Kao što sam najavio, razgovarat ćemo o slobodi, prosvjetljenju i cilju ka kojem se svi krećemo, namjerno ili slučajno. Posljednjih nekoliko godina na tu sam temu napisao dosta toga, zaključno s knjigom “Uklanjanje faktora karme”. Komunikacija sa čitateljima i slušateljima na predavanjima i tečajevima bila je vrlo zanimljiva. U načelu, duhovni tražitelji pomalo su zbunjeni onime što kažem ili napišem. Zbunjenost je ponajviše rezultat slutnje, intuitivnog shvaćanja da se te informacije nekako kose s onime što su mislili da znaju, s onime što su do sada naučili. Nema izravnog sukoba doduše, sve izgleda kao da pripada svijetu duhovnosti, a opet…
Sljedećih nekoliko članaka bit će posvećeni pitanjima koja su mi često postavljana, a koja zapravo ukazuju na kritične točke – na gotovo nevidljive pogreške u shvaćanju pomoću kojih se iluzija uvlači u redove svojih navodnih neprijatelja i pretvara ih u podanike.
Oh, da ne bi bilo zabune – itekako postoji razlika između onoga što ste do sada naučili o duhovnosti i onoga o čemu ovdje govorim. Ponekad, radi se o “sukobu” suprotnosti. Da biste vidjeli što vam pokazujem, morat ćete okrenuti glavu (to jest um) na sasvim drugu stranu.
U redu, hajdemo na prvo pitanje – jedno od najčešćih.
Kako znate da je to o čemu govorite – prosvjetljenje – kraj puta? Možda je to samo jedan od stupnjeva u razvoju? Jedna stepenica nakon koje dolazi još njih…
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva sagledavanje smjera u kojem idemo. U načelu, odgovor je vrlo jednostavan, ali ga je teže vidjeti zbog sklonosti da na duhovnost gledamo kao na svaku drugu djelatnost ljudskoga života.
Navikli smo da život vidimo kao penjanje uz stepenice, stalno učenje i stvaranje nečega novog. To i jest tako, bez sumnje. Najprije moramo naučiti hodati, da bismo mogli trčati ili se penjati uz planinu. Vještine i znanja se skupljaju, nadovezuju jedno na drugo i rastu u nama ili uz nas, gradeći velebnu građevinu našega života. Ona se uzdiže i raste u raznim smjerovima, ponekad smisleno, ponekad baš i ne; ponekad lako, ponekad uz velike teškoće. Ali, kakav god da je naš doživljaj života, nema sumnje da se budućnost nadovezuje na prošlost. Mi zapravo gradimo naš život, slažući ga kao slagalicu, nadajući se da ćemo na kraju stvoriti sliku zbog koje ćemo imati osjećaj da je sve imalo smisla, da je vrijedilo živjeti.
Neki ljudi, u određenom trenutku svoga života, u slagalicu koju slažu unesu zamisao o duhovnosti. Ponekad počnu od self-helpa i takozvanog rada na sebi, na unaprjeđenju svojih sposobnosti, razvoju vještina ili pak, ako su ambiciozniji, razvoju svijesti (što god to značilo). Na taj način duhovna znanja postaju dio iste građevine. Ona zahvaćaju dublje slojeve života, otkrivaju znanja koja bi inače ostala skrivena i omogućavaju iskustva koja bi inače ostala nedoživljena.
Gdje se nalazi “kraj” u toj slici? Ima li uopće mjesta za zamisao da proces negdje završava, da postoji neki cilj nakon kojeg više “nema dalje”?
Teško. Ograničiti mogućnost razvoja zahtijevalo bi popriličnu količinu pretpostavki i nepotvrđenih uvjerenja, vjerojatno povezanih uz neku višu silu ili inteligenciju koja je iz nekih svojih, nama nedostupnih razloga, odredila granicu ljudskih mogućnosti. Bez tog posega u vjerovanje, zašto bi razvoj bio ograničen? Ni na materijalnoj razini, u području kojim se bavi znanost, ni na onoj drugoj razini kojom se obično bavi duhovnost, ne bi trebalo biti nikakvih razloga za ograničenja. Beskrajnost kretanja prema nečemu višem i većem gotovo je zajamčena.
U redu onda, zašto Adrian kaže da je nešto (prosvjetljenje, oslobođenje, mokša) kraj puta? Zar onda nije logično da nakon toga slijedi neki drugi stupanj, neka druga točka prema kojoj se krećemo?
To bi bilo logično da je prosvjetljenje jedno od opisanih iskustava – nešto do čega dolazimo nakon određenog razvoja, nakon što smo nešto naučili ili postigli. Srećom, nije tako. Prosvjetljenje se nalazi na drugom kraju spektra, u području u koje ne gledate kad gledate naprijed, u smjeru svog razvoja ili razvoja svog života.
Prosvjetljenje nije ono što biste mogli postati, ono je to što vi jeste.
A ako je tako, kamo morate gledati da biste to vidjeli? Prema naprijed, u smjeru beskrajnih mogućnosti koje možete stvoriti samo ako napravite ovo ili ono, ili pak unatrag, prema mjestu s kojeg ste počeli?
Postoji li beskraj mogućnosti za to mjesto? Ako ste počeli s točke A i sad ste se našli na točki G, očigledno s točke G možete na točku L, S, Y ili pak natrag do točke C, ili u krugovima, malim i velikim, kuda god da vas put odnese. Ali ako pratite stvar unatrag, kamo možete stići? Samo do točke s koje ste počeli.
Ako se put definira povratkom na ishodište, onda taj put ima kraj – to je ishodište samo. Ako pak gledate u drugom smjeru, onda put može završiti bilo gdje i dobili ste svoj beskraj. Ako se u životu bavite konstrukcijama, nema ograničenja u njihovu broju, veličini, značaju, opsegu, dosegu, dubini, kvaliteti niti bilo kojem pridjevu koji možete zamisliti da im pripada.
Ako pak idete u smjeru dekonstrukcije, postoji samo jedno mjesto gdje možete završiti: početak, osnovni element od kojeg se svaka konstrukcija sastoji i na koji se oslanja.
Današnja je duhovnost složeni skup šarolikih informacija, znanja i metoda. 99% toga (i više, zapravo) lijepo se uklapa u shemu beskrajnog razvoja i otkrivanja novih svjetova (bili oni unutarnji ili vanjski). Tek jedan mali, gotovo nezamjetni dio, govori o prosvjetljenju.
Da ne bi bilo zabune, nemam ništa protiv razvoja. Upravo suprotno, stvaralački mi je proces iznimno drag i blizak. Učenje novoga jedna je od mojih najdražih zanimacija, bez obzira o kojem se području radilo. Međutim, stvar je u tome da postoji dubinska zabluda o ulozi duhovnosti u ljudskom životu. Odnosno, ako je duhovnost tek jedna od struja u slaganju novih konstrukcija i životnih priča, onda put prema prosvjetljenju ne pripada duhovnosti. On je u punom smislu riječi kontra-duhovan.
Međutim, prije će biti da se značenje duhovnosti s vremenom iskrivilo i, u nedostatku pravih odgovora i putokaza, utopilo u uobičajenu vanjsku životnu sliku. Ne zaboravite da je u svojim korijenima duhovnost uvijek bila potraga za izvorom, istinom, temeljima… Bez obzira na to gdje i kada živite, bez obzira na okolnosti vašega života, iskustva koja imate, vještine koje posjedujete, znanja koja ste usvojili… prosvjetljenje može biti prisutno. A i ne mora.
I taj put, put do tog cilja, ima svoj kraj. Priča o beskraju u tom smjeru samo je mit.
***
Slijedeći članak (ljetna serija 2016):
Omnes viae Romam non ducunt
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Engleski
19 komentara
Zeljka Sandric
NE znam da li sam pravilno shvatila bit .Duhovnost i razne duhovne tehnike imaju beskraj mogucnost. Prosvljetljenje je ogoljavanje do srzi istine i zato ima kraj.Covijek koji je u centru i cija je to osnovna potreba je problem.Moze li to izdrzati i prihvatiti,da li je dovoljno zreo .Da li Adriane vi to mozete procijeniti?
Adrian
Nitko sa strane ne može. Ne smije. Nema ruke pomoćnice, nema preuzimanja odgovornosti.
Milka Štefanac
Sviđa mi se i ja isto tako mislim da je prosvjetljenje vraćanje izvoru.
Zarja Trkman
Lahko je razsvetlenje, karkoli že to je, prisotno ali pa tudi ne. Tudi ta pot, pot do tega cilja ima svoj konec. Zgodba o končnosti v tej smeri, je samo in zgolj mit.
Zanimivo razmišljanje, Adrian, ki me je prisililo, da o tem mitu poglobljeno razmislim. Si bom vzela čas za razmislek o tem MItu končnosti, vsekakor.
Dora
Onda doci do nekog elementa koji vise ne sadrzi manje dijelove?to isto ne postoji,sve se moze rastaviti na jos manje dijelove.
Adrian
Oh, tome nije tako. Fizika je, usprkos kontroverzi, prilično jasna u vezi toga. Krećući se prema sve manjim dijelićima prostora i vremena ili dolazimo do Planckove skale gdje ni prostora ni vremena više nema (pa nema ni ničeg “manjeg”). Ili će, ako tome nije tako (jer se radi, naravno o teoriji koja nije dokaziva za sada) teorija struna riješiti stvar pa do toga ni ne dolazimo, ali smo ipak došli do najmanjeg nedjeljvog elementa (struna).
Međutim, fizika ne pomaže kod dekonstrukcije. Viveka pomaže, a ona ima načina da pokaže na osnovne spoznajne elemente uma (nedjeljive) i to preko lingvistike, što je dostupno svakome sa znanjem jezika i zdravim razumom.
Kako god, ako se gleda na tu stranu, kraj postoji.
Da li je viveka isto što i “inquiry” kod nondualizma? Ako je, prakticiram je već duže vrijeme i prilično je frustrirajuće kad ti zdravi razum da ogovor, a iskustva koji bi taj odgovor potvrdio nema.
Adrian
Ne znam što je “inquiry kod nondualizma”, pa sam progooglao. Ono što je iskočilo su linkovi na neku vrst psihološkog samopropitkivanja, a to definitivno nema mnogo veze s vivekom. Nadalje, pojavili su se neki filozofski linkovi koji objašnjavaju što je to “nedualizam”, pa se preporučuje razmišljati o tome. Sve u svemu, ako nema ničeg drugog, “inquiry” iliti ispitivanje, propitkivanje, istraživanje, više liči na kontemplaciju nego na dekonstrukciju pojmova (što radi viveka).
Zapravo, već sam način na koji je postavljeno pitanje ukazuje na razlike. Prakticirati viveku duže vrijeme i ne doći do kraja značilo bi ne prakticirati viveku, odnosno, pogrešno je prakticirati. 🙂 Kontemplirati nešto, razmišljati o nečemu i dolaziti do određenih zaključaka – e, to se može duže vrijeme, a možda i zauvijek, te i dalje biti frustriran. Dobro posložen viveka proces je dug, ali ne baš tako dug – 4-6 mjeseci i kraj. 🙂
Tonka
pukotina koju vidim u većem dijelu današnje duhovnosti je u vremenu, jer iako načelno govori o tome da je vrijeme iluzija, očito to ne shvaća. postojanje cilja (manifestiranje, postizanje čega god, čišćenje) je vezano za vrijeme, buduće ili prošlo, koje je konstrukcija uma.
ako nestanu sve konstrukcije uma, mora nestati i vrijeme.
kako izgleda živjeti bez vremena, nemam pojma, ali čini mi se da je tu neka kvaka, to je to što se s ove strane nespoznatljivo.
beskraj je vezan za vrijeme, početak (ili kraj) je samo jedna točka (u vremenu???)
put bilo kuda mora biti vezan za vrijeme i prostor. zato puta nema.
Tonka
negdje se pojavilo pitanje ne-praktičnosti prosvjetljenja. jedna stvar mi se čini korisnom, a to je nepostojanje straha. život bez vremena, je život bez straha.
Anonimno
Inquiry je potraga ”ka” tj. ”za” istinom, kao zamjenska riječ poznosrednjoengl. enquiry, i više se odnosi na kontemplacijsku sferu, što ima doticaj i sa lat. i keltskim porijeklom riječi, uvjetovanog migracijom od kontinentalno-evropskoga dijela na ”Ostrvo”.
Viveka je samoispitivanje i podrazumijeva ne okrenutost, čak i kad je u pitanju unutarnji svijet, ka nečemu ekspanzivnom nego ka onom izvornom: računarski rečeno je proces kontinuiranog i beskonačnog resetiranja.
Viveka razlikovanje ili hrv. razlučivanje stvarnog od iluzornog.
To je proces implozije, a ne informacijske eksplozije, zbog ireverzibilnosti samoga procesa — umjesto neprekidne ekspanzije dolazi do nikad zaustavljivog sažimanja, poput onog u crnoj rupi, što je svakodnevnom umu neshvatljivo, jer je sav život, čak i smrt, uvijek u razvoju i širenju, dok je samorazvoj, i još onaj ka izvoru, nešto potpuno nepojmljivo i fizikalno, nažalost i još uvijek, nedokazivo, čime se jedino eksperimentira prilikom recentnih naučnih istraživanja antimaterije i paralelnih svemira, koji su, kao takvi, u tijesnoj korelaciji.
Posebno nama muškarcima neshvatljivo zato što Ramesh Balsekar to definira kao stanje, parafrazirat ću, potpunog duhovnog odumiranja i klonulosti, fiziološki kao kada je muški spolni ud, nakon erekcije i seksa, potpuno mlohav i umoran, neraspoložen da radi bilo šta, pa ujedno i poražen, kako spiritualno tako i fizički.
Nešto slično je i U. G., vlastitim osebujnim retoričkim stilom, tvrdio.
No ono što se uporno propušta patanđalijevski poantirati jeste da obustava obrtajâ uma nije proces koji se nekom dešava i koji ima rezultantu u nečijem umu: Patanjali jednostavno kaže da dolazi do obustave vrittija, opisujući time samo proces ali ne i individuu u kojoj se to odvija, pa bi se više radilo o umu kao o univerzalnoj kategoriji dijela mreže mislî nego terminu kakvim se shvata tokom raznih duhovnih tečaja.
Osho je to sjajno rekao, usporedivši prosvjetljenje sa izvučenim utikačem, naglašavajući da se ne zna niti se može znati ko je onaj koji je utikač stavio u utičnici, kao što se ne može znati ni onaj koji je utikač izvukao iz utičnice.
Postojao je jedan proces i onda je nastupio drugi proces, u dva odvojena trenutka, budistički banalizirano…
🙂
Dora
Da li je onda struna najmanja moguca postojeca cestica,manja i od kvarka?Koje su njene karakteristike?da li su od nje sazdane i misli i osjecaji i tvrda materija?da li razumijevanje struna moze pomoci kod prosvjetljenja ili je to nevezano?
Adrian
Da, strune bi bile manje od kvarkova. O njihovim karektiristikama ćemo još dugo promišljati, to jest ne mi, nego fizičari. Ukoliko teorija struna stoji, onda da – od njih je sazdano sve materijalno. Mislima i osjećajima se fizika ne bavi, tako da to nije relevantno i vjerojatni odgovor je ne. Razumjevanje struna nije bitno za prosvjetljenje; bilo je bitno samo utoliko da se pokaže da nije točno da se “sve može rastaviti na manje dijelove”. Ne može se. Nema beskraja u tom smjeru.
Dora
Mislim da je prosvjetljenju najblize onaj koji najmanje zna, ciji je um najcisci.
Adrian
Koje je sad, jedno ili drugo? 🙂 Znanje nije prepreka prosvjetljenju,. “Nečistoća” uma jest. Um može biti čist i imati ogromno znanje. A može ne znati ništa i biti tup i nečist k’o stara zahrđala lopata.
Dora
A kako da mi vama vjerujemo da ste prosvjetljen? Da niste instrument Maye?
Adrian
Vjerovanje da je netko prosvjetljen višestruko je štetna pogreška. Ako je taj kojemu se vjeruje doista prosvjetljen, njemu (ili njoj) to ništa ne znači – nasmijat će se u lice vašoj vjeri ili, u gorem slučaju za vas, pustit će vas da se utopite u njoj. Ako pak nije prosvjetljen, a vi vjerujete da jest, stvarate složeni odnos iluzije iz kojeg se teško izvući. S druge strane, za onog koji vjeruje da je netko prosvjetljen, vjerovanje je duboki obrazac koji sprečava viđenje stvarnost kakva jest. I pri tom nije važno da li je vaše vjerovanje kojim slučajem točno ili nije. Za onog koji vjeruje, vjerovanje je uvijek turbo ekspresni vlak za Mayin svijet.
Sve u svemu, zaboravite vjerovanje. Počnite misliti svojom glavom. Gledajte kud vam se pokazuje. A ne pokazuje vam se prema vjerovanju – upravo suprotno.
Igor
🙂
Mirsad
Poštovani, poštujem i pratim vaš rad i imam osjećaj da mi za jedan korak više bježite. Ipak u ovom stanju i na ovoj stepenici ne mogu sve vidjeti onako kako vi vidite.
Postoje raznorazni načini da bi se došlo do nekih psihičkih i duhovnih spoznaja. Dimenzije u čovjeku su enormne i to ne zna sve dok ga ne pogodi cigla ili se umori od kruženja. U potrazi za prosvijetljenjem ili u potrazi za samim sobom može se ići od pretpostavke da se sve voli ili da se ništa ne voli. Da se sve prihvati ili ne prihvati ništa. Na isto se dođe. Ljudi koji se bave duhovnim razvojem često zaboravljaju zašto se uopšte bave time. Ono što tražimo nije vazromet. Sve što se desi na tom putu traženja nije cilj već posljedica . To gdje čovjek može stići ili ne stići je samo opis i observacija i ništa više. No , svi smo mi na nekoj stepenici razvoja naše svijesti samo uvijek trebamo znati da te stepenice nisu u dimenziji gdje postoji više, niže ili gore dolje. Netko tko se cijelog života bavi duhovnošću može se lako desiti da nikada ne spozna svrhu tog putovanja, dok recimo jedan mračnjak može biti gurnut u duhovnost i spoznati više o toj duhovnosti od ovog prvog. Mislim da ideja penjanja po nekim stepenicama duhovnosti i traženja te konačne destinacije jedinstva sa univerzumom ne vodi nigdje. Mislim da je sam put cilj a ne neko odredušte gdje bi trebali doći.
Pozdrav,