***

Jedna od tvrdnji iz knjige “59+” koja privlači najviše pažnje je ona o mogućnosti da određene sposobnosti sazrijevaju, pa čak i rastu, nakon šezdesete godine. Ta je tvrdnja iznenađujuća ako se promatra sa stajališta trenutačne paradigme i prevladavajućeg iskustva starosti. Jer, po onome što sada znamo i vidimo oko sebe, starost donosi opadanje svih funkcija, kako tjelesnih tako i mentalnih.

Međutim, “59+” tvrdi da postoje vidovi ljudskog života i iskustva koji nisu dostupni mlađima od šezdeset, slično kao što hodanje ili seksualna aktivnost nisu dostupni prije nego što se tijelo za to dovoljno razvije.

Tvrdnja da postoje određena iskustva i sposobnosti koje se razvijaju nakon šezdesete naizgled je suprotna svemu što znamo o našoj biologiji. Ali, upravo u tome i jest stvar: znamo li sve o našoj biologiji? Znamo li dovoljno o tome pa da možemo tvrditi kako se razvoj tijela završava u ranim godinama, u djetinjstvu, eventualno u mladosti?

Jedna od sposobnosti obrađena u knjizi “59+” je takozvana potpuna ili kvantna empatija, koja je uglavnom nedostupna prije šezdesete – barem za većinu ljudi. Nadalje, tu je i tvrdnja o tome kako se kognitivne sposobnosti zapravo povećavaju nakon šezdesete zbog mogućnosti izlaska iz nametnutih obrazaca razmišljanja. Ta je tvrdnja u oštroj suprotnosti s današnjim zamislima o tome kako jedino mladi ljudi (mlađi od trideset) mogu biti nositelji novih zamisli i promjena.

Zbog onoga što znamo ili mislimo da znamo, takve tvrdnje izgledaju poput lijepih ali neutemeljenih želja. No je li tome doista tako?

Prije nekoliko dana (deseti mjesec 2025.) u časopisu Intelligence objavljeno je istraživanje tima iz Australije koji je vodio profesor Gilles Gignac (University of Western Australia’s School of Psychological Science), a koje donosi neke iznenađujuće rezultate.

Na temelju standardizacije različitih kognitivnih i emocionalnih varijabli u dobnim skupinama izrađen je kompozitni indeks koji mjeri psihološko funkcioniranje čovjeka. Pokazalo se da, suprotno općem uvjerenju, mentalne sposobnosti rastu tijekom odrasle dobi i vrhunac dosežu između 55. i 60. godine, nakon čega slijedi postupno, a poslije 75. i izraženije opadanje.

Jedna od praktičnih posljedica koja slijedi iz tih podataka je činjenica da odrasli srednjih i kasnijih godina često nadmašuju mlađe kolege u donošenju odluka, vodstvu i emocionalnoj ravnoteži. Iako je mlađi um naizgled brži i dinamičniji, zrelije godine donose dublji razvoj određenih sposobnosti i veću psihološku stabilnost.

Vrijedi spomenuti i nekoliko konkretnih pokazatelja:

Savjesnost obično doseže vrhunac oko 65. godine.

Emocionalna stabilnost doseže svoj maksimum oko 75. godine.

Moralno rasuđivanje i sposobnost odupiranja kognitivnim pristranostima mogu se nastaviti poboljšavati i u 70-ima i 80-ima.

Ovi podaci podupiru zamisao da treći životni ciklus (sukladno objašnjenju iz drevne mudrosti jyotisha o Saturnovim prolascima), koji obuhvaća razdoblje od šezdesete do devedesete, može biti aktivno razdoblje u kojem se očekuje napredak, a ne propadanje.

Treba imati na umu da je ovo istraživanje napravljeno na trenutačno dostupnim podacima o ljudima koji žive po standardima prevladavajuće paradigme, a ipak se pokazuju razlike u odnosu na očekivanja te iste paradigme. Zamislite što bi bilo kad bi ljudi promijenili stav i očekivanja u odnosu na to životno razdoblje, a posljedično tome i svoje postupke, odnosno aktivnosti! U tom slučaju, uvjeren sam, pokazale bi se i druge značajke trećeg životnog razdoblja koje su nam sada nepoznate ili nezamislive.

S obzirom na to da u knjizi naglasak stavljam na takozvanu kvantnu ili potpunu empatiju, par riječi i o tome. Istraživanje je pokazalo da kognitivna empatija – to je sposobnost da intelektualno razumijemo stajalište druge osobe – blago pada s godinama, ali da afektivna empatija (sposobnost suosjećanja) i prosocijalna emocionalna osjetljivost (poticaj za djelovanjem na osnovi empatije) rastu s godinama. Dakle, intelektualni dio – potreba za obrazloženjem i razumijevanjem – nije više u prvom planu, dok onaj osjećajni, duboko ljudski, prevladava. S obzirom na činjenicu da je kvantna empatija nepoznat pojam današnjim istraživačima – a i većini ljudi – ne možemo očekivati podatke iz tog područja. Ali, ako na empatiju gledamo kao na sposobnost koja se razvija od jednostavnih oblika (kognitivna empatija) preko dubljih (osjećajna empatija) pa do najdubljih (kvantna ili potpuna empatija), onda možemo pretpostaviti da se najdublja područja razvijaju najkasnije, a to bi značilo barem negdje oko sedamdesete godine života.

U knjizi također dodirujem pitanje razvoja svijesti i iskustava viših stanja svijesti koja su povezana s promjenom u biološkom funkcioniranju, posebice onom žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, konkretno epifizom.

Podaci koje nam pruža znanost govore o opadanju tih funkcija nakon šezdesete. Primjerice, dolazi do kalcifikacije epifize i poravnanja krivulje lučenja melatonina tijekom dnevnih ritmova, što negativno utječe na spavanje. Međutim, istraživanja također ukazuju na činjenicu da se taj proces ne bi smio izravno povezivati s takozvanim prirodnim starenjem te da se može izbjeći.

Mogu se izbjeći i druge uočljive i naizgled standardne promjene u hormonalnoj ravnoteži. Primjerice, može se povećati razina paratireoidnog hormona pa se time kompenzira gubitak gustoće kostiju i proizvodnje vitamina D, koji je navodno povezan sa starenjem. Što se tiče nadbubrežne žlijezde, neka istraživanja upućuju na to da starije osobe mogu imati pojačanu reakciju na stres, uz povećano lučenje kortizola, što pridonosi učinkovitijem mehanizmu preživljavanja i primjerenoj reakciji na opasnost.

Kod starijih se ljudi može povećati prisutnost hormona rasta, koji luči hipofiza, ukoliko promijene životne navike – recimo uvedu vježbanje kao rutinu. Iako se razine hormona štitnjače smanjuju s godinama, ponekad se razina TSH hormona može povećati, što ukazuje na prilagodljivu narav cijelog sustava.

Sve to ukazuje na drugačije mogućnosti i potencijale od onog što danas uobičajeno vidimo kod starijih osoba. Promjene uvjerenja i životnih navika, kroz epigenetske mehanizme, mogle bi znatno promijeniti razdoblje života nakon šezdesete.

I sami znanstvenici priznaju da o ljudskom tijelu i njegovim mogućnostima znamo vrlo malo te da su potrebna daljnja istraživanja.

U međuvremenu, dok znanost pokušava dokazati ono što su drevni istraživači svijesti znali intuitivno, izravnom spoznajom, mi imamo šansu promijeniti svoje treće životno razdoblje, treći Saturnov ciklus, razdoblje između šezdesete i devedesete, te ga proživjeti sasvim drugačije od nametnutog očekivanja. Umjesto starosti, bolesti i nemoći, mogli bismo dobiti puninu, emocionalnu zrelost, mentalnu bistrinu i funkcionalno, aktivno, najbolje razdoblje svog života.

***

Knjigu “59+” na hrvatskom jeziku možete nabaviti ovdje: https://www.highcastle.hr/59plus/

Ako ste izvan EU, a želite knjigu na hrvatskom jeziku, možete ju kupiti ovdje: https://books.by/adriankezele

Na slovenskom jeziku ovdje: https://www.zalozba-chiara.si/zdravje/2169-59-najboljse-sele-prihaja

Na engleskom jeziku, knjiga se može kupiti preko Amazona u tiskanom i elektroničkom izdanju: https://www.amazon.com/59-Get-ready-best-come/dp/9538370236/

Također, englesko izdanje dostupno je i ovdje: https://books.by/adriankezele

Najbolji odgovor na ta pitanja je objašnjenje razlike između “izmjenjenih stanja svijesti” i “viših stanja svijesti”. Na snimci s redovnog mjesečnog sastanka praktikanata Integralne meditacije opisujem tu razliku (na osnovi knjige “Šesto stanje svijesti”).

Link do Patreon stranice: https://www.patreon.com/cw/AdrianKezele

Zbog te osobne prilagodbe, ali i zbog delikatnosti prakse, jedini način za svladavanje Integralne meditacije je osobni kontakt na tečaju, koji traje nekoliko dana. Evo osnovnih informacija koje je dobro znati o tome.

Načelo iza Integralne meditacije najbolje je opisano u spisu Joga sutre, koje se pripisuje mudracu imenom Patanđali. Na samom početku teksta Patanđali govori o “stanju joge” koje opisuje kao “svijest bez pobuđenja” – bez “vrtloga”, kako slikovito kaže. Dakle, za njega je joga pojam koji odgovara “čistoj svijesti” ili “svijesti po sebi”, kako smo je mi opisali.

Na pitanje kako doći do tog stanja, Patanđali odgovara: “prepuštanjem prirodnom stvaralačkom procesu” (1:23). Iako zvuči apstraktno, zapravo se radi o tome da ništa ne radimo sami, već pustimo da priroda radi za nas. Obratite pozornost da je “prepuštanje” u samoj osnovi dobre tehnike meditacije. Uvježbani meditant neće imati problema s prijenosom istih načela u svakodnevni život.

Da li “prepuštanje” znači da trebamo biti pasivni u meditaciji? Samo sjediti i ne raditi ništa? Na neki način, da. Međutim, one meditacije u kojima ne radite ništa već samo, primjerice, puštate duhu da luta kamo god želi, imaju svoje ozbiljne mane.

Prvo, ljudi imaju sklonost da se spontano priklone promatranju svojih misli. Na taj način rascijepe svoju pažnju i umjesto joge (uzgred, prijevod tog izraza je “povezivanje” ili “sprega”) dobiju razdvajanje i odvajanje. Promatranje vlastitih misli i unutrašnjih doživljaja prilično je šizofren postupak i ne bih ga preporučio. Barem ne što se tiče meditacije. U smislu introspekcije on možda i ima neki smisao (dakle zbog kontemplacije!), ali što se tiče meditacije, besmislen je – neće dovesti do smirivanja mentalnih procesa.

Drugo, naša je svijest vrlo moćan generator energije i stvaralaštva, posebice u svojoj dubini. Njezinu snagu Patanđali opisuje u trećoj knjizi Joga sutri, gdje ukazuje na sposobnosti koje se kriju u nama i način na koji ih možemo probuditi. Proces tog buđenja također je tehnički moguć (i zastupljen u nizu naprednih vježbi u programu Integralne meditacije). No, on se zapravo u nama odvija neprestano. On je odgovoran za naše kreativne ideje, nove zamisli i intuiciju. U svojoj biti nalik je na programiranje računala. Zavisno od softvera koji upotrijebite, računalo će izvršavati određene radnje. Ako znate što radite, odlično! Ali, ako ne znate, već to radite nasumično, kako vam dođe, vi ubacujete u svoje “računalo” niz nepoznatih naredbi. U najboljem slučaju neće se dogoditi ništa osim bijelog šuma. U najgorem, može se dogoditi bilo što.

Ljudi koji prakticiraju pasivno promatranje ili prepuštanje mislima, nesvjesno pokreću procese koji mogu biti vrlo snažni. Ni duh ni tijelo obično nisu spremni za njih. Stoga takav postupak nije preporučljiv.

Umjesto toga Patanđali preporučuje uporabu “titraja misli” ili pranave, kako to naziva u sutri 1:27. Prepuštanje prirodnom tijeku svijesti samo je jedan dio postupka. Drugi dio je pranava nekog određenog zvuka (riječi ili misli). Izraz pranava relativno je nepoznat na Zapadu. Obično se povezuje s riječju OM ili AUM, a zatim nekim neobičnim, ali očigledno općeprihvaćenim slijedom misli s izrazom mantra.

Većina ljudi već je čula da se u meditaciji ili u drugim mentalnim vježbama koristi mantra. Uglavnom se pretpostavlja da se radi o nekim nepoznatim riječima na sanskrtu, hindskim molitvama ili nekim drugim takvim mističnim bajalicama. Jedna od najvećih predrasuda o ispravnoj meditaciji jest ona koja kaže da je meditacija “mantranje”.

“Mantranje” bi bilo nešto kao beskrajno ponavljanje mantre (ili njezino ponavljanje određeni broj puta). Izgleda li vam to kao recept za smirivanje mentalne aktivnosti? Hoće li se mentalna aktivnost smiriti ako imate zadatak da mantru beskrajno ponavljate? Neće, to je bar jasno. Mentalna će aktivnost biti velika – i sastojat će se od mantre koju intenzivno ponavljate.

Znači, došli smo do još jednog sigurnog zaključka: mantranje nije meditacija!

Iz tog razloga, a i zbog činjenice da je izraz mantra prilično zlorabljen i da gotovo svatko ima svoje objašnjenje o tome što mantra predstavlja, što ona znači i čemu služi, u svom se pristupu držim izvornog izraza – pranava. Patanđali ga jasno definira i objašnjava kako i zašto se odvija proces meditacije.

Pranava u meditaciji ima važnu ulogu – pod uvjetom da je tehnika “prepuštanje prirodnom stvaralačkom impulsu” svladana kako valja. Kad učite ispravnu meditaciju, naučit ćete i svoju pranavu, prilagođenu vama. “Vibracija” svakog čovjeka je posebna, jedinstvena. Kao pranavu – oblik zvuka – u meditaciji je najbolje koristiti zvuk koji već postoji u nama pa je tako za nas prirodan.

Različite škole i tehnike meditacije – čak i ako slijede izvorni naputak o postizanju stanja smirene svjesnosti, to jest joge – koriste različita sredstva za meditaciju. Neka od njih su univerzalna, a neka, nažalost, imaju značenje (i time odstupaju od važnog Patanđalijevog naputka o “obliku bez sadržaja”) pa se može reći da koriste mantre, a ne pranavu. Tehnike koje, iako shvaćaju osnovno načelo kretanja duha prema unutra, ali koriste univerzalne mantre (recimo OM ili SO HAM), nisu u potpunosti prilagođene pojedincu. Neke suvremene varijante (poput Benstonove relaksacijske reakcije) omogućavaju uporabu bilo kojeg zvuka, dakle riječi po izboru, od izmišljenih slogova do riječi s nekim lijepim značenjem poput riječi “Ljubav” ili čak božjih imena, već prema pripadnosti nekoj religiji. Isto vrijedi i za tehnički ispravnu zapadnjačku metodu kršćanskog podrijetla imenom “Oblak nespoznatljivog”. Ona također posrće po pitanju uporabe sredstva za meditaciju, dopuštajući da ono ima neko značenje.

Neke škole i učitelji meditacije, posebice oni zasnovani na tradiciji, jednostavno iz nje uzmu “sveta imena”, obično nekih božanstava. Ponekad nas i uvjeravaju da to nije tako, a ipak naposljetku ispadne da jest. Zapadnjacima su te riječi nepoznate pa se time zadovoljava kriterij pranave (barem za Zapadnjake), ali je zanemareno pitanje individualne prilagodbe i otvoreno pitanje kulturološke ili čak religiozne manipulacije.

Dakle, što nam je činiti? O ispravnim sredstvima za meditaciju, dakle pranavama, ne znamo ništa, a očigledno postoje znatne razlike u naučavanjima. Čak ni Patanđali u svom spisu ne nudi podatke koji bi nam mogli pomoći, već samo iznosi opće načelo (uporaba oblika, odnosno energije riječi, a ne sadržaja koji prenosi).

Očigledno, našli smo se u nepoznatom području i nezavidnoj situaciji. Imamo nekoliko mogućih izlaza iz nje. Prvi je da jednostavno odmahnemo rukom i proglasimo cijelu priču o pranavama nepotrebnom. Drugi je da prihvatimo neko tradicionalno naučavanje kao ispravno, ali onda moramo na osnovi svog nepotpunog znanja odlučiti koje će to, između stotina njih, zapravo biti. Treći je da pokušamo znanstveno potvrditi ili oboriti zamisao o potrebi ispravne pranave u meditaciji. I četvrti je… pokušati otkriti znanje o pranavama vlastitim uvidom, odlaskom na mjesto s kojeg je ono prvobitno i nastalo.

Nije teško pogoditi kojim sam putem odlučio krenuti prije više od tri desetljeća. To, naravno, ne bih mogao da nije bilo prethodnog iskustva. Međutim, taj se pothvat pokazao lakšim nego što se na prvi pogled čini. Njegov rezultat je Integralna meditacija – moj osobni odabir “najboljeg” od svega ponuđenog. Uz sve uvažavanje mogućih drukčijih izbora, dozvolite mi da vam ukratko opišem osnovne zamisli iza izbora ispravne pranave, ali i samog postupka poučavanja.

U želji da našem analitičkom umu pružimo slobodne obavijesti i otvoren pristup svakome znanju, ponekad smo skloni zaboraviti zakone duha. Pitanje načina poučavanja meditacije može postati kamen spoticanja u znanstvenom razumijevanju toga postupka. Navikli smo na znanstvenu metodologiju u kojoj slobodno mijenjamo varijable i provjeravamo rezultate naših istraživanja. Ipak, svjesni smo da se takav postupak teško primjenjuje na društvene znanosti, a u psihologiji ili medicini mogao bi biti poguban. Čovjeka ne možemo ispitivati poput stroja niti mu smijemo tako pristupati.

Nadalje, u psihološkim pothvatima kao što je meditacija, u igri su razni činitelji, a ne samo mehanički proces primjene određene tehnike. U takvim slučajevima za uspjeh može biti presudan pristup osobe koja uči meditaciju, a još više pristup osobe koja je poučava.

Zbog svega toga, u pogledu znanstvenih istraživanja o meditaciji postoje određeni problemi. Jedan od njih je i taj što razne tehnike meditacije nisu usklađene u pristupu. Još je manje istraživanja koja bi utvrdila kakav učinak na uspjeh meditacije imaju različiti načini poučavanja. Jedan od rijetkih takvih pokušaja je istraživanje Patricie Carrington (1978.). Ta je psihologinja pokušala utvrditi standardizirani oblik kliničke prakse meditacije koji bi uklonio pogreške i redundanciju nastalu zbog različitih pristupa psihologa, odnosno instruktora. Primjerice, utvrdila je da na uspjeh meditacije mogu utjecati različiti činitelji poput očekivanja kandidata, utjecaja skupine koja s njim uči meditaciju, ritualizirani način poučavanja, karizmatični učitelj, pa čak i plaćanje ili neplaćanje školarine za pohađanje tečaja.

Veliko je pitanje koliko je u znanstvenom smislu moguće izdvojiti one varijable koje su presudne. Kad bi se u tome i uspjelo, opet ne bismo dobili pravu sliku jer meditacija ipak nije poput tablete ili nekog drugog materijalnog činitelja. Promjene u duh/tijelo sustavu mogu biti obuhvatne i, uz uklanjanje stresa, postupno mijenjati sustav uvjerenja praktikanta. Vjerojatno je da će dugotrajnija praksa potaknuti i promjene u navikama te zdraviji način života. Znanstvenik bi se opravdano mogao zapitati koliko svi ti činitelji djeluju na početni uspjeh u meditaciji. Primjerice, hoće li meditacija biti uspješnija ako bi se poučavala unutar nekog sustava uvjerenja ili samo kao tehnika samopomoći? Je li bolje za osobu da ima podršku skupine i kako razdvojiti djelovanje te skupine od djelovanja same meditacije? Takva i slična pitanja još uvijek čekaju odgovore.

Carrington je došla je do određenih zaključaka, koje je pretopila u Priručnik za instruktore klinički standardizirane meditacije (1979.). Ovaj podatak spominjem zbog zanimljive činjenice da su predstavnici mnogih starih tradicija koje su poučavale meditaciju također inzistirale na standardnim i provjerljivim postupcima poučavanja. No, budući da u to vrijeme nije bilo znanstvene misli u smislu u kojem ona postoji danas, standardizirani postupci provodili su se u okviru strogih, pa čak i ortodoksnih tradicija. Zbog zaštite ispravnosti postupaka poučavanja, mnoge su škole znanje o meditaciji držale u tajnosti. Iako je to naizgled suprotno znanstvenom postupku, cilj i svrha tajnosti i strogosti u pridržavanju određenih standarda poučavanja potpuno odgovara zaključcima do kojih je došla P. Carrington! Naime, ukoliko se previše varijabli prepusti slučaju ili individualnoj vještini instruktora, djelotvornost same meditacije može se značajno smanjiti.

Bez obzira na to sviđa li nam se pomalo mistična tajanstvenost učitelja staroga  kova ili pak slijedimo najnovija istraživanja koja ukazuju na potrebu standardiziranog postupka u svrhu osiguranja uspješnosti prakse, zaključak je isti: postupak poučavanja jednako je tako važan kao i sam postupak meditacije!

U tom se zaključku krije odgovor na pitanje zašto meditaciju ne možemo naučiti iz knjige. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da postoje individualne razlike koje instruktor mora uvažiti. Jedna od takvih individualnih razlika, vrlo važna i kod Integralne meditacije, jest izbor “sredstva” za meditaciju, odnosno pranave.

Neki su istraživači, poput Benstona (1975., 1984.), pokušali dokazati kako je samo sredstvo za meditaciju (mantra u njegovoj terminologiji) nevažna, pa su svojim ispitanicima nudili meditaciju pomoću slučajno izabranih besmislenih slogova. Očigledno, čak je i tada bilo povoljnih učinaka meditacije. Međutim, uvijek se radilo o kratkoročnim učincima, jer ispitanici nisu nastavljali s takvom praksom nakon obavljenog istraživanja. Pitanje je bi li uporaba bilo kakve riječi ili zvuka dala povoljne učinke na dugi rok.

Znanje o zvukovima i njihovu djelovanju na ljude zapadnjačkoj je civilizaciji posve nepoznato. S druge strane, istočnjačke tradicije poput indijske posjedovale su – ili su barem tvrdile da posjeduju – obuhvatno i duboko znanje o zvukovima ljudskoga glasa te povezanosti značenja i oblika u riječima ljudskoga jezika. Budući da pitanje izbora pranave smatram značajnim, dozvolite mi da ukratko opišem osnovne zamisli koje stoje iza tog izbora.

Prva je zamisao vrlo općenita, ali važna, te je u potpunosti u skladu s našom glavnom temom o sinkronicitetu: svemir se odražava sam u sebi. Svaki – pa i najmanji – djelić svemira sadrži informaciju o svemu, poput holograma.

Druga zamisao glasi da postoji jedan izvor svega što postoji. To bi moglo zvučiti filozofski (ako taj izvor nazovemo bitak) ili religiozno (ako ga nazovemo Bog), ali je čak u skladu s težnjama suvremene znanosti (koja će taj izvor svega što postoji možda nazvati jedinstvenim poljem).

Brzo povezivanje prve i druge osnovne zamisli dovodi nas do zaključka da je taj izvor posvuda, dakle i u nama.

Ali, hajdemo dalje.

Treća zamisao glasi da su svi promjenjivi oblici dostupni u svemiru oko nas neka vrsta titraja tog jednog izvora – poput žice koja vibrira ili mora koje stvara valove. Pojavni oblici su titraji ili valovi, a ono što titra je izvor sveg postojanja. Znanstvenici će vam danas većinom potvrditi da je suvremena slika svemira vrlo bliska opisanoj – sve u svemiru je titraj osnovnog polja, kako god ga mi nazivali.

Subatomske “čestice” nisu čestice, već polja energije – titraji i frekvencije. Sami atomi također su titraji, kao i molekule koje nastaju njihovim spajanjem. Svi predmeti koje vidimo oko sebe, u svom su osnovnom obliku titraji. To se odnosi i na živi svijet, biljke i životinje. I, da, naravno – to se odnosi i na ljude! Kad se suočite sa svijetom koji nije svijet čvrstih predmeta nego svijet titraja, onda u tome možete vidjeti apstraktne matematičke oblike (što je sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje) ili glazbu punu harmonija i kontrapunkta (što je također sasvim odgovarajući opis onoga što nas okružuje).

Dakle, vi i ja smo samo titraj u golemoj i nedokučivoj glazbi svemira! Samo mali skup brojki i simbola u neshvatljivoj jednadžbi koja se zove život!*

(Napomena: U poučavanju Integralne meditacije koristim iznimno velik broj različitih kombinacija zvukova, to jest pranava: 8,1 x10²³! Da, to je 8,1 s dvadeset tri nule! Danas na ovom planetu živi otprilike 7 x 10⁹ ljudi. Milijun milijuna i još više, ukupni je broj mogućih zvukova odnosno uporabnih pranava. Ističem to zbog općenitog uvida u dubinu znanja o osobnoj prilagodbi kod poučavanja Integralne meditacije.)

Prije nego što vas ta misao odvede predaleko, morat ću vas vratiti na našu temu, a to je meditacija. Sjećate se, definirali smo je kao “proces smirivanja mentalne aktivnosti”. Sada smo ustanovili da smo titraj. Smirivanje aktivnosti je smirivanje i prestanak titranja. Kojeg titranja? Vašeg, onog što vi jeste.

Dakle, za najbolji pristup ispravnoj meditaciji morate početi od titraja koji vas predstavlja. On je sredstvo za smirivanje. Sredstvo za smirivanje aktivnosti ne može biti ništa drugo osim toga. Ako se sada prisjetimo svega što je rečeno o pranavi, onda je zaključak jasan: pranava je zvuk, titraj, koji izražava nas – to što mi jesmo, i nju je najbolje koristiti za proces meditacije.

Zamislite to ovako: kad biste sve vaše zvukove, sve titraje svih atoma i svih električnih impulsa koji struje vašim duh/tijelo sustavom čuli kao jedan zvuk, čuli biste svoju pranavu – oblik, zvuk, riječ bez značenja koja je najpogodnija za ispravan proces meditacije! Ipak, osim u iznimnim okolnostima, većina ljudi nije sposobna čuti zvuk koji sami proizvode. Zbog toga je potreban netko tko to ili čuje ili zna kako nekim drugim metodama, možda matematičkim (jer to je drugi način na koji možemo gledati na činjenicu svemira koji titra), doći do tog zvuka. Sve u svemu, od čisto psiholoških i praktičnih razloga za postojanje “učitelja meditacije”, odnosno suvremenom svijetu prihvatljivijeg “instruktora” pa do činjenice da je izbor pranave tanahan i zahtjevan proces, sve ukazuje na potrebu ispravnog poučavanja, odnosno učenja na ispravan način.

Nadam se da će vam sve ovo pomoći u shvaćanju – ne samo procesa meditacije, već i razloga zašto morate biti pažljivi kad pristupate jednom tako moćnom i važnom postupku kao što je ispravna meditacija.

***

Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Meditacija – što je to?”

***

Više informacija o tečaju Integralne meditacije.

Ukratko, meditacija NIJE:

• koncentracija
• kontemplacija
• vizualizacija

Koncentracija je usmjeravanje pažnje na neki objekt ili aktivnost; kontemplacija je čin pažljivog razmišljanja; vizualizacija je oblikovanje mentalnih vizualnih slika; sugestija je utjecaj na tjelesno ili mentalno stanje mislima ili idejama.

Ako prakticirate ili ste prakticirali bilo što od toga, a zvali ste to meditacijom, to je bio samo naziv koji ste pogrešno upotrebljavali. Ispravna meditacija je drugačija i može se definirati kao: proces postupnog smirivanja, a zatim i prestanka mentalne aktivnosti, uz zadržavanje svijesti u svom čistom obliku. Do tog stanja, stanja čiste svijesti i oslobađajućeg iskustva bezvremenosti, ne možete doći upotrebljavajući koncentraciju, kontemplaciju, vizualizaciju ili sugestiju. Sve su to oblici aktivnosti, dok meditacija podrazumijeva prestanak aktivnosti.

Slijedi važan uvid u prirodu meditacije: ako aktivnost prestaje, pogrešno je pitati kako se to radi! Meditacija se ne radi. Meditacija je prestanak djelovanja!

Zvuči jednostavno i, u biti, prestanak djelovanja jest najjednostavnija stvar na svijetu. Nisu vam potrebne nikakve sposobnosti, nikakvo znanje, nikakve okolnosti – jednostavno prestanete s ovim što sad radite i to je to.

Doista, gotovo da ne bi trebalo ništa više reći od ovoga! Ako možete sjesti i postupno prestati raditi bilo što – a to uključuje i vašu mentalnu aktivnost – proces smirivanja djelatnosti, odnosno njezina prestanka, zvat će se meditacija. Ono što ostane kad je taj proces završen, može se zvati različito: od jastva do ne-jastva, od punine do praznine, od “stanja joge” do “božanske nazočnosti”. Zovite to kako hoćete, ionako ništa ne mijenja na stvari. Više nije važno, meditacija je ispunila svoj smisao.

U ovom trenutku uklonili smo barem jedan veo magle neznanja: utvrdili smo da je meditacija smirivanje mentalne aktivnosti.

I, sada biste vi mogli reći: Odlično! Znači samo sjednem i ne radim ništa i to će biti meditacija?

Probajte.

Hajde, probajte!

Sjednite, zatvorite oči i nemojte raditi ništa.

Možete li?

Ah, možete sjediti mirno, ali ne možete smiriti misli? Izgleda kao da luduju, kao da dolaze i odlaze po svojoj volji, kao da nikad neće prestati?

Ako tako osjećate, vaše iskustvo potvrđuje iskustvo milijuna onih koji su se pokušali dovesti u stanje ne-aktivnosti, ali im to iz nekih neobičnih razloga nije uspijevalo. A trebalo bi. Jer, prestanak aktivnosti trebao bi biti jednostavan. Što se tu ima raditi? Samo se prestane raditi. A opet, izgleda da ne ide.

Hajde da to kažemo ovako: meditacija je prirodan proces koji vaš um zna obaviti bez ikakvih problema. Ali, kao i u slučaju drugih prirodnih procesa, ona se mora na neki način kultivirati. Drugim riječima, i prirodne sposobnosti moraju se razviti, to jest naučiti. Hodanje je prirodna sposobnost, ali da ste odrasli sa životinjama i da nikad niste vidjeli odraslog čovjeka kako hoda i da vas nitko nije poticao na hodanje, vi ne biste hodali. Morali biste na rehabilitaciju, odnosno habilitaciju – osposobljavanje za nešto što je prirodno, ali niste to naučili onda kada je trebalo.

Većina nas odrastala je u obiteljima u kojima se ne zna što je meditacija i ona se nikad nije prakticirala. Nitko nam o tome nije govorio niti nam pokazao primjerom kako se to radi. S druge strane, poučavali su nas vrijednostima mentalne aktivnosti, razmišljanja i koncentracije. Punili su nam um mnogim informacijama i ukazivali na potrebu napornog učenja (dakle, mentalne aktivnosti). Sve, ama baš sve u našem djetinjstvu i kasnije u životu ukazuje na potrebu i vrijednost mentalne aktivnosti. O prestanku te aktivnosti ni slovca.

I sad se čudite što imate teškoća s burom misli u svome umu? Nemojte se čuditi. Drukčije ne može biti.

Ali, dobra je vijest da ste naišli na ovu knjigu i da sad znate što je meditacija (smirivanje mentalne aktivnosti). Možda to još niste iskusili, ali druga je dobra vijest da se to može ispraviti na relativno jednostavan način. Ta se vještina može naučiti.

***

Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Istok i zapad: podrijetlo tehnika meditacije”

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Integralna meditacija”

Mnogobrojni šamani i vračevi starih tradicija širom planeta sačuvali su jedan ili drugi oblik prakse koju bismo mogli nazvati meditacijom. Gotovo uvijek, ti su se postupci povezivali s religioznim ili ritualnim običajima tih naroda. Upravo je zbog toga pojam meditacije povezan s mističnim iskustvima i posebnim, egzotičnim svjetonazorom.

Međutim, tehnike meditacije nisu ograničene samo na istočnjačku kulturu i samo na stare narode i njihove tradicije. Meditacija je bila, pa čak i dandanas jest, raširena i u kršćanskom svijetu. Još je sv. Augustin napisao kako pomoću meditacije “nadilazi čak i onu snagu u sebi koju zovemo pamćenjem; prolazi pored nje, tako da može pristupiti… božanskom svjetlu”.

Poznati kršćanski mistici, poput sv. Franje Asiškog ili Hildegard von Bingen, toplo su preporučivali vjernicima da osim molitve prakticiraju i zaranjanje u sebe. Drugim riječima, preporučivali su meditaciju.

Jedna od najpoznatijih kršćanskih meditacijskih tehnika dolazi iz četrnaestog stoljeća. Radi se o spisu nepoznatog autora pod nazivom Oblak nespoznatljivog. Taj spis opisuje tehniku dolaska do “nespoznatljivog” stanja svijesti, koje autor poistovjećuje s neosobnim Bogom. Međutim, meditacija je bila preporučivana još ranije. Primjerice, “Pustinjski očevi”, jedan od najstarijih kršćanskih redova, upotrebljavali su je da bi postigli stanje odmora u kojem “nepostojanje i nemislenost pročišćava dušu”. U petom stoljeću kršćanski mislilac Hesychius preporučio je posebnu “molitvu srca” za koju je tvrdio da omogućava “pouzdano znanje o sveobuhvatnome Bogu”. U suvremenom kršćanskom svijetu, tu je meditaciju obnovio Basil Pennington pod nazivom “usredištena molitva” (1982.). Danas, mnoge kršćanske crkve uz molitvene organiziraju i meditacijske skupine.

Ako svemu tome dodamo opće povećanje zanimanja za meditaciju i druge prakse osobnog razvoja, dolazimo do situacije koja ne zaslužuje ostati na rubovima naše kulture. Meditacija je danas duboko ukorijenjena u život ljudi. Novost je samo to što se tijekom posljednjih nekoliko desetaka godina putem masovnih medija ponovno “otkriva”.

U ovome trenutku meditacija je gotovo sveprisutna. Istoga dana, možda čak i u istome gradu, meditaciji će pristupiti budistički svećenik ne bi li postigao unutarnji mir koji će mu omogućiti čistoću osjetilne i mentalne spoznaje. Jednako tako, na kraju svog napornog dana meditaciji će pristupiti i menadžer uspješne banke ne bi li pronašao unutarnji mir koji mu je toliko potreban nakon svih stresova koje je preživio. Meditirat će i njegova supruga, uspješna umjetnica, baš kao i njihov sin, student prve godine prava. Radi li se o istoj pojavi? O istoj praksi? Prakticira li budistički svećenik ili njegov kolega kršćanin istu meditaciju kao i poslovni čovjek ili njegov mladi sin? Možda. A možda i ne. Naime, čak i ako svi oni vježbaju iste postupke koje nazivaju meditacijom, njihovi su motivi sasvim različiti.

Ako postoji nešto po čemu se suvremeni pojam meditacije razlikuje od tradicionalnog, onda je to upravo motivacija za vježbanje. Očigledno je da su se tehnike meditacije razvile u duhovnom i religioznom okružju. Pomoću meditacije ljudi su isprva dolazili bliže k Bogu. To, naravno, čine i sada. Međutim, suvremeno društvo, a mora se priznati i znanstveni pogled na svijet, meditaciju su sagledali u jednom sasvim drukčijem svjetlu. Ako je rezultat meditacije smireni um, onda je to upravo ono što nam je potrebno! Zar naš život nije prepun stresa i napetosti, briga i problema? Zar unutarnji mir nije lijek za takvo stanje? Zasigurno jest. Ali, kako postići unutarnji mir? Odgovor bi mogao biti: meditacijom!

Od sredstva koje je nekada pripadalo isključivo religioznom vidu života, meditacija je postala suvremeno sredstvo za borbu protiv stresa. Ortodoksnim zastupnicima pojedinih tradicija tako nešto nije se svidjelo. Mnogi učitelji meditacije koji su došli s Istoka, imali su problema s predstavnicima svojih tradicija. Optuživali su ih da “prodaju” znanje koje je uzvišeno i čisto. Tako je, primjerice, vrlo loše prošao Osho Rajneesh, kojeg su se njegovi Indijci odrekli, dok su ga Zapadnjaci slavili. Slično se dogodilo i Mahesh Yogiju, koji je na Zapad donio vrlo poznatu transcendentalnu meditaciju. Iako je uspio stvoriti veliku organizaciju na Zapadu, tradicionalno usmjereni predstavnici njegove vlastite škole prihvaćaju ga s podozrenjem.

Na stranu pitanje koliko je djelovanje takvih učitelja doista bilo korumpirano financijskim razlozima, činjenica je da se njihov “grijeh” sastojao u tome što su iz cjelovite tradicije izvukli praktične metode koje su mogli ponuditi svima, a ne samo onima rođenim u njihovoj kulturi. Možda je to bio gubitak za tradiciju, ali je svakako bio dobitak za čovječanstvo u cjelini. Jer, činjenica je da su istočnjačke kulture, a mogli bismo reći i stari narodi općenito, mnogo više znali o ljudskome duhu nego što to mi znamo danas. Baš kao što je zapadnjačka civilizacija usmjerila svoju pažnju prema van, istočnjačka ju je uglavnom usmjerila prema unutra. Znanost je otkrila zakonitosti prirode i ponudila nam tehnologiju koju jednako uspješno upotrebljavaju vjernici i ateisti. Duhovne tradicije otkrile su zakonitosti ljudskog duha i svijesti, koje također jednako tako uspješno mogu upotrebljavati vjernici i ateisti.

Naposljetku, to nije bilo prvi put da se običaj jedne kulture prihvatio u drugoj, pod uvjetom da je bio koristan. U srednjem vijeku, dok je vladala kuga, neki su liječnici, poput Paracelsusa i Nostradamusa, preporučivali ljudima da održavaju osobnu higijenu. To je značilo da redovito peru ruke prije jela i da se barem jednom tjedno okupaju. U to vrijeme takav pristup higijeni bio je nezamisliv. Zapadnom svijetu čistoća je bila gotovo nepoznata. Međutim, to nije bio slučaj s istočnjačkim kulturama. Mnogi religiozni obredi Istoka obuhvaćali su i religiozno kupanje, odnosno pranje. Paracelsusu, Nostradamusu i drugima nije bilo ni nakraj pameti da mijenjaju kršćanske običaje i da “uvoze” istočnjačku religiju. Ali, upravo su za to optuženi! Crkva ih je proganjala zbog njihovih preporuka o higijeni tijela, proglasivši ih herezom.

Radilo se samo o pogrešnom zapažanju onoga što čini bit neke religije. Kupanje i pranje nisu religiozni postupci. A opet, oni se mogu koristiti unutar obreda. Danas nam je smiješan i nezamisliv stav odbacivanja tjelesne higijene samo zato što je njezino podrijetlo u istočnjačkim kulturama. Jasno nam je da ona nema veze s religijom i svjetonazorom.

Ipak, kad se dotaknemo meditacije, također uglavnom razvijene na Istoku, odnosno unutar nekog religioznog ili duhovnog okružja, zaziremo od nje jer smatramo da ćemo s njom odmah morati prihvatiti i svjetonazor.

Desetljeća koja su iza nas, pokazala su da to nije tako. Meditacija je postala univerzalno sredstvo opuštanja i oslobađanja od stresa i danas ima vrlo malo veze s religijom. Naravno, to ne znači da je vjernici i dalje ne mogu upotrebljavati u okviru svoje religiozne prakse. Ipak, čak i ako tako čine, vjerojatno su barem malo motivirani upravo činjenicom da i njima, baš kao i ateistima ili agnosticima, stres predstavlja veliku prijetnju.

***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Prethodno poglavlje: “Oslobađajuće iskustvo bezvremenosti”

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Meditacija – što je to?”

Kad se osjećamo kao žrtva ili pokušavamo kontrolom svladati probleme, to radimo jer svijet doživljavamo kao prijetnju. Mi smo od njega odvojeni, osjećamo se usamljenima, malima i beznačajnima. Svaki zabrinut čovjek doživljava takvu podvojenost između sebe i svijeta. Primarni osjećaj je strah. “Ono drugo”, svijet koji je izvan nas, ne poznajemo. On prijeti, njegove su ćudi nepredvidljive, a njegovi zakoni tako raznoliki da se ponekad čine nelogičnima. Naša reakcija na takvu situaciju je bespomoćnost ili uzaludan pokušaj kontrole “onog drugog”. Zapažanje da smo od svijeta odvojeni i primarni osjećaj dualnosti uzrokom su nižih obrazaca ponašanja. No, je li naše zapažanje zaista ispravno? Prenosi li ono stvarnost takvu kakva ona jest?

Odavno je poznata izreka Tome Akvinskog: “Quidquid recipitur, ad modum recipientis recipitur.” U prijevodu: “Što se prima, prima se na primateljev način.” Svijet primamo našim zapažanjem. Ako on izgleda podijeljen između nas i onoga izvan nas, nije li, prema tome, ta podjela najprije nastala u nama samima? Primateljev način, bez obzira na stvarnost kakva jest, određuje stvarnost primatelja. Ista zamisao izražena je još ranije u vedskim spisima. Rg Veda (1:164:39) kaže: “Ričo akšare parame vjoman”, u slobodnom prijevodu “Znanje je različito u različitim stanjima svijesti.”

Ali, kakav je to “primateljev način” odnosno kakvo je to “stanje svijesti” koje nam prenosi poruku razdijeljenosti svijeta i nas, te stvara osjećaj straha i prijetnje?

Proces spoznavanja (primanja, doživljavanja svijeta) odvija se zbog postojanja tri zasebna činitelja. Prvo, mora postojati subjekt koji prima. Zatim, mora postojati objekt od kojeg se prima, a također mora postojati i neki proces kojim subjekt prima objekt. Ja (subjekt) zapažam (proces) svijet (objekt). Ova tri elementa mogu se ustanoviti u svakom procesu zapažanja odnosno doživljavanja.

Toma Akvinski nam, baš kao i drevne Vede, kaže da “primatelj prima na svoj način”. Kakvi su to načini na koje subjekt može doživjeti objekt?

Pitanje se ne odnosi na procese zapažanja, nego na ono što će subjekt od objekta doživjeti. Primjerice, subjekt (čovjek) može cvijet (objekt) promatrati (proces uključuje vidni podražaj), mirisati (njušni podražaj) ili dodirivati (taktilni podražaj). To su raznoliki procesi doživljavanja, i kao takvi stvaraju raznolike doživljaje u subjektu. Taj doživljaj stvoren u subjektu mogli bismo nazvati znanjem. Međutim, kada se kaže da primatelj prima na svoj način, ne misli se na raznolikost procesa kojima primatelj prima, već upravo na raznolikost znanja koja će nastati iz istog procesa!

U središtu pozornosti je dakle primatelj, subjekt. Ako dva različita čovjeka osjete miris ruže, stvorit će se dva različita doživljaja, dva različita znanja. Jedan će čovjek osjetiti ugodu, međutim, drugi bi mogao zaplakati jer ga miris podsjeća na nešto tužno. Upravo se tu, na razini primatelja, skriva razlog što neki ljudi doživljavaju svijet kao prijetnju i prema tom doživljaju oblikuju svoju reakciju.

Zašto, dakle, doživljavamo objekte našeg zapažanja kao prijetnju subjektu, kao prijetnju nama samima?

Odgovor na ovo pitanje neće uključivati samo površinske razlike nastale uvjetovanošću našeg doživljaja iskustvom. Sada nam nije važna razlika koja u poimanju svijeta nastaje zbog, primjerice, trauma u djetinjstvu, loših iskustava i slično, već nam je bitan proces koji se odigrava u samoj osnovi doživljavanja i na koji je imuno vrlo malo ljudi. Radi se o jednostavnoj činjenici da tijekom procesa doživljavanja objekt “prekriva” subjekt. On ga skriva ili se u njega “utiskuje”.

Ukoliko vam nije jasna ova tvrdnja, zapitajte se gdje ste i kada doživjeli subjekt sam po sebi? Na ovo će pitanje većina ljudi reagirati zbunjeno. Što znači “doživjeti subjekt sam po sebi”? To izgleda gotovo nemoguće. Ali nije! Upravo suprotno, doživjeti subjekt sam po sebi, ili svijest samu po sebi (jer subjekt jest svijest, ne može biti ništa drugo) vrlo je lagano. Ali nažalost, taj postupak, kao i samo iskustvo, i dalje je za većinu ljudi nepoznanica.

Ne bi trebalo biti tako. Posebice ne za Žrtve u odlasku i Kontrolore pred ostavkom. Stvaranje iskustva bezvremenosti nezamjenjiv je postupak i jednostavno ga ne smijete preskočiti. Svijest po sebi, čista i nezasjenjena, ostavlja doživljaj bezvremenosti jer nema ograničenja koja stvara objekt. Ako se svijest ispuni sadržajem, taj je sadržaj ograničava. On se odnosi na nešto, na neki predmet ili doživljaj koji je ograničen vremenom te posjeduje određene značajke. Svako uobičajeno iskustvo je takvo. Pogledajte oko sebe, i vaša će se svijest ispuniti sadržajem koji prenose osjetila. Počnite razmišljati o nečemu, i vaša će se svijest ponovno ispuniti sadržajem, ali ovaj put onim koji dolazi iz vašeg sjećanja ili ga u tom trenutku stvara um. Hoćete-nećete, takav sadržaj morate smjestiti u neke okvire vremena i prostora.

Sad zamislite da sadržaja nema, ali da ostane budnost svijesti. Samo postojanje, čista svijest. Možete li to zamisliti?

Teoretski vjerojatno možete, ali prava stvar jest – iskusiti takvo stanje. I to je ono što morate učiniti da biste dovršili pripremu za komunikaciju sa Cjelinom putem sinkroniciteta. Naravno, oslobađajuće iskustvo bezvremenosti dat će vam i mnoge druge dobrobiti. Najljepša od svega zapravo je lakoća kojom se to iskustvo postiže. A postiže se – ispravnom tehnikom tihe meditacije. Riječ “meditacija” danas je vrlo raširena, pa ćemo dužnu pažnju posvetiti razumijevanju tog pojma. Pritom ću opisati neke tanahne detalje samog procesa. Iako se ispravna meditacija uči u osobnom kontaktu (objasnit ću zašto je to tako) – bez razumijevanja samog procesa, a nakon toga i bez iskustva koje se njime postiže, doista nije moguće promijeniti doživljaj ugroze od strane neprijateljskog svemira. Možete promijeniti stav, pokušati promijeniti uvjerenje koje upravlja vašim životom, ali tek kad osjetite da ništa, ama baš ništa, ne ugrožava postojanje svijesti koja vas određuje, tek tada doista ćete se otvoriti i omogućiti sinkronicitetu da vas poveže sa Cjelinom.

***
Poglavlje iz knjige “Sinkronicitet – buđenje Cjeline”.

Pročitajte i sljedeće poglavlje: “Istok i Zapad: podrijetlo tehnika meditacije”

Od kada postojimo kao ljudi, postavljamo takva pitanja i na njih nudimo različite odgovore. Religija, filozofija, znanost, duhovnost… sve su to načini na koje pokušavamo utvrditi istinu o svojem svijetu. Međutim, izgleda da je istina sklizak pojam (unatoč svom nedvosmislenom i izravnom značenju u koje nema sumnje), a različiti odgovori na postavljena pitanja iznjedrili su sasvim pogrešnu, ali istodobno vrlo zavodljivu tvrdnju da “svatko ima svoju istinu”. Ta je tvrdnja utočište za neznalice i zaštita od razarajuće nesposobnosti da uspostavimo izravan dodir između stvarnosti kakva jest i onoga što mi doživljavamo kao stvarnost.

I tako smo, u nekoliko kratkih koraka, došli do biti najvećeg spoznajnog problema: između nas i stvarnosti uvijek će biti neki kanal, proces ili, da upotrijebimo suvremenu analogiju koja je odgovarajuća na mnogo načina, sučelje preko kojeg ćemo razgovarati s onim što je tamo vani i što zapravo predstavlja istinsku stvarnost kakva ona doista jest.

Točno je da razni ljudi imaju svoja “sučelja”, svoj način za tumačenje stvarnosti. Također je točno da postoji određena sukladnost između tih sučelja (zato se većina ljudi slaže u onome što doživljava kao stvarnost). Međutim, ponekad sučelje skriva bitne odrednice stvarnosti, a ponekad je malo prozirnije pa se kroz njega stvarnost bolje vidi. Izraz “više stanje svijesti”, ako ga se primijeni na ispravan način, označava sučelje koje pretežito otkriva stvarnost, a manje ju skriva.

Ako želite dublje razmisliti o tome, predlažem vam da najprije pročitate knjigu “Šesto stanje svijesti”. U toj sam knjizi skinuo zastor s mojih najdubljih i najintimnijih iskustava drugačije stvarnosti te drugih dimenzija i svjetova. O takvim pojavama možete čitati u drevnim zapisima ili slušati u legendama i pričama iz nekih drugih vremena. Ili se možete mentalno zabavljati i izazivati svoju maštu proučavajući najsuvremenija otkrića iz kvantne fizike koja otkrivaju sloj nevjerojatne čarolije u osnovi naše stvarnosti. Međutim, “Šesto” je knjiga koja govori o osobnom iskustvu čovjeka rođenog u vašem okruženju, još uvijek živog, prisutnog i dostupnog.

Nakon toga će vas znatiželja sigurno odvesti u dodatna razmišljanja pa će vam dobro doći dvije knjižice “refleksija na Šesto” pod naslovom “Što je svijest?” i “Kako svijest stvara materiju?”. Naslovi tih knjiga dovoljno su intrigantni da vam privuku pažnju, a njihov će vas sadržaj odvesti u analizu zamisli koje spajaju drevnu duhovnu mudrost i najnovije znanstvene spoznaje o tome što je stvarnost i kako ju naša percepcija otkriva (ili pak skriva, kako kada).

Naslov druge knjige – Kako svijest stvara materiju? – sam po sebi je dovoljan da počnete drugačije razmišljati o svijetu u kojem se nalazite i mogućnostima koje su pred vama. Jer, pravo pitanje nikad nije bilo kako je nastala svijest, već upravo obrnuto – kako je iz osnovne stvarnosti svijesti nastalo čudo materije i njenih zakona koje svakodnevno zapažamo i koristimo.

A jednom kad shvatite kako stvari doista stoje, samo vas mali korak dijeli od početka nevjerojatnog iskustvenog putovanja do istinske stvarnosti.

Trenutačno brojimo pedeset četiri člana, a dosadašnja iskustva ukazuju na vrijednost međusobne podrške i motivacije u održavanju redovnog “vježbanja za dušu”.  U ranijim člancima (Kako postati “sportaš za dušu”, prvi i drugi dio), možete pročitati više o prve dvije faze ovog vrlo specifičnog pristupa rekreaciji i održavanju tjelesne spremnosti. A detaljno objašnjenje zone ili protoka pogledajte i poslušajte u videu “Život u protoku”.

Bez obzira na razrađene detaljne naputke, primijetio sam da ljudi često postavljaju vrlo važno pitanje: “U čemu je ključna razlika standardnog treniranja usmjerenog prema rezultatima naspram ovakvog treninga za iskustvo ‘zone’ ili ‘protoka’?” U ovom članku pokušat ću vam dati što jednostavniji i izravniji odgovor.

Ponajprije, morate znate što i kako vaše srce radi kad vježbate. Konkretno, morate znati svoj HR ili “heart rate”, koji se mjeri u broju otkucaja u minuti. Kao objektivno mjerilo za to izvrsno služe sportski satovi koji svi odreda, čak i oni najjednostavniji i najjeftiniji, pokazuju koliko brzo ili sporo vaše srce tuče kad nešto radite. Zbog toga je posjedovanje sportskog sata preduvjet za ozbiljan pristup “vježbanju za dušu”. Neki ljudi pokazuju neopravdani otpor prema tome, tvrdeći da “znaju kako se osjećaju i bez sata”. Zaboravite to – subjektivni osjećaj  iznimno je zavaravajući, posebice kad tek krećete s treningom. A oslanjanje na pipanje pulsa i brojenje sekundi nepraktično je i nespretno. Moderna tehnologija može biti iznimno korisna – iskoristite to; danas su sportski i pametni satovi dostupni po prihvatljivim cijenama i svaki će od njih sasvim dobro izmjeriti vaš HR izravno na zapešću, bez potrebe za dodatnim senzorima.

U redu, dakle, oslanjamo se na HR, ali to nije ništa novo – svaki ozbiljan rekreativac, a posebice ozbiljan sportaš, radit će to isto. Naime, što ste u boljoj kondiciji, to će vaše srce biti sposobno dulje vremena kucati s većim brojem otkucaja (cilj standardnog treninga) odnosno bit će sposobno kucati sve sporije tijekom istih aktivnosti (cilj treninga za zonu).

Pročitajte prethodnu rečenicu još jednom, jer se u njoj nalazi odgovor na pitanje o ključnoj razlici u pristupu iz koje proizlaze i konkretni postupci.

Evo kako to izgleda na pojednostavljenim primjerima.

Standardni pristup vježbanju

Uskočite u svoju sportsku odjeću i krenete trčati. Lagano, ništa preintenzivno, a ni predugo. Recimo, 15-ak minuta. Za to vrijeme uspijete pretrčati malo manje od 2 kilometra, odnosno trčali ste tempom od 8 min/km. To je vaša početna pozicija s koje krećete sa standardnim programom vježbanja. Vaš je cilj da nakon nekog vremena ubrzate tempo i dođete do, recimo, 6 min/km. Ili, drugim riječima, da za tih 15-ak minuta pretrčite ne dva, nego dva i pol kilometra, a kasnije možda i tri. Uza sve to, srčani ritam ne zanima vas previše – odnosno zanima vas jedino u tom smislu što ste nakon prvog trčanja ostali bez daha, a jednako ste tako bez daha ostali i u kasnijim trčanjima, samo što ste sada trčali brže i pretrčali veću udaljenost nego prije. U biti, za rekreativne potrebe srčani ritam u standardnom pristupu vježbanju ne morate ni mjeriti – on će vjerojatno biti blizu maksimuma i na početku vježbanja i nakon šest mjeseci treninga (samo što ćete sada uz taj maksimalni srčani ritam pretrčati dulje i više nego prije).

Trening za “zonu” odnosno “protok”

Počinjete na isti način: pretrčite onoliko koliko možete, a radi usklađenosti neka to bude istih 15 minuta trčanja iz tempo od 8 min/km. U ovom slučaju, međutim, najvažniji parametar je – HR, srčani ritam. Mjerili ste ga i ispalo je da je tijekom tih 15 minuta vaše srce kucalo ritmom od 160 udaraca u minuti. To je početna pozicija s koje krećete sa programom “treninga za zonu” ili “vježbanja za dušu”.

Za razliku od standardnog treninga, vaš cilj nije da nakon nekoliko mjeseci vježbanja zabilježite povećanje tempa – dakle da trčite brže i dalje za tih 15 minuta. Vaš je cilj da trčite istih 15 minuta, istim tempom od 8 min/km, ali da pritom smanjite HR za barem 25 %, odnosno da vam srce pritom kuca 120 otkucaja u minuti.

Razlike, sličnosti i dodatna objašnjenja

Zapazite drastičnu razliku u usmjerenju. U standardnom treningu i vježbanju usmjereni ste na rezultate; povećavate razinu opterećenja, stalno ste pod pritiskom, radite teško i naporno i, naravno, očekujete od toga poboljšanje brzine i izdržljivosti.

U “vježbanju za dušu” usmjereni ste na unutarnje iskustvo koje nije samo subjektivno (opterećenje se s vremenom smanjuje pa je rezultat osjećaj lakoće), već je i objektivno potvrđeno sposobnošću vašeg srca i tijela da djeluje s manjim utroškom energije.

Naravno, u oba slučaja morate biti aktivni – ništa se neće dogoditi samo od sebe. Potrebno je vježbati, a vježbe su ponekad slične (recimo, raznolikost treninga i ritam opterećenja). Cilj je, međutim, vrlo različit. Naime, ako tijelo nauči kako biti aktivno s nižim brojem otkucaja, osjećaj lakoće s vremenom će prijeći u naviku, a s tog se mjesta gotovo automatski sklizne u nevjerojatno iskustvo zone u kojem se mijenja stvarnost onoga što tijelo može i um doživljava.

Drugim riječima, nemojte pomiješati “običan” standardni trening ili rekreaciju s vježbanjem za dušu! Iako standardni sportaš i sportaš za dušu naizgled rade isto, to su sasvim različiti pristupi koji daju različite rezultate.

Evo jednog važnog detalja koji ukazuje na tu razliku. Aktivni bi rekreativci i sportaši na zamisao o smanjenju broja otkucaja srca kao ključnom činitelju mogli dati sljedeću primjedbu: “Ako treningom naviknem tijelo da može trčati brže i dulje uz isti visoki broj otkucaja, kad usporim, moje će srce također kucati sporije, pa se zapravo radi o jednakom rezultatu.”

Ta je primjedba samo naizgled ispravna, jer praksa pokazuje da to nije tako. Naše je tijelo vrlo prilagodljivo, ali je jednako tako i rob navika. U ovom konkretnom slučaju, to znači da ako ste navikli tijelo da kuca 160 na minutu kad potrčite, ono će to napraviti svaki put kad vježbate. Moglo bi doći do malog smanjenja, ali standardni će sportaš to smanjenje obično iskoristiti za ubrzavanje ili produžavanje trčanja, što će ga opet dovesti u situaciju da je HR=160 (u našem primjeru), ali su rezultati bolji. Također, zbog navike da trošimo ogromnu količinu energije u vježbanju, rijetko će doći do osjećaja lakoće, a još rjeđe do spontanog skliznuća u stanje zone. Upravo zbog toga je to stanje rijetko čak i kod vrhunskih sportaša, iako oni najbolji ponekad ulaze u njega. Usmjerenost na rezultate i naporno treniranje daje upravo ono na što ste usmjereni – rezultate. Ako vam je SAMO to cilj, standardni trening je gotovo dovoljan.

Napisao sam “gotovo dovoljan” jer pristup vježbanja za dušu u teoriji omogućava da nakon ulaska u zonu, ako tako želite, krenete i prema rezultatima  koji će tada biti ne samo dobri nego i zapanjujući. Zapazite da obrnuto nije moguće: ako lovite rezultate, a ne zonu, više ne možete tako jednostavno reprogramirati tijelo za iskustvo protoka. Ukoliko to želite morat ćete pristupiti rekondicioniranju tijela, načina treninga, vježbama disanja i drugim postupcima koji će za neko vrijeme smanjiti vaše rezultate. Uzgred, to je razlog što John Douillard, autor knjige “Tijelo, duh i sport”, olimpijski triatlonac, nije imao previše uspjeha s vrhunskim sportašima iako je s nekima kao trener krenuo u tom smjeru (Martina Navratilova, recimo). Pretpostavljam da je većini sportaša nezamislivo da za šest do dvanaest mjeseci praktično zaustavi svoju sportsku karijeru poradi reprogramiranja tijela na novi način funkcioniranja.

Međutim, kod rekreativaca nailazimo na sasvim drugačiju situaciju. Nama se nikamo ne žuri, ne zanimaju nas rezultati, uglavnom se ne natječemo, a ako to činimo, radi se o prijateljskom natjecanju i podršci u kojoj i dalje živi olimpijski duh i slogan “važno je sudjelovati”. Zanima nas zdravlje, dobra spremnost tijela i iskustvo koje imamo kad vježbamo – to je pobjeda kojoj težimo. Zapravo, rekreativci su u mnogo boljem položaju za ulazak u protok nego aktivni, posebice profesionalni sportaši.

Ljudi misle da je iskustvo zone “neuhvatljivo” i dostupno samo vrhunskim sportašima, a istina je upravo obrnuta: mnogo ćete lakše ući u protok na tjelesnoj razini ako ste rekreativac, nego ako ste natjecatelj. Najbolje od svega je to što uopće nije bitna razina vaše tjelesne spremnosti i vaše sposobnosti. U ranijem primjeru naveo sam trčanje i HR=160. Ali, možete to znatno smanjiti i prilagoditi sebi. Ako, recimo, niste posebno sportski tip ali volite šetnje, vaša bi vježba mogla biti pola sata žustrog hoda tempom od 10 min/km. To je solidan tempo, ali opet ne prebrz – gotovo svatko to može. Ako izmjerite svoj HR u takvoj vježbi, on bi mogao biti negdje između 100 i 120. Krenete s tog mjesta i postavite cilj da nakon nekoliko mjeseci vaš HR padne na 80-90 otkucaja u minuti kod istog vježbanja (30 min žustrog hoda tempom od 10 min/km).

I to je to. Ako uspijete u tome, vrata zone ili protoka su vam otvorena! Postali ste sportaš za dušu!

Dakle, ne morate imate super rezultate, ne morate se mučiti i naprezati preko mjere. Ali, morate početi vježbati na određeni način. Postoji dosta detalja u tom vježbanju, od disanja do mentalnog usmjeravanja (iskustvo protoka događa se u vašoj svijesti, u umu, i ovisi o tome kamo je usmjerena vaša pažnja).

Vježbati na taj način jednostavno je, lagano i sigurno. Također je i vrlo zabavno te stvara osjećaj zadovoljstva – ne samo zato što ste poboljšali stanje svog tijela, već i zbog toga što ćete, neizbježno, prije ili kasnije skliznuti u nevjerojatno iskustvo protoka tijekom tjelesne aktivnosti.

Nabavite sportski sat, pridružite se End7ess SoulSport zajednici, naučite osnove vježbanja za dušu i – krenite. Vaše tijelo, um i duša će vam biti zahvalni na tome.