naglašava nešto iznimno važno: ako pitate ljude izabiru li zdravlje ili privatnost, postavili ste pred njih lažni izbor. Pitanje je lažno i ne bi se uopće smjelo postavljati. Naravno da želimo oboje!

Ali kako to postići? Harari odgovara: građanskom snagom. Dobro informirano i odgovorno građanstvo, to je jedini odgovor. Centralizirano nadziranje i kažnjavanje nije opcija. U načelu, Harari tvrdi da je ovo prilika da građani dokažu da mogu učiniti pravu stvar čak i ako ih nitko na to ne tjera (#ostanidoma). Motivirano i informirano građanstvo obično je mnogo djelotvornije nego kontrolirana masa neznalica.

Za uspjeh na tom planu, i nužnu suradnju, potrebno nam je povjerenje. Ljudi moraju vjerovati znanosti, društvenim autoritetima i medijima.

Možda će neki od vas dobiti slom živaca zbog ovakvog naputka, međutim, razmislite dobro prije nego što donesete sud. Nitko od nas nije protiv uređenog društva, a svi smo protiv neodgovornih političara, zlouporabe i onih koji samo čekaju na prečicu do diktature. Takvi kažu da se ne može vjerovati građanima i time šire strah. Harari nas poziva da ih razuvjerimo. I ja to činim godinama – pozivam ljude na neprisilnu, dobrovoljnu, razumnu i svjesnu odluku u smjeru odgovornosti i promjene. Možda će kovid-kriza dati tim pozivima potrebnu snagu.

Povjerenje u institucije bilo je narušavano godinama i ne može se izgraditi preko noći. Ali, priznajte, čak i mi u Hrvatskoj proživljavamo neku vrstu pomaka, od nepovjerenja i prezira do poštovanja prema onima koji su pokazali kompetenciju u krizno vrijeme. Više nas nije briga za politiziranje, počeli smo cijeniti stručnost i rezultate. Događa se nešto bez presedana u novijoj povijesti (a možda i uopće). I to je naša prilika stvorena zajedničkom neprilikom u kojoj smo se našli.

Tehnologija i nadziranje vlastitih parametara zdravlja… to ne bi smio biti problem nikome. Štoviše, tako nešto moglo bi dati informaciju svakome od nas jesmo li i kada smo postali opasnost za druge ili za same sebe. Harari ističe da ista tehnologija kojom vlada nadzire pojedince može biti korištena da bi pojedinci nadzirali vladu. Nadzor može biti dvosmjeran. Kao i uvijek, nije stvar u tehnologiji već u načinu njena korištenja.

Epidemija koronavirusa najveći je test građanstva.
U danima koji dolaze svatko od nas morat će odlučiti vjeruje li znanstvenim podacima ili teorijama zavjere i političarima koji gledaju svoj interes.

Drugi dio priče koju Harari izvrsno oslikava je potreba za globalnim planom. Kao što vidimo, reakcije na krizu bile su zbunjene, većinom su išle u smjeru zatvaranja na nacionalnoj razini. Naizgled, populisti i desno orijentirani nacionalni političari trebali bi cvasti zbog toga. Ali jednako tako vidimo kako je u našem susjedstvu Mađarska postala primjer nečega što ni jedan narod ne želi (usprkos političarima kojima je Orban uzor). Stvar je u tome da je svakome jasno da rješenje ove krize ne može biti nacionalno i izolirano. Ili će biti globalno, ili ga neće biti.

Znači, kako kaže Harari, pred izborom smo između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

U svako drugo vrijeme to bi bilo političko pitanje koje izaziva žučne rasprave. Također, u bilo koje drugo vrijeme to bi se pitanje razvlačilo unedogled. Sada, u ovome trenutku, to je pitanje opstanka. Doslovce, pitanje života ili smrti. Ako pogriješimo u tome, ne piše nam se dobro. Ponavljam ono što ponavlja i Harari – jedino rješenje ove pandemije, kao i svih kriza koje će doći, je globalno. Dijeljenje informacija, zajedničko djelovanje, proizvodnja i distribucija medicinske opreme (i svega drugoga), globalna suradnja i povjerenje.

Umjesto da svaka zemlja pokušava lokalno skupiti što više opreme može, koordinirani globalni napor mogao bi značajno ubrzati proizvodnju i osigurati pravednu raspodjelu te opreme. Baš kao što zemlje tijekom rata nacionaliziraju ključnu industriju, rat ljudi protiv virusa mogao bi ‘humanizirati’ ključnu proizvodnju.

Ali, nastavlja Harari, nije samo stvar u medicinskoj reakciji. Tu je i prijeteća ekonomska kriza koja zahtijeva globalni odgovor, i to brzo. Primjerice, globalni dogovor oko putovanja. Zatvaranje granica nije rješenje jer će nas upropastiti, a otvaranje ne može biti jednostrano. Uzalud će jedna zemlja ukrotiti virus, ako to ne naprave i sve ostale ili barem većina njih. Nacionalno i lokalno razmišljanje može opstati samo na razini osnovnih potreba, hrane i energije. Sve ostalo – a naš je život mnogo više do toga – globalno je, i ne bi trebalo biti ograničeno granicama i nacionalnim državama. Ovdje ću još dodati kako su i religijska pitanja i svi raskoli i podjele koje oni izazivaju odjednom otišli u treći plan.

Kaže Harari: “Kolektivna paraliza zahvatila je međunarodnu zajednicu. Čini se da nema odraslih u kući. Čovjek bi već prije par mjeseci očekivao hitni sastanak globalnih lidera koji bi rezultirao zajedničkom akcijom .”

Pa, toga očito nema, iako je žurno potrebno. Harari spominje i nesposobnost američke administracije, posebice predsjednika koji je jednostavno odustao od uloge lidera, ne samo u međunarodnim vodama nego i kod kuće. Hm, ipak se moram suprotstaviti ovom “odustajanju”. On lider nikad nije ni bio.

Kako god bilo, poanta je da je svaka kriza zapravo i prilika. Evo završetka Hararijeva članka:

Moramo se nadati da će trenutačna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati veličinu opasnosti koju predstavlja globalno nejedinstvo. Hoćemo li nastaviti putem razdvajanja i izolacije, ili ćemo prihvatiti put globalne solidarnosti? Ako odaberemo nejedinstvo, to neće samo produljiti krizu nego će vjerojatno rezultirati budućim katastrofama. Ako izaberemo globalnu solidarnost, bit će to pobjeda ne samo nad korona virusom, nego nad svim budućim epidemijama i krizama koje bi mogle zadesiti čovječanstvo u 21. stoljeću.

Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski