Prošla su dva mjeseca od kada je knjiga “Viveka – glas unutarnjeg učitelja” postala dostupna na hrvatskom i slovenskom jeziku. S obzirom na sadržaj, rekao bih da je to premalo vremena za dubinsko razumijevanje njene poruke. Ono što je došlo do mene uglavnom se svodi na izjave tipa: “Uh, moram to pročitati još jednom…”
Da, svakako, učinite to – možda ne samo jednom, nego i više puta. Viveka to svakako zaslužuje, jer radi se – konačno – o pravoj promjeni paradigme.
Zašto “konačno”? Zato što se o promjeni paradigme govori sve tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, sa stajališta viveke, svi prijedlozi o toj promjeni uglavnom su se svodili na okretanje novčića na drugu stranu, bez uviđanja da se ipak radi o istom novčiću.
Ugrubo rečeno, s jedne njegove strane je znanstvena paradigma, a s druge strane ona duhovna. Njihovo suprotstavljanje ide nekako ovako:
- Znanost je racionalna, analitička, necjelovita; duhovnost je intuitivna, sintetička, cjelovita.
- Znanost je materijalistička te pokušava biti objektivna; duhovnost uzima u obzir svijest i unutarnje čovjekove doživljaje.
- Znanost je korumpirana i radi u službi kapitala; duhovnost je iskrena i radi u službi čovjeka.
Takvo i slično suprotstavljanje u mnogim je ljudima izazvalo sumnju u znanost te ih potaknulo da se priklone duhovnosti ili nekim drugim alternativnim objašnjenjima života. No, druge je pak nadahnulo na pokušaj pronalaska zajedničkog tla i spajanja dvije strane u jednu. Duhovnjaci često traže i nude “znanstvene dokaze” za svoje tvrdnje kroz istraživanja koja bi morala uvjeriti prosječnog čovjeka da tu ima nečeg. Znanstvenici, posebno oni koji su suočeni s anomalijama u svom radu ili se pak bave pionirskim istraživanjima svemira, fizike, matematike ili drugih temeljnih znanosti, otvaraju put drugačijim tumačenjima već utvrđenih činjenica.
Čini se kao da se nešto događa u tom smislu; kao da se krećemo prema nekom objašnjenju koje bi moglo objediniti znanost i duhovnost, objektivnost i subjektivnost. Međutim, čak i ako se to dogodi, ili se dogodi djelomično, osnovni problem – zbog kojeg sam oba ova pristupa nazvao dvjema stranama istog novčića – i dalje će biti prisutan.
U očima javnosti (onih koji na moj rad gledaju sa strane, ali i onih koji čitaju moje knjige, pa čak i nekih od onih koji povremeno dolaze u bliski kontakt sa mnom putem radionica i seminara) prevladava uvjerenje da sve što radim pripada području duhovnosti. Taj se dojam vjerojatno neće tako lako ukloniti, iako u posljednjim knjigama (‘Uklanjanje faktora karme’, ‘Proboj’, ‘Viveka’) jasno kažem da to nije slučaj. Već sam odavno iskoračio iz tog područja i zakoračio u nešto sasvim drugo. To “nešto” za sada nema imena, a možda ga ni ne treba imati. Ono što je sigurno, novčić s dvije strane – znanost i duhovnost – više nije moje područje.
U početnim poglavljima knjige “Proboj – suprotstavite se autoritetu iluzije” opisao sam količinu iluzije u životu prosječnog čovjeka i ustvrdio da otprilike 96% života takvog “prosječnog” pripada iluziji. To možda i nije iznenađenje, ali ono što jest iznenadilo čitatelje koji traže duhovna rješenja je tvrdnja da s njima količina iluzije u životu – raste! Tako nekadašnji prevladavajući “iluzionist” koji se prepusti trenutačnim informacijama i znanjima duhovnog područja odjednom skače do 99% iluzije! Ako se prepusti religiji, ima čak šanse da istinu iz svog života potpuno izbaci te živi 100% u iluziji.
Znanost (u smislu uvjerenja koja zastupa) nije mnogo bolja – smjestio sam je na 98% iluzornosti.
Mogli bismo raspravljati o postocima, ali evo objašnjenja porasta brojeva: prihvaćanje BILO KOJEG uvjerenja uvijek će dodatno zamagliti stvarnost kakva jest i povećati udio iluzije u životu ljudi.
Ključni činitelj u stvaranju iluzije je uvjerenje.
Kad pogledate područje duhovnosti – ne samo u teoriji, nego i u praksi, dakle u ono što “duhovnjaci” zapravo rade – jasno je da je njihovo glavno metodološko sredstvo upravo uvjerenje; od vjere u sebe, preko vjere u nekog drugog, pa do vjere u Boga. Za njih – a to je većina onih koji se danas zanimaju za bilo kakvo alternativno, duhovno ili slično područje – promjena paradigme svodi se na promjenu uvjerenja: neću više vjerovati u ovo, već ću vjerovati u nešto drugo. Promjena uvjerenja promijenit će moju stvarnost.
Je li to točno? Može li se to dogoditi? Da, naravno. Možete odabrati što ćete vjerovati, uvjeriti se da je tako, izdržati iskušenja svoje vjere i početi živjeti u novom, mnogo ljepšem… snu.
Mnogi će se zadovoljiti time i reći: “Zar nije to upravo ono što želimo?”
Pa, kako tko. Nekima je snova dosta i željeli bi se probuditi. Može li se takve, one željne istinskog buđenja iz sna, uopće više nazvati duhovnjacima?
Teško. Jer njihova motivacija više nije poboljšanje svog položaja u snu, već izlazak iz njega po svaku cijenu.
Što je sa znanošću? Zašto ona podiže razinu iluzije? Znanost sama po sebi to ne bi činila da nije osnovne spoznajne pogreške koja je napravljena u samim temeljima. Zbog te pogreške dolazi do odmaka znanstvenog tumačenja svijeta od ljudskog iskustva tog istog svijeta. Teoretska i praktična posljedica tog odmaka je necjelovitost rezultata i potreba za novim uvjerenjima. Postoji potreba da se vjeruje u znanost, dok neki drugi vjeruju u religiju ili duhovnost. Materijalisti su također uvjereni u točnost svog svjetonazora (iako ne mogu znati je li točan ili nije). Baš kao i u slučaju duhovnosti i religije, spoznaja je stavljena u drugi plan, a u prvi plan došlo je uvjerenje.
Temeljna pogreška o kojoj govorim je dogma o neovisnom postojanju materijalnog svijeta. Za to nema nikakvih dokaza, niti ih ne može biti, ali znanost je prihvatila tu dogmu kao temelj svog rada. (Detaljno objašnjenje te temeljne pogreške znanosti možete pronaći u navedenim knjigama “Uklanjanje faktora karme”, “Proboj” i “Viveka”.)
Nakon te pogreške, znanost jednostavno proučava ono što je dato – ono što je očitovano – i u tome se drži (ili se pokušava držati) načela koja osiguravaju pouzdanost stečena znanja. U praksi to daje rezultate, ali zbog početne greške obuhvatnost znanja je upitna. Otprilike, to izgleda kao da proučavate neki virtualni svijet stvoren od nepoznata programera na nepoznatu računalu. U stanju ste saznati sva pravila takva virtualnog svijeta, proučiti ih i odigrati “igru” života na djelotvorniji način, ali zapravo nemate pojma o široj slici.
Duhovnjaci, s druge strane, doslovce izmišljaju širu sliku. Ako je izmisle dovoljno uvjerljivo i povjeruju u nju dovoljno snažno, ona će postati njihova stvarnost. Nisu sposobni vidjeti da je i to dio programa. I to je ugrađeno kao pravilo ili zakon u svijet u kojem žive.
Što se dogodilo sa spoznajom? Što se dogodilo s mogućnošću znanja o nečemu bez potrebe za uvjerenjem? Je li to uopće moguće? Ili smo zauvijek osuđeni na vjerovanje?
Od kad je ljudi, među nama je bilo onih koji su smatrali da je spoznaja moguća. I to spoznaja bez uvjerenja – izravna, čista, jasna. Jedan takav živio je u osmom stoljeću u Indiji (Adi Shankara), a to znamo jer se, između svih ostalih vremenu primjerenih “duhovnih” aktivnosti, usudio ustvrditi da postoji nešto što je nazvao VIVEKA, a što se može poistovjetiti s izrazito, gotovo ekstremno razvijenim i profinjenim zdravim razumom. Viveka je dio našega uma i može nam omogućiti izravnu spoznaju odvojenu od bilo kakva uvjerenja.
Koliko god je takva tvrdnja nerazumljiva prosječnu čovjeku (Pa zar svatko ne vjeruje u nešto? Možda i u viveku treba povjerovati?), ona se može provjeriti, a također se može i primijeniti. Svojim životom, radom, praksom i iskustvom s ljudima jamčim da je to moguće. Konačni rezultat primjene viveke je konačno oslobođenje, prosvjetljenje, izlazak iz iluzije. O tome sam pisao opširno i mnogo, a vjerojatno ću napisati još toga. Međutim, taj dio je pojedinačan – to je posljedica primjene viveke na život pojedinca.
Želio bih nešto napisati i o mogućim posljedicama na život zajednice, odnosno cijelog čovječanstva. One bi mogle biti zapanjujuće. Radi se o pravoj promjeni paradigme, a ne o pukoj promjeni stajališta, od objektivnog prema subjektivnom ili od znanstvenog prema duhovnom.
Zamislite da velik broj ljudi shvati ograničavajuću narav uvjerenja (bilo kakvog). To bi značilo da velik broj ljudi započne istraživanje svijeta od ispravljanja početnih spoznajnih pogreški o njemu. Nakon toga, mogla bi se razviti sasvim nova znanja i tehnologije zasnovane na izravnim uvidima u narav svijesti kao osnovnog materijala naše stvarnosti.
U redu, shvaćam da gornja rečenica može zvučati kao da je iskočila iz neke suvremene duhovnjačke knjige. Razlika je, međutim, ogromna. Bez ispravljanja osnovnih spoznajnih pogrešaka i posjedovanja razvijene viveke, pojmovi kao što su svijest ili tehnologija svijesti opet će se pretvoriti u vjerovanja. Dakle, da budem jasan, kad govorim o tehnologiji svijesti, ne govorim o tehnologiji uvjerenja. Ne govorim o promjeni stavova, mišljenja, kontroli emocija, projiciranju namjera, služenju galaktičkoj federaciji svjetla niti bilo kakvim sličnim konstrukcijama današnje duhovnosti.
Nažalost, znanje i tehnologija o kojoj govorim trenutačno su u povojima. Ono što postoji su više-manje samo osnovne postavke koje su malobrojni shvatili, a još malobrojniji pokušali objasniti svijetu. Jedan od onih za koje znam, a čija su djela koliko-toliko sačuvana bio je Adi Shankara. Oni koji su nakon ili prije njega, nekako uspjeli slijediti duh tih postavki (ponavljam – najvažnija je spoznaja bez uvjerenja) došli su do kraja duhovnog puta, do kraja potrage za nekada važnim osobnim pitanjima.
Međutim, prosvijetljeni su ljudi i dalje živi, i dalje su ljudi. Što oni rade?
Teško je reći, jer je dio tog stanja apsolutna sloboda. Međutim, impuls prema stvaranju je dio svijesti, pa kao takav ne zaobilazi ni prosvjetljenje.
Zamislite sada vjerojatnu situaciju da više ljudi, možda čak i mnogo ljudi koji su razumjeli viveku i svladali vještinu izravne spoznaje, usmjere svoju pozornost na kreativno istraživanje novih mogućnosti stvaranja! Načela istraživanja bila bi slična znanstvenima – ponovljivi rezultati, jasni zakoni koji se mogu izraziti na razumljiv način i primijeniti u raznim uvjetima – ali bi područje djelovanja bila prije svega svijest. To nije ništa čudno, jer svijest je naš dom – jedini materijal koji doista možemo poznavati izravno, bez posrednika. Ipak, to bi bilo sasvim drugačije istraživanje od današnjih duhovnih napora koji ne odustaju od metodologije vjerovanja jer drugu ne poznaju.
U ovom je trenutku takva vizija gotovo nezamisliva. Svijet je duboko ušao u podjele zasnovane na uvjerenjima. Na osobnoj razini ljudi traže kome će i u što će vjerovati, jer su zbunjeni. Kad u nešto povjeruju, to zdušno brane uz veliki emocionalni naboj. Kaotično kolanje informacija stvorilo je dodatnu potrebu za uvjerenjima (Kako da znam što je točno? Kome da vjerujem?), a pitanje spoznaje postavljaju samo rijetki.
Cijela stvar izgleda kao veliko previranje prije preobrazbe. Hajde da se nadamo da je tome tako, međutim, nada je slabašna. Malo ljudi shvaća na kojem se mjestu vodi pravi rat. Uglavnom misle da je to između dobra i zla, nas i njih, ograničenja i slobode, tehnologije i prirode, kabale i jadnih iscrpljenih ljudi, države i pojedinca, institucija i obitelji, crnog i bijelog…
No, u stvarnosti, samo je jedna bojna crta, jedno mjesto na kojem se odlučuje o svemu. To je crta razgraničenja između spoznaje i uvjerenja.
Malobrojni su dobili taj rat na osobnoj razini i sprali sa sebe sav iluzorni mulj nastao zbog robovanja uvjerenjima. Što se svijeta tiče, on će nastaviti kipjeti u krvavoj kaši ljudske patnje i sulude borbe za prevlast jednog uvjerenja nad drugim. Je li to dobro ili nije, također je pitanje iz sna. Međutim, ostaje činjenica da bi se to nesretno stanje čovječanstva moglo prekinuti istinskim znanjem. Za to je potreban određeni broj onih koji će viveku pretvoriti u živu stvarnost primjenjive tehnologije.
Volio bih doživjeti makar samo trenutak rađanja takva svijeta.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Moglo bi vas zanimati
Komentiraj